Čemu razvoj “kulture šutnje i straha” kod Bošnjaka

Smatram da ne postoje zapreke, a shodno tumačenju definicije genocida iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju tog zločina, da se ovaj najteži međunarodni zločin dosudi i na prijedorskom području, uzimajući u obzir razmjere ubijanja, koncentraciju zatočeničkih logora poput Omarske, Keraterma i Trnopolja, ali i otkrivenih velikih masovnih grobnica na toj teritoriji. Genocidna posebna namjera dokazuje se i na temelju generalne političke doktrine, općeg konteksta djelovanja, jedinstvenog obrasca činjenja zločina

 

Dr. Enis Omerović ekspert je za međunarodno pravo. Radi na Univerzitetu u Zenici, na Pravnom fakultetu, kao prodekan za naučno-istraživački rad i docent je na Katedri za državno i međunarodno javno pravo i na međunarodnom krivičnom pravu. Zadnje dvije godine vrlo je aktivan u medijima na temu međunarodnih pravnih sporova.

S obzirom na to da je u periodu od 2008. do 2012. godine radio na Univerzitetu u Sarajevu, na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava kao viši stručni suradnik, Omerović je stručna i pouzdana adresa na temu genocida nad Bošnjacima i tumačenja presuda na Međunarodnom krivičnom tribunalu u Hagu. Kao doktor pravnih nauka na međunarodnom pravu (doktorirao na Univerzitetu u Zenici, magistrirao na University of Glasgow, School of Law), predstavlja jednog od rijetkih stručnjaka i tumača na teme poput međunarodnih sporova u vezi s Pelješkim mostom ili Sutorinom.

STAV: Ovih se dana ponovo aktualiziralo pitanje srpskog priznavanja Kosova, pa se čak s američke strane špekulira o razmjeni teritorija ili korekciji granica. S obzirom na akte Arbitražne komisije Međunarodne konferencije o SFRJ (Badinterova komisija), može li doći do novih promjena granica na području Balkana?

OMEROVIĆ: Pod uvjetom da govorimo o njihovoj promjeni mirnim putem, državne granice uvijek se mijenjaju međunarodnim ugovorom ili odlukom sudskog ili arbitražnog tijela. Načelo uti possidetis juris, koje se prevodi kao kako posjedujete po pravu na dan sukcesije, tj. na dan nastanka države, doista se primjenjuje u uvjetima nastanka novih država, kada bivše unutarnje, administrativne granice postaju međunarodne, odnosno međudržavne. Međutim, ono nije imperativna norma, već dispozitivna, u smislu da se strane u sporu, u ovom slučaju Srbija i Kosovo, mogu i imaju pravo drukčije dogovoriti. Mislim da ćemo novu rundu pregovora između Beograda i Prištine, tu čistu diplomaciju, gledati u septembru.

Istina, činjenica da se govori o razgraničenju Srba i Albanaca, kao dvaju naroda, ne ulijeva povjerenje u izgradnju i očuvanje stabilnosti i sigurnosti, dok razgovori u cilju postizanja dogovora između Srbije i Kosova vjerovatno mogu značiti da je Srbija prešutno priznala ovu državu kao međunarodnopravnog subjekta. U svakom slučaju, smatram da ove dvije države trebaju najprije pokušati same riješiti svoje sporne tačke u međunarodnom odnosu. Radi mira i stabilnosti u regiji, ali i kvalitete njihovih odnosa, valjalo bi ih riješiti u obostranoj koristi. Pri tome ne slijediti samo svoje državne interese već i interese svojih građana. Nedavno smo svjedočili činjenici da je MVP BiH odugovlačilo s izdavanjem viza državljanima Kosova. Dakle, ako odnosi između dviju država nisu dobri, a posebno ako se međusobno nisu priznale i uspostavile diplomatske odnose, najviše će ispaštati njihovi građani.

STAV: Bivši visoki predstavnik u BiH Wolfgang Petritsch govori o “novom realizmu” u slučaju Balkana i da manji kozmetički zahvati na granicama Kosova i Srbije ne bi bili problem. Daniel Serwer s Univerziteta John Hopkins, pak, smatra da je promjena granica “otvaranje Pandorine kutije” koja ne samo da bi se prenijela na pitanje BiH i Makedonije nego i pitanje Ukrajine i Gruzije. Je li to u toku neka vrsta javne rasprave na ove teme i šta biste Vi dodali?

