Čopor horda Nenada Veličkovića iliti udruženi profesorski poduhvat

Nenad Veličković jednog je bošnjačkog povratnika u BiH nazvao ustašom samo zato što se vratio iz Hrvatske, zato što je iz miješanog braka i jedno od imena mu je Filip.

Gdje je pošlo po zlu za profesora Nenada Veličkovića? Neko će reći da je, boreći se s čudovištima iz ormara, i sam ušao u ormar i postao čudovište, drugi će reći da je toliko dugo bdio nad ambisom nacionalizma da je i sam tim ambisom ostao fasciniran i oslijepljen. Tako barem priča šira akademska čaršija koja sa svojim dosluhivanjima nikada nije bila meritorna za uređivačku politiku sedmičnika Stav. Za čaršijskim naklapanjima nismo se povodili niti smo hrlili u bosanskohercegovački medijski ormar prepun čudovišta. Što se tiče Nenada Veličkovića, za sada nas ne zanimaju akademske bitke u kojima kao jedan od kolovođa sudjeluje, jer, da su u našem vidokrugu, o njima bismo direktno, transparentno i bez okolišanja pisali. Među ostalim, zanimale su nas okolnosti u kojima ovaj profesor srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diskriminirane roditelje bošnjačke djece iz Konjević-Polja nedvojbeno proziva “nacionalistima”, ne spominjući pritom diskriminaciju onih neskrivenih nacionalista koji su ih doveli u poziciju da se bore za Ustavom zagarantirano pravo na izučavanje vlastitog jezika. “Glas razuma”, kako Veličkovića nazivaju pojedini sarajevski intelektualci, nije spomenuo razlog zbog kojeg roditelji iz Konjević-Polja bojkotiraju nastavu. Valjda bi borac za dekontaminaciju javnog prostora zagriženog u nacionalizam trebao prepoznati onaj srpski nacionalizam u priči o Konjević-Polju, ali njegova izviđačka sonda s posebnom pažnjom reagira samo na sintagmu “bošnjački nacionalizam”, pa ga pronalazi ondje gdje ga uopće nema. Štaviše, ondje gdje bi trebao ohrabriti te iste roditelje u borbi za njihova prava. Ako se nečija borba za jednakopravnost smatra nacionalizmom, onda ne preostaje ništa drugo nego onog koji tako razmišlja kritički posmatrati jer daje i akademsku legitimaciju vlastima Republike Srpske u diskriminaciji koju provode nad Bošnjacima RS-a.

To su Veličkovićevi medijski bataljuni i omladinske čete pokušali demantirati služeći se govorom mržnje i tvrdeći da sam lagao, što je, pokazat ćemo, samo popis njihovih želja. Pritom su me podmuklo optužili da sam kao najrigidniji nacionalist poveo hajku protiv sarajevskog Srbina i tražili njegovu zaštitu od nadležnih institucija. Međutim, hajku ne može provoditi jedan čovjek, hajku može provoditi samo grupa. O Nenadu Veličkoviću pisao sam isključivo ja, a o meni je, vrijeđajući me ispod svake razine ljudskog dostojanstva, pisalo mnoštvo. Kako ćemo pokazati u ovom tekstu, ovo je dugogodišnja i uigrana metoda odstrela neistomišljenika koju provodi, među ostalim, Nenad Veličković.

Tako predsjednik P.E.N. centra u BIH Nedžad Ibrahimović smatra da sam upravo ja proveo medijski linč i ozbiljno ugrozio sigurnost Nenada Veličkovića.

“Glavni urednik već izvjesno vrijeme iznosi neistine i falsificira činjenice te tako predstavlja Veličkovića kao okorjelog nacionalistu i mrzitelja Drugog i Drugačijeg. Medijski linč ove vrste ne samo da proizvodi negativnosti u javnom prostoru, već ozbiljno ugrožava sigurnost prof. Veličkovića. Napadima ove vrste nikako ne smije biti izložen neko ko se već niz godina ozbiljno bavi dekonstruiranjem bošnjačkog, hrvatskog i srpskog nacionalizma u obrazovanju, te konstruktivno učestvuje u kreiranju kvalitetnijeg i pravednijeg obrazovnog Sistema”, napisao je prof. dr. Nedžad Ibrahimović u ime P.E.N. centra BiH.

