Čemu su namijenjene neistine koje hrvatski lideri i mediji plasiraju o neravnopravnosti Hrvata u BiH

Hrvatska politika u BiH usmjerena je vraćanju na stanje prije Vašingtonskog sporazuma, reafirmacijom HZ HB (HR HB), što nije moguće postići mirnim putem. Iako ta ideja nikada nije napuštana, njeno isticanje stišano je sve dok Hrvatska nije postala članica EU, što izaziva sumnju da će Hrvatska nastojati svoju poziciju članice EU iskoristiti za utjecaje na štetu teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH

Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ

Pod utjecajem iz Zagreba, Čovićev HDZ afirmira i provodi Tuđmanovu politiku, po kojoj je u BiH pred rat osnovana paradržava HZ HB (HR HB), naslanjajući se na Mačekovu politiku, po kojoj je 26. augusta 1939. godine donesena Uredba o Banovini Hrvatskoj. U Hagu su lideri HZ HB (HR HB) osuđeni za najteže masovne ratne zločine. Suštinski, nema razlike između velikohrvatske politike koja je osnovala paradržavu HZ HB (HR HB) i velikosrpske politike koja je osnovala paradržavu RS, čiji su lideri u Hagu osuđeni za genocidne ratne zločine.

Nastavljajući politiku koju je Tuđmanov režim provodio prema BiH, Čovićev HDZ, krajem augusta 2017. godine u Gorici kod Gruda, organizirao je manifestaciju “godišnjice utemeljenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne”. Čovićeve izjave izrečene na toj manifestaciji neprijateljske su prema politici koju su tokom rata provodile legalne institucije RBiH. Čović je rekao da Hrvata u BiH više nema “gdje god nije bilo organiziranosti i djelovanja HRH-B”, što praktički znači da su legalne vlasti RBiH progonile hrvatski narod, što je planetarna laž.

HRVATSKA POLITIKA DODATNO JE OHRABRENA AKCIJAMA SRPSKIH NACIONALISTA

Čovićeva propaganda kojom afirmira Tuđmanovu ratnu politiku u osnovi je ista kao i propaganda onih koji propagiraju Miloševićevu ratnu politiku – da Srba u BiH nema gdje god nije bilo RS-a. Ustvari, ista matrica velikosrpske i velikohrvatske propagande proizlazi iz podudarnosti i usuglašenosti ciljeva Miloševićeve i Tuđmanove politike, da svaki Hrvat, odnosno da svaki Srbin, bude pod hrvatskom, odnosno pod srpskom vlašću, pa su, gdje god to nisu mogli postići, organizirali iseljavanje srpskog, odnosno hrvatskog stanovništva, s teritorija pod kontrolom legalnih vlasti na teritorije pod kontrolom paradržave HR HB, odnosno paradržave RS-a. Oni su provodili politiku nacionalne homogenizacije da se zaokruže hrvatske, odnosno srpske teritorije, pa su na taj način proizveli posljedice “etničkog čišćenja”, što zamjenom teza koriste u propagandi da su Hrvati i Srbi protjerani od strane legalnih vlasti RBiH. To je ustvari zajednička Tuđmanova i Miloševićeva politika podjele RBiH. Dok su kao saveznici zajednički rušili RBiH, Tuđman i Milošević željeli su privid u javnosti kao da se nalaze u međusobnom ratnom sukobu. Istina je drugačija: Na svom zajedničkom projektu rušenja RBiH, Tuđman i Milošević sarađivali su, a vojne snage pod njihovom kontrolom, osim selektivno, do pred kraj rata, na prostoru RBiH nisu međusobno ratovale.

Hrvatska politika u BiH usmjerena je vraćanju na stanje prije Vašingtonskog sporazuma, reafirmacijom HZ HB (HR HB), što nije moguće postići mirnim putem. Iako ta ideja nikada nije napuštana, njeno isticanje stišano je sve dok Hrvatska nije postala članica EU, što izaziva sumnju da će Hrvatska nastojati da svoju poziciju članice EU iskoristi za utjecaje na štetu teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH.

