Čime je Orhan Pamuk zadužio Sarajevo

Sarajevu Pamuk ne znači ništa više od dobrog pisca, a nagrada počasnog građanina ne daje se dobrim piscima, dobrim političarima ili novinarima, već ljudima koji su nečim zadužili ovaj grad

Izdavačka kuća “Buybook” i Fondacija za umjetnost i obrazovanje “Amadeus” uputili su 29. januara Komisiji za izbor i imenovanje Gradskog vijeća Grada Sarajeva prijedlog da se priznanje “Počasni građanin Grada Sarajeva” za 2018. godinu dodijeli Orhanu Pamuku, turskom piscu nagrađenom Nobelovom nagradom za književnost 2006. godine.

Komisija koju čine Dado Stojnić, Mira Jurić, Miroslav Živanović, Srđan Srdić, Tea Mušić, Vibor Handžić i Velija Katica najprije je, kako su izvijestili portali, odlučila prihvatiti ovaj prijedlog, ali je odluku ubrzo promijenila “jer nisu našli dovoljno elemenata koji dokazuju da je Pamuk nešto konkretno uradio i doprinio razvoju Grada Sarajeva”, objasnio je u izjavi za medije predsjedavajući Komisije Velija Katica.

Na promjenu odluke Komisije uslijedile su reakcije Naše stranke i SDP-a, koji u tome vide političke motive i smatraju da je riječ o “dodvoravanju Erdoğanovom režimu”, kako kaže lokalni zastupnik Naše stranke Samir Fazlić. Malik Garibija, predsjednik SDP BiH Stari Grad Sarajevo, iz odluke Komisije razumio je da Sarajevo “već godinama gubi svoj obraz i svoj status. Politike razvoja svedene na ekonomiju sadake, bezidejno vodstvo i tranzicijske etnokapitalističke vlasti dovele su nas do toga da svojim gradom upravljamo kao da nekome plaćamo danak za slobodu”.

Iz SDP-a poručuju da će njihovi vijećnici reagirati “da se problem ispravi”, iako smatraju da je za to “dobrim dijelom već kasno”, “osramotili smo se, šteta ugledu Grada napravljena je čim je ovakva vijest otišla u eter”, te apeliraju: “Prijatelji Turci, pomozite vlastima Grada Sarajeva, recite im da nema potrebe za ovim, da su prevršili mjeru. Neka nam slažu da je bila zabuna, sačuvajte barem vi obraz Sarajeva, kad to već ne znaju oni koji su za to plaćeni.”

Oglasio se i PEN Centar BiH, odnosno njegov novi predsjednik Goran Simić. “Kao kolege pisci i borci za slobodu govora upućujemo Orhanu Pamuku iskreno izvinjenje zbog toga što se naša država BiH nalazi u dubokom stanju ksenofobije. Bila bi nam čast imati Pamuka kao počasnog građanina BiH, koji je progovorio o genocidu nad Armenima i koji se u svome književnom djelu, na više mjesta kroz historiju vlastite zemlje, osvrtao na gušenje slobode govora od vladajućih politika. Bila bi nam čast da imamo u gradu jednog od najpriznatijih i najčitanijih pisaca makar kao simbol multikulturnog Sarajeva i BiH, kakvu smo čast učinili američkoj spisateljici Susan Sontag. Zbog toga izjavljujem duboko saučešće članovima Gradske uprave koji su opozvali odluku i učinili da se sam grad Sarajevo stidi”, piše Simić, ostavljajući u čudu one koji su to pročitali.

Njegovo saopćenje imalo bi smisla da, umjesto  “genocid nad Armenima”, stoji “genocid u Srebrenici” ili “genocid nad Bošnjacima” i da je Pamuk poput Susan Sontag proveo nekoliko mjeseci u od srpskih trupa opkoljenom Sarajevu. Porediti Susan Sontag i Orhana Pamuka u kontekstu nagrade koju Sarajevo dodjeljuje onima koje drži svojim prijateljima jednako je blesavo kao, naprimjer, dodijeliti “Zlatnog ljiljana” za zasluge u odbrani od agresora Goranu Simiću (koji je iz ratnog Sarajeva emigrirao u Kanadu i ondje proveo petnaestak godina, dok je Susan Sontag iz svog bonluka došla pod srpske granate da dijeli sudbinu Sarajlija). Uz to, krajnje je neprimjereno tvrditi da bi nama bila čast “imati Pamuka kao počasnog građanina”, a da smo, nagrađujući Susan Sontag, njoj “učinili čast”.