OMEROVIĆ: Jasno je da je ovo sada politička dimenzija međunarodnih odnosa Srbije i Kosova. Morate znati da pravila međunarodnog prava u velikoj mjeri nastaju voljom država kao njegovih izvornih subjekata. One same odlučuju hoće li priznati neku novu državu u međunarodnoj zajednici. Niko vas ne može natjerati da s nekom državom uspostavite diplomatske odnose ili da s njom sarađujete na bilo koji način ukoliko vi to ne želite, odnosno nemate trenutni interes. Velike svjetske sile uvijek se osjećaju nekako zaštićenim u međunarodnom pravu, budući da su pet velikih, SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija i Francuska, stalne države članice Vijeća sigurnosti.

One uvijek mogu zaustaviti donošenje neke važne odluke u tom organu UN na način da će uložiti veto i da, pri tome, neće nikome odgovarati. S tim u vezi će se uvijek osjećati najpozvanijim da predlažu nova rješenja i da će imati ili željeti ostvariti golemi utjecaj na određene regije u svijetu, ali i da će stvarati praksu shodno svojim partikularnim interesima. Područje Balkana u ovom uopće nije izuzetak. Eventualna izmjena granične crte između dviju država, ukoliko je to u njihovoj uzajamnoj koristi, ne mora nužno imati refleksiju na BiH, Makedoniju, Ukrajinu i Gruziju. Međutim, svaka promjena granične crte u nekom području svijeta dovodi, sasvim sigurno, do zahtjeva da se ona učini i u drugim područjima. Naročito ukoliko ste prethodno imali okupaciju, aneksiju i oružani sukob (Krim), ali i kada u dijelovima nekih država imate rastuće secesionističke težnje (Katalonija).

STAV: Može li se pitanje Kosova reflektirati na pitanje statusa RS s obzirom na neprestano kalkuliranje i najavljivanje budećeg otcjepljenja ovog bosanskohercegovačkog entiteta?

OMEROVIĆ: Uvijek je važno promatrati ove primjere odvojeno, nekada ne postoje sličnosti. Kosovo je još od 2008. suverena država, mada ju BiH još uvijek izričito nije priznala, dok je RS dio BiH. Nameću se ovdje razna pitanja: krši li se aktom otcjepljenja jednog njezinog dijela unutarnje pravo savezne države? Šta je sa, od strane centralne vlasti, sustavnim kršenjem osnovnih ljudskih prava i sloboda naroda koji žive u određenoj državi, odnosno koji su podložni njezinom opresivnom režimu? Posebno kada, prema Vijeću sigurnosti UN, takav režim i sustavno kršenje ljudskih prava jednom narodu ugrožava ili prijeti ugroziti međunarodni mir i sigurnost. Naposljetku, jesu li određeni narodi, odnosno određena jedinica adekvatno predstavljeni u državnim organima i vrši li se ikakva diskriminacija nad njima po pitanju političke reprezentativnosti? Sve su ovo parametri koji se ispituju od slučaja do slučaja. S druge strane, malo je vjerovatno, a posebno imajući u vidu posljednju njemačku poruku BiH, da će RS uspjeti u izdvajanju iz BiH. Smatram da bi u tome pokušaju imali relativno sličan scenarij poput onog najrecentnijeg katalonskog u Kraljevini Španiji.

STAV: A šta je sa statusom Sandžaka? Šta je realno da izbore Bošnjaci u rasponu kulturne autonomije, prekograničnih regija i neovisnosti?

OMEROVIĆ: Vjerujem da je najbolje da Bošnjaci Sandžaka o svim političkim pitanjima, svojoj zastupljenosti, statusu, pa i o svojevrsnoj kulturnoj autonomiji, u smislu njegovanja svog jezika i kulture, ali i poštivanja osnovnih ljudskih prava i sloboda, kako onih individualnih, tako i onih kolektivnih, raspravljaju i dogovaraju sa službenim Beogradom. To bi trebalo biti unutarnje pitanje Srbije.

STAV: Čini se da se u javnom prostoru svako malo aktuelizira polemika u vezi sa suverenitetom Bosne i Hercegovine nad Sutorinom. Možete li nam dati procjenu o ovom slučaju, u smislu postoje li realne šanse da se ovaj spor, ako uopće spor i postoji, riješi u korist BiH?

OMEROVIĆ: Za državu Bosnu i Hercegovinu, čini se, da po ovom pitanju nema međunarodnog spora sa susjednom Republikom Crnom Gorom. Dvostrani međunarodni ugovor o granici sklopljen je i ratificiran i na snazi je od 2016. Njime je utvrđena državna granica. Takvi ugovori u međunarodnom pravu imaju poseban pravni domašaj, budući da jednom ugovorena granica ostaje, neovisno o ugovoru. Stoga bi svaku promjenu granične crte valjalo iznova ugovoriti. Historijski su argumenti na strani Bosne i Hercegovine, u smislu da se Crna Gora 1947, protivno pravu tog doba, teritorijalno proširila. Od tog vremena sve do 2006, kada je ta država stekla nezavisnost, odnosno do sklapanja ugovora o granici 2015, područje Sutorine u kontinuitetu je pod efektivnom vlašću Crne Gore.

BiH je uljudno priznala Crnu Goru 2006, i nikada nije uložila javni prosvjed kojim bi službeno izrazila da toj državi osporava teritorijalni naslov na tom području, što se može shvatiti da je na strani BiH podrazumijevani pristanak da tako i bude. Kada istražite međunarodnu sudsku i arbitražnu praksu kod teritorijalnih sporova, praksu država, ali i učenja najpozvanijih stručnjaka međunarodnog prava, onda i sami dođete do određenih zaključaka, poglavito u smislu da pravna argumentacija nosi prevagu na stranu našeg susjeda. Čak i ako je, prije potpisivanja bilateralnog ugovora o državnoj granici, BiH htjela iznijeti spor na rješavanje međunarodnom sudištu ili pokrenuti arbitražni postupak, to nikako nije mogla učiniti bez suglasnosti Crne Gore, odnosno bez sklapanja arbitražnog sporazuma s ovom državom. Istina, država nekada može jednostrano iznijeti spor na rješavanje nekom međunarodnom sudištu ako to izričito predviđa mnogostrani međunarodni ugovor, tj. konvencija. No, u ovoj stvari mislim da ne postoji takav međunarodni instrument.

Shvatam ljutnju građana ove zemlje koja je usmjerena na vlast, u smislu zašto se nikada ništa nije poduzelo po ovom pitanju. Tako smo lahko ostali bez ovog područja. Bio je potreban samo određeni protok vremena, kao i da državni organi u BiH ništa ne učine, i po međunarodnom pravu gotova stvar. Ako bih vam rekao da se u tom pravu često ne gleda savjesnost posjednika u smislu valjanog pravnog naslova posjedovanja nekog teritorija, biste li mi vjerovali? Tu je razlika između stjecanja prava vlasništva u unutarnjem i međunarodnom pravu. Napokon, ako bi ova država ikada postigla konsenzus i odlučila krenuti put promjena kopnene granice s CG, morala bi krenuti s pregovorima sa službenom Podgoricom u cilju izmjene postojećeg ugovora. Ili se pozivati na relativne i apsolutne uzroke ništavosti tog dvostranog pravnog posla, što je u praksi malo vjerovatno.

STAV: Sami ste nedavno primijetili da je Sutorina aktualizirana povodom novog spora u vezi s izgradnjom Pelješkog mosta. Što učiniti da BiH odbrani svoje pravo, a s obzirom na to da hrvatski i srpski dio vlasti u BiH očito ne vidi ništa sporno u njegovoj gradnji?

OMEROVIĆ: I ovdje je, kao i u prethodnom primjeru, sklopljen međunarodni ugovor o državnoj granici s našim susjedom, onaj iz 1999. godine koji nije ratificiran. Međutim, to ni u kom slučaju ne znači da se on ne primjenjuje. Iz njegovih odredaba se i zaključuje da je to privremeno rješenje do konačnog razgraničenja. Taj ugovor sklopljen je na neodređeno vrijeme i nisu strani primjeri da je jedan privremeni ugovor prerastao u trajni odnos, a nije ni otkazan da bi se prestao primjenjivati. No, čak i da jeste, a nemate novog ugovora, granica ostaje tamo gdje je jednom ugovorena, dok se ne ishodi eventualno novo razgraničenje. Stoga ga je ispravno tumačiti da je granica na morskom prostoru između dviju država određena dok se ne ugovori drukčije. Drugi aspekt problematike između dviju država u tom prostoru jesu interesi BiH, odnosno interes Hrvatske.

