Čeka li TV IZ BiH sudbina Bošnjačke televizije

Pokretači inicijative, koji o televiziji kao mediju nemaju pojma, uveliko zaobilaze sve one koji o tome nešto znaju, a dubokoumne rasprave vode s ljudima koji o toj problematici nemaju blage veze, među kojima su u savjetodavnoj misiji, naravno, i neizostavno grobari brojnih, ne samo TV projekata

Osluškujući kuloarske priče da Rijaset IZ BiH namjerava pokrenuti projekt televizije, u živom sjećanju mi je ostalo nešto što se naprosto mora ispričati. Negdje tamo 1995. godine stigao sam u redakciju sedmičnika Ljiljan, koja je u to vrijeme bila “na visini”, u onom JAT-ovom neboderu pored “vječne vatre”. Kako sam tek stigao iz Mostara, odmah me saletješe i odobrovoljiše da, dok sam još vruć, napišem tekst za broj u pripremi. Nije me išlo jer me neki mladić s kamerom na ramenu, koji je snimao po redakciji, maksimalno dekoncentrirao. I posljednji trun mog nadahnuća razorio je kad me nanišanio i stao posebno zumirati, izdvajati iz tog redakcijskog ambijenta. Pitam raju u redakciji, po njegovom izlasku, ko je, iz koje je TV kuće, i dobih odgovor koji je, po intonaciji, svjedočio njihovo iznenađenje, na rubu snebivanja. “Zar ti ne znaš da mi pravimo televiziju”, bio je odgovor koji sam dobio.

Istog časa, čim čuh te riječi, pridigao sam se i uputio pravo na “vrh”. Gore je sjedila aktuelna vladajuća struktura lista: Mensur Brdar, Džemaludin Latić, njegov brat Nedžad, Hadžem Hajdarević, rahmetli Rašid Brčić, Ismet Veladžić, Mustafa Spahić… I ja onako odmah s vrata: “Čujem da pravite televiziju?” Na moje pitanje zgledali su se, kao u kakvom čudu, prepuštajući Džemi, kao neprikosnovenom autoritetu, da pojasni njihov naum: “Nego šta, profesore!”, uvjeren i siguran da se tu nema šta posebno dodati niti obrazlagati. Ja, opet, ni pet ni šest, iz punih usta ošinuh: “Nikad vam je ne vele napraviti!”

Moja zloslutna prognoza, naravno, nije prošla bez reakcije. Kao nosioci projekta, doživjeli su je kao neprimjerenu uvredu. Istina, Džemo je vlastito neslaganje s mojom ocjenom, uz njemu svojstven osmijeh, pokušao ublažiti uobičajenom sintagmom kojom se, po nekom pravilu, izražava čuđenje, uz mali dodatak koji je ostale imao uzgredno uvjeriti u gotovo pobunjenički status moje teritorijalne pripadnosti. “Estagfirullah”, reče, i doda: “Ti, Hercegovac, čim dođeš u Sarajevo, uneseš neku zabunu.” Nisam se, međutim, dao zbuniti. “Da vas podsjetim na samo jedan detalj. Samo ja, između svih vas ovdje u Ljiljanu, radim na televiziji, dakle, imam nekog iskustva u tom poslu, a vi jedino mene, koliko mogu da primijetim, za shodno niste našli čak ni obavijestiti da pravite televiziju?!”

Govori se da reisul‑ulema Husein ef. Kavazović sa svojim glavnim saradnicima ima ambicije pokrenuti televiziju. Lijepo i potrebno, malo je tržište, a kvalitetnih medija nikada malo. No, kako se to ustalilo reći s medijima koje pokreću Bošnjaci muslimani, za bojati se da se ista ne pravi na identičnoj proceduri i da će, bude li na nju naslonjena, taj projekt završiti poput Bošnjačke televizije?! Ne zato što pokretači inicijative, koji, po prirodi svog obrazovanja, ali i posla kojim se bave, o televiziji kao projektu imaju jako oskudna znanja, nego što se već naveliko priča da zaobilaze sve one koji o tome nešto znaju, a dubokoumne rasprave vode s ljudima koji o toj problematici, poput njih, nemaju blage veze. Među njima su u savjetodavnoj misiji, naravno, i neizostavno grobari brojnih, ne samo TV projekata.