Čime je Stav to tačno ugrozio Veličkovića nije napisao iako u kontekstu dosadašnjih uvreda pristiglih na moj račun od iste ideološke matrice ičitavamo da je riječ o islamskoj prijetnji. Odnosno, Ibrahimović mi je perfidno prišio islamski ekstremizam. “Tako im i treba”, slavodobitno će uzviknuti bh. vehabije koje je Stav višekratno razotkrivao i osuđivao. U isto je vrijeme P.E.N. centar šutio jer je bio zabavljen progonom bošnjačkog i bosanskohercegovačkog književnog klasika Abdulaha Sidrana onemogućavajući mu da postane njegov član, iako mu je bio osnivačem u ratu 1992. godine. Općenito smo u BiH više naklonjeni govoru mržnje nego zaštiti slobode govora. Zato me i ne čudi što niti jedan od Veličkovičevih branilaca nije naveo niti jedan stvarni argument u njegovu odbranu, odnosno nisu uspjeli demantirati njegovo vrijeđanje roditelja iz Konjević-Polja koje je prozvao nacionalistima. A upravo to etiketiranje sam branio braneći princip, a ne zato što imam nešto protiv profesora srpske književnosti. Veličkovića su branili osobno, napadajući osobno, ne braneći princip jer principa nemaju. A kada to nemate, možete i bezočno lagati i bezočno vrijeđati. Ovo je priča o strategiji medijskog linča i monstruoznom govoru mržnje koju godinama konstruiraju akademski radnici licemjerno se kunući u vlastitu dosljednost humanizmu.

Veličkovićevo ucjenjivanje i manipuliranje studentima

Naglašeno isticanje činjenice da je Nenad Veličković profesor srpske književnosti (Stav, broj 67) isključivo je bilo u svrhu poentiranja njegove šizofrene i licemjerne profesionalne orijentacije u kojoj zarađuje svoju za bosanske prilike nemalu plaću kao profesor nacionalne (srpske) književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a istovremeno niječe “nacionalno” zalažući se za tzv. “anacionalni” program. Protiv srpske književnosti, a niti Srba općenito, ne gajim predrasude. Štaviše, u Hrvatskoj sam na južnoslavističkim studijama pohađao nastavu srpske književnosti i dobro mi je poznato kakve su muke tamošnji profesori imali da u jeku navale hrvatskog nacionalizma na visokoobrazovni sistem sačuvaju svoju katedru za srpsku književnost. Dobro mi je poznato kakve su uvrede i prijetnje doživljavali. Kao neko ko je na vlastitoj koži osjetio kako je to biti ranjiva manjina, naprosto osjećam prezir prema ljudima koji krčme i raskućuju nešto što su dobili u amanet da prenose i čuvaju. A to upravo radi Nenad Veličković kada svojim “anacionalnim” ideologemima bošnjačkim studentima u Sarajevu uskraćuje da uče o kulturi i književnosti svojih komšija Srba, a pritom im njihovu vlastitu, bošnjačku tradiciju obezvređuje i falsificira, npr., onda kad na račun Zapisa o zemlji Maka Dizdara piše svoj Zapis o šolji ili “rastura” Ibrišimovićevu pjesmu Bosna nazivajući je fašizmom, ili kad u svoj silabus iz predmeta Starija srpska književnost uvrštava bošnjačku usmenu baladu Smrt Omera i Merime, mada ona nije niti može biti dio starije srpske književnosti, osim ako to nije u skladu s doktrinom svesrpske “nauke” da su Bošnjaci zapravo “Srbi muhamedanci”. No, kao što sam već pisao, on to može raditi u Sarajevu jer mu to u FBiH omogućava visoka razina demokratskih ljudskih prava, ali i pozitivan odnos prema pravima manjina, što je ujedno dokaz da su Bošnjaci u FBiH dosegli evropske norme o zaštiti prava manjinskih skupina, kao i prava na slobodno mišljenje. Veličković to isto ne može raditi u nedemokratskom RS-u.