U težnjama za reaktiviranjem HZ HB (HR HB), hrvatska politika dodatno je ohrabrena akcijama srpskih nacionalista u pogledu obilježavanja neustavnog Dana RS-a. Kao što se srpska politika na osnovama neistina i obmana mitologijski odnosi prema paradržavi RS, i hrvatska politika izgrađuje mit o HZ HB (HR HB). U vrijeme kada su se provodile aktivnosti za obilježavanje Dana RS-a, hrvatska politika poduzimala je mjere za obilježavanje 23. godišnjice HZ HB (HR HB). Tom je prilikom Čović rekao: “Još nam je potrebno da se okupimo oko jedne ideje. Neka to bude ideja Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Bez organiziranosti hrvatskog naroda u BiH nećemo ostvariti ono što je naša trajna težnja: apsolutnu, ustavnu i svaku drugu – teritorijalnu i institucionalnu jednakopravnost.”

Zanimljivi su sadržaji i dimenzije neistina koje se uporno ponavljaju da legalni organi RBiH pred rat i tokom rata nisu bili garancija zaštite Hrvata, u vezi čega se banalizira kako je predsjednik Izetbegović za oružana neprijateljstva 1991. godine rekao da “to nije naš rat”, pa se time pravda da je nastanak paradržave HZ HB (HR HB) bio nužan. Još je veća neistina propagandna teza da su paradržavne institucije HZ HB (HR HB), kako ističe jedan od ministara te paradržave Vlado Šoljić, radile “u interesu Bosne i Hercegovine, domovine triju jednakopravnih naroda i drugih koji u njoj žive”. Ta propagandna teza slična je onoj koju ističe predsjednik HDZ-a Čović, da on radi u interesu države BiH, iako je očito da sve što radi ima smisao podrivanja na štetu opstanka države BiH, s težnjom da hrvatski narod i međunarodna zajednica za uzroke političke krize u BiH osude bošnjačke lidere i političke faktore.

Još je apsurdnija propagandna teza da je popis stanovništva u BiH 2013. godine pokazao “da tamo gdje nije bilo HZ HB i HVO-a danas više nema Hrvata”, čime se prikriva Tuđmanova politika okupljanja i homogeniziranja Hrvata, njihovim iseljavanjem s teritorija gdje su manjina na teritorije gdje su većina, ili gdje naseljavanjem mogu postati većina. Iako je HRH-B bio ilegalna paradržavna tvorevina, lideri Hrvata drsko propagiraju da je to, kako ističe predsjednik Glavnog vijeća HNS-a Božo Ljubić, “legalan i legitiman oblik organizacije Hrvata i ostalih naroda na prostoru gdje je hrvatski narod bio većinski”. Svi lideri Hrvata propagiraju da bez HZ HB (HR HB) danas ne bi bilo ni države BiH, pa se pored toga ističe kako Bošnjaci imaju veliki dug prema Hrvatima jer su Hrvati, navodno, više puta spašavali BiH, ističući kao primjere u vezi s tim odluku Skupštine RBiH o nezavisnosti, glasanje Hrvata za nezavisnost na referendumu 1992. godine i prihvat izbjeglica iz BiH u Hrvatskoj.

Ne ulazeći u analizu u kojoj su mjeri takve teze neistinite, bitno je što pažnja lidera Hrvata nije usmjerena na pitanje: Šta bi bilo s državom Hrvatskom i hrvatskim narodom u RBiH da nije bilo organizirane Armije RBiH? Pri tome treba imati u vidu: dok su patrioti RBiH ratovali protiv srpske agresorske vojske, postojala je neka vrsta harmonije u odnosima između političkih autoriteta Srba i Hrvata, što se odrazilo na činjenicu da srpska agresorska vojska u RBiH nije ratovala s HV-om (HVO) u tom periodu. Kako su onda mogli odbraniti RBiH ako u toku rata, osim u završnim operacijama, nisu ratovali protiv srpske vojske, ili su njihovi oružani sukobi bili selektivni?

Obilježavanje godišnjice HZ HB (HR HB) primijetila je srpska politika, ističući da Bošnjaci, upravo dok Srbima pričinjavaju smetnje za obilježavanje Dana RS-a, ništa ne poduzimaju da se spriječi obilježavanje HZ HB (HR HB). U isto vrijeme kada se obilježavala ta godišnjica iskrsla je i afera zbog postavljene ploče u centru Jasenovca za 11 pripadnika HOS-a poginulih u Domovinskom ratu, na kojoj je ukresan ustaški pozdrav “Za dom spremni”. Tim povodom, zvaničnici Srbije optuživali su Hrvatsku za “bujanje fašizma”, a premijer Hrvatske Plenković na takve je optužbe odgovorio: “Snažno odbacujemo insinuacije o navodnoj fašizaciji hrvatskog društva.” Pritom je naglasio da će se Hrvatska jasno opredijeliti prema “simbolima totalitarnog sistema, kakav je i ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ uklesan na ploči HOS-a u Jasenovcu”.

