Četiri decenije revolucije u Iranu: Rođenje političkog islama

Tadašnji iranski premijer Bahtiar, nakon odlaska šaha Reze Pahlavija, obećao je slobodne izbore i pozvao opoziciju da poštuje Ustav, predlažući vladu nacionalnog jedinstva, ali Ruhollah Homeini je imao svoje planove. Prvog februara avion “Air Francea” iz Pariza sletio je na aerodrom u Teheranu. Svi Iranci gledali su u jednog putnika: Homeinija. Oko tri miliona ljudi došlo ga je dočekati, slijepo privrženi njegovim idejama o tome što bi trebao biti Iran: zemlja bez korupcije kojom upravljaju islamski pravnici. Velāyat-e faqīh, teorija koju je Homeini razradio sedamdesetih godina, trebala je poprimiti nekoliko dana kasnije konačan oblik kada je 11. februara proglašena Islamska Republika Iran

 

 

Ovih se dana navršavaju četiri decenije od Iranske revolucije, poznate i kao Islamska revolucija u Iranu. Sve je počelo nizom demonstracija i štrajkova 1977. godine, a okončano je dvije godine kasnije, kada je iranski šah Muhamed Reza Pahlavi 16. januara napustio zemlju. Revolucija je preobrazila Iran iz monarhije u Islamsku Republiku, čiji je vođa bio ajatolah Homeini. Monarhija je ugašena 11. februara 1979. godine, kada je iranska vojska proglasila neutralnost. Revolucija zvanično završava 1. aprila 1979. godine, kada je, nakon referenduma, proglašena Islamska Republika Iran.

BIJEG PAHLAVIJA

Iranski monarh, kralj svih kraljeva, kako se volio nazivati, napustio je Teheran 16. januara 1979. godine. Okružen uplakanim pripadnicima svoje carske straže, šah Muhamed Reza Pahlavi i njegova supruga, carica Farah, pokušavali su se držati mirnima dok su se na aerodromu Mehrabad penjali u avion koji će ih odvesti u egzil. To je bio drugi put da je Pahlavi odlazio iz zemlje zbog političkih turbulencija. Prvi put to je bilo 1953. godine. Ovaj je put odlazio zauvijek. Tog 16. januara 1979. službeno je priopćeno da je šah otišao na put. Službeno, šah je otišao na odmor. U stvarnosti, uznemiren nasilnim i masovnim prosvjedima protiv njegovog režima, monarh se odlučio na put bez povratka. Njegov vlastiti premijer Shapur Bahtiar, kojeg je imenovao svega nekoliko dana ranije, zamolio ga je da ode. Situacija je bila neodrživa, a krvava represija nad prosvjednicima koju je šah naredio samo je pogoršavala stvari.

Šah, koji je sa sobom ponio kovčeg u kojem je bila iranska zemlja, dočekan je s crvenim tepihom u Egiptu. Predsjednik Anwar Sadat, zahvalan na obilnoj podršci iz Irana u novcu i nafti, dočekao je šaha i njegovu porodicu sa svim počastima. Šah je tiho napustio grad u kojem je rođen prije gotovo 60 godina. Njegov planirani sastanak s inozemnim novinarima otkazan je u posljednjem trenutku jer je Pahlavi plakao i nije htio takav izići pred dopisnike inozemnih medija. Plakao je i dok se opraštao s osobljem u svojoj palači.

Ipak, on i carica Farah kratko su razgovarali s novinarom državne iranske novinske agencije, izjavivši kako žele dobro zemlji i državi. Zatim su se s malom pratnjom ukrcali u kraljevski “Boeing”. Šah je upravljao avionom nakon što se pozdravio s premijerom Bahtiarom, sudskim službenicima i višim oficirima. U Egipat je s njima otputovao samo jedan visoki dužnosnik, Amit Aslan Afshar, šef protokola suda. Troje šahove djece napustilo je Iran narednog ponedjeljka.

Pahlavi, koji je Iranom vladao 37 godina, napustio je zemlju. Iranski su gradovi odzvanjali kakofonijom stotina hiljada automobilskih sirena, pjesmom, gomile su plesale na ulicama, neprekidno vrištale i rušile simbole monarhije. Ubrzo nakon šahovog odlaska, ajatolah Homeini objavio je kako planira uspostaviti privremenu vladu koja će voditi ka Islamskoj Republici. Ajatolah je rekao da je šahov odlazak iz Irana bio samo prvi korak ka okončanju 50 godina duge tiranske vladavine.

