Čime se sve oblikuje svijest bošnjačkih učenika

U diskusiji je preovladalo suglasje da se trenutno stanje treba mijenjati i da se prema nadležnima mora zauzeti konkretan stav, u smislu ne samo preispitivanja bošnjačke zastupljenosti u udžbenicima historije već i potrebe ispravljanja propusta i neistina, poput nacional-političkog filovanja ili jednostrano fašistoidnog aranžiranja historijskih (ne)istina

Piše: Esko MURATOVIĆ

 

U stremljenju ka uspostavljanju novih društvenih odnosa gotovo svaka moderna država koja teži ka zdravom funkcioniranju višenacionalne zajednice trebala bi, valjda, stvoriti pretpostavke, omogućiti uvjete i ozakoniti standarde podjednake za svoje građane. Obrazovanje je fundamentalni mehanizam i polazni okvir za sistematski pristup zakonom utemeljenih i zagarantiranih prava i sloboda, a pravo obrazovanja na maternjem jeziku temeljni je uvjet za ostvarenje svih drugih prava iz korpusa prava manjinskih naroda. Zbog potrebe očuvanja i unapređenja identiteta i nacionalne samobitnosti bošnjačkog naroda u Crnoj Gori, s krajnjim ciljem ostvarivanja ravnopravnosti s drugima u oblastima obrazovanja i nauke, pod okriljem Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori, 15. maja u Podgorici održan je okrugli sto o temi “Bošnjaci u obrazovnom sistemu Crne Gore – predmetni programi i sadržaji”.

Između ostalih, okruglom stolu, koji je moderirala Alisa Džogović-Murić, prisustvovali su predsjednik Bošnjačkog savjeta Mirsad Džudžević, direktor Zavoda za školstvo Rešad Sijarić, predstavnik crnogorskog Ministarstva za ljudska i manjinska prava Fikret Ljuljanović i Suljo Mustafić, član Nacionalnog savjeta za obrazovanje.

DUGOGODIŠNJA ZAPOSTAVLJENOST

Prve panel-diskusije odnosile su se na školske sadržaje u nastavi muzičke i likovne kulture, pa su u tom dijelu izlaganja imali Senad Gačević, profesor na Muzičkoj akademiji, slikar Aldemar Ibrahimović, profesorica Majda Husović i muzički praktičar Ibrahim Beća Kujević.

Da se jasna i snažna svijest o vlastitom identitetu gradi kod crnogorskih Bošnjaka u skladu s državotvornom sviješću i političkom osviještenošću, dokazuje i potreba da se odbrana i očuvanje nacionalnog imena samorazumljivo nametne i nužno predstavi u očuvanju nacionalnog integriteta, etničke samoodrživosti i vjerske dostojanstvenosti. Uz sagledavanje mogućnosti i načina prevazilaženja dugogodišnje zapostavljenosti nameće se i pitanje: kako manjinski narod kao što je bošnjački u Crnoj Gori može ostvariti ravnopravnost s drugima u oblastima obrazovanja i nauke?

Historičar Admir Adrović, u jednom od najstudioznijih izlaganja na ovom skupu, predočio je diskriminatorsko-ignorirajući odnos prema ulozi i zastupljenosti Bošnjaka u historijskim tokovima i dešavanjima, s konkretnim zapažanjima o udžbenicima historije koji su u upotrebi. Adrović primjećuje da brojni utjecaji i različite okolnosti formiraju kod učenika nacionalnu historijsku svijest, tako da u metodici nastave nisu prepoznati problemi u vezi s formiranjem historijske i paralelne historijske svijesti. Predstave o prošlosti često se prepliću s aktuelnim političkim problemima i vješto koriste u političke svrhe i zato bi u procesu nastave trebalo voditi računa o tim pojavama i svoditi ih na najmanju moguću mjeru, tako da nastava historije ostane u tokovima naučno-nastavnih sadržaja. Svoju analizu Adrović započeo je udžbenikom historije za osmi razred grupe autora (Živka Andrijaševića, Saita Šabotića, Dragutina Papovića i Slobodana Drobnjaka), gdje se pridjev bošnjački prvi put spominje na posljednjoj strani udžbenika, prilikom opisa ličnosti Avda Međedovića, gdje se navodi da “je bio poznati pjevač, kazivač i stvaralac bošnjačko-muslimanskih epskih pjesama”. Unutar nastavne jedinice Učešće Crne Gore u Prvom i Drugom balkanskom ratu dat je i podnaslov Zločini nad muslimanima, u kojem se kaže: “U vrijeme rata (1912–1913) lokalne crnogorske vlasti u ovim novoosvojenim oblastima su nad dijelom muslimanskog stanovništva činile nasilja i zločine. Bilo je ubistava, protjerivanja, pljačke, nasilnog pokrštavanja.” Autori nisu naveli mjesta masovnog pokrštavanja muslimana i aktere tog čina.

Učenicima se, s jedne strane, pravilno ukazuje na ugnjetavački odnos vlasti novonastale Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca prema pristalicama crnogorske državne samostalnosti. Takav odnos vlasti ništa nije bio bolji ni prema Bošnjacima. Bošnjaci iznova bivaju izloženi masovnom stradanju i torturi. Takav odnos Kraljevine SHS prema Bošnjacima dovodi do stvaranja nezadovoljstva i spontanog komitskog otpora. Međutim, ni u ovom ni u drugim udžbenicima historije ne spominje se komitski pokret Bošnjaka, a koji je ipak bitan, jer su se i Bošnjaci, kao i Crnogorci, suprotstavili državnom teroru; niti se spominju imena najpoznatijih sandžačkih komita Jusufa Mehonjića i Huseina Boškovića; dok se zločin u Šahovićima, novembra 1924, kad je ubijeno blizu četiristo muslimana, a da za to niko nije odgovarao, pravda “činjenicom” da u Kraljevini SHS nije postojala pravna sigurnost. Jednom je rečenicom, ipak, zabilježen ovaj događaj, dok to nije slučaj u udžbeniku historije za četvrti razred gimnazije, u kojem autori udžbenika nisu našli za shodno ni da spomenu taj događaj.

Doprinos Bošnjaka Narodno-oslobodilačkoj borbi u udžbenicima historije ne može se uočiti, nisu spomenuti predstavnici u NOP-u iz redova bošnjačkog korpusa: Rifat Burdžović Tršo – narodni heroj, Bećo Bašić, Jusuf Redžepagić, Aljo Hot i ostali.

Nadalje, Adrović ističe da je iznenađujuće blag stav grupe autora Milana Šćekića, Živka Andrijaševića i Vanje Vukovića u udžbeniku historije za četvrti razred gimnazije (izdanje 2016) prema četnicima i četničkom pokretu u Jugoslaviji i Crnoj Gori. O zločinima četnika tokom Drugog svjetskog rata nad partizanima i Bošnjacima nema ni slova.

PREŠUĆENO UNIŠTAVANJE BOŠNJAKA

U nastavnoj jedinici Crna Gora u Drugom svjetskom ratu u udžbeniku historije za četvrti razred gimnazije, na strani 136, autori su naveli četiri cilja četničkih odreda iz instrukcija Draže Mihailovića majoru Đorđu Lašiću i kapetanu Pavlu Đurišiću od 20. decembra 1941. godine. Peti su cilj slučajno ili namjerno izostavili. On glasi: “Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa…”

Autorima udžbenika kao da nije bilo dovoljno historijskih izvora i odavno utemeljenih činjenica o zločinima četnika nad Bošnjacima i partizanima pa vjerovatno zbog toga u udžbeniku ništa o tome nisu rekli.

Prvo spominjanje naziva Bošnjak u udžbeniku historije za četvrti razred gimnazije jeste na 160. strani, u poglavlju Nestanak Jugoslavije i građanski rat. Citiran je dio iz govora Alije Izetbegovića u sarajevskoj Zetri 2. oktobra 2002. godine: “Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem.”