Međutim, to ne umanjuje činjenicu da Nenad Veličković djeluje parainstitucionalno, minirajući obrazovni sistem u FBiH, a osobno smatram da to što radi ne samo da je zaslužilo da bude preispitano na etičkom komitetu Univerziteta u Sarajevu nego bi trebalo biti i predmetom obrade socijalne službe. Naime, Veličković svoj nastavnički položaj zloupotrebljava ne bi li angažirao studente, među kojima ima veliki broj tek stasalih punoljetnika koji su još uvijek pod skrbništvom svojih roditelja, za vlastite ideološke obračune s neistomišljenicima, kako u javnom prostoru, tako i na fakultetu na kojem predaje. To je poseban oblik perfidne trgovine ucjenom na ranjivu mladež kojoj profesor Veličković upisuje ocjene u indeks, a oni zauzvrat javno isljeđuju i denunciraju njegove neistomišljenike, ali i radne kolege. I nije jedini koji to čini!

Posljednji slučaj dogodio se kada su u pokušaju da se dezavuiraju činjenice koje sam iznio u Stavu broj 67, a tiču se govora Nenada Veličkovića na tribini Jezik i (a)nacionalizam, koji smo tačno, tj. po tonskom zapisu citirali i potom komentirali. Veličkovićevi studenti Suad Beganović (još uvijek aktualni) i Armin Stefanović (nedavno diplomirao), u svrhu njegove odbrane, na portalu Prometej.ba, iz pozicije studenata koji se diče da ga lično poznaju, pokušali su me označiti kao zagrebačko čedo i verbalnog nasilnika, manipulatora i onoga koji demonizira, difamatora i huškača, patološki zagriženog nacionalistu, moralno izopačenog bošnjakizatora Sarajeva itd. Do koje je mjere Veličković obmanuo i indoktrinirao studente, može nam pokazati i citat iz teksta Armina Stefanovića, koji je prozivanje roditelja iz Konjević-Polja “nacionalistima” nazvao Veličkovićevom pohvalom roditelja. “Na prvom razgovoru tribine Neće jezik nego pravo, pod nazivom Jezik i anacionalizam, Nenad Veličković pohvalio je angažman roditelja Konjević-Polja ističući da smo na osnovu njihovog angažmana napokon shvatili da se promjene mogu zahtijevati od vlasti”, napisao je u odbranu svog profesora zapisničar s tribine.

A kaže o sebi njihov profesor koji ih je učio pravednijem obrazovanju: “Univerzitetski Branko Kockica ne poručuje bošnjačkoj djeci ništa drugo nego što poručuje bilo kojem djetetu, bilo gdje, bilo čijem. Počevši od vlastitog.” Čemu je onda ovaj dvojac učio Veličković, taj profesor koji se diči svojim humanizmom, taj medijski ratnik koji već desetljećima trubi da se bori za dekontaminaciju obrazovanja, ali i javnog prostora od svih oblika mrziteljskog nacionalizma? Sudeći prema njihovoj domaćoj zadaći, koju su objavili na portalu Prometej.ba, i tekstovima njihovog profesora koji su na moj račun pristizali, učio ih je klasičnom GOVORU MRŽNJE u kojem neistomišljenika neinventivno vrijeđaju i pokušavaju udariti ispod pojasa. Pritom se Veličković razobličava kao sušta kukavica.

Kakav je to borac za bolju društvenu zajednicu koji koristi nemušte studente da ga brane u javnim polemikama nakon što ih je regrutirao u pionire časopisa Školegijum i dao im Soroševa bakšiša za sendviče i sokiće? To bi bilo kao da ovaj strašni “bošnjakizator” iz “Agrama” pusti svog šestogodišnjeg sina da uplakan na TV-u cvili: “Ne dirajte mi moga babu!” I to Veličković radi iz pozicija medijske moći, a ne podređenosti kako lažljivo zamajava javnost ne bi li si priskrbio poziciju dobro plaćenog autsajdera koji ucjenjuje i potkupljuje bošnjačke studente slabog materijanog statusa. Nenadu Kockici, mainstream pojavi a ne nekoj društvenoj manjini, velikodušno su na usluzi već godinama deseci portala, komercijalnih televizija i, naravno, gotovo svi javni TV servisi, na kojima bez ostatka pokušava dezintegrirati ono malo dostojanstva koje javni servisi moraju promovirati i štititi.