Naš je ostvariti pristup međunarodnim vodama, tj. otvorenom moru, ako ono uopće više postoji u Jadranskom, i to kvalitete slobodnog prolaska. S ovim u vezi jeste i hrvatska povreda UN Konvencije o pravu mora, u smislu da su svojim povlačenjem ravnih polaznih crta odvojili bosanskohercegovačke vode od otvorenog mora. Hrvatski je interes, s druge strane, povezati svoj državni teritorij, tako da most kao takav, po meni, nije sporan. Valja biti određenih tehničkih karakteristika, u smislu plovne visine i minimalnog razmaka između stupova, bar onih središnjih, radi nesmetane plovidbe. Šta može BiH u ovom trenutku učiniti?

Najprije, a za razliku od CG, ovdje doista postoji međunarodni spor između dviju susjednih država, ako ispravno shvatam zaključak Predsjedništva BiH iz 2007. Treba vidjeti kako ga riješiti. Međunarodno pravo nudi veliki broj sredstava i načina za rješavanje spora. Konvencija o pravu mora primjer je međunarodnog ugovora koji stranama ugovornicama nudi jednostrano obraćanje ili Tribunalu za pravo mora u Hamburgu ili Međunarodnom sudu u Hagu. No, za bilo koji postupak potrebna vam je politička odluka. U BiH odluka Predsjedništva, ali i odluka o imenovanju agenta i davanju punomoći, što je također u nadležnosti Predsjedništva BiH. Možemo li ju, u ovakvoj konstelaciji odnosa u državi i složenoj političkoj situaciji, ishoditi? Na kraju, zapitajmo se i kako se BiH odnosi prema svom vlastitom moru, i to još uvijek bez zakona o moru.

STAV: Na koji se način izboriti za povrat imovine iz bivše SFRJ? Kako da BiH dođe do svoje imovine?

OMEROVIĆ: Ponovno izravnim pregovorima, odnosno diplomatskim aktivnostima, dogovarati s državama slijednicama sve što je ostalo sporno u tom dijelu. Predmet sukcesije vam ne može biti imovina bivših država članica neke federacije, kao što predmet sukcesije ne može biti ni privatna imovina. Pa još je Badinterova komisija u svom mišljenju iz 1993. ustvrdila da je u slučaju bivše Jugoslavije imovina nekadašnjih osnovnih organizacija udruženog rada, ili vam OOUR, izjednačena s privatnom imovinom, tako da ona ne može biti predmet nasljeđivanja od one države na čijoj je teritoriji ostala, odnosno, na čijem se državnom području sada nalazi. Također je osnovno načelo da se nepokretna državna imovina, što će reći imovina bivše SFRJ, koja se nalazi u inostranstvu, dijeli između država slijednica u pravičnim razmjerima, npr. diplomatsko-konzularna predstavništva bivše nam zajedničke države. Je li BiH u toj raspodjeli prošla neoštećeno i je li u odnosu na ovu državu ta dobra praksa ispoštovana?

STAV: U javnosti ste prisutni i kao komentator haških presuda. Jedna od onih koja je izazvala najviše pažnje bila je presuda Ratku Mladiću, odnosno, neki njeni dijelovi. Zbog čega zločin počinjen u Prijedoru, iako on ima sve elemente, nije okarakteriziran kao genocid ?

OMEROVIĆ: Čini mi se da prvostepena osuđujuća presuda Haškog tribunala u predmetu Ratko Mladić iz 2017. dokazuje njegovu individualnu krivičnu odgovornost za zločin genocida za područje sigurne zone UN Srebrenica 1995, dok ga oslobađa krivnje za genocid u drugim općinama BiH za vrijeme međunarodnog oružanog sukoba. Sudsko je vijeće ustanovilo da u tom dijelu postoji materijalni element, odnosno da su izvršene neke od pet radnji ovog zločina, no nije utvrdilo i postojanje znatnog uništenja zaštićene skupine. Taj zahtjev da skupina bude fizički uništena u znatnoj je mjeri dijelom i proizvod same prakse Tribunala, ali i Međunarodnog suda u predmetu BiH v. Srbija i Crna Gora za genocid, koji zaključuje da se mora posjedovati namjera za uništenje najmanje jednog bitnog dijela određene skupine.

