Čime se sve oblikuje svijest bošnjačkih učenika

U diskusiji je preovladalo suglasje da se trenutno stanje treba mijenjati i da se prema nadležnima mora zauzeti konkretan stav, u smislu ne samo preispitivanja bošnjačke zastupljenosti u udžbenicima historije već i potrebe ispravljanja propusta i neistina, poput nacional-političkog filovanja ili jednostrano fašistoidnog aranžiranja historijskih (ne)istina

Piše: Esko MURATOVIĆ

 

U stremljenju ka uspostavljanju novih društvenih odnosa gotovo svaka moderna država koja teži ka zdravom funkcioniranju višenacionalne zajednice trebala bi, valjda, stvoriti pretpostavke, omogućiti uvjete i ozakoniti standarde podjednake za svoje građane. Obrazovanje je fundamentalni mehanizam i polazni okvir za sistematski pristup zakonom utemeljenih i zagarantiranih prava i sloboda, a pravo obrazovanja na maternjem jeziku temeljni je uvjet za ostvarenje svih drugih prava iz korpusa prava manjinskih naroda. Zbog potrebe očuvanja i unapređenja identiteta i nacionalne samobitnosti bošnjačkog naroda u Crnoj Gori, s krajnjim ciljem ostvarivanja ravnopravnosti s drugima u oblastima obrazovanja i nauke, pod okriljem Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori, 15. maja u Podgorici održan je okrugli sto o temi “Bošnjaci u obrazovnom sistemu Crne Gore – predmetni programi i sadržaji”.

Između ostalih, okruglom stolu, koji je moderirala Alisa Džogović-Murić, prisustvovali su predsjednik Bošnjačkog savjeta Mirsad Džudžević, direktor Zavoda za školstvo Rešad Sijarić, predstavnik crnogorskog Ministarstva za ljudska i manjinska prava Fikret Ljuljanović i Suljo Mustafić, član Nacionalnog savjeta za obrazovanje.

DUGOGODIŠNJA ZAPOSTAVLJENOST

Prve panel-diskusije odnosile su se na školske sadržaje u nastavi muzičke i likovne kulture, pa su u tom dijelu izlaganja imali Senad Gačević, profesor na Muzičkoj akademiji, slikar Aldemar Ibrahimović, profesorica Majda Husović i muzički praktičar Ibrahim Beća Kujević.

Da se jasna i snažna svijest o vlastitom identitetu gradi kod crnogorskih Bošnjaka u skladu s državotvornom sviješću i političkom osviještenošću, dokazuje i potreba da se odbrana i očuvanje nacionalnog imena samorazumljivo nametne i nužno predstavi u očuvanju nacionalnog integriteta, etničke samoodrživosti i vjerske dostojanstvenosti. Uz sagledavanje mogućnosti i načina prevazilaženja dugogodišnje zapostavljenosti nameće se i pitanje: kako manjinski narod kao što je bošnjački u Crnoj Gori može ostvariti ravnopravnost s drugima u oblastima obrazovanja i nauke?