Glavni urednik “Stava” ustaša, a roditelji iz Konjević-Polja nacionalisti

Studentskim Stanliju i Oliju možemo zažmiriti na ovom isplativom govoru mržnje jer su od svoga profesora izmanipulirani tintilinići, ali profesoru koji im je nadopisivao ove domaće zadaće ne možemo zažmiriti. On je glavnog urednika Stava u svome tekstu objavljenom na portalu Školegijuma, pod naslovom Ležeći policajac na evropskom putu, utuživo nazvao ustašom koji je “fasciniran nožićima, valjda dok ne stasa da se opasa vlastitom kamom”.

Ili možda nije rekao da sam ustaša? On je rekao: “Pa ako ne bude drugih mogućnosti, između ustaške i partizanske busije, budući da je ovu prvu već zauzeo Filip Mursel Begović, nije baš da njegovim neistomišljenicama ostaje velik izbor. (…) Tako iščeprkator Begović govori o indoktrinaciji i doktoratu koji nije pročitao, kao što uostalom nije pročitao ni knjigu o čijem predgovoru piše, kao uostalom ni časopis uz koji se ta knjiga dobija – fasciniran nožićima, valjda dok ne stasa da se opasa vlastitom kamom.”

Ako neko zauzima ustašku busiju opasan kamom, ko je onda on? Pa ustaša, zar ne?

Veličković sa svojim pubertetskim jatacima na sva zvona trubi da lažem kada tvrdim da je, zagovarajući svoj “anacionalni” školski program, roditelje djece iz Konjević-Polja nazvao nacionalistima riječima koje sam doslovno citirao prema tonskom zapisu, a koje opet navodim onako kako ih je izrekao Veličković: “Ako su mogli u Konjević-Polju da ne idu u školu, valjda može i ovdje. Zašto je moguće da roditelji s pozicija nacionalizma traže i dobiju neka prava, a roditeljima s pozicija anacionalizma ne pada na pamet?” Ovu izjavu u prikazu tribine na kojoj je Veličković govorio o “jeziku i (a)nacionalizmu” prepričao je i Veličkovićev Školegijum, u tekstu Veličkovićevog studenta Armina Stefanovića, ali autor teksta u njoj nije vidio ništa sporno, tj. u Školegijumu nije smetalo direktno povezivanje roditelja djece iz Konjević-Polja s nacionalizmom, kao i indirektna cinična uvreda da su i “neobrazovani”, što sam jasno objasnio i eksplicirao u Stavu broj 67.

Ako nekoga označite da nastupa s “pozicija nacionalizma”, što je on? Pa nacionalista, zar ne? Gdje je tu iznesena laž na račun Veličkovića?! Kada neko pravednu borbu za ljudska prava, za prava bošnjačke maloljetne djece da u RS-u uče svoj bosanski jezik, naziva nacionalizmom, što je onda taj neko? Pa upravo ono što sam i napisao: čovjek opasnih i skrivenih namjera, zar ne?! Onaj koji proglašavanjem roditelja iz Konjević-Polja nacionalistima na mala vrata provlači teze da je i borba za bosanski jezik nacionalizam i da se za to ne treba boriti.