Gotovo u istom trenutku kada je avion poletio večernja izdanja novina u Teheranu štampana su velikom brzinom s naslovima preko cijele strane Šah je otišao. Premijer Bahtiar djelovao je brzo: raspustio je Savak – političku policiju, represivnu ruku režima, oslobodio sve političke zatvorenike i dao dopuštenje ajatolahu Ruhollahu Homeiniju, liku oko kojeg se pokret protiv režima okupio, da se vrati u zemlju nakon više od petnaest godina egzila. Bahtiar je obećao slobodne izbore i pozvao opoziciju da poštuje Ustav, predlažući vladu nacionalnog jedinstva, ali Homeini je imao svoje planove.

Prvog februara avion “Air Francea” iz Pariza sletio je na aerodrom u Teheranu. Svi su Iranci gledali u jednog putnika: Homeinija. Oko tri miliona ljudi došlo ga je dočekati, slijepo privrženi idejama tog ajatolaha o tome što bi trebao biti Iran: zemlja bez korupcije kojom upravljaju islamski pravnici. Velāyat-e faqīh bila je teorija koju je Homenini razradio sedamdesetih godina. Trebala je poprimiti nekoliko dana kasnije konačan oblik kada u aprilu bude proglašena Islamska Republika Iran.

HOMEINI NA VLASTI

Homeinijev dolazak na vlast bio je kraj monarhističke tradicije u zemlji staroj 2.500 godina. Samo osam godina prije no što je napustio Teheran Pahlavi je organizirao grandioznu ceremoniju kojom je, nizom svečanosti, slavio mitski Persepolis i hiljadugodišnju historiju svoje zemlje. Izgrađene su luksuzne građevine koje su trebale impresionirati brojne šefove država i vlada cijelog svijeta, one koji su stigli na proslavu na kojoj je sebe Pahlavi proglasio nasljednikom cara Cyrusa. Taj ga je delirij dodatno udaljio i otuđio od vlastitog naroda. Izravan kontakt s podanicima gotovo da nije postojao. Monarh je putovao helikopterom i prisustvovao povorkama i javnim događajima u neprobojnom staklenom oklopu kako bi izbjegao napad nakon nekoliko neuspjelih atentata na njega.

U jednom od svojih posljednjih izljeva ekscentričnosti ukinuo je islamski kalendar i nametnuo “carski”, čija je prva godina počinjala na obljetnicu Cyrusovog osvajanja Babilona i njegovoj krunidbi. Njegovi govori i propovijedi nisu dopirali do nezadovoljnih Iranaca, trgovaca, seljaka, studenata, radnika… S druge strane, na stotine kaseta na kojima su bili snimljeni Homeinijevi govori kružilo je tajno diljem zemlje, šireći tako ideje čovjeka koji je postao glavni politički protivnik svemoćnog šaha. Sekularizam Pahlavija marginalizirao je ulemu, ali islamsko svećenstvo održavalo je svoju društvenu mrežu i nikada nije prestajalo održavati kontakt sa svim elementima društva, šireći se tako do svakog kutka Irana. Zato je Homeiniju bilo lahko akumulirati sav bijes protiv šaha kojem je, mjesto vlastitog naroda, bilo važnije nazdravljati svjetskim vođama.

Iako je imao podršku sa Zapada, šah je ostao sam u posljednjim godinama svoje vladavine. Brutalna represija režima i kršenje ljudskih prava izazvalo je sramotu u svijetu. Kada je tog 16. januara otišao u progonstvo, šah nije ni sanjao da će da će provesti cijelu godinu putujući iz zemlje u zemlju, tražeći državu koja će odobriti azil. Prvo je došao u Egipat, gdje ga je primio predsjednik Anwar Sadat. Onda je nastavio ka Marakešu kao gost kralja Hasana II. Mohammad Reza kasnije se preselio na Bahame, a onda i u Meksiko. Kada je trebao liječenje od raka, od kojeg je obolio još 1974, što je držano u takvoj tajnosti da za bolest nije znala ni CIA, zamolio je tadašnjeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera da mu dopusti liječenje u SAD-u, što mu je, unatoč kraćem oklijevanju američkog predsjednika, omogućeno. Kada se htio vratiti u Meksiko, odbijen je. Kamo god da je išao, nailazio je na odbijanje. Njegov boravak u Panami značio je ozbiljne probleme za tadašnju vlast. U martu 1980. vratio se u Sadatov Egipat. Bolest ga je počela uništavati i umro je 27. jula u Kairu. Iako je posljednje godine života proveo izbjegavan poput kuge, njegov pogreb bio je pompezan, a prisustvovali su mu dužnosnici poput Richarda Nixona ili grčkog kralja Constantina I. Pokopan je u istoj džamiji u kojoj su ostaci još jednog svrgnutog monarha, egipatskog kralja Faruka.

