Čemu sve ovo

Memo je došao na ročište u gležnjačama, kožnim hlačama i blještavoj moto jakni, neobrijan, neošišan, bijesan na murjaka što ga je tjerao čak do suda. Kada ga je sudija upitao šta je po zanimanju, Memo je malo zašutio pa ponosno odgovorio: “Vjerski službenik”

Ima dana kad ne ide, pa ne ide. Kancerogeni portali, neoliberalno-kapitalistička fizička realnost, menihejsko ljeto, referendum, negativni mir, nezaposlenost bližnjih, sveopća entropija – sve se to nakupi u želucu da je konačno nemoguće pomaknuti se s mjesta. Smoreni insan zastane i zapita se, onako filozofski: “Čemu sve ovo?”

Čovjek se, kažem, ponekad nađe kao da je u klopci ili u zatvoru, i nema izlaza. Pa mi naumpade drug iz mladosti, roker Memo, koji je imao solidnu teoriju, foucaultovski baroknu, o našem društvu kao zatvoru. Tvrdio je da je cijela Bosna jedno veliko popravilište. Stranci su nam došli na teritorij da nas prouče i potčine. Zatvorili su nas da ne možemo pobjeći i natjerali da u njihovim propisima prepoznamo put svog izlječenja. Mi smo egzemplarno, disciplinsko društvo. Mislili smo da možemo tek tako primati humanitarnu pomoć, živjeti bez rada, ratovati besplatno. (I tako to, navodno, ide. Oni nas preodgajaju, nadgledaju, strpljivo nam predočavaju prednost svojih rješenja, a mi na sve te disciplinske zahvate odgovaramo poput jednog zatvorenika iz Foucaultove studije: “Bojim se, znate, da bih s vremenom postao bolji nego što jesam, a to ne želim.”) Naš zatvor, po Meminoj teoriji, nema rešetke, memlu, robusne čuvare s pendrecima, prigušeno svjetlo ni precizan raspored dužnosti. Naš zatvor ima nebo i zemlju.

Bio sam dobar jaran s Memom dok se nije – ima tome oko šest godina – bez razloga otuđio i sve nas “medreslije-seljobere” u nekom tripu izbrisao sa spiska. Pokušavao sam doći do njega, slao mu poruke, ali očito više nije bio na istom broju. Inače, Memo, iako je bio upisao medresu – na nagovor nane mu Vasvije, poznate sarajevske hadži-hanume – nikad se tu nije pronašao. Jednostavno mu je bilo muka od provincijalizma, forsirane discipline, didaktičkog materijalizma, monumentalističkih mantri, da nije mogao dalje od drugog razreda. Galantno je napustio školu, poželio profesorima sve najbolje u životu (ipak je Memo bio urban dečko), s gitarom u ruci i osmijehom na licu. Onda ga je hadži Vasvija, njegov glavni donator, natjerala da vanredno završi medresu, bilo koju, čisto da ima papir. Nekako je ispolagao ispite, dobio diplomu na kojoj je pisalo imam, hatib i muallim, i odnio ga nani da je uokviri. Ali, Memo nije bio iz tog filma. Vodio je jalijaški život: motori, kafane, duga kosa, gitara, kožnjaci i poneka napisana pjesma. Jednom ga je zaustavio policajac zbog brze vožnje, pa mu je Memo, navodno, nešto opsovao, što je murjaka toliko zaboljelo da ga je predao na sud zbog vrijeđanja službene osobe na dužnosti. Memo je došao na ročište u gležnjačama, kožnim hlačama i blještavoj moto‑jakni, neobrijan, neošišan, bijesan na murjaka što ga je tjerao čak do suda. Kada ga je sudija upitao šta je po zanimanju, Memo je malo zašutio, pa ponosno odgovorio: “Vjerski službenik.”