Taj čovjek zove se Nenad Veličković i profesor je srpske književnosti iz Sarajeva koji je jednog bošnjačkog povratnika u BiH nazvao ustašom samo zato što se vratio iz Hrvatske, zato što je iz miješanog braka i jedno od imena mu je Filip. I radio je to i ovaj put po svom oprobanom sistemu na liniji: univerzitetska katedra – studenti – Soroševa fondacija – časopis Školegijum – te na koncu masovni mediji, s ciljem angažiranja što većeg broja branilaca njegovog lika i djela. Prava čopor horda ili udruženi profesorski poduhvat na čelu s Nenadom Veličkovićem! Pritom mu je glavna “operativna zona” dio FBiH s bošnjačkom većinom, a kritiku srpskog i hrvatskog nacionalizma koristi kao ćorak i pokriće, bez suštinskog učinka, preko čega otkrivanjem “tople vode” ima namjeru steći povjerenja čitalaca, a zapravo direktno fabricira bošnjački nacionalizam u obrazovanju. Jer, gdje je tu nacionalizam ako Bošnjaci i na fakultetu gaje sva tri jezika, sve tri književnosti?! Naime, na glavnom “bošnjačkom” fakultetu u Sarajevu, na kojem se, po Veličkovićevim navodima, desetljećima odgajaju nacionalisti, studiraju se sva tri jezika i sve tri književnosti, a to nije slučaj u zapadnom Mostaru, Banjoj Luci i Palama!

Svoje neistomišljenike bez ikakve zadrške etiketirat će nacionalistima ne bi li ih odstranio iz javnog života i osudio na društvenu marginu. Ne bi li bez ikakve dalje javne osude i sankcija mogao provoditi vlastiti model totalitarne misli. Jugoslavenske bezbednosne službe proizvodile su svoje protivnike da bi branili “bratstvo i jedinstvo”, a istovremeno imale svoj državni džehenem za nacionaliste pod imenom Goli otok. Veličkovićev Goli otok jesu mediji na koje pokušava utjecati. Ondje godinama progoni neistomišljenike u ime “bratstva i jedinstva”, a stvarnim se problemima ne bavi. Kritizira tuđe udžbenike da bi prodavao svoje pod egidom navodne objektivnosti. Svojim saradnicima predstavlja da rade pravu stvar, promovira ideologiju “pravednijeg obrazovanja”, a ustvari puni vlastiti džep.

Nadalje, njegov odnos prema tronacionalnoj književnosti u FBiH na razini je odnosa engleskog kralja u filmu Hrabro srce, koji naređuje da strijelci napadnu njegovu i škotsku vojsku u klinču, pa mu neki od vitezova kaže da će time stradati i Englezi, a ovaj odgovara: “Bog će prepoznati ko je čiji.” A engleski kralj djeluje po principu: više nas je – ako nas pogine koliko i Škota, onda Škota nestaje, a mi ostajemo. Odnosno: ukinemo li nacionalne književnosti u FBiH s bošnjačkom većinom – srpska i hrvatska književnost opstaju u Mostaru i Banjoj Luci. Čak i kad bi u nekoj nadnaravnoj perspektivi bio uveden anacionalni studij u cijeloj BiH (a to je moguće koliko i otići do susjedne galaksije i natrag), opet bi ostale srpska književnost u Beogradu, a hrvatska u Zagrebu. Dakle, svako anacionaliziranje književnosti znači samo nestanak one bošnjačke.

Veličkovićeva moguća dijagnoza: nadetnički jugoslavenski nacionalizam

Veličković nije stao na tome da me označi kao “ustašu” jer je, guglajući sa svojim tintilinićima, konsultirao veliki broj intervjua koje sam davao te je na portalu bosanskohercegovačkog P.E.N. centra objavio tekst (hikaju) pod naslovom Filip Mursel Begović, šef katedre za iščitologiju, u kojem je, poigravajući se mojom muslimanskom bradicom, mojim dvama imenima i islamskim simbolima, dao omašku svom antiislamskom sentimentu. To uopće ne treba čuditi budući da Veličković ima u svom obrazovnom programu nešto što naziva “nevjeronauka”, a služi za pokušaj da se ponižavaju temeljne vrijednosti muslimanskih vjernika u BiH. U tom postupku Veličkovićev Školegijum ne preza ni od vrijeđanja islamskih svetinja kao što je temeljna “čitanka” svih muslimana – Kur'an Časni. Veličković se tako “nevjeronaučno” sprdao s kur'anskim ajetima koji se odnose na Allahov, dž.š., bereket spuštanja kiše, jer se ona, po pisanju njegovog Školegijuma, ne može spuštati, nego samo padati: “Kakva je razlika između padobrana i spuštobrana?; Da li studenti na ispitu padaju ili se spuštaju?; Može li se za padavicu reći spuštalica?; Kako je ispravno napisati: iPad ili iSpušt?; Da li bombe padaju ili se spuštaju?; Znaš li nekog da je spušten za otadžbinu? (…)”