POZITIVNA DISKRIMINACIJA HRVATA – DOBIVAJU VIŠE NEGO ŠTO IH SLJEDUJE

Hrvatska politika i propaganda težišno je angažirana da u javnosti predstavi kako je hrvatski narod u BiH neravnopravan. Međutim, izuzimajući nedostatke u Ustavu i Izbornom zakonu BiH, sve ostale brojne činjenice pokazuju suprotno – da je hrvatski narod u BiH pozitivno diskriminiran, odnosno da Hrvati u BiH zauzimaju mnogo više državnih funkcija nego što bi ih sljedovalo po principu srazmjere zastupljenosti Hrvata u nacionalnoj strukturi stanovništva. I pored toga, hrvatska je politika internacionalizirala neravnopravnost Hrvata u pogledu manjkavosti Ustava i Izbornog zakona, ali pri tome ista ta politika ćuti o mnogim pitanjima pozitivne diskriminiranosti, tako da je u domaćoj javnosti i sredinama međunarodne zajednice nastala iskrivljena predstava o stvarnoj političkoj poziciji hrvatskog naroda u BiH. U oblikovanju iskrivljenih predstava da su Hrvati u BiH apsolutno neravnopravni hrvatski lideri i mediji pod njihovom kontrolom vrše pritisak na bošnjačke lidere koji su pred nerealnim zahtjevima Hrvata popuštali na štetu političke pozicije bošnjačkog naroda, sve i sasvim opravdano u cilju suzbijanja propagande da bošnjačka politika teži uspostavi unitarne države BiH u kojoj bi Hrvati, Srbi i Ostali bili diskriminirani.

Činjenice koje potvrđuju pozitivnu diskriminiranost Hrvata u BiH, odnosno činjenice koje potvrđuju da Hrvati u BiH imaju čak i trostruko više vlasti nego što su zastupljeni u strukturi stanovništva BiH, za javnost je prezentirao predsjednik SDA i bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, ističući: “Postoji problem izbora hrvatskih predstavnika, recimo, za člana Predsjedništva. Tu stvar treba riješiti. Ima još izraženiji problem izbora hrvatskih predstavnika u Republici Srpskoj, koji je, prema mom mišljenju, dublji od ovoga. Sve ostalo naprosto je jedna mantra koja se upornim ponavljanjem pokušava etablirati kao istina. Ne stoje stvari tako. Na hiljade mjesta, direktorskih pozicija, upravnih odbora, nadzornih odbora, Hrvati drže u Federaciji 43 posto, a 22 posto ih je u strukturi stanovništva. To mora biti na nečiji račun. Neko mora ostati kratkih rukava, a ostaju Bošnjaci koji su tri puta brojniji od Hrvata, a drže isti broj pozicija. Imate paritet u vojnom vrhu, imate paritet u Vijeću ministara.”

Sve činjenice o zastupljenosti Hrvata na važnim funkcijama ukazuju na ispravnost Izetbegovićevog naprijed citiranog ukazivanja. Tako, naprimjer: (a) od devet ministara u Vijeću ministara, tri su Hrvati, i to na čelu ministarstava koja raspolažu s oko 80 posto državnog budžeta; (b) HDZ s 119.000 glasova zauzima isti broj mjesta kao bošnjačke stranke u koaliciji s ukupno preko 400.000 glasova; (c) Hrvati pokrivaju sve najvažnije finansijske institucije – ministarstva finansija BiH i FBiH, kao i Upravu za indirektno oporezivanje; (d) pokrivaju brojne direkcije, agencije i druge institucije, i to duplo ili trostruko u odnosu na ono što bi ih sljedovalo po učešću u nacionalnoj strukturi stanovništva.

Imajući u vidu naprijed navedene činjenice, postavlja se pitanje iz kakvih razloga, čemu su namijenjene očite neistine koje hrvatski lideri i mediji plasiraju o neravnopravnosti Hrvata u BiH. Zna se da oni to čine s ciljem mobiliziranja Hrvata protiv BiH kako bi se u težnjama za podjelom BiH uspostavio treći hrvatski entitet. Također, postavlja se pitanje: Kako suzbiti propagandu s takvim ciljem? Dokle će, s ciljem uvjeravanja da ne žele unitarnu BiH, Bošnjaci popuštati pred zahtjevima hrvatskih lidera? Zašto lideri Hrvata ništa ne govore o istini u pogledu neravnopravnosti Hrvata u RS-u, a propagiraju neistinu o neravnopravnosti u podjeli vlasti s Bošnjacima?

