ČAS HISTORIJE: Presudna bitka daleko od neprijateljskih linija

Pomoć Telekoma Švicarske i švicarskih vlasti znak je istinskog prijateljstva. Švicarci su pristali ne samo da omoguće prihvatanje signala preko svoje satelitske stanice nego su svojim novcem kupili opremu i platili prijevoz opreme do Zagreba te obučili bh. stručnjake da koriste tu opremu. Istini za volju, i Nijemci su kupili takvu opremu, puno skuplju, ali ona nikad nije mogla biti transportirana u BiH

Kada se spominju pobjede Armije Republike Bosne i Hercegovine u posljednjoj agresiji na našu zemlju, nerijetko budu zaboravljene one bitke koje su vođene daleko od neprijateljskih linija. Ipak, značaj je nekih od tih pobjeda nemjerljiv. Jedna od najvećih i najznačajnijih akcija koje su vođene izvan ratnih poprišta svakako je telekomunikacijska deblokada BiH 5. septembra 1993. godine. Bio je to historijski događaj jer je u komunikacijskom mraku ostvareno prvo povezivanje BIH sa svijetom. O ovoj briljantnoj pobjedi pisao je opširno jedino Nihad Halilbegović u knjizi Diverzija u glavnoj pošti u Sarajevu i telekomunikacijska deblokada BiH, publiciranoj 2010. godine. Halilbegović je bio svjedok događaja koje opisuje kao sekretar Gradskog sekretarijata za narodnu odbranu i sekretar Općinskog sekretarijata Centar Sarajevo, te posjeduje originalnu dokumentaciju priloženu kao faktografski materijal u spomenutoj knjizi.

Pomno planiranje agresije

Pripremajući se za agresiju na BiH, piše Halilbegović, Jugoslavenska narodna armija i srpski teritorijalci zauzeli su do kraja aprila 1992. godine i isključili gotovo sve radiorelejne objekte preko kojih se prenosio i emitirao TV program RTV BiH. Isto su uradili s objektima i radiorelejnim stanicama preko kojih se prenosio telefonski signal.

Već 3. aprila, prije otvorene agresije na BiH, agresor je isključio koaksijalno kablovski sistem posredstvom kojeg se odvijao telekomunikacijski saobraćaj s Hrvatskom i Slovenijom te je prekinuo vezu između tranzitnih centara Sarajeva i Banje Luke. “Sistemi komunikacijskih veza i objekti informiranja su od vitalnog interesa za svaku državu. Agresori, svjesni značaja komuniciranja, svoju tihu i podmuklu agresiju započinju okupacijom objekata komunikacijskog sistema koji im omogućavaju kontrolu veza i radio-difuznog informiranja prema Hrvatskoj, Sloveniji i dalje na zapad. Ovladati radio-televizijskim sistemom značilo je kontrolirati medijski prostor plasiranjem vlastitih informacija, a onemogućavanjem PTT komunikacija uskratiti njihovu provjeru, čime se, uz dodatne mjere potpune komunikacijske blokade kretanja roba i proizvoda, a posebno hrane i vode i izazivanjem gladi, žeđi i hladnoće, nastojalo pokoriti i dezorijentirati stanovništvo”, objašnjava Halilbegović.

Diverzija u Glavnoj pošti u Sarajevu

Srpski nacionalisti ispisali su uoči same agresije na Glavnoj pošti u Sarajevu grafit: “Ovo je Srbija!” Već je sutradan ispod nacionalističke poruke osvanuo novi grafit: “Ovo je pošta, budalo!” Ovaj nacionalistički ispad, objašnjava Halilbegović, bio bi zaboravljen da u Glavnoj pošti nije izvršena diverzija 2. maja 1992. godine, kojom je ona potpuno uništena. Tog su dana zapaljene i uništene desetine objekata od logističkog, privrednog, vojnog, vjerskog i kulturnog značaja za Sarajevo i BiH, ali je najveća šteta izazvana diverzijom u Glavnoj pošti. Zgrada je zapaljena, a onda s brda žestoko granatirana. Iako su vatrogasci, uprkos snajperskom djelovanju, činili sve što su mogli da ugase požar, nije bilo jednostavno ugasiti uređaje polivene specijalnim hemikalijama nepodložnim gašenju običnim sredstvima. Bilans je bio tragičan. “U zgradi su uništene rejonske centrale, Stari Grad dva, tri i četiri, ukupnog kapaciteta 38.432 telefonska priključka. Osim toga, ispali su iz saobraćaja i izdvojeni pretplatnički stupnjevi RSS Baščaršija, s 6.144 telefonska priključka i RSS Vasin-Han s 1.204 priključka, koji su bili priključeni na matičnu rejonsku centralu Stari Grad”, navodi Halilbegović. Telefoni su zanijemili. Predsjedništvo RBiH, Skupština grada, općine, komanda armije, bolnice, Hitna pomoć i druge važne institucije ostale su bez telefonske veze. Jedina preostala veza bili su kuriri i radiostanice. Međutim, JNA i srpske jedinice uskoro su uništile cjelokupan sistem proizvodnje i dopremanja električne energije, pa je nestalo i struje kao pogonske energije za radiostanice. “U tako teškim uvjetima, koji su graničili s haosom, imali smo i snage i razuma da ublažimo posljedice. Prvo smo ‘preko noći’ pošli proizvoditi agregate kako bi dobili potrebne kilovate struje i oživjeli radiostanice i druge uređaje. Sarajevo je preživljavalo najteže trenutke u svojoj historiji. Drugi maj sigurno je bio dan ‘D’ za Sarajevo i BiH, ne samo što je tog dana odbranjeno Predsjedništvo nego i po posljedicama čiji su rezultati bili uništenje telekomunikacijskog sistema, uništenje elektrosistema, nestanak vode, zarobljavanje predsjednika Alije Izetbegovića i dr.”, objašnjava Halilbegović.