Kako onda imenovati Nenada Veličkovića koji sebe postavlja u poziciju zaštićene srpske manjine u FBiH dok Bošnjake u Konjević-Polju “dekontaminira” od zloduhog nacionalizma? Otkriva se to u njegovom posljednjem tekstu u nizu opsjednutosti mojom dvoimenom pojavom u Sarajevu. Naime, iskustvo mi govori da sam, u mnogobrojnim polemikama koje sam vodio napadan od bošnjačkih nacionalista, u manjku argumenata druge strane, bio tek optuživan da sam Filip iz miješanog braka, “nečiste krvi”. Istom se metodologijom služi i Veličković pokušavajući se šegačiti s mojim dvama imenima, tvrdeći da sam ustaša iz Zagreba koji je došao nacionalizirati Sarajevo. Može biti da je i Veličković neki nacionalist? Koje sorte, nije na prvu ruku lahko odgonetnuti.

Stavljajući tri etnička nacionalizma, srpski, hrvatski i bošnjački u prvi plan, skloni smo izgubiti iz vida postojanje nadetničkog, jugoslavenskog nacionalizma, koji nije ništa manje zloćudan. Štaviše, to je upravo onaj nacionalizam koji je, između svega ostalog, cijeli jedan narod, kao i njegov jezik, književnost i kulturu, proglasio nepostojećim ili, u najboljem slučaju, “neopredijeljenim”. A u borbi protiv etničkih nacionalizama, među kojima je bošnjački vazda najbenigniji i najmanje izražen, s ciljem instaliranja njegove nadetničke varijante, ne može se pronaći ništa plemenito. Taj nadetnički nacionalizam, koji se poput bauka kreće Balkanom pokazujući različita lica, utemeljen je na istim misaonim malformacijama kao i bilo koji drugi. Jedan od njegovih stubova jeste slijepo, aksiomatsko uvjerenje u superiornost vlastitog identitarnog ustroja i ksenofobni prezir spram drugoga i drugačijeg. Jedan od načina za iskazivanje tog prezira jeste poigravanje s vanjskim identitarnim odrednicama drugog, prvenstveno s njegovim imenom ili dvama imenima. No, Bošnjaci bi lahko preživjeli sprdanje s dvoimenim Bošnjakom iz Zagreba, ali na opasno vrijeđanje roditelja iz Konjević-Polja i sprdanje s bosanskim jezikom kao nacionalističkom ujdurmom ne mogu ostati imuni.