KO SU POČASNI GRAĐANI GRADA SARAJEVA

Na službenoj stranici Grada Sarajeva navedena su imena 34 osobe koje su dobile priznanje “Počasni građanin Grada Sarajeva”: 2000. – Valentin Inzko (Austrija), Viktor Jackovich (SAD), Christiane Amanpour (SAD), Nenad Popović (Hrvatska), Jean-Claude Carreau (Francuska), Ahmad Mohamed Ali (Saudijska Arabija); 2001. – Arend D. Lubbers (SAD), Thomas Miller (SAD), Salah Riyad El Ashry (Egipat); 2002. – Wolfgang Benedek (Austrija), Tadeusz Mazowiecki (Poljska); 2003. – Sükrü Tufan (Turska); 2006. – Lucciano Pavarotti (Italija), Nataša Kandić (Srbija), Otto von Habsburg (Austrija); 2008. – Ahmet Kemal Baysak (Turska), Klaus Kloth (Njemačka), Pasqual Maragall i Mira (Španija), Renzo Piano (Italija); 2009. – Bill Carter (SAD), Erçan Uslu (Turska), Massimo Cacciari (Italija); 2010. – Sonja Biserko (Srbija), Juan Maria Tintore (Španija), Petar Luković (Srbija), Francis Bueb (Francuska); 2011. – Jacques Chirac (Francuska); 2013. – Đelo Jusić (Hrvatska), Bernard-Henri Levy (Francuska), Predrag Matvejević (Hrvatska / Bosna i Hercegovina); 2014. – Tilman Zülch (Njemačka); 2015. – Florence Hartmann (Francuska), Manel Vila (Španija); 2017. – Edmond Offermann (SAD).

Iako to na službenoj stranici nije navedeno, u novinskim izvještajima može se naći da je 2004. godine ovo priznanje dobio i Ivo Banac (Hrvatska), a poznato je da je 2014. godine gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću ovo priznanje dato pa oduzeto zbog njegovih neprimjerenih političkih izjava.

Osim ovih osoba, za dobitnika nagrade “Počasni građanin Sarajeva” proglašeni su između 1992. i 1997. godine još i Francois Mitterand (Francuska), John Jordan (SAD), Susan Sontag (SAD), Stefan Schwarz (Njemačka), Vladimir Prelog (Švicarska / Bosna i Hercegovina), Claudio Martini (Italija), Juan Antonio Samaranch (Španija), Primo Nebiolo (Italija) i John Kornblum (SAD).

Treba imati na umu i postojanje sličnoimene nagrade – “Počasni građanin Kantona Sarajevo” – koja se često u novinskim tekstovima miješa s priznanjem Grada Sarajeva. Stoga, samo ono što je objavljeno na službenoj stranici Grada Sarajeva možemo sa sigurnošću smatrati vjerodostojnim, dok sve ostalo treba uzeti s rezervom, jer je moguće da neke od ovih osoba nikada nisu službeno postali počasnim građanima i da je sve ostalo samo na najavi ili na prijedlogu.

Kriteriji po kojima se dodjeljuje nagrada “Počasni građanin Grada Sarajeva” objavljeni su u “Odluci o priznanjima i nagradi Grada Sarajeva”. Po članu 7. Odluke, “Počasni građanin Grada Sarajeva (u daljnjem tekstu: Počasni građanin) je priznanje koje se dodjeljuje građanima Bosne i Hercegovine i stranim državljanima. Počasnim građaninom proglašava se građanin Bosne i Hercegovine koji se naročito istaknuo u razvoju i promoviranju Grada, unapređenju međunarodne suradnje i očuvanju mira u zemlji i inozemstvu. Počasnim građaninom može se proglasiti i strani državljanin koji je ostvario naročit doprinos razvoju i afirmaciji Grada, te razvoju međunarodnih i međuljudskih odnosa na načelima solidarnosti, demokratičnosti, humanosti i tolerancije među ljudima. Počasnom građaninu uručuje se priznanje u obliku povelje.”