Historičar Admir Adrović, u jednom od najstudioznijih izlaganja na ovom skupu, predočio je diskriminatorsko-ignorirajući odnos prema ulozi i zastupljenosti Bošnjaka u historijskim tokovima i dešavanjima, s konkretnim zapažanjima o udžbenicima historije koji su u upotrebi. Adrović primjećuje da brojni utjecaji i različite okolnosti formiraju kod učenika nacionalnu historijsku svijest, tako da u metodici nastave nisu prepoznati problemi u vezi s formiranjem historijske i paralelne historijske svijesti. Predstave o prošlosti često se prepliću s aktuelnim političkim problemima i vješto koriste u političke svrhe i zato bi u procesu nastave trebalo voditi računa o tim pojavama i svoditi ih na najmanju moguću mjeru, tako da nastava historije ostane u tokovima naučno-nastavnih sadržaja. Svoju analizu Adrović započeo je udžbenikom historije za osmi razred grupe autora (Živka Andrijaševića, Saita Šabotića, Dragutina Papovića i Slobodana Drobnjaka), gdje se pridjev bošnjački prvi put spominje na posljednjoj strani udžbenika, prilikom opisa ličnosti Avda Međedovića, gdje se navodi da “je bio poznati pjevač, kazivač i stvaralac bošnjačko-muslimanskih epskih pjesama”. Unutar nastavne jedinice Učešće Crne Gore u Prvom i Drugom balkanskom ratu dat je i podnaslov Zločini nad muslimanima, u kojem se kaže: “U vrijeme rata (1912–1913) lokalne crnogorske vlasti u ovim novoosvojenim oblastima su nad dijelom muslimanskog stanovništva činile nasilja i zločine. Bilo je ubistava, protjerivanja, pljačke, nasilnog pokrštavanja.” Autori nisu naveli mjesta masovnog pokrštavanja muslimana i aktere tog čina.

Učenicima se, s jedne strane, pravilno ukazuje na ugnjetavački odnos vlasti novonastale Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca prema pristalicama crnogorske državne samostalnosti. Takav odnos vlasti ništa nije bio bolji ni prema Bošnjacima. Bošnjaci iznova bivaju izloženi masovnom stradanju i torturi. Takav odnos Kraljevine SHS prema Bošnjacima dovodi do stvaranja nezadovoljstva i spontanog komitskog otpora. Međutim, ni u ovom ni u drugim udžbenicima historije ne spominje se komitski pokret Bošnjaka, a koji je ipak bitan, jer su se i Bošnjaci, kao i Crnogorci, suprotstavili državnom teroru; niti se spominju imena najpoznatijih sandžačkih komita Jusufa Mehonjića i Huseina Boškovića; dok se zločin u Šahovićima, novembra 1924, kad je ubijeno blizu četiristo muslimana, a da za to niko nije odgovarao, pravda “činjenicom” da u Kraljevini SHS nije postojala pravna sigurnost. Jednom je rečenicom, ipak, zabilježen ovaj događaj, dok to nije slučaj u udžbeniku historije za četvrti razred gimnazije, u kojem autori udžbenika nisu našli za shodno ni da spomenu taj događaj.

Doprinos Bošnjaka Narodno-oslobodilačkoj borbi u udžbenicima historije ne može se uočiti, nisu spomenuti predstavnici u NOP-u iz redova bošnjačkog korpusa: Rifat Burdžović Tršo – narodni heroj, Bećo Bašić, Jusuf Redžepagić, Aljo Hot i ostali.

Nadalje, Adrović ističe da je iznenađujuće blag stav grupe autora Milana Šćekića, Živka Andrijaševića i Vanje Vukovića u udžbeniku historije za četvrti razred gimnazije (izdanje 2016) prema četnicima i četničkom pokretu u Jugoslaviji i Crnoj Gori. O zločinima četnika tokom Drugog svjetskog rata nad partizanima i Bošnjacima nema ni slova.

PREŠUĆENO UNIŠTAVANJE BOŠNJAKA

U nastavnoj jedinici Crna Gora u Drugom svjetskom ratu u udžbeniku historije za četvrti razred gimnazije, na strani 136, autori su naveli četiri cilja četničkih odreda iz instrukcija Draže Mihailovića majoru Đorđu Lašiću i kapetanu Pavlu Đurišiću od 20. decembra 1941. godine. Peti su cilj slučajno ili namjerno izostavili. On glasi: “Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa…”

Autorima udžbenika kao da nije bilo dovoljno historijskih izvora i odavno utemeljenih činjenica o zločinima četnika nad Bošnjacima i partizanima pa vjerovatno zbog toga u udžbeniku ništa o tome nisu rekli.

Prvo spominjanje naziva Bošnjak u udžbeniku historije za četvrti razred gimnazije jeste na 160. strani, u poglavlju Nestanak Jugoslavije i građanski rat. Citiran je dio iz govora Alije Izetbegovića u sarajevskoj Zetri 2. oktobra 2002. godine: “Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem.”