Slaba konkurencija Čovićevom HDZ-u jeste HDZ 1990 na čelu s Ilijom Cvitanovićem. On je maja 2016. godine izabran na Kongresu stranke umjesto Martina Raguža, koji je podnio ostavku iz zdravstvenih razloga. Hrvatska stranka prava, na čelu sa Stankom Primorcem, također nema bitniju konkurencijsku moć protiv Čovićevog HDZ-a.

Politika HDZ-a 1990, po raznim pitanjima, bitno se razlikuje od HDZ-a BiH. HDZ 1990 bori se za zaštitu Hrvata od srpske dominacije u RS-u, dok HDZ BiH tome ne poklanja pažnju. HDZ 1990 zalaže se za političku reorganizaciju cijele teritorije BiH, znači i teritorije RS-a, dok HDZ BiH zalaže se samo za reorganizaciju FBiH, a da se političkom reorganizacijom ne obuhvata teritorija RS-a. Za raseljavanje Hrvata s teritorija širom BiH na teritorije gdje su se Hrvati okupljali da budu većina HDZ BiH na čelu s Čovićem optužuje bošnjačko političko vodstvo u toku rata i poslije, dok za isto to HDZ 1990 optužuje politiku i lidere HDZ-a BiH. O tome je predsjednik HDZ 1990 rekao da je iluzorno očekivati od HDZ-a na čelu s Čovićem, “zbog čije politike se u proteklih 20 godina raselio veći broj Hrvata (Sarajevo, Zenica, Konjic, Jablanica, Tuzla …)”, da će se zalagati za boljitak hrvatskog naroda.

Karakter i sadržaj politike HDZ-a BiH na čelu s Čovićem i HNS-a također na čelu s Čovićem ilustrira “otvoreno pismo” koje je predsjedniku SDA i bošnjačkom članu Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegoviću poslao predsjednik Glavnog vijeća HNS-a i zastupnik u Saboru Republike Hrvatske Božo Ljubić. Reagirajući na sadržaj Izetbegovićevih izjava za portal Klix.ba, Ljubić je u otvorenom pismu, pored ostalog, naveo: “Hrvati u BiH su (…) izloženi kontinuiranom i sustavnom institucionalnom i političkom nasilju s jedne strane, te prijetnjama, fizičkom nasilju i ubojstvima s druge. (…) Činjenica je kako je u razdoblju od 2006. do 2014. na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH, koje je Ustavom predviđeno za predstavnika Hrvata, dva puta biran pripadnik hrvatskog naroda glasovima Bošnjaka. (…) Mogućnost da Bošnjaci izaberu svog ‘hrvatskog’ člana Predsjedništva BiH, čak i u slučaju da svi Hrvati u BiH glasaju za nekog drugog kandidata, još uvijek je otvorena. (…) Većinske bošnjačke županije biraju više hrvatskih izaslanika u Dom naroda Parlamenta FBiH nego većinske hrvatske županije. (…) Budući da Bošnjaci čine i apsolutnu većinu u Zastupničkom domu FBiH, sporni amandmani im omogućavaju da, naprimjer, mogu formirati Vladu FBiH, a da u njoj ne bude ni jedan legitimni politički predstavnik Hrvata. (…) Činjenica je da Javni RTV sistem BiH nije i hrvatski, a nije ni javni.”

ŠTA HRVATSKA POLITIKA ZAMJERA BOŠNJACIMA

Lideri Hrvata potenciraju da je SDA na čelu s Izetbegovićem bila u sastavu Vlade FBiH nastale po politici tzv. platforme, kada je “negirano pravo hrvatskog naroda da bira svoje predstavnike”. Ističu sumnje da u SDA ima dosta onih koji žele “ostvariti ratne ciljeve, da ovo bude država bošnjačkog naroda jer su najbrojniji”. S tim u vezi objašnjavaju da Hrvati ne mogu vjerovati predsjedniku SDA Bakiru Izetbegoviću kada on govori da će se zalagati “protiv preglasavanja Hrvata” zato što je Izetbegović “osoba koja je to radila”. Zaključuju da SDA nije svjesna odgovornosti koju ima za sudbinu BiH. Takvi stavovi ukazuju na izrazito veliko nepovjerenje između bošnjačkih i hrvatskih predstavnika, pa se postavlja pitanje koliko je to nepovjerenje izraz opravdanih razloga, a koliko je izraz tendenciozne težnje da se ukazuje na nepovjerenje, da bi se time opravdala politika na štetu opstojnosti države BiH i zajedničkog života u njoj.

Hrvatska politika u nekim je pitanjima izrazito demagoška. Ističe značaj uspostave i funkcioniranja čvrstih državnih institucija, “čvrstog pravnog poretka”, dok se istovremeno ista ta politika koristi vaninstitucionalnim, paradržavnim formama organiziranja, upravo s ciljem da se relativizira značaj državnih institucija, tako da se odluke u državnim institucijama donose tek ako su odobrene u HNS‑u kao replici HZ HB (HR HB).

Rijetko se kada može čuti ili pročitati da hrvatska politika zamjera srpskoj politici u BiH zbog očite dominacije na štetu hrvatskog naroda u RS-u, ali se učestalo mogu čuti i pročitati zamjerke hrvatske politike prema bošnjačkim liderima i političkim faktorima na vlasti. Čak i kardinal Puljić pristrano kritizira samo bošnjačku politiku, a ćuti o nepravdama koje Hrvatima u RS-u pričinjava srpska politika. Naprimjer, kardinal Puljić upozorava Bošnjake da se u Travniku otima crkvena imovina, da se u Goraždu ne dozvoljava izgradnja crkve, da su presude sudova u Sarajevu uvijek na štetu Hrvata i da se u BiH po selektivnom pristupu sudski procesuiraju hrvatski branitelji.

Politika teritorijalnog razgraničavanja na nacionalnoj osnovi jeste politika podjela, politika raseljavanja, etničkog čišćenja, zaokruživanja nacionalnih teritorija, politika asimilacije, diskriminacije i pokrštavanja. Praksa HDZ-a BiH koju podržava HDZ Hrvatske upravo je takva politika. Među Hrvatima ima otpora toj politici, a primjeri su neke aktivnosti iz redova RKC-a jer je fra Tomislav Brković pokrenuo promjenu Dana općine Prozor – Rama, da to više ne bude vjerski blagdan Male Gospe, već da bude dan koji je zajednički za Bošnjake i Hrvate. Inicijativu su snažno podržali biskup Pero Sudar, koji ističe zabrinutost zbog “prakse proglašavanja vjerskih blagdana za općinske, županijske i državne praznike”. Takvi su primjeri potvrda da se u korist mira i zajedničkog života diskriminacija najefikasnije može prevazilaziti ako se inicijative pokreću iz sredina nacije u čije se ime diskriminira. RKC u BiH, dijelom koji je izvan utjecaja ekstremista HDZ-a, mnogo je pozitivnija od politike HDZ-a, isto kao što je politika Vatikana prema BiH konstruktivna, dok je politika HDZ-a Hrvatske i HDZ BiH prema BiH destruktivna.

SAVEZ ČOVIĆA, DODIKA I RADONČIĆA

Upravo u vrijeme dok Dodik prijeti secesijom RS-a, negirajući državu BiH i protiveći se odlukama Ustavnog suda BiH, lider HDZ-a Dragan Čović podržava Dodika u njegovim kritikama na odluke visokog predstavnika i prenošenje nadležnosti s entitetskog na državni nivo vlasti. S tim u vezi, Čović cijeni kao negativno što je u poslijeratnom periodu “nametnutim izmjenama pokrenut proces restrukturiranja BiH nad kojim, uslijed nedostatka konsenzusa, vlasništvo i odgovornost još nisu preuzele domaće političke snage”. Za rješavanje sukoba, povratkom oduzetih nadležnosti entitetima, Čović se zalaže za dijalog između Predsjedništva BiH i predsjednika RS-a Dodika. Čovićeve izjave u tom pogledu prenosili su srbijanski mediji, posebno Politika. Ustvari, Čović se nada da će se u BiH uspostaviti i treći, hrvatski entitet, pa je zainteresiran da entitetske nadležnosti budu što veće, a državne što manje.

Predsjednik HDZ-a Dragan Čović blizak je s liderom SBB-a Fahrudinom Radončićem. Ta bliskost ojačana je zajedničkom Radončićevom i Čovićevom bliskošću s liderom SNSD-a i predsjednikom RS-a Miloradom Dodikom. Međutim, bez obzira što su bliski s Radončićem, čiji SBB okuplja Bošnjake, Čović i Dodik nepopustljivi su prema zahtjevima koje u procesu reformi i evropskog puta BiH, u zalaganju za političku afirmaciju i zaštitu Bošnjaka, postavlja lider SDA Bakir Izetbegović. S obzirom na političku poziciju SDA kao ključnog nosioca bošnjačke politike u međustranačkim i međunacionalnim pregovorima o reformama u BiH, iskoraci koji se čine u tom procesu dodatno su jačali političku moć i utjecaj SDA na čelu s Izetbegovićem, što ne žele, svaki iz svog posebnog razloga, ni Čović, ni Dodik, ni Radončić, jer je politički smisao njihovih želja da oslabi politička moć SDA i Izetbegovića. Radončić nastoji da eventualni iskoraci u reformama za javnost budu predstavljeni kao rezultat njegove, a ne Izetbegovićeve inicijative. Ako u tome uspije, pozicija SBB-a na čelu s Radončićem popravit će se značajno.

Lideri HDZ-a i SBB-a, Čović i Radončić, protiv SDA i Izetbegovića propagiraju iste teze. Naprimjer, oba propagiraju isto – da je politika SDA s Izetbegovićem kriva što je slaba dinamika izgradnje autocesta.

Za HDZ je bitno da se u BiH objedine teritorije pod kontrolom hrvatskih političkih stranaka, gdje niko osim Hrvata neće imati bitnog utjecaja u vlasti. Pri tome, lideri HDZ-a znaju da srpski lideri smatraju “čistom utopijom” ideju reorganizacije BiH u četiri multietničke regije u koje bi se integrirale i teritorije RS-a. Zato, HDZ je usmjeren da se na teritoriji FBiH, ne dirajući u teritorijalni integritet RS-a, uspostavi sistem dominacije većinskih Hrvata nad građanima drugih nacija. Pri tome za HDZ nije bitno kako bi se nazvala takva politička cjelina jer bi ona, u svakom od naziva, suštinski značila “treći hrvatski entitet”, po uzoru na RS.

Funkcioner HDZ-a i predsjednik FBiH Marinko Čavara rekao je: “Možemo napraviti od Federacije nekoliko regija koje ćemo zbog osjetljivosti odnosa konstitutivnih naroda i drugih skupina društva napraviti na istovjetan način i riješiti prava jednih koji su većina u tim regijama i onih koji su manjina.” Dakle, hrvatska politika opredijeljena je za teritorijalno preuređenje u okvirima FBiH ne dirajući teritorije RS-a, što je stav i srpskih političara. Ta politika zapostavlja princip jednakopravnosti svih građana, pa se zalaže da se politička pozicija većine riješi na isti način u svakoj od regija, odnosno da se pitanje manjine riješi na isti način u svakoj od regija. Taj koncept podrazumijeva da većina, gdje god je i ko god je, bude ravnopravnija od manjine, što je put legaliziranja dominacije i diskriminacije nad odnosnom nacionalnom manjinom. Politika HDZ izraz je pokušaja da se u svakoj od regija afirmira dominantan narod i zanemariva nacionalna manjina, što je direktno suprotstavljeno Ustavu BiH, po kome su sva tri naroda na cijeloj teritoriji konstitutivni i jednakopravni.

HDZ se zalaže da prioritet budu promjene Ustava i Izbornog zakona BiH, njihovom prilagodbom po presudama Evropskog suda za ljudska prava, posebno po presudi u predmetu “Sejdić – Finci”, do kraja 2017. godine, pored ostalog i po pitanju odredbe da iz svakog kantona u Dom naroda FBiH mora biti izabran barem po jedan predstavnik svakog od triju konstitutivnih naroda. Ukazuju na anomaliju što se iz Bosansko-podrinjskog kantona, u kome ima samo 24 Hrvata, u Dom naroda bira isti broj zastupnika kao iz Posavskog kantona, gdje živi 40.000 Hrvata. Ističu stav da broj zastupnika iz kantona treba biti proporcionalan broju pripadnika odnosnog naroda u kantonu.

Biskupska konferencija BiH predložila je uspostavu četiriju multietničkih regija sa sjedištem u Sarajevu, Tuzli, Banjoj Luci i Mostaru, što podrazumijeva da se u sastav tih regija integriraju i teritorije RS-a. Slične stavove zastupa i HDZ 1990. Pored biskupa i HDZ-a 1990, politici Čovićevog HDZ-a suprotstavlja se i HNV. Biskup banjalučki dr. Franjo Komarica zalaže se da se na cijeloj teritoriji BiH uspostavi pravna država, jer je zahvaljujući glasovima Hrvata iz svih područja BiH, “a ne samo onoga gdje se organizirao HVO”, postignuto međunarodno priznanje.

Intelektualci i istaknuti društveni aktivisti raznih nacija u BiH smatraju da HDZ BiH na čelu s Čovićem u formi federalizacije želi oživiti HRH-B, što je “udar” na stabilnost BiH s karakterom “pokušaja realizacije ratnih ciljeva političkim sredstvima, odnosno dovršetka politike disolucije BiH na etničkom principu, što je u biti kompatibilno s ciljevima velikosrpske politike koja slijedi staru matricu podjele i uništenja BiH kao društva i države”. Takve ocjene iznosile su se u raspravi intelektualaca Kruga 99 na temu: “Nastavlja li se politika udruženog zločinačkog poduhvata HRHB?”

Postizanje dogovora bošnjačkih i hrvatskih predstavnika otežava se ponašanjem bošnjačke opozicije (SDP, DF, GS) koja svako rješenje inicirano od strane njihovog konkurenata koji je na vlasti (SDA) naziva izdajom i podjelom BiH. Kredibilnost SDP-a, DF-a i drugih opozicijskih bošnjačkih stranaka za rasprave o reformama Ustava, posebno za rasprave o izmjeni Izbornog zakona BiH, narušena je njihovom ulogom u agitaciji da Bošnjaci Hrvatima izaberu njihovog člana Predsjedništva, što HDZ uzima kao osnovnu argumentaciju za maksimalističke zahtjeve u pregovorima za te reforme. Multietnički kapacitet tih stranaka vrlo je nizak jer im je podrška od strane nebošnjaka sasvim simbolična.

Težak položaj Bošnjaka pod vlašću HDZ-a može se sagledati u vezi s izborima u Stocu. Po svim pitanjima, Bošnjaci su u toj općini ugroženi, bez elementarnih prava, naročito u pogledu zapošljavanja i korištenja komunalne infrastrukture. Vrlo loš položaj Bošnjaka u takvim sredinama izraz je HDZ-ove politike segregacije i aparthejda.

Dominacija Hrvata u lokalnim sredinama pod vlašću HDZ-a demonstrirana je pokušajima izborne prevare u Stocu, a zatim i sudskim procesuiranjem stolačkih bošnjačkih političara Salmira Kaplana, Demira Mahmutćehajića, Ahmeta Ljubovića i Nihada Bajramovića samo zato što su se suprotstavili očitim HDZ-ovim pokušajima izborne prevare.

 

PROČITAJTE I...

Imao sam sreću da sam poznavao Aliju Izetbegovića i svjedočio nekim događajima. Necmettin Erbakan je 1990. imao veliki kongres Refah partije u Ankari i tada je Alija s njim imao sastanak. No, tada je upoznao i Recepa Tayyipa Erdoğana, koji nije imao visoku političku funkciju, a kada se vratio u Sarajevo, na sastanku SDA je rekao da je Kongres lijepo prošao te da je imao lijep sastanak s Erbakanom, ali da im nosi jedan muštuluk

Nekadašnji komandant 7. muslimanske brigade Šerif Patković danas je predsjedavajući Koordinacije boračke organizacije Armije RBiH, koja okuplja Savez dobitnika najvećih ratnih priznanja, Savez demobilisanih boraca u FBiH, organizaciju Porodica šehida i poginulih boraca i Savez ratnih vojnih invalida. Aktivan je u upravnim odborima fondacija za pravnu pomoć borcima Armije RBiH i za stambeno zbrinjavanje boračke populacije u FBiH. S komandantom smo razgovarali povodom oslobađajuće presude Naseru Oriću, ali i reakcije koju je uputio ispred koordinacije koju vodi na, za borce, neprihvatljivo imenovanje Svetlane Cenić na poziciju predsjednice Nadzornog odbora BH Telecoma

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!