Historičar Admir Adrović skreće pažnju i na dio nastavne jedinice koja obrađuje posljedice rata u Bosni i Hercegovini. Autori su korektno obradili taj dio nedavne prošlosti, a osvrnuli su se i na genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. “Jula 1995. srpske snage izvršile su masovni zločin nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici (Bosna i Hercegovina). Tom prilikom ubijeno je više od 8.000 civila (muškaraca, žena i djece). Bio je to najveći masovni zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.” Međutim, dio o ratu u Bosni i Hercegovini učenicima devetog razreda prezentiran je malo zbunjujuće: “Slični događaji prate i nezavisnost Bosne i Hercegovine. Srbi proglašavaju Republiku Srpsku, a Hrvati Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. U aprilu 1992. počinje rat. U Bosni i Hercegovini rat karakteriše surovost prema civilima. Primjenjivano je takozvano etničko čišćenje – ubijanje i protjerivanje stanovništva drugih nacionalnosti s teritorija koje se žele priključiti svojoj državi. Glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo, bosanski Srbi držali su pod opsadom više od tri godine. Pretrpljene su ogromne ljudske i materijalne žrtve. Mnogi su gradovi (Vukovar, Sarajevo, Mostar) razoreni. Izvršeni su surovi zločini nad civilnim stanovništvom, o čemu svjedoči broj – oko 300.000 mrtvih.” Na osnovu ovakvih uopćenih i vrijednosno neutralnih informacija osnovac u Crnoj Gori može zaključiti da su u Bosni i Hercegovini zaraćene strane bile Srbi i Hrvati, a da Bošnjaci nisu ni postojali, jer spomena o njima nema, zapaža Adrović.

Historičar Sait Šabotić navodi da treba imati u vidu da “školska historija” nije isto što i historijska nauka, da su predmetni programi stvar dogovora i kompromisa političkih elita, da bi predmetni programi, ipak, morali imati veću metodološku usaglašenost oko modela – da li određene sadržaje izučavati protežirajući “naciju” ili “narod” kao glavnog junaka, ili suprotno tome: “državu”, “pojedinca” i sl.

I prije Berlinskog kongresa Bošnjaci su davali doprinos izgradnji crnogorske države, a nakon toga u svim turbulentnim vremenima i iskušenjima kroz koja je ta država prolazila. Tu činjenicu moramo imati na umu i biti ponosni na nju, istakao je Šabotić. Ta činjenica mora biti prisutna i u glavama kreatora nastavnih programa.

Poslije ovih izlaganja, u diskusiji je preovladalo suglasje prisutnih da se trenutno stanje treba mijenjati i da se prema nadležnima mora zauzeti konkretan stav, u smislu ne samo preispitivanja bošnjačke zastupljenosti u udžbenicima historije već i potrebe ispravljanja propusta i neistina, poput nacional-političkog filovanja ili jednostrano fašistoidnog aranžiranja historijskih (ne)istina.

Profesor filozofije Esko Muratović dao je svoje viđenje u odnosu na obrazovno-esencijalne postulate društvene stvarnosti kad je riječ o nezastupljenosti bošnjačkog duhovnog naslijeđa u okviru nastavno-obrazovnih sadržaja. Ono o čemu bi posebno trebalo povesti računa, istakao je, jeste obaveza da se teorijsko-sadržajne cjeline trebaju tematski, konceptualno i logički-smisaono (oda)birati, komparacijski (pret)postaviti s dijelom već postojećih i, u odnosu na druge sadržaje, aksiološki ih usaglasiti i ciljano prilagoditi pojedinim uzrastima kao vaspitno-obrazovne korpuse znanja koji su ubaštinjeni u jezičko-književnim, kulturno-historijskim, folklorističko-umjetničkim, sportskim, naučnim i drugim vrijednostima i dometima naslijeđa i stvaralaštva bošnjačkog i drugih naroda u Crnoj Gori. Iz toga slijedi da bi udžbenička literatura trebalo postati referentnom tačkom od koje može biti inicirano bolje razumijevanje među različitim etnosima, a što bi značilo bitnim iskorakom u smislu razbijanja mnogih zabluda i predrasuda.