Pored kvantitativnog i geografskog, postoji još jedna sastavnica elementa znatnosti, a to je kvalitativni element, u smislu da vi uništavate vođe skupine na određenom prostoru. Smatram da ne postoje zapreke, a shodno tumačenju definicije genocida iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju tog zločina, da se ovaj najteži međunarodni zločin dosudi i na prijedorskom području, uzimajući u obzir razmjere ubijanja, koncentraciju zatočeničkih logora poput Omarske, Keraterma i Trnopolja, ali i otkrivenih velikih masovnih grobnica na toj teritoriji. Genocidna posebna namjera dokazuje se i na temelju generalne političke doktrine, općeg konteksta djelovanja, jedinstvenog obrasca činjenja zločina.

 STAV: Šta presuda Prliću i ostalim znači kada je u pitanju politika Hrvatske prema BiH ‘90-ih godina prošlog stoljeća?

OMEROVIĆ: Valja najprije podsjetiti da Haški tribunal nije sudio ni državama ni narodima, već isključivo pojedincima. Ni Međunarodni sud, koji sudi državama, ne može se pojmiti u smislu traženja odgovornosti cijelog jednog kolektiviteta. S druge strane, postoje i izvanpravne odgovornosti, poput moralne, političke, društvene, pa i svakoga od nas. Smatram da bi svaki političar kod sebe morao posjedovati osjećaj pravednosti i osjećaj stida. Konkretno, Haški tribunal u ovom je predmetu zaključio da je na djelu bio udruženi zločinački pothvat, taj poseban način izvršenja nekog međunarodnog zločina, čiji su članovi bili i visoki državni čelnici Hrvatske. Pojedine reakcije na ovu presudu govore mi da sadašnje javne politike ne žele osuditi loše političke režime i njihove protagoniste jednoga mračnog doba.

STAV: Čini li se i Vama da presuda Prliću i ostalima, umjesto da stavi tačku na aspiracije za odvajanjem dijela teritorija BiH, uzrokovala suprotno, da su pojačane takve težnje?

OMEROVIĆ: Upravo se to zbiva jer današnje javne politike ne žele napraviti jedan otklon od svega toga, priznati počinjenje međunarodnih zločina, suočiti se s prošlošću i, povrh svega, izraziti javno izvinjenje i iskreno žaljenje za učinjenim. Razlozi za ovakve fenomene mogu biti višeslojni. Njih samo jednim dijelom možemo pokušati suzbiti krivičnopravnim normama u smislu inkriminiranja pojave negacionizma, onako kako je to učinjeno, s manjim ili većim sličnostima, u velikom broju evropskih država. Zapravo je meni kao legalisti, a ovo sada govorim na generalnoj razini, vrlo teško pojmiti i na pravi način percipirati fenomen negacionizma kojem, više ili manje, svakodnevno svjedočimo.

Radi se o jednom retrogradnom procesu koji prati cijelu regiju, a poglavito je razoran kada dolazi od predstavnika institucija vlasti. Izuzetno me ljuti svaka vrsta i svaki oblik poricanja, osporavanja činjenica koje su utvrđene pravosnažnim osuđujućim sudskim odlukama, bilo da je riječ o Haškom tribunalu, bilo da se radi o domaćim krivičnim sudištima. Tu su još i vrlo pogubne pojave minimiziranja učinjenih zlodjela, trivijalizacija kao popratna pojava, opravdavanje zločina i zločinaca, te njihova glorifikacija.

STAV: U posljednje vrijeme svjedoci smo čestih putovanja zvaničnika RS-a u SAD i Rusiju, kao i dokaza o angažmanu lobističkih kompanija koje zastupaju njihove interese u inostranstvu. Kakav je zaista domet tih angažmana lobista? Šta on može donijeti rukovodstvu RS-a?