Veličkovićeve nakaradne teze o bošnjačkim nacionalistima

Kao ilustracija toga kako Veličković konstruira svoje nakaradne teze o postojanju bošnjačkih nacionalista koji pišu “bošnjačke” čitanke može poslužiti primjer iz njegove doktorske disertacije, na koju, po njegovim riječima, do sada niko nije “objavio niti jednog slova neslaganja”. Eto, sada će njegova disertacija u Stavu napokon izgubiti akademsku nevinost. Po nakaradnoj Veličkovićevoj interpretaciji u “Čitanci 5” autora Zejćira Hasića (Tuzla, 2006) za književnika Ibrahima Kajana istaknuto je u bilješci o piscu “da je osnovao i vodi Bošnjačko kulturno društvo ‘Preporod’ i da je sastavio antologiju bošnjačke poezije za djecu”. Uz to Veličković komesarski ustvrđuje da “inače u čitanci, u bilješci o autoru, nije princip da se pisac etnički klasificira; umjesto toga, koristi se formulacija rođen je u”. Međutim, za neke bošnjačke pisce naknadno se i između redova predstavljanje dopuni i etničkom pripadnošću. Veličković je, na koncu, teško optužio autora Čitanke da je “u kombinaciji s prisvojnom zamjenicom u naslovu, s toponimom u poenti i s interpretacijom pjesme koja uslijedi, učenicima sugerisao da je Hercegovina bošnjačka teritorija, što je ideološki stav”. A ljubavna patriotska pjesma O MOJEM DIJELU SVIJETA glasi: “Moja je zemlja sva od kamena / i zemlja se moja zove / Hercegovina // Kad sunce žeženim jezikom pali / sva njena tvrda brda, / nebo se rastali / i plavet silna i svijetla / teče preko škrapa i urvina / modrom Neretvom / do Jadrana // Čista je zemlja kamena / i ime joj lijepo kao srcu / HERCEGOVINA”.
Po Veličkovićevom mišljenju, književnik Ibrahim Kajan trebao bi se odreći činjenice iz svoje biografije da je vodio jedno kulturno društvo koje je u imenu imalo naziv “bošnjačko” i da je sastavio antologiju nečega što je “bošnjačka” poezija za djecu, odnosno da je ove važne podatke iz piščeve biografije sastavljač Čitanke trebao izostaviti. Veličković je naveo da je isti slučaj i s književnikom Alijom Isakovićem jer mu se u biografiji činjenično navodi da je “sastavio prvu antologiju bošnjačke književnosti Biserje”. I ove je ideologizirane stranputice neko odobrio kao znanstveni rad, kao doktorsku disertaciju? Veličković nije tek čovjek opasnih i skrivenih namjera, već je i čovjek koji želi višestruko profitirati: akademski, ideološki i finansijski. Jedno drugo podržava. Akademski profitirati bez stvarnih akademskih referenci, a na osnovu društvene pojave. Finansijski na osnovu svog “akademskog” statusa i “pravednijeg obrazovanja”. Ideološki i kroz akademski prostor i kroz obrazovnu politiku. Veličkovićev zadatak jeste konstrukcija bošnjačkog književnog, kulturnog i obrazovnog nacionalizma, izjednačavanje ovakvog bošnjačkog “nacionalizma” sa srpskim i dijelom hrvatskim nacionalizmom, koji su širokopoznata i ukorijenjena tradicija od 19. stoljeća. A taj nacionalizam, čini se, pronalazi u činjenici da neko vodi jedno nacionalno društvo. Zatim, rastakanje bošnjačke jezičke, književne i kulturne koncepcije kao najranjivije, a uza sve to izgradnja akademske karijere na neakademskim osnovama, obmanom i bez stvarnih referenci, te stjecanje lične finansijske koristi kroz Školegijum, vlastite “alternativne” udžbenike i druge izvore. Sve ovo pomaže i njegovu propalu književnu karijeru i pokušaj ustoličenja na poziciju književnog i obrazovnog cenzora.

Bošnjačke političare u Sarajevu Veličković nazvao “svinjama na vlasti”

Samo jedan od nebrojenih primjera Veličkovićevog antiislamskog sentimenta njegov je komentar na gradnju SCC-a u centru Sarajeva, objavljen u tekstu Pozadina u provinciji u martu 2010. godine na portalu Deutsche Welle. Veličković je pokazao da uopće ne razumije razliku između državnog i privatnog vlasništva. Kako će i razumjeti kada sekularno demokratsko društvo gleda kroz prizmu jugoslavenskog ratobornog “sekularizma” u kojem privatno vlasništvo nije postojalo. Tada je Veličković napisao da će “bivši grad svoj jedini veliki i nesuđeni trg ustupiti luksuznoj robnoj kući; umjesto prostora koji bi opijao slobodom dobiće prostor na kojem je zabranjen alkohol, umjesto hektara odakle bi se zviždalo svinjama, dulum na kome je zabranjena svinjetina”. Plakao je tada Veličković jer je privatni poslovni centar, po njegovom mišljenju, iz sebe “eskomunicirao prasetinu”, što je nazvao “predstavom koja poručuje da je veći problem čvarak na tezgi nego svinja na vlasti”. Nazvati muslimana svinjom blisko je bacanju svinjskih glava na džamije – muslimanu je to posebna uvreda, a Veličković to dobro zna kao “sarajevsko dijete”. Svoje žalopojke o tome da je “Sarajevo postalo rupa među brdima” Veličković je nastavio i u daljim tekstovima kada je cmizdrio jer u novootvorenom Hotelu “Bristol” ne može popiti konjak.