Najbitniji pokazatelj kvaliteta nekog obrazovnog sistema jesu upravo odnosi među nastavnicima i učenicima, a onda i u okvirima nastavničkih i učeničkih populacija zasebno. Stoga je Muratović konkretizaciju građenja i stvaranja zdravih i produktivnih međuljudskih odnosa u školi vidio u ustanovljenju novog nastavnog predmeta, najprije za osnovnu školu, pod nazivom Međuljudski odnosi. U težnji ka slijeđenju i stvaranju humanističkih vrijednosti razvijao bi se kod djece u tom smislu osjećaj za empatiju, toleranciju i odgovornost prema drugima (drugovi, drugi učenici, nastavnici, sredina).

Muratović je istakao i potrebu uvođenja, makar kao izbornog, i predmeta Kreativno mišljenje (filozofija za djecu) kako bi se djeca učila apstraktnom načinu mišljenja i njegovog razvoja, načinima i vrijednostima učenja i čitanja, promišljanja i razumijevanja.

SLABA ZASTUPLJENOST BOŠNJAČKIH PISACA

Profesor bosanskog jezika i književnosti Zejnel Klimenta, izlažući na okruglom stolu, temeljno je pristupio analizi planova i programa, a posebno udžbenika, navodeći da je u udžbenicima od prvog do četvrtog razreda zastupljeno više od 200 tekstova i više od 200 pisaca, od čega je 5 pisaca s 5 tekstova iz bošnjačke književnosti. U nastavnim planovima i programima koji se realiziraju u školama obrađuje se 90 tekstova i 69 pisaca, od čega je zastupljen samo jedan pisac s jednim tekstom iz bošnjačke književnosti. Slijedi konstatacija – stanje je poražavajuće.

U udžbenicima od petog do devetog razreda zastupljeno je više od 200 tekstova i više od 200 pisaca, od kojih su 11 tekstova i 3 pisca iz bošnjačke književnosti. U nastavnim planovima i programima koji se realiziraju u školama obrađuje se 121 tekst i 94 pisca, od čega su 5 tekstova i 1 pisac iz bošnjačke književnosti.

Prema Klimentinoj analizi, u udžbenicima za srednje škole od prvog do četvrtog razreda zastupljeno je više od 200 tekstova i više od 120 pisaca, što po novim, što po starim udžbenicima, od čega su 19 tekstova i 6 pisaca iz bošnjačke književnosti. Prema nastavnim planovima i programima obrađuju se 3 teksta i 4 pisca, a 2 se preporučuju, ali nisu obavezni. Summa summarum, za osnovno i srednje obrazovanje, od ukupno više od 600 tekstova i više od 500 pisaca, 22 teksta i 14 pisaca jesu iz bošnjačke književnosti. A to koliko su odabrani tekstovi za obradu afirmativni za bošnjački narod može se zaključiti na osnovu sljedećih primjera: u tekstu Hodža i Ciganin hodža je prikazan kao zaostao, glup, pored činjenice da postoji puno tekstova koji govore afirmativno i o hodži i o Bošnjacima, ali takvi tekstovi, očigledno, ne mogu naći svoje mjesto ni u udžbenicima niti u planovima i programima. Ne obrađuju se ni bošnjački junaci iz epske poezije. Nema Alije Đerzeleza, Zmaja od Bosne…

“Sve nam ovo pokazuje da udžbenike treba osloboditi od svega što se može shvatiti i razumjeti kao uvreda ili mržnja, a bosanski jezik i bošnjačka književnost su, najblaže rečeno, diskriminisani u udžbenicima i nastavnim planovima. Takvo stanje je nedopustivo i neodrživo”, zaključio je profesor Klimenta.