Historičar Admir Adrović skreće pažnju i na dio nastavne jedinice koja obrađuje posljedice rata u Bosni i Hercegovini. Autori su korektno obradili taj dio nedavne prošlosti, a osvrnuli su se i na genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. “Jula 1995. srpske snage izvršile su masovni zločin nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici (Bosna i Hercegovina). Tom prilikom ubijeno je više od 8.000 civila (muškaraca, žena i djece). Bio je to najveći masovni zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.” Međutim, dio o ratu u Bosni i Hercegovini učenicima devetog razreda prezentiran je malo zbunjujuće: “Slični događaji prate i nezavisnost Bosne i Hercegovine. Srbi proglašavaju Republiku Srpsku, a Hrvati Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. U aprilu 1992. počinje rat. U Bosni i Hercegovini rat karakteriše surovost prema civilima. Primjenjivano je takozvano etničko čišćenje – ubijanje i protjerivanje stanovništva drugih nacionalnosti s teritorija koje se žele priključiti svojoj državi. Glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo, bosanski Srbi držali su pod opsadom više od tri godine. Pretrpljene su ogromne ljudske i materijalne žrtve. Mnogi su gradovi (Vukovar, Sarajevo, Mostar) razoreni. Izvršeni su surovi zločini nad civilnim stanovništvom, o čemu svjedoči broj – oko 300.000 mrtvih.” Na osnovu ovakvih uopćenih i vrijednosno neutralnih informacija osnovac u Crnoj Gori može zaključiti da su u Bosni i Hercegovini zaraćene strane bile Srbi i Hrvati, a da Bošnjaci nisu ni postojali, jer spomena o njima nema, zapaža Adrović.

Historičar Sait Šabotić navodi da treba imati u vidu da “školska historija” nije isto što i historijska nauka, da su predmetni programi stvar dogovora i kompromisa političkih elita, da bi predmetni programi, ipak, morali imati veću metodološku usaglašenost oko modela – da li određene sadržaje izučavati protežirajući “naciju” ili “narod” kao glavnog junaka, ili suprotno tome: “državu”, “pojedinca” i sl.

I prije Berlinskog kongresa Bošnjaci su davali doprinos izgradnji crnogorske države, a nakon toga u svim turbulentnim vremenima i iskušenjima kroz koja je ta država prolazila. Tu činjenicu moramo imati na umu i biti ponosni na nju, istakao je Šabotić. Ta činjenica mora biti prisutna i u glavama kreatora nastavnih programa.

Poslije ovih izlaganja, u diskusiji je preovladalo suglasje prisutnih da se trenutno stanje treba mijenjati i da se prema nadležnima mora zauzeti konkretan stav, u smislu ne samo preispitivanja bošnjačke zastupljenosti u udžbenicima historije već i potrebe ispravljanja propusta i neistina, poput nacional-političkog filovanja ili jednostrano fašistoidnog aranžiranja historijskih (ne)istina.

Profesor filozofije Esko Muratović dao je svoje viđenje u odnosu na obrazovno-esencijalne postulate društvene stvarnosti kad je riječ o nezastupljenosti bošnjačkog duhovnog naslijeđa u okviru nastavno-obrazovnih sadržaja. Ono o čemu bi posebno trebalo povesti računa, istakao je, jeste obaveza da se teorijsko-sadržajne cjeline trebaju tematski, konceptualno i logički-smisaono (oda)birati, komparacijski (pret)postaviti s dijelom već postojećih i, u odnosu na druge sadržaje, aksiološki ih usaglasiti i ciljano prilagoditi pojedinim uzrastima kao vaspitno-obrazovne korpuse znanja koji su ubaštinjeni u jezičko-književnim, kulturno-historijskim, folklorističko-umjetničkim, sportskim, naučnim i drugim vrijednostima i dometima naslijeđa i stvaralaštva bošnjačkog i drugih naroda u Crnoj Gori. Iz toga slijedi da bi udžbenička literatura trebalo postati referentnom tačkom od koje može biti inicirano bolje razumijevanje među različitim etnosima, a što bi značilo bitnim iskorakom u smislu razbijanja mnogih zabluda i predrasuda.

Najbitniji pokazatelj kvaliteta nekog obrazovnog sistema jesu upravo odnosi među nastavnicima i učenicima, a onda i u okvirima nastavničkih i učeničkih populacija zasebno. Stoga je Muratović konkretizaciju građenja i stvaranja zdravih i produktivnih međuljudskih odnosa u školi vidio u ustanovljenju novog nastavnog predmeta, najprije za osnovnu školu, pod nazivom Međuljudski odnosi. U težnji ka slijeđenju i stvaranju humanističkih vrijednosti razvijao bi se kod djece u tom smislu osjećaj za empatiju, toleranciju i odgovornost prema drugima (drugovi, drugi učenici, nastavnici, sredina).

Muratović je istakao i potrebu uvođenja, makar kao izbornog, i predmeta Kreativno mišljenje (filozofija za djecu) kako bi se djeca učila apstraktnom načinu mišljenja i njegovog razvoja, načinima i vrijednostima učenja i čitanja, promišljanja i razumijevanja.

SLABA ZASTUPLJENOST BOŠNJAČKIH PISACA

Profesor bosanskog jezika i književnosti Zejnel Klimenta, izlažući na okruglom stolu, temeljno je pristupio analizi planova i programa, a posebno udžbenika, navodeći da je u udžbenicima od prvog do četvrtog razreda zastupljeno više od 200 tekstova i više od 200 pisaca, od čega je 5 pisaca s 5 tekstova iz bošnjačke književnosti. U nastavnim planovima i programima koji se realiziraju u školama obrađuje se 90 tekstova i 69 pisaca, od čega je zastupljen samo jedan pisac s jednim tekstom iz bošnjačke književnosti. Slijedi konstatacija – stanje je poražavajuće.

U udžbenicima od petog do devetog razreda zastupljeno je više od 200 tekstova i više od 200 pisaca, od kojih su 11 tekstova i 3 pisca iz bošnjačke književnosti. U nastavnim planovima i programima koji se realiziraju u školama obrađuje se 121 tekst i 94 pisca, od čega su 5 tekstova i 1 pisac iz bošnjačke književnosti.

Prema Klimentinoj analizi, u udžbenicima za srednje škole od prvog do četvrtog razreda zastupljeno je više od 200 tekstova i više od 120 pisaca, što po novim, što po starim udžbenicima, od čega su 19 tekstova i 6 pisaca iz bošnjačke književnosti. Prema nastavnim planovima i programima obrađuju se 3 teksta i 4 pisca, a 2 se preporučuju, ali nisu obavezni. Summa summarum, za osnovno i srednje obrazovanje, od ukupno više od 600 tekstova i više od 500 pisaca, 22 teksta i 14 pisaca jesu iz bošnjačke književnosti. A to koliko su odabrani tekstovi za obradu afirmativni za bošnjački narod može se zaključiti na osnovu sljedećih primjera: u tekstu Hodža i Ciganin hodža je prikazan kao zaostao, glup, pored činjenice da postoji puno tekstova koji govore afirmativno i o hodži i o Bošnjacima, ali takvi tekstovi, očigledno, ne mogu naći svoje mjesto ni u udžbenicima niti u planovima i programima. Ne obrađuju se ni bošnjački junaci iz epske poezije. Nema Alije Đerzeleza, Zmaja od Bosne…

“Sve nam ovo pokazuje da udžbenike treba osloboditi od svega što se može shvatiti i razumjeti kao uvreda ili mržnja, a bosanski jezik i bošnjačka književnost su, najblaže rečeno, diskriminisani u udžbenicima i nastavnim planovima. Takvo stanje je nedopustivo i neodrživo”, zaključio je profesor Klimenta.