GDJE JE PAMUK BIO KAD JE BILO NAJTEŽE

Pogledamo li dosadašnju listu i pobrojane kriterije, jasno je da Orhan Pamuk ne zadovoljava osnovni kriterij predviđen za strane državljane, a to je da je “naročito doprinio razvoju i afirmaciji Grada”. Predlagači su to očigledno znali, pa su u obrazloženju istaknuli samo “značaj rada i djela Orhana Pamuka u razvoju međunarodnih i međuljudskih odnosa na načelima solidarnosti, demokratičnosti, humanosti i tolerancije među ljudima”.

Pritom su zaboravili prvi dio rečenice iz propisanih kriterija, bez kojeg ovaj drugi dio nema nikakvog smisla, jer da ima, onda bi to podrazumijevalo da u izbor za počasnog građanina Sarajeva može ući bilo koji čovjek na svijetu koji zadovoljava opće uvjete prepisane iz Kriterija u obrazloženje predlagača. Besmisleno je da Grad Sarajevo nagrađuje nekoga ko razvija “međunarodne i međuljudske odnosa na načelima solidarnosti, demokratičnosti, humanosti i tolerancije među ljudima”, a da pritom nije riječ o osobi koja je “ostvarila naročit doprinos razvoju i afirmaciji Grada”.

Orhan Pamuk s afirmacijom i doprinosom razvoju Sarajeva nema ama baš nikakve veze. Jer da ima, onda bismo valjda to saznali iz obrazloženja. U njemu bi pisalo ponešto od onoga što možemo naći u obrazloženjima pisanim za dosadašnje dobitnike priznanja “Počasni građanin Grada Sarajeva”.

Naprimjer, da se “punim angažmanom zalagao za podršku gradu Sarajevu i Bosni i Hercegovini, naročito u periodu 1992.-1995.”, ili “učestvovao je u organizaciji protesta zbog pada Srebrenice” ili “vječiti zaljubljenik u Sarajevo, animira javnost, nevladine organizacije i razna preduzeća da se uključe u pomoć obnavljanja Sarajeva”, ili “dijelio je sudbinu građana opkoljenog Sarajeva”, ili “zajedno sa svojom porodicom, bio je sigurna i prijateljska adresa i svakovrsna pomoć za stotine nesretnika koje je iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine ratni vihor bacio u progonstvo i stradanje”, ili “zahvaljujući njegovom neprekidnom prijateljskom lobiranju, a i vlastitom trudu, stigle su velike količine raznovrsne humanitarne i materijalne pomoći”, ili “pružao je pomoć i podršku putem stipendiranja, nabavke školskog pribora i opreme i osiguravanjem ljetovanja djeci čiji su roditelji poginuli kao žrtve agresije na Bosnu i Hercegovinu”, ili “zbog njegovih aktivnosti pomoći BiH na polju obrazovanja, ekonomije i privrede te stipendiranja bosanskohercegovačkih studenata”, ili “doprinio je i pomogao da se akademski i fizički obnovi i razvije Univerzitet u Sarajevu”, ili “izuzetne su njegove zasluge za mir u Bosni i Hercegovini, njegovo ogromno zalaganje da se čuje istina o onome što se ovdje događalo”, ili “nesebično se zalagao za zaustavljanje krvoprolića nad nedužnim građanima naše zemlje i zaustavljanje agresije na Bosnu i Hercegovinu”, ili “održao je više od 50 predavanja na univerzitetima, kao što su Harvard, New York University, Boston College prikazujući film Miss Sarajevo i razgovarajući o ratu u Bosni.