Profesorica bosanskog jezika i književnosti Sajma Husić apostrofirala je historijske faktore pojave alhamijado književnosti na Balkanu. Ukazala je na problematiku nezastupljenosti niti jednog djela ove književnosti u udžbenicima za osnovnoškolce i srednjoškolce. Pošto se u nastavnim sadržajima za osnovne škole osjeća dominacija poezije i spjevova koji osvajače percipiraju kao agresore, te epsko-lirska narodna poezija koja idealizira heroje i borbu protiv osmanske vlasti, tako se i taloži jednostrana vizura historije iz perspektive hrišćanskog življa u odnosu na naše duhovno-materijalno naslijeđe. Husiće smatra da bi se dodavanjem makar jedne od pjesama alhamijado književnosti u udžbenike za osnovnoškolce istakli i pozitivni aspekti osmanske vladavine na našim prostorima. To je osnova za izučavanje historije bosanskog jezika, spominjanja pisma na kojima se temelji bošnjačka književnost, bosančice i arebice, te tumačenja etimologije turcizama kojima obiluje bosanski, i ne samo bosanski jezik. Tako bi se zadovoljile potrebe bošnjačkog entiteta kroz optimalizaciju broja časova izučavanja bosanskog jezika, a kao prva nezaobilazna ličnost bošnjačke i alhamijado književnosti jeste Umihana Čuvidina. Profesorica Husić predlaže da njene pjesme Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije (za srednju školu) i Čamdži Mujo i lijepa Uma (za osnovnu školu) neizostavno trebaju biti zastupljene među udžbeničkim tekstovima. A posebno mjesto treba odrediti za najljepšu ljubavnu alhamijado pjesmu Ašiklijski elifbe Fejza Softe. Sugerirala je i da se u nastavni plan i program za srednjoškolce uvrsti Muhamed Hevaji Uskufi (neke od njegovih pjesama), koji je neizostavan u kazivanju o historiji bosanskog jezika, ne samo kao autora prvog rječnika bosanskog jezika 1631. godine – Potur-Šahidija – već i među prvim i najstarijim duhovnim pregaocima na balkanskim prostorima.

Snažno temeljenje bosanskog jezika gradio je i čuveni pisac Mula Mustafa Bašeskija kao autor djela Ljetopis, u kojem su zabilježeni dragocjeni detalji govora u Bosni, a čiji su odlomci neizostavni dijelovi bošnjačke lektire.

Fuad Čekić, direktor Medrese “Mehmed Fatih” u Podgorici, koja je nedavno dobila akreditaciju od strane Vlade Crne Gore, govorio je o nastavnim planovima, programima i predmetima koji su zastupljeni u medresi.

PROČITAJTE I...

Tri godine GRAS pokušava nabaviti nove minibuse da bi mogao održavati linije u sarajevskim padinskim naseljima, ali “Transturist”, koji uopće ne može učestvovati na tenderima, obara svaki GRAS-ov tender, a u tome ima podršku firme “Sejari”, koja se pojavljuje kao ponuđač minibusa, koja očito ne želi isporučiti minibuse, ali odugovlačenjem pogoduje “Centrotransu”. Zajedničko im je većinski vlasnik – “Sejari Holding GMBH” iz Njemačke

“Većina naših pripadnika, nas oko devedeset posto, bilo je teže ili lakše ranjavano. U direktnim borbama s agresorom i izdajnicima Fikreta Abdića poginulo je i devet naših pripadnika. Naš trud, hrabrost i zalaganje prepoznali su i u vrhu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Zbog naših ratnih zasluga, odlikovani smo 6. aprila 1995. godine najvećim kolektivnim odlikovanjem: 'Ratnom zastavom MUP-a BiH' i bili smo jedna od svega tri policijske jedinice u Republici Bosni i Hercegovini kojima je dodijeljeno to priznanje”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!