Zbog čega se izbjegavaju ljudi koji bi realno mogli pomoći, a među kojima ima aktivnih članova, ali i vrlo stručnih i kompetentnih osoba koji su po svom senzibilitetu snažno vezani za IZ? Odgovor nije teško pronaći. Štaviše, on se nadaje sam po sebi. Temeljni razlog takvih zaobilaženja sadržan je prvenstveno u strahu da im ljudi s konkretnim znanjima i vještinama neće povlađivati, a priori se saglasiti s epohalnošću njihovih planova. Među njima vlada bojazan da će im reći pravu istinu, da je televizija visokozahtjevna i “skupa igračka”, ma kako se takvom na prvi pogled ne doimala

Slijedeći političare sklone savjetnicima s “istovjetnim razmišljanjima”, oni razgovaraju i kuju planove s onima koji će ih u tom naumu ohrabriti, osokoliti, predočiti im da je to genijalna ideja koje su se dosjetili u pravom povijesnom trenutku, da takav naum na koncu može biti samo svjedočanstvo snage njihovog vizionarskog umovanja i neupitne mudrosti.

Njihovi sagovornici, naravno, nije teško pretpostaviti, nisu isključivo oni koji tematiku poznaju površno, nego i oni drugi, strvinari koji je poznaju više nego odlično, ali s krajnjim i jedinim ciljem, da se domognu love koju su namirisali. A laici, pogotovo s prenaglašenim “estradnim potrebama”, koje ne priliče njihovoj ovozemaljskoj misiji, udruže li se s gramizljivcima, nema projekta koji nisu u stanju dokusuriti da mu se ni za trag ne zna. Živi bili pa vidjeli. Želeći svako dobro jednom ovakvom zahtjevnom poduhvatu, treba podsjetiti odgovorne da ono što čaršija ponekad kaže o neuspjelim i promašenim bošnjačkim medijskim projektima uopće ne odgovara istini. Kažu li: “Nije bilo nafake, nismo imali sreće”, neko će im konačno u lice morati kazati pravu istinu: “Niste izabrali stručne i profesionalne, a istodobno dobronamjerne i odane kadrove koji bi mogli opravdati i provesti zacrtanu viziju!”

Vremenska distanca između čina svečanog otvaranja i kraja projekta, stoga, mogla bi biti toliko mala da se javnost za vrlo kratko vrijeme više neće ni sjećati da je “bila jednom jedna TV”.

PROČITAJTE I...

“Osjetio sam kao da me nešto podiglo sa zemlje. Geler me je pogodio u lijevu stranu lica, izbio mi lijevo oko, polomio mi nos u 43 komada i glava mi je pukla u 12 komada. Uvijek sam uz sebe imao maramicu kojom sam brisao znoj s čela kada igram fudbal. Kada sam se probudio, dirao sam se da osjetim jesu li mi ruke i noge u redu. Osjetio sam nemoć i tešku glavu, nisam mogao disati, nisam više ništa vidio. Mislio sam da mi je ta maramica pala preko očiju, zgrabio sam za lice i trznuo jer sam želio da skinem to s lica, da progledam, a zapravo sam svoje oko trgnuo koje je bilo izbijeno. Prepao sam se i počeo sam da vrištim. Bio sam pokriven nekom dekom jer su mislili da sam mrtav”

I zaista, u “Mošćanici” kao da je vrijeme stalo. Kao da su ljudi oni starinski i nikome od njih ne smeta što, ako dođu u terminu između 9:30 i 14:30 sati, skoro uvijek moraju čekati da neko završi jelo, kako bi onda oni mogli sjesti i uživati u čarolijama “Mošćanice”. A ne smetaju im ni drvene tapacirane klupe i stari stolovi na kojima se poslužuje hrana. Memo tvrdi da je u “Mošćanici” važan kvalitet usluge i higijena, i to mu je na prvom mjestu. “Nikad mi nismo išli na to da to bude nešto napucano, vjerovatno zbog toga što nam je babo stalno govorio: 'Najvažnije je šta se u tanjiru donese, a namještaj nije bitan'”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!