Profesorica bosanskog jezika i književnosti Sajma Husić apostrofirala je historijske faktore pojave alhamijado književnosti na Balkanu. Ukazala je na problematiku nezastupljenosti niti jednog djela ove književnosti u udžbenicima za osnovnoškolce i srednjoškolce. Pošto se u nastavnim sadržajima za osnovne škole osjeća dominacija poezije i spjevova koji osvajače percipiraju kao agresore, te epsko-lirska narodna poezija koja idealizira heroje i borbu protiv osmanske vlasti, tako se i taloži jednostrana vizura historije iz perspektive hrišćanskog življa u odnosu na naše duhovno-materijalno naslijeđe. Husiće smatra da bi se dodavanjem makar jedne od pjesama alhamijado književnosti u udžbenike za osnovnoškolce istakli i pozitivni aspekti osmanske vladavine na našim prostorima. To je osnova za izučavanje historije bosanskog jezika, spominjanja pisma na kojima se temelji bošnjačka književnost, bosančice i arebice, te tumačenja etimologije turcizama kojima obiluje bosanski, i ne samo bosanski jezik. Tako bi se zadovoljile potrebe bošnjačkog entiteta kroz optimalizaciju broja časova izučavanja bosanskog jezika, a kao prva nezaobilazna ličnost bošnjačke i alhamijado književnosti jeste Umihana Čuvidina. Profesorica Husić predlaže da njene pjesme Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije (za srednju školu) i Čamdži Mujo i lijepa Uma (za osnovnu školu) neizostavno trebaju biti zastupljene među udžbeničkim tekstovima. A posebno mjesto treba odrediti za najljepšu ljubavnu alhamijado pjesmu Ašiklijski elifbe Fejza Softe. Sugerirala je i da se u nastavni plan i program za srednjoškolce uvrsti Muhamed Hevaji Uskufi (neke od njegovih pjesama), koji je neizostavan u kazivanju o historiji bosanskog jezika, ne samo kao autora prvog rječnika bosanskog jezika 1631. godine – Potur-Šahidija – već i među prvim i najstarijim duhovnim pregaocima na balkanskim prostorima.

Snažno temeljenje bosanskog jezika gradio je i čuveni pisac Mula Mustafa Bašeskija kao autor djela Ljetopis, u kojem su zabilježeni dragocjeni detalji govora u Bosni, a čiji su odlomci neizostavni dijelovi bošnjačke lektire.

Fuad Čekić, direktor Medrese “Mehmed Fatih” u Podgorici, koja je nedavno dobila akreditaciju od strane Vlade Crne Gore, govorio je o nastavnim planovima, programima i predmetima koji su zastupljeni u medresi.

PROČITAJTE I...

Prošla sam golgotu u vrijeme prof. dr. Farisa Gavrankapetanovića. Pa ne možete javnu zdravstvenu ustanovu smatrati svojom privatnom prčijom. To nije etički. Pored toga, primali su se ljudi koji ništa ne znaju raditi. Činilo mi se kao da sam došla na neko stratište jer je Klinika za očne bolesti u potpunosti bila devastirana. Iz KCUS-a su otišli ljudi koji ne mogu pratiti sistem časti i poštenja. Ništa nije stalo kako su pojedinci otišli iz KCUS-a, nijedna procedura ni metoda. Sve radi perfektno

“Uh, Šljivovica je bila gadna. To je valjda nekad bila neka fabrika. Prva dva-tri mjeseca bilo je baš loše. Nisu dali Crvenom krstu da uđe. Hrane nije bilo. Dnevno smo dobijali jednu konzervu ribe zvanu ‘čamac’, koja je išla na nas četvericu. Osim toga, dobijali smo po jednu krišku hljeba. Nikad nisam mogao shvatiti kako su uspijevali da isjeku onaj hljeb onako, jer kroz tu se krišku hljeba faktički vidjelo. To je bio obrok za 24 sata”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!