Četnički amortizeri tu među nama

Bilo kako bilo, dovoljna su i ova tri primjera da se vidi kako postoji određena grupacija javnih ličnosti koja je uvijek raspoložena da iz raznoraznih razloga piskara gluposti koje, bila im to krajnja namjera ili ne bila, za posljedicu imaju amortizaciju onoga što se desilo u Višegradu. Sve dok je takva neozbiljna, ali opasna relativizacija prihvaćena u javnosti kao legitimno mišljenje, ne može se očekivati ozbiljan pristup problemu kakav su šovinističke manifestacije s kojih se šire govor mržnje i netrpeljivosti.

 

Kada god na ovim prostorima dođe do bilo kakve vidljive te stoga i zabrinjavajuće manifestacije velikosrpskog ili velikohrvatskog fašizma, gotovo se uvijek nađu i brojne javne ličnosti koje pokušavaju takve događaje relativizirati ili amortizirati, stavljajući ih u kontekst uobičajenog djelovanja nekakva tri podjednako opasna i odvratna nacional-šovinizma. Ali nekako uvijek zapnu u pronalasku bilo kakvog bošnjačkog pandana historijski dokumentiranim i sudski dokazanim srpsko-hrvatskim šovinizmima, koji su u posljednjih stotinu godina imali svoje političke programe i platforme, paradržave, vojske, koncentracione logore i, naravno, masovnu podršku u svojoj etniji.

Uslijed želje i još više radi političke potrebe za takvom idiotskom političkom korektnošću, dolazi do svakakvih revizionističkih akrobacija, najnevjerovatnijih izmišljanja, ali i upotrebe termina koji su gotovo tragikomični u svojoj tupavosti. Tako je bilo i s nedavnim okupljanjem četnika u nekada većinski bošnjačkom Višegradu, a koji su određeni komentatori pokušali relativizirati praveći najbudalastije usporedbe. Navedimo samo tri najneukusnija primjera:

– Prvi nam je dala već notorna Ivana Marić, samozvana društvena analitičarka i ničim izazvana politička prognozerka koja je do sada pokazala takvu percepciju i analitičku dubinu da se gotovo može garantirati da će se stvari odvijati upravo suprotno od onoga što ona tvrdi. Marićka je, komentirajući četnički bal vampira u Višegradu, napisala: “Jedni se okupili u Bleiburgu, drugi u Višegradu, a treći u Sanskom Mostu slave pobjedu Osmanlija nad Bosnom. Dobro mi išta ikako.”

Gotovo je nemoguće razumjeti mentalni i logički proces kojim je Marićka uspjela da izjednači okupljanje simpatizera zločinačkog i genocidnog četničkog pokreta sa spomenikom kojim se obilježavanja godišnjica bitke kod Çanakkalea, bitke iz Prvog svjetskog rata u kojoj je učestvovao i veliki broj Bošnjaka. Indikativno je i to što je ova godišnjica tek za nekoliko dana (18. marta), te je sasvim očito da je Marićka krenula unaprijed povlačiti paralele koje su mimo nje povukli jedino četnički simpatizeri s višegradskih portala ne bi li kako amortizirali svoju bruku. Čak je i Marićkina analogija s Bleiburgom manjkava jer je Bleiburg mjesto obilježavanja stradanja, ma kako se to stradanje interpretiralo, te ako je već željela da poredi četnički bal vampira u Višegradu s nečim u Hrvata, mogla je napisati da bi to bilo isto kao da se ustaški simpatizeri okupljaju, postrojavaju, paradiraju i pjevaju usred Jasenovca i Stare Gradiške.

Posmatrajući Marićkin pokušaj da pravi analogije ondje gdje su one nemoguće, nekako ispada da je dotična bliska poskokovskoj školi mišljenja i tumačenja “povijesti”, koja tvrdi da je sva osmanlijska kulturna baština na ovim prostorima ne samo zaostavština i sramotni biljeg mrskih okupatora nego i da su ličnosti iz tog perioda historije Bosne i Hercegovine najgori zločinci i krvoloci. A vrlo je mali korak od takvog stava pa do slavljenja tenkovskih pogodaka u “onu ćuprijetinu”, kako se u tim krugovima naziva Stari most, ili do poručivanja “Turcima i poturicama” da će opet biti “krvava Drina”.

– Drugi primjer neuspješne amortizacije četničkog divljanja i traženja ekvilibrija po svaku cijenu dao je također notorni društveni radnik, kolumnist Al Jazzere Balkans i veteran Vojske Republike Srpske Dragan Bursać. Bursać je nekako uspio ono što bi trebalo biti gotovo nemoguće, napraviti pokušaj izjednačavanja “zaraćenih strana” koji je još gluplji, uvredljiviji i besmisleniji od onoga Ivane Marić. Nadahnuto, preko svog profila na Twitteru poručio je da se u eri “ustaškog, četničkog i balijskog fašizma” ne treba okrenuti ljepšim stvarima nego da se treba boriti. Nije jasno šta je za Bursaća “balijski fašizam”.

Ustaše i četnici su organizacije i pokreti koji su dokumentirano zločinački i genocidni. Ali ko su mu i šta su mu ti balijski fašisti? Balija je u današnje vrijeme i na ovim prostorima pogrdna riječ koja se koristi kada treba uvrijediti pripadnike bošnjačkog naroda. Nije zabilježeno da je ikada postojao bilo kakav, a kamoli fašistički pokret ili organizacija tog imena. To bi bilo isto kao kada bi neko, recimo, baveći se ekstremizmom i šovinizmom u američkom kontekstu, pisao o stvarnoj organizaciji Ku Klux Klan i nekakvim volšebnim “crnčugama” fašistima. Sama riječ “balija” je uvreda, ravna onoj “vlah” za pripadnika srpskog naroda i zanimljivo je da Bursać, valjda bivajući rob okruženja u kojem živi i predrasudama u kojima je formiran, nije mogao naći bolju riječ od tipično srpske uvrede za Bošnjake.

Doduše, takvi su promašaji i razumljivi jer je jednostavna istina da kod Bošnjaka ne postoje pandani ustašama i četnicima. Bošnjaci, za razliku od Srba i Hrvata, nikada nisu imali vlastiti fašistički pokret, nisu nikada imali fašističku političku platformu, nikada nisu podržavali ideju vlastite etnički čiste države koja bi se prostirala na što većem prostoru, nikada nisu gajili mitomanske ideje takve vrste, nikada nisu planski i organizirano ubijali druge. To su jednostavne i suhe činjenice i nikakva vrsta jezičkih akrobacija to neće promijeniti, štaviše oni koji pokušavaju da žongliraju s istinom na takav način riskiraju da ispadnu smiješni i glupi, baš kao što se to desilo Draganu Bursaću.

– Najveća poslastica, kao i obično, stiže na kraju, a nju nam je osigurao – a ko će drugi nego multidisciplinarni Damir Nikšić, koji se, sve otkako je isprovocirao fizički sukob na sjednici glavnog odbora SDP-a, da bi poput pretilog jazavca šmugnuo niz stepenice kako bi izbjegao zaslužene vaspitno-popravne mjere, neprestano trudi dokazati vlastitu proletersku muškost.

Ovaj SDP-ov mali od skandala odlučio je izigravati “Facebook Boška Buhu” nastavljajući bombardirati javni prostor svojim osebujnim mudrostima, ovaj put iskoristivši okupljanje četnika kako bi istakao svoju navodnu hrabrost u “okidanju majke” socijaldemokratima u Sarajevu zbog koketiranja s “Busuladžićevom SDA”. Nikšić se zabrinuto pita gdje su podjednako hrabri drugovi u Banjoj Luci koji će napraviti herojski čin jednak njegovom pa opsovati mater tamošnjim “socijaldemokratama” zbog koketiranja s četništvom. Nikšić od vlastitog attention whoringa ne vidi da pravi nekoliko idiotskih i besmislenih paralela.

Nije moguće SDP, uz sve njegove silne mane, izjednačavati s Dodikovim velikosrpskim socijaldemokratima, niti se može porediti Nikšićevo vulgarno psovanje i vrijeđanje mučki ubijenog Busuladžića s nekim eventualnim suprotstavljanjem četničkim paradama i veličanjem Draže Mihailovića, jer jedno je idiotski primitivizam, a drugo hvale vrijedna građanska hrabrost, niti je moguće porediti rahmetli Mustafu Busuladžića, koji je ubijen jer je drugačije mislio, s genocidnim i ratnozločinačkim pokretom kakav je Ravnogorski četnički pokret pod komandom Mihailovića.

Razumljivo je da infantilni Nikšić, koji je po vlastitim opredjeljenju ponosni dezerter, jednostavno ne zna ništa o tome šta je istinska hrabrost pa misli da je vrhunac društveno angažiranog herojstva pljuckati komunističke đuturume po sjednicama pa zatim bezglavo bježati, ali nije jasno kako mu još nije sinulo da ne može praviti usporedbe koje ne mogu izdržati iole objektivnu i zdravorazumsku provjeru.

Bilo kako bilo, dovoljna su i ova tri primjera da se vidi kako postoji određena grupacija javnih ličnosti koja je uvijek raspoložena da iz raznoraznih razloga piskara gluposti koje, bila im to krajnja namjera ili ne bila, za posljedicu imaju amortizaciju onoga što se desilo u Višegradu. Sve dok je takva neozbiljna, ali opasna relativizacija prihvaćena u javnosti kao legitimno mišljenje, ne može se očekivati ozbiljan pristup problemu kakav su šovinističke manifestacije s kojih se šire govor mržnje i netrpeljivosti.

PROČITAJTE I...

Na sudu se ne bi vodila historijska, već rasprava o meritumu pravne stvari – laži i kleveti. Drugo, niti jedna objektivna historijska analiza nije dokazala da je Alija Izetbegović organizirao sistem bilo kakve, a kamoli masovne represije koja je završavala smrću čak i malog broja ljudi, pa je njegovo dovođenje u isti kontekst sa Staljinom, u najmanju ruku, neukusno, ako već nije provokacija. Izrečene neistine nemaju veze s činjenicama, dakle, lažne su i nanose štetu ugledu i časti Alije Izetbegovića i njegove porodice, a nisu dio rasprave o interpretaciji historijskih događaja

Kandidaturu Mostara za evropsku prijestolnicu kulture 2024. godine gradonačelnik Ljubo Bešlić pokušao je iskoristiti da izgradi zgradu HNK, koja niti ima niti može imati valjanu građevinsku dozvolu bez Gradskog vijeća. Prema procjenama, realizacija projekta “Mostar 2024.” trebala bi koštati oko 20 miliona maraka, što za grad veličine Mostara nikako nije mali novac

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!