Čović je angažirao Thompsona da zaboravne podsjeti na ideju stolnog grada

Vrijeme je, s druge strane, učinilo svoje. Stanovnici Mostara, bez obzira na političke sklonosti, sve su manje raspoloženi za konfrontacije, svjesni da one pogoduju isključivo političkim oligarhijama, protagonistima koji ni duševno ni džepno ne osjećaju posljedice ekonomske stagnacije u svim njenim manifestacijama. Brojna zbivanja u posljednje vrijeme, na planu kulture i sporta primjerice, potvrđuju da se građani orijentiraju prema stvarnosti i okreću životu, a ne sanjarenjima

Od završetka ratnih sukoba Mostar živi u znaku usiljenog održavanja konfrontacija koje pogoduju jedino stvaranju iluzije o njegovom pretvaranju u hrvatski stolni grad. Način da bi se takva vrsta sanjarenja održavala pronađen je u suspendiranju svih inicijativa koje bi pokrenule razvoj grada na Neretvi. Projektanti ideje o nacionalnom ekskluzivitetu svjesni su da bi takva ideja u okolnostima ekonomske i kulturne ekspanzije zamrla, da bi je čak i kao fikciju bilo veoma teško održati. Zato se i odgađaju sva moguća rješenja i zbog toga je svaki prijedlog redom nepoželjan ako ne podrazumijeva mogućnost spomenute pretvorbe.

Međutim, kako vrijeme odmiče, ideja o stolnom gradu Hrvata ima sve manje pristalica, još manje uvjerenih u mogućnost takvog raspleta događaja. Čak i do jučer vatreni zagovornici ideje osjećaju zamor, svjesni da povoljnu povijesnu priliku može iznjedriti samo vanredna situacija i da je takav koncept kao rješenje moguće samo nasilno nametnuti. Uostalom, grad je, uprkos ratnim poremećajima, ostao etnički “prešaren”, a svaki naum lišen realne opipljivosti u narodu tretirao bi se riječima: “Krepaj, kenjče, dok rode šparoge!”

Vrijeme je, s druge strane, učinilo svoje. Stanovnici Mostara, bez obzira na političke sklonosti, sve su manje raspoloženi za konfrontacije, svjesni da one pogoduju isključivo političkim oligarhijama, protagonistima koji ni duševno ni džepno ne osjećaju posljedice ekonomske stagnacije u svim njenim manifestacijama. Brojna zbivanja u posljednje vrijeme, na planu kulture i sporta primjerice, potvrđuju da se građani orijentiraju prema stvarnosti i okreću životu, a ne sanjarenjima. Titulu šampiona u nogometu navijači Zrinjskog nisu našli za shodno obilježavati kako se to ranije činilo, divljanjima na ulicama grada, sukobima s policijom, traženjem kavgi s navijačima gradskog rivala. Slavlje je proteklo baš u sportskoj atmosferi.

Prigovori na račun Blaža Sliškovića, šefa stručnog štaba, koji je potpuno svjestan da u gradu treba i mora biti mjesta kako za jedan, tako i za drugi klub, neumjesni su. To je naprosto realnost. Na koncu, zar odsustvo priglupih konfrontacija, koje sa sportom nisu imale gotovo nikakve veze, nisu bezmalo pokopale Velež? A taj je klub nekada harao ne samo nekadašnjom jugoslavenskom ligom, nego je lekcije dijelio i velikim klubovima Evrope, poput Derby Countyja, Rapida, Spartaka itd., i na putu je, upravo zbog jednog zaokreta u vođenju kluba, da se vrati na scenu, još jači i uvjerljiviji. Konstruktivno je, dakle, pomiriti se s činjenicom da postoje dva nogometna kluba čiji uspon treba jednodušnu podršku, a destruktivno je i pomisliti da bi se sreća mogla kovati na nestanku jednog od njih.

Inicijative koje Mostar žele afirmirati kao politički, ekonomski i kulturni centar Hercegovine u takvoj atmosferi imaju velike šanse. Do jučer je mimo incidentnog ambijenta bilo gotovo nezamislivo i krajnje rizično upriličiti jedan događaj poput nedavno održanog ramazanskog koncerta Sarajevske filharmonije u velikoj dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače. Sve je proteklo bez problema. Čak su i najviši predstavnici vlasti, ambasada, kulturnih i vjerskih institucija na svim razinama pristigli bez uobičajenih policijskih pratnji, rotacionih svjetala i drugih detalja koji bi u pravilu pratili organizaciju ovakvih događaja u Mostaru. Sve u svemu, odličan potez predsjedavajućeg Zastupničkog doma Parlamenta FBiH Edina Mušića da podrži događaj koji Mostar zaslužuje. Inicijativa je za pohvalu tim više jer dolazi iz politike, domena koji je najčešće producirao “razloge” za sukobljavanja. Upravo tako, politika je po prirodi preuzetih obaveza krivac za ekonomsku stagnaciju, dakle, i za presiromašnu industrijsku zonu i ruševine po gradu i to što još uvijek ne vidimo vjetrenjače na Podveležju i, naravno, sve drugo što proizlazi iz jednog takvog stanja.

Politika sklona vizijama po kojima bi se jednom etnicitetu u Mostaru dodijelio šefovski status, dok bi na druge kao znak političke milosti bio spušten blagoslov svih manjinskih prava, očito se ne predaje. Njen mentor, aktuelni predsjednik HDZ BiH i član Predsjedništva Dragan Čović tu je da koordinira i određuje u kojem pravcu valja djelovati. Zato Marko Perković Thompson ima da osvježi pamćenje i zaboravne uvjeri da je ideja na kojoj se treba istrajavati važnija od svih njihovih nedaća. Naravno, Perković je tu radi podmlatka i mogućih globalizacijskih lutanja, a akademik Božo Žepić da “obeshrabrenima” koji su zašli u godine predoči viziju o trima nacionalnim republikama kao jedino mogućim rješenjem za BiH, da ih odvrati od svih oblika saradnje i komunikacija koje bi mogle biti smetnjom takvoj ideji.

Sljedeći članak

Okrenite se kibli

PROČITAJTE I...

Beogradski aplauzi na Rankovićevoj sahrani ozvaničili su vaskrsnuće velikosrpske ideologije koja će se iznutra, kroz partijske redove, uskoro etablirati i krenuti u pokušaj uspostavljanja dominacije koju, sudeći prema povijesno-političkim i ratnim reperkusijama, niko izvan Srbije nije dočekao s naročitim simpatijama. U konkretnom slučaju, aplauzi koji su odjekivali u Aleji velikana u Beogradu bili su podrška sarajevskom egzekutorskom timu koji je postupio rankovićevski, čvrsto i beskompromisno, kao što je i on svojevremeno činio, otpremajući svako sumnjivo lice u ondašnje kazamate

Aktivni član SDP-a Zoran Mijić poručuje Dautoviću da se “moli kome hoće i kako hoće da ga ne sretne u gradu a kamoli u vijeću SG”, ostali bi ga “preimenovali u KUM” i “morat će na plastičnu operaciju da ga prepoznaju”, a “faca mu se ubila za gaženje martinkom”, jer sve te “jebene balijske isprdke treba flammenwerferom”. Smatraju da je vrijeme da se “Antifa i raznorodni anarhisti slobodarci dignu u BiH ko oni u Murici i jebu mater ovim kozojebima ovdje”, na šta se odgovora: “čekaj malo, kuha se čorba”. Dautoviću, sinu od “oca supčića hodžice”, “treba jebat mater i ćao”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!