PAHLAVIJEVO BOGATSTVO

Nakon što je umro, u javnost su isplivali podaci o Pahlavijevom ogromnom bogatstvu. Bio je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu čija je imovina procijenjena na dvije milijarde dolara. Prema nekim procjenama, imovina je bila vrijedna čak 20 milijardi dolara. Ogromne količine novca koje je Pahlavi držao na računima u SAD-u i Švicarskoj dolazile su prije svega od “poreza” koji je naplaćivao prodajući naftu, ali i od profitabilnih ulaganja Fondacije “Pahlavi”. Osnovana 1958. godine, pravno gledano, Fondacija je bila humanitarna organizacija, ali u suštini, bio je to holding koji je upravljao imovinom i bogatstvom carske porodice. Šah i njegovi rođaci imali su u Iranu udjele u dvadeset i sedam banaka i osiguravajućih društava, u dvadeset i pet metalurških tvrtki, osam rudarskih tvrtki, 45 javnih poduzeća, deset građevinskih firmi, 43 prehrambene kompanije… Osim toga, u vlasništvu porodice Pahlavi bilo je 70% hotelskih kapaciteta Irana.

Pahlavi je posebno bio slab na nekretnine, na tri kontinenta imao je desetak luksuznih rezidencija. Samo u Švicarskoj posjedovali su tri imanja, a mnoge nekretnine imali su u Velikoj Britaniji, SAD-u, Francuskoj, Brazilu i Meksiku. Osim novca, život bivšeg iranskog šaha obilježile su i žene. S jedne strane, njegova sestra blizanka Ashraf, koja ga je politički oblikovala. S druge strane, njegove tri supruge. Egipatska princeza Fawzia, sestra kralja Faruka, s kojom je imao sina; princeza Soraya, koja je odbačena zbog svoje neplodnosti, i Farah Diba. Osim njih, bio je u vezi s mnoštvom drugih žena. Volio je plavuše i Amerikanke. Ipak, najveća njegova ljubav bila je Soraya. Kako kažu historičari, Reza Pahlavi vladao je “uz pomoć Kur’ana i Soraye”. Čak i kada se oženio Farah Dibom, svako malo je išao u Evropu kako bi proveo nekoliko sati sa svojom bivšom suprugom. Do pobjede Islamske revolucije, Soraya je imala ulicu sa svojim imenom u Teheranu.

UZROCI REVOLUCIJE

Politička i vjerska neslaganja koja su dovela do Islamske revolucije 1979. imaju svoje korijene u evoluciji savremene iranske države. Godine 1925. mladi oficir Reza Han predvodio je državni udar kojim je nakon 131 godine vladanja skinuta dinastija Kadžar i osnovana dinastija Pahlavi. Nakon Drugog svjetskog rata, Britanci i Sovjeti napuštaju zemlju 1946, ali Iran ostaje pod stranim utjecajem, posebice početkom hladnog rata. Nacionalisti na čelu s Mohammadom Mossadeqom dolaze na vlast 1951. godine. No, CIA i britanska obavještajna služba srušile su ga dvije godine kasnije, vraćajući na vlast dinastiju Pahlavija. Šah je potpuno gurnuo ustranu iranske islamiste, a njegova vladavina hranila je gnjev opće populacije. Do 1979. nezadovoljstvo je preraslo u revoluciju. Homeini se vraća u zemlju, odstranjuje komuniste i sekularne stranke koje su sarađivale s islamistima u svrgavanju šaha i preuzima sve poluge vlasti, okončavši tako iransku monarhiju.

Rođen u septembru 1902. godine u pokrajini Homein, bio je sin i unuk šiijskih imama. Ozbiljan, introvertan dječak, mladi Ruhollah počeo je učiti Kur’an u dobi od šest godina. Kao odličan učenik, nakon studija nastanio se u gradu Komu, gdje je desetljećima predavao fikh, usuli fikh i filozofiju. Homeini se nije bavio politikom sve do ranih šezdesetih godina. To su bile godine tzv. bijele revolucije, razdoblja ubrzane društvene i ekonomske modernizacije koju je pod američkom kontrolom provodio Reza Pahlavi. Zemljišna reforma, nacionalna obrazovna reforma, prava žena…, sve su to bili Pahlavijevi koraci koje su pozdravljali zapadni promatrači. Međutim, te su reforme pobudile žestoko protivljenje među ulemom, naročito zbog oduzimanja zemlje. Život pod Pahlavijem nije bio nimalo ugodan. Njegova tajna policija mučila je i zatvarala disidente, a neki od načina mučenja bili su prženje u pećima, guranje boce u anus, silovanja i vješanja naopačke.

Homeini je zbog protivljenja Bijeloj revoluciji bio primoran otići u egzil u Tursku, što je, u usporedbi s onim što su proživljavali drugi Pahlavijevi protivnici, bila relativno blaga sudbina. Isto tako, budući da je već zagazio u šestu deceniju života, niko nije smatrao da ima ikakvu moć, mislilo se kako je njegovo ime nepoznato. Ipak, kad se prvi put u februaru 1979. vratio u Iran iz egzila, bila je to najveća dobrodošlica u historiji zemlje. Šah je nestao, srušen nakon mjeseci uličnih prosvjeda izazvanih rastućom inflacijom i ekonomskim haosom. Budući ajatolah pisao je sufijsku poeziju. Bez obzira na njegove ideje o ulozi žena u islamskom društvu, Homeini je bio poznat po svojoj ljubaznosti prema svojoj ženi i predanosti svojoj porodici.

Ulema nije bila jedini sloj iranskog društva koji se protivio Pahlavijevoj vlasti. Žestoki protivnici korumpiranog režima bili su i komunisti i socijalisti koji su bili važan dio demonstracija koje su dovele do revolucije. Oni su bili i jedan od razloga zbog kojih su Amerikanci pogrešno protumačili revoluciju misleći kako će ona skrenuti ulijevo. Revolucija se desila u Iranu anarhije, zemlji čija je ekonomija bila u ruševinama, a naftna industrija propadala. Homeinijeva pobjeda bila je izvanredno političko postignuće, do nje je došao snagom volje, snagom vjere i čvrstom nakanom da stvori islamsku državu. To je jedna slika Homeinija. Ona druga pokazuje iznimno pametnog čovjeka koji se okružio umjerenim savjetnicima, koji je dao bezbroj intervjua zapadnim novinarima i skromno sebe opisao kao jednostavnog Božijeg čovjeka koji je htio vratiti “demokratiju” u svoju rodnu zemlju.

Homeinija je na vlasti učvrstio i Irak, koji je nedugo nakon revolucije napao Iran. Užas rata mobilizirao je narod koji je stao uz novi režim i pretvorio Homenija u ratnog vođu. U isto vrijeme zemlja prolazi kroz ključne društvene i ekonomske reforme. Nametnut je Šerijat, ograničena su prava žena, ali, isto tako, zemlja napreduje u mnogim drugim poljima. Provodi se kampanja opismenjavanja i besplatne zdravstvene zaštite za siromašne. Iranci su bili i ostali odlučni u nakani da njihova zemlja više nikada ne bude pijun i igračka zapadne inteligencije.

Za vrijeme Homeinija šiijski islam postaje ključni element političke strukture zemlje. Uveo je novi oblik vladanja utemeljen na osnovu koncepta velāyat-e faqīh, tvrdio je kako vladu treba voditi u skladu sa Šerijatom. Da bi se to dogodilo, islamski pravnik, faqih, mora nadgledati političku strukturu zemlje. Ustavne promjene nakon revolucije uspostavile su sistem upravljanja temeljen na tri stupa moći: izvršnoj, sudskoj i zakonodavnoj, ali na vrhu strukture moći Islamske Republike bio je Homeini. Cilj Iranske revolucije bio je ukinuti vladavinu, kako je tvrdio, marionetskog šaha, šaha kojim upravljaju druge zemlje, i obnoviti islamsku ideologiju u iranskom društvu, ali Homeini je isto tako dramatično promijenio političku sliku države, on je, kako tvrde historičari i politolozi, “učinio platformu političkog islama snagom koja bi promijenila muslimansku politiku od Maroka do Malezije”.

Kada je umro u junu 1989. godine, Homeini je u stotinu godina bio prvi iranski vladar koji je preminuo u svojoj rodnoj zemlji, umjesto u egzilu ili u rukama krvnika. Pripreme za njegovu dženazu bile su toliko složene da je ona odgođena za sedam dana. Kad je njegovo tijelo premješteno na obronak iznad Teherana, okupilo se toliko mnoštvo da su ih vatrogasci morali prskati vodom kako bi spriječili da se ljudi onesvijeste. Neki kažu dva, neki kažu 11 miliona ljudi blokiralo je ulice i bilo je nemoguće prenijeti Homeinijevo tijelo do mezara. Umjesto toga, vladin helikopter prenio je mejita, a gomila je probila kordon pokušavajući se domoći komadića ćefina kao relikvije. Oko 10.000 ljudi ozlijeđeno je u gužvi, nekoliko je desetina smrtno stradalo. Homeini je postao jedna od ikona moderne historije svijeta.

PROČITAJTE I...

Uslijedio je tretman koji se ni najgorem dušmaninu ne bi poželio. Tada sam dobro upamtio da graške znoja na čelu nisu nikakva isprazna i izmišljena fraza nego surova realnost s kojom sam se lično suočio. Držali su me babo, amidža i amidžići, a ona je uporno teglila i zavrtala slomljenu nogu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!