Čestitošću, radom i učenjem može se mnogo postići u životu

Mnogi će kao iz topa ustvrditi da se u nakaradnim datostima vremena u kojem jesmo čestitošću ne može napraviti ništa, a kamoli mnogo. Pritom će se obavezno pozvati na “stara dobra vremena” kad je sve bilo mnogo bolje, a čestitost na skali moralnih vrednota kotirala visoko i bila poštovana

Čitam ovih dana, ne bez čitateljske naslade, sjajnu knjigu Geometrija srca autora Omera Mešića, poznatog i uvaženog profesora fizike iz Tuzle. Knjiga izmiče žanrovskim određenjima, što, opet, dosta govori o spisateljskom umijeću Mešićevom, i može se sasvim legitimno iščitavati i percipirati kao porodična hronika, zbirka kratkih priča ili labavo strukturirani roman svojevrsnog kaleidoskopskog tipa.

Autor je u svoj tekst, umješno i nenametljivo, unio i šest memoarskih zapisa svog oca, Ahmeda ef. Mešića, profesora orijentalnih jezika, kadije – šerijatskog pravnika, islamskog teologa, mesnevihana i duhovnog učitelja. Evo jednog od njih, a navodim ga s dobrim razlogom: “Po svršetku mekteba, upisali su me u tzv. ruždiju u Tuzli. To je bila II dječačka osnovna škola za muslimansku djecu. Upisan sam 1924. godine, a završio 1928. Ta škola se nalazila na staroj pijaci i njena zgrada još postoji kao stambena zgrada. Škola je, dakle, bila u Tuzli, a mi stanovali na Kozari u Lipnici. To je udaljenost od 6 do 7 km, ili 1,5 do 2 sata hoda, i to sve uz brdo niz brdo, kroz šume i preko njiva ili slabim seoskim putevima.

To je meni valjalo preći svakim radnim danom od kuće do škole i nazad. Ljeti, kad je dan dug i kada je suho te nema blata, moglo se i podnijeti, ali zimi, kada je dan kratak, a nastava počinje od 8 i traje do 4 popodne (određeno po gradskoj djeci, jer seljančadi je bilo malo u školi), valjalo je ići po snijegu i blatu. Zbog toga me je prve godine otac morao pratiti do u Molušku Rijeku, dok nije svanulo, pa bi on kroz Matanoviće išao u Rasovac na posao. Otac me pratio jer me je jednog dana ugrizao pas Marka Divkovića zvanog Sirovica u Moluškoj Rijeci.

Ja sam bio prvo dijete iz muslimanske Lipnice koje je upisano u osnovnu školu, jer do tada niko nije išao u takvu školu. U drugoj godini u I razred su se upisali još i Himzo Alić iz Karagića i Ramo Malkočević iz Malkoča, pa je bilo običnije i slobodnije jer sam imao društvo. Ovo hodanje svaki dan trajalo je, dakle, 4 godine i dobro se sjećam da su me ponekada noću boljele cjevanice, kosti ispod koljena, što je valjda bilo posljedica umora, jer, kad je to moje pješačenje prestalo, prestali su i bolovi.

Moja mlađa braća, kako su dospijevali za osnovnu školu, tako su i upisivana, pa su i oni morali podnijeti sve ono što sam i ja ukratko opisao, jer su i oni išli u školu u Bukinju ili Kreku ili Tuzlu, što je uglavnom ista udaljenost i pod istim uvjetima. Ovakvih sjećanja bi se moglo još navesti, kao što je igranje lopte na Pazaru dok ne smrkne, pa onda kući, a zatim batine zbog kašnjenja i slično, ali to je sve bilo i prošlo. Izdržalo se nekako.

Ja se ne stidim da kažem da sam potekao iz jedne siromašne seljačke porodice, bez dovoljno sredstava za školovanje i spremanja za život, pa da sam, ipak, Božijom voljom i pomoću dobrih ljudi i svojim dobrim učenjem i vladanjem uspio da ostvarim dobar uspjeh i dobar ugled kod ljudi.

Sve ovo navodim zato da bi moja djeca i njihova djeca i njihove djece djeca vidjela i naučila da se čestitošću, radom i učenjem može, ipak, mnogo postići u životu.”

Tako, eto, zbori mudri Ahmed ef. Mešić. Iz citiranog teksta izdvajaju se tri riječi, po mom mišljenju ključne: čestitost, rad i učenje. Mnogi će kao iz topa ustvrditi da se u nakaradnim datostima vremena u kojem jesmo čestitošću ne može napraviti ništa, a kamoli mnogo. Pritom će se obavezno pozvati na “stara dobra vremena” kad je sve bilo mnogo bolje, a čestitost na skali moralnih vrednota kotirala visoko i bila poštovana. Navest će i brojne primjere u prilog takvoj tvrdnji, a ni primjera vlastite čestitosti neće usfaliti. A potom će, bez imalo zazora, jer, zaboga, takvo je vrijeme i tako se mora, zaposliti dijete preko štele, podmititi bilo koga za bilo kakvu uslugu ili potrebu, prisvojiti nešto što im ne pripada…

Slično ili identično stvari stoje i s radom i učenjem, ali ne bih načinjao tu priču, ogromna je.

Helem, osim što je riječ o tugaljivom nesuglasju, zagovornici i istodobno destruktori čestitosti ne mogu ili ne žele shvatiti da je čestitost iskonska, fiksna etička kategorija, da egzistira u svakom vremenu i svakom socio-političkom ozračju i da bez čestitosti ovih nekoliko poklonjenih nam sati iluzije koja se životom zove ne bi imali ama baš nikakvog smisla.

Uvjeren sam da je dobri i mudri Ahmed ef. Mešić upravo na to htio ukazati.

 

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!