Na osnovu svojih iskustava iz ratnog Sarajeva, napisao je knjigu”, ili “prikupljao je pomoć te posredovao u kontaktima između zvaničnika Bosne i Hercegovine i Republike Turske s ciljem stvaranja uvjeta za studiranje studenata iz Bosne i Hercegovine u Republici Turskoj. Zahvaljujući njegovom zalaganju, organiziran je smještaj velikog broja bh. izbjeglica, organizirane brojne humanitarne akcije, a u poslijeratnom periodu zaslužan je za potpisivanje Protokola o saradnji između Grada Konye i Grada Sarajeva, te Vlade Kantona Sarajevo”, ili “zahvaljujući njemu i ljudima koje je uspio animirati oko svoje ideje, glas mnogih sarajevskih književnika i intelektualaca o opsadi Sarajeva i o ratu u BiH probijao se tada u Evropu, a za građane Sarajeva stvorena je mogućnost kulturnog preživljavanja, otvaranjem prozora u svijet kroz nove filmove, koncerte, knjige, predavanja, izložbe i umjetničke radionice”, “jedan je od prvih intelektualaca koji je pozivao na vojnu intervenciju protiv srpske vojske u Bosni devedesetih godina i veoma rano je progovorio o srpskim koncentracionim logorima”, ili “organizator je nekoliko konferencija, javnih debata, demonstracija, mirnodopskih protesta, a sve s ciljem da se zaustave masakri, silovanja, deportacije u koncentracione logore, masovna pogubljenja… Uputio je otvorena pisma evropskim visokim političkim zvaničnicima ukazujući na pogubnost politike međunarodne zajednice, koja ništa nije učinila da se zaustavi opsada Sarajeva i brutalna agresija na BiH”…

Ali ničega sličnog ovom nema u obrazloženju. Ne, jedina veza koju su predlagači pronašli sa Sarajevom jeste poslovna veza između Orhana Pamuka i “Buybooka”, kao izdavača njegovih djela u Bosni i Hercegovini, i Pamukovo buduće “učestvovanje u izradi scenarija filma koji će se snimati u Turskoj, o važnim danima borbe građana grada Sarajeva u ratnim uslovima i uslovima opsade, posebno skrećući pažnju, svojim književnim i filmskim aktivnostima, na događaje oko Vijećnice i konkretno na gostovanje svjetskog dirigenta Zubina Mehte, kao i na život i djelo kulturnog pregaoca grada Sarajeva gospodina Emira Nuhanovića”, istog onog Nuhanovića koji potpisuje prijedlog u ime Fondacije za umjetnost i obrazovanje “Amadeus”, po principu – da bismo bili sigurni da će nam nobelovac doći na privatno sijelo, hajmo ga primamiti priznanjem glavnog grada.

SARAJEVSKI NOBELOVCI

U obrazloženju predlagača može se pročitati i rečenica: “Uvjereni smo da je to također veliko priznanje i gradu u kojem živimo jer ovo je prvi put da jedan strani nobelovac stiže u naš grad.” Nastranu to što je očigledno riječ o obrnutoj perspektivi i potpunoj nelogičnosti, jer bi valjda Pamuku to trebalo biti priznanje i čast, a ne Sarajevu – pamuci su prolazni, a vječno je Sarajevo, grandioznije i dugotrajnije od bilo kojeg pojedinca, pa i Orhana Pamuka. Nastranu i taj oblik malograđanštine, da postane planetarno važno je li u Sarajevo došao Brad Pitt, Morgan Freeman, Robert de Niro ili Orhan Pamuk. Ali naprosto nije tačno da “prvi put jedan strani nobelovac stiže u naš grad”.

Uostalom i Pamuk je bio u Sarajevu, doduše prije nego što je postao nobelovac. Sarajevo su, osim njega, posjetili mnogi dobitnici Nobelove nagrade. Naprimjer, Mohamed Elbaradei, nekadašnji generalni direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju, bivši američki predsjednik Jimmy Carter, nekadašnji generalni sekretar UN‑a Kofi Annan, američka politička aktivistkinja poznata po svom radu na zabrani protupješadijskih mina i zaštiti ljudskih prava Jody Williams, bangladeški ekonomist i bankar Muhammad Yunus, bivši predsjednik Finske Martti Ahtisaari, humanist, filozof i borac za ljudska prava Elie Wiesel, svi redom dobitnici Nobelove nagrade.