OMEROVIĆ: Lobiranja su vrlo učestala u međunarodnim odnosima. Zapravo, nekada se odnosi između država, a posebno u radu međunarodnih organizacija, ali i na međunarodnim diplomatskim konferencijama, ne mogu ni zamisliti bez dobrog lobiranja koja uvijek slijede vaše interese. Tu je snaga vaše diplomacije. Njome popravljate vašu poziciju na međunarodnom planu, njom uspostavljate neke nove odnose s novim akterima na međunarodnoj sceni, a sve s ciljem vašeg jačanja i jačanja vaših političkih ciljeva. Preneseno na konkretan primjer iz vašeg pitanja, takve lobističke kompanije zahtijevaju jako mnogo novaca. Uglavnom im je cilj promjena klime i političkog diskursa neke države ili država u odnosu na vas i vaše interese. Mogu vam pomoći, ali vam vrlo često mogu i odmoći, sve ovisi kakvi su zahtjevi u takvoj igri. Mogu donijeti i neznatnu korist za naručitelja lobiranja, ali takvim procesima najbolje sudi očekivani ili neočekivani rezultat nakon proteka određenog vremena. No, opet, s druge strane, čemu razvoj “kulture šutnje i straha”, koja je nekako ponajviše primjetna kod Bošnjaka. I to je, po meni, retrogradan fenomen koji će se Bošnjacima kad-tad obiti o glavu.

STAV: Kako ocjenjujete trenutni angažman međunarodne zajednice u BiH? Visoki predstavnik je “uglavnom zabrinut”, bez ikakvih konkretnih poteza. Smatrate li da inostrani ambasadori u BiH ovdje održavaju, nazovimo je tako, “ravnotežu nemoći”, neophodnu za ostvarivanje nekih svojih ciljeva?

OMEROVIĆ: Zbog institucije Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH vrlo se često promišlja, bar na teoretskoj ravni, da je ova država pod posebnim međunarodnim položajem. Iako Visoki predstavnik ima jednake ovlasti sve vrijeme, druga je tema u kojem kapacitetu ih on koristi. Nekada mi se čini da OHR u posljednjem razdoblju ima status promatrača u BiH. Mislim da u smislu njegove angažiranosti, kao institucije, u unutarnje poslove i procese u BiH ide silaznom putanjom, do njegova gašenja. No, onda bi se vjerovatno postavilo pitanje izmjena i dopuna Dejtonskog mirovnog sporazuma. S druge strane, vrlo često u BiH svjedočimo svojevrsnoj politici reakcije. Moramo biti svjesni da prečesto odsustvo akcije u nečemu, posebno na političkom putu i (ne)djelovanju, ne vodi napretku.

STAV: Svjedoci smo krize s migrantima posljednjih mjeseci. Koliko su istinite izjave nekih od ovdašnjih političara koji tvrde da će EU učiniti sve što može, donacijama i političkim pritiscima, da migranti ostanu unutar Bosne i Hercegovine? Da li je takav scenarij uopće moguć?

OMEROVIĆ: BiH, kao strana ugovornica Konvencije o statusu izbjeglica i njegovog dopunskog protokola, ima određene međunarodne obaveze u povodu prijema i pružanja zaštite izbjeglicama, kao i sve ostale države. Znam da je Parlamentarna skupština BiH usvojila Strategiju u području migracije i azila i Akcijski plan za razdoblje 2016.-2020. Druga je stvar jesu li državne aktivnosti na terenu u skladu s tim odredbama i slijede li se one u potpunosti. Koji će broj takvih migranata jedna država moći primiti, ovisi o mnogim faktorima, počevši od njezine ekonomske snage, političke situacije, sigurnosnih prilika u samoj zemlji. Možda bi ih poneki evropski desničar, odnosno populista, rado držao izvan EU i svojih zemalja. Pitanje migranata ne smije biti problematika samo s predgrađa Evrope. To je istovremeno i globalno pitanje. Otvori li se novo ratište u svijetu, imat ćete novi val izbjeglica iz tih država. I tako to ide. Ti ljudi trebaju pomoć, podršku i zaštitu, ali udruženim snagama svih država, posebno onih koje se, geografski, nalaze na njihovu putu ka drugim odredištima, odnosno koje predstavljaju svojevrsnu tranzitnu rutu. I UNHCR treba pružiti svoju pomoć, posebno onim državama s ne tako jakom ekonomijom.

PROČITAJTE I...

Novonastajuća frankenštajn-koalicija ne samo da će dovesti do stanja u kojem Bošnjaci kao većinski narod neće imati bilo kakvu političku reprezentaciju nego može imati i katastrofalne posljedice ako se uzme u obzir situacija općeg unutrašnjeg nacionalnog i političkog jedinstva na srpskoj i hrvatskoj političkoj sceni, njihovo nikada prisnije savezništvo, te sve izraženiji separatizam

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!