Napišem mu neku večer, povodom njegove teorije o zatvoru, onako bezveze: “Đesi, druže”, bez imalo nade da će odgovoriti, kad on, na moje ugodno iznenađenje, uzvrati: “Valjda selam.” (E, što me to nervira, Bože sačuvaj, kad me neko uvodi u islam. Isto mi radi jedna koščata prodavačica u granapu gdje se namirujem. Obično bahnem s posla u nekom svom dubokom magnovenju i samo prođem, a ona mi s kase svaki put dobaci, zapravo, prepadne me, potpuno me rastrese tim nasilnim buđenjem iz tripa: “Selam alejk, haaadžija!” Tako da moram prvo stati pred pult i, kao u mektebu, jasno i baritonalno salutirati: “Selam alejkum”, a ona mi svaki put odgovori: “Alejkeme selam.”)

I tako mi vjerski službenik, roker Memo, ni prvi ni posljednji bošnjački autošovinista, nakon pet‑šest praznih godina, odgovori: “Valjda, selam.” Hoću da ga pitam: “Na čemu si sad?”, ali mu napišem: “Nekad i đesi ima težinu selama ako je od srca, a nekad je selam šuplji od svakog đesi ako je reda radi.” Pa dodam nešto sladunjavo: “Gdje si ti ovih godina?”, a on mi odgovara – neobavezan da objašnjava zašto je nekoga šest godina nazdravo ignorirao – kako gleda staru epizodu Oza. Nisam mogao vjerovati da je još uvijek pratio Oz, nekada hit TV seriju o životu zatvorenika u američkoj kaznionici Oswald; život ispunjen silovanjima, ubistvima, tučama, homoseksualizmom i uzaludnom pobunom devastiranih ljudi protiv socijalne nepravde.

“Jarane, samo prati Oz”, oporuči mi Memo i isključi se s Facebooka. I uzmem da pregledam neku od starih emisija, da upotpunim cjelodnevnu apatiju. Epizoda je počinjala pokušajem bijega dvojice zatvorenika kroz tajni prolaz iskopan u ćeliji. Tunel se urušio, a zatvorenici su ostali zatrpani. Fizički je bijeg iz Oza, dakle, nemoguć. S druge strane, većina je zatvorenika, uprkos strogim mjerama kontrole, konzumirala drogu i alkohol, ali uvijek bi konzumenti, vlastitom svršetkom, potvrđivali nemogućnost (mentalnog) bijega. Ostao je bio još legalni odlazak iz zatvora. Uoči ramazana, guverner države u kojoj je smješten Oz, odlučuje pomilovati Karima Saida, vođu muslimanske crnačke grupe u kaznionici, kao čin poštovanja prema muslimanskom svetom mjesecu. Karim odbija izlazak, mimo svake logike, ne želeći učestvovati u političkoj igri, ne želeći kroz svoje spasenje potvrđivati socijalnu nepravdu prema drugim zatvorenicima. Epizoda se završila negativno: nema bijega. Učinilo mi se na trenutak kako Karimov čin potvrđuje suštinu islama: postoje razne vrste bjegova, ali islam ne priznaje nijednu. Islam je suočenje, hrabro idenje stvarima u susret.

Samo mi je to trebalo da znam, brate moj Karime Saidu; sad mogu mirno leći (umalo ne rekoh umrijeti) i završiti ovaj dugi, teški dan.

Prethodni članak

Hafiz Junac

PROČITAJTE I...

Iako je pogrešno pretpostaviti da postoje samo dva jasna, jednostavna i međusobno suprotstavljena skupa uvjerenja o patriotizmu, za ovu priliku možemo prihvatiti takvu simplificiranu binarizaciju: na jednoj strani gledanje specifično za 19. stoljeće i veći dio povijesti (patriotizam kao neupitna vrlina), a na drugoj suprotno stanovište, koje je šezdesetih godina 20. stoljeća ponekad izražavano sa zapanjujućom jasnoćom – patriotizam je porok

Prijateljica mi priča kako je prije rata kao učenica medrese boravila u Zagrebu i neke prilike bila pozvana na iftar kod jedne romske muslimanske porodice. Dok su čekali iftar, domaćin je iznio na sto skupocjeni viski i nasuo im u čaše, čisto da se malo osvježe. Mladi i neiskusni, odmah su reagirali: “Znate li da je haram piti?”, i slično. Domaćin se našao u čudu: “Ja sam čitao u Kur’anu da je zabranjeno klanjati pijan, ali da se ne smije nikako piti, to stvarno prvi put čujem”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!