Cipelarenje Lagumdžije

Ocvali, zanemoćali Lagumdžija (samo fizički, još uvijek je intelektualno nadmoćniji od sve te halaše koja ga ovih dana udara po cjevanicama) nije ništa ni bolji ni lošiji od Zlatka Lagumdžije kakvog znamo posljednjih dvadeset godina, a tek je sada postao predmetom njihovog zanimanja.

Nastranu i Davor Sučić i Nele Karajlić, ipak je Elvis J. Kurtovich temeljna i najvažnija ličnost, rodonačelnik nekadašnjeg pokreta “New Primitives”. Niko nije kraće a slikovitije od Kurtovicha opisao kal i mulj ovdašnjeg društva i likove koji u tom mulju plivaju. Jedan od likova iz te Elvisove slikovnice polusvijeta jeste kemo koji, kada lokalni jalijaši namlate nekoga na ulici, utrčava posljednji, onda dok nesretnik još uvijek prebijen leži na ulici, udara ga nogama i kasnije se na sav glas hvališe svojim podvigom.

Omiljena tema ovdašnjih medija posljednjih je dana Zlatko Lagumdžija i njegovo tjeranje iz Socijaldemokratske partije BiH. A odluka aktuelnog rukovodstva da iz partije odstrani Lagumdžiju i još nekoliko članova na površinu je izvukla mnoštvo kolumnista, analitičara, kritičara, sve kemu do keme, koji se utrkuju u pljuvanju Profesora kojem je pokazan crveni karton.

Ne zna se šta je odvratnije u svoj toj priči oko isključenja nekolicine članova SDP-a. To što je ovakvom SDP-u važniji Vojin Mijatović od (kakav je da je) Hakije Meholjića; ili to na kakav način pišu i komentiraju Lagumdžijino isključenje svi ti “ugledni komentatori” koji mu do jučer nisu izlazili iz krila i koji sve što su napravili u životu, od karijera do stanova, duguju isključenom bivšem predsjedniku.

Ili možda to što ocvali, zanemoćali Lagumdžija (samo fizički, još uvijek je intelektualno nadmoćniji od sve te halaše koja ga ovih dana udara po cjevanicama) nije ništa ni bolji ni lošiji od Zlatka Lagumdžije kakvog znamo posljednjih dvadeset godina, a tek je sada postao predmetom njihovog zanimanja.

Je li Lagumdžija, kada je preuzeo SDP, napravio čistku i iz njega odstranio sve one koji mu nisu bili po volji? Je li Lagumdžija u političke, novčane i svake druge ovdašnje tokove uveo tzv. “pozlatak”, nekadašnju mladež SDP-a, sve te damire i saše koji su ga sada i istjerali iz stranke, kadrove koji će ostati upamćeni u ovdašnjoj historiji beščašća po izjavama poput one kako “znaju da nije po zakonu, ali im se žuri”? Jesu li iza njega ostali repovi nekih od najvećih afera koje su potresale ovdašnje društvo, poput onih nazvanih “Reket” ili “Bošnjački institut”? Je li se pričalo o kamerama u Zürichu i privatnim avionima i koferima na Sarajevskom aerodromu?

S kime su bili, kome su bliski ljudi kojima se danas sudi zbog načina na koji su osmišljavali građevinske poduhvate u središtu Sarajeva? Jesu li oni koji ga sada cipelare šutjeli kada su samo rijetki upozoravali na Lagumdžiju, na njegov ego, na način na koji vodi stranku i jedno vrijeme i državu?

Jesu li šutjeli kada su samo rijetki ukazivali da je načinom na koji je osmislio formiranje vlasti u vrijeme mandata federalnog premijera Nermina Nikšića zauvijek uništena svaka opozicija HDZ-u na prostorima zapada Hercegovine? Je li Lagumdžija bio taj koji je smišljao populističke trikove, tipa odlaska ministara autobusom na posao, koje sada blijedo kopiraju sarajevske kantonalne vlasti? Jesu li šutjeli kada je u vrijeme Lagumdžije ministar mogao bez problema postati osoba kojoj nije bilo mrsko u vrijeme mandata nerijetko se pomlatiti u birtijama u okolini Bugojna i onda sada glasati za njegovo isključenje iz stranke?

Jesu, naravno da jesu. Naravno da su sve to znali i naravno da su šutjeli. Sve do sada nije bilo ni kolumni ni komentara ni lajkova ni shareova na mrežama. Odgovarao im je takav profil, lik i djelo, jer su imali itekakve koristi od takvog Lagumdžije, jer ih je zadužio izdavanjem knjiga, kandidaturama za predsjedničke mandate, uredničkim mjestima na javnim federalnim servisima od kojih su u Lagumdžijin vakat stvorili artiljerijsku pripremu za politiku njegove stranke, pozicijama direktora kliničkih centara, bolnica, javnih ustanova, diplomatskim sinekurama…

Ili jednostavno, kao i obično, nisu imali hrabrosti “udariti” kada je trebalo, nego su se bavili općom praksom i čekali da prođe nekoliko godina pa onda hrabro zakucali ekser u odavno već zatvoreni kovčeg politički mrtvog, bivšeg lidera. To, ipak, ne kazuje gotovo ništa o Lagumdžiji, ali itekako govori o tome ko su, zapravo, ovdašnji ugledni kolumnisti, analitičari i komentatori.

PROČITAJTE I...

Dogodila se i nevjerovatna politička akrobacija i transformacija da su se mnogi Bošnjaci iz perioda “klanja i oranja”, prebijanja, ubijanja i masovnih silovanja, koji su ranije bili vjerni sljedbenici i članovi partija Slobodana Miloševića i Mire Marković, i time davali legitimitet masakrima i represalijama nad svojim narodom, kasnije priključili nekoj od bošnjačkih partija, postali u njima vrlo značajni, čak i ključni kadrovi, i počeli odlučivati i presuđivati o sudbinama ljudi koji su postavili temelje nacionalnom i političkom bošnjačkom pokretu u Sandžaku početkom devedesetih godina 20. stoljeća

Još jedan od kurioziteta jeste taj što se pokazalo koliko je ustvari sam za sebe Čovićev HDZ slab, koliko je značajno bošnjačko jedinstvo u vezi s osnovnim nacionalnim interesima i koliko je do sada Čović profitirao od posljedica svađa i sukoba na bošnjačkoj političkoj sceni.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!