Orhan Pamuk ničim nije zadužio Sarajevo, ne može ga se ni po kakvim kriterijima svrstati među dosadašnje dobitnike priznanja “Počasni građanin Sarajeva”. Oni koji su odlučili da mu se priznanje ne dodijeli učinili su uslugu Sarajevu, odnosno pomogli su da ovo priznanje ne izgubi svaki smisao i postane nekakva uopćena nagrada koju mogu dobiti milioni građana svijeta, umjesto onih koje Sarajevo pamti kao svoje prijatelje ili koje je u jednom povijesnom trenutku tako doživio, pri čemu su u tom “doživljaju” gradske uprave pravile i greške, kao u slučaju Mitteranda i Chiraca.

Pamuk i Sarajevo možda su se nekad u putu sreli, ali sretalo se Sarajevo s mnogima pa im nije davalo nagrade. A ima ih koji su ga voljeli i koji su mu pomagali, a ostali su uskraćeni za neko priznanje, za neku nagradu grada kojem su nešto značili i koji je njima nešto značio. Grad Sarajevo nije nagradio Michaela Schumachera, Bonu Voxa, Brucea Dickinsona, Joan Baez, Aloisa Mocka, Garija Kasparova, Eda Wulliamija, Alberta Tombu, Boba Dolea, Krunoslava Cigoja, Christophera Hitchensa, Williama Vollmanna, Joea Saccoa, Haralda Ogaarda itd., itd. Doduše, neke od ovih osoba dobile su priznanje “Počasni građanina Kantona Sarajevo”, ali jedno je grad, a drugo kanton – Sarajevo postoji četiri i po stoljeća, a Kanton ni dva i po desetljeća, odnosno Sarajevo će biti, sve drugo će proći, administrativna organizacije Bosne i Hercegovine promjenjiva je kategorije, Sarajevo nije.

Pa i ova šarada i pravljenje afere ondje gdje joj nije mjesto će proći, jer Sarajevu Pamuk ne znači ništa više od dobrog pisca, a nagrada počasnog građanina ne daje se dobrim piscima, dobrim političarima ili novinarima, već ljudima koji su nečim zadužili ovaj grad. Pamuk nije među njima, odnosno nije ništa više Sarajevu važniji od Herte Müller, Tomasa Tranströmera, Imrea Kertésza ili Boba Dylana ili bilo kojeg drugog stranog dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Daju se u Sarajevu nagrade i za književni rad, možda se neko nekad sjeti da neku od njih dadne i ovom turskom nobelovcu.

PROČITAJTE I...

Kažu srpski mediji da muftija, osim što ima i privatno, ima i službeno državno osiguranje, da skoro svakodnevno mijenja lokacije, odnosno stanove u kojima boravi, automobile kojima se vozi, rute kojima se kreće, izbjegava komunikaciju putem mobilnih telefona, a, kada piše poruke, to radi u šiframa. Reklo bi se, sjajna predstava Beograda za dizanje rejtinga kod Bošnjaka. Čini se da je to previše i za komični filmski lik Srećka Šojića

“Rahmetli Alija je uvakufio pet miliona maraka u vidu dionica u BOR banci s ciljem da se ta sredstva umnožavaju. Može se iz vakufname izvući zaključak da se osnovna sredstva čuvaju, a da se iz dobiti stipendiraju studenti i učenici. Moram napomenuti da je uvakufljeno 5 miliona, a da smo mi za nekih 15 godina ostvarili oko 11,7 miliona maraka, u obrazovanje i nauku smo investirali 4,5 miliona maraka. Fond je u cijelosti sačuvan i mi sada raspolažemo s nekih 6,2 miliona maraka. On je osnovao još ovakvih sličnih fondova, ali uglavnom su svi propali, osim Fonda 'Bošnjaci'”, priča direktor Fonda Šahin Kerla

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Nenad 28.02.2018.

    Šta su konkretno učinili za Sarajevo Otto von Habsburg ili Frankov saradnik Juan Antonio Samaranch?

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!