Abecedarij govora mržnje i medijskog linča nad glavnim urednikom sedmičnika “Stav” Filipom Murselom Begovićem

Prof. dr. NENAD VELIČKOVIĆ: Ustašo opasana kamom, budničaru, lažove, kradljivče, potupi podlače, ležeći policajče, išeprkatoru fasciniran nožićima, uneređivaču dunjaluka, napujdani stavlijaneru, laješ tuđim glasom, misliš tuđom glavom, betonska izraslino i betonska humko (Školegijum.ba, Penbih.ba)
Prof. dr. ENVER KAZAZ: Kreaturo, SDA kmetu, Bakirov kmetu, piskaralu, nepismeni Bošnjačiću, lažljivče, velikosrpski klonu, fašistički, predfašistički, rahitični nacionalisto, očigledni mrzitelju (Tačno.net, Školegijum.ba)
Prof. dr. EDIN POBRIĆ: Izvjesni novinaru, nenovinaru, satanizatoru, diskriminatoru, insinuatoru, veliki inkvizitoru, imputatoru, bahati podmetaču, halucinatoru, onaj koji izmišlja, zlonamjernik, onaj koji piše neistine, pokretaču linča, indoktirnatoru, onaj koji podmeće (Tačno.net, Buka.com)
SUAD BEGANOVIĆ, student Nenada Veličkovića: Batinašu, reketaru, difamatoru, huškaču, neznalico, neprofesionalcu, insinuatoru, Zagrepčaninu, studentu kroatistike, Filipe, nisi bio u ratu, nazad u klupu, zagrebačko čedo, imaš logičku logoreju, moralno izopačeni patološki zagriženi nacionalisto, marginalna ličnosti, bošnjakizatoru Sarajeva iz žablje perspektive (Prometej.ba)
Književnica JASNA ŠAMIĆ: Muslimanski ekstremisto, mrzitelju, dogmatičaru, huškaču (Prometej.ba)
ARMIN STEFANOVIĆ, bivši student Nenada Veličkovića: Verbalni nasilniče, demonizatoru, nipodaštavaču (Prometej.ba)
IVAN LOVRENOVIĆ, književnik: Šovinistu, podmetaču, mahniti lažove (Privatni blog Ivana Lovrenovića)
Napomena: Ovo su ključne riječi, odnosno izvedenice citata i izabranih misli kojima su univerzitetske kolege i studenti Nenada Veličkovića etiketirali glavnog urednika Stava u junu 2016. godine.

NAGRADNA IGRA “Školski zabavnik”

Povodom bajramskih praznika, kao i blagovijesti da je posljednjim popisom stanovništva utvrđeno da u Bosni i Hercegovini 52,86 posto stanovništva govori bosanskim jezikom, sedmičnik Stav organizirao je specijalnu nagradnu igru za profesora srpske književnosti Nenada Veličkovića i njegove saradnike. Ovaj nagradni kupon natjecatelji mogu izrezati i poslati na adresu sedmičnika Stav. Odgovore li tačno, bit će sretni dobitnici sljedećih nagrada:

  1. Komplet Rječnika bosanskog jezika dr. Dževada Jahića;
  2. Nagradno putovanje u Stolac pod stručnim vodstvom prof. dr. Sanjina Kodrića i doc. dr. Seada Šemsovića te polaganje vijenca na spomenik bošnjačkom pjesniku Mehmedaliji Maku Dizdaru uz učenje Fatihe i minutu šutnje;
  3. Besplatna godišnja pretplata na magazin Stav.
NAGRADNO PITANJE

Kako zovemo roditelje djece iz Konjević-Polja ako poput Nenada Veličkovića kažemo da oni djeluju “s pozicija nacionalizma”?

  1. Anacionalisti
  2. Nacionalisti
  3. Internacionalisti
  4. Komunisti
  5. Konjevićani

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!