Sarajevo – Basel – Zagreb

Tarik Rašidbegović, republički poslanik iz Gračanice i stručnjak iz oblasti telekomunikacija, obavijestio je Halilbegovića da je šteta u Glavnoj pošti ogromna, ali da postoji mogućnost uspostave telefonske komunikacije za ograničeni broj subjekata, poput Predsjedništva RBiH, Skupštine grada… Halilbegović je kao sekretar Gradskog sekretarijata za narodnu odbranu naredio uposlenicima PTT-a da osposobe telefonsku komunikaciju za nekoliko važnih subjekta, ali su se oni, kao kadrovi SDS-a, oglušili o naredbu. Stoga je Halilbegović naredio privođenje Njegomira Ivičevića i poslao tri policajca po njega. Nakon razgovora s Ivičevićem i prijetnji da će svi uposlenici biti pohapšeni istu večer ukoliko ne osposobe telefonski saobraćaj za važne institucije u gradu, telefoni su proradili tri sata kasnije. I dok je oživljavana telefonska veza u gradu, srpske jedinice i pripadnici HVO-a blokirali su telefonsku vezu sa susjednom Hrvatskom u cilju izolacije glavnog grada BiH, što je predstavljalo težak udarac za Sarajevo. Da bi se ublažile posljedice prekidanja veze sa Zagrebom, formirana su dva centra za prikupljanje i slanje informacija: jedan u Baselu, kojim je rukovodio Halil Halilbegović, biznismen iz Švicarske, i njegova supruga Vera, i drugi u Sarajevu, gdje je za rukovodioca postavljen Tarik Rašidbegović, već dokazani i odani borac.

Ovim telekomunikacijskim “bajpasom” omogućeno je slanje informacija na relaciji Sarajevo –Zagreb i obratno preko Basela (Prattelna). Upravo su preko ove linije upućene komande za formiranje 7. krajiške brigade. “Osjećali smo se ponosni, a neprijatelji poniženi pošto nas nisu uspjeli potpuno blokirati i onemogućiti da se branimo i održimo u nemogućim uvjetima u kojima smo se nalazili u Sarajevu. Neprijatelji su činili sve da Bosna, a posebno Sarajevo, budu u telefonskoj blokadi, bez mogućnosti komunikacija, što im nije u potpunosti uspjelo. Naime, na njihove telefonske blokade mi smo reagirali deblokadama i na tom smo planu, ipak, bili uspješniji. Kada se već uhodala veza Sarajevo – Basel – Zagreb i obratno, došlo je do njenog prekida. Sarajevo se našlo u potpunom komunikacijskom mraku. Bilo je potrebno trajno rješenje problema telekomunikacija te se pristupilo smjeloj akciji čiji je konačni ishod bio nemjerljivo značajan za BiH.

Pripreme za trajnu deblokadu

Nihad Halilbegović piše da je pozvao na sastanak zamjenika generalnog direktora PTT-a BiH Fikreta Kasumagića i predsjednika Kriznog štaba Zaima Heću. Razgovarali su o mogućnosti telekomunikacijske deblokade Sarajeva. Kasumagić i Hećo izradili su program pod nazivom “Aktivnosti na rješavanju satelitske veze za deblokadu međunarodnog saobraćaja”. Predložili su Švicarsku i Austriju kao zemlje s kojima se BiH treba povezati, ali su kasnije dodali i Njemačku. Odmah se krenulo u realizaciju programa. Kasumagić i Hećo uzeli su putne naloge iz svojih firmi, a Halilbegović im je osigurao potrebnu dokumentaciju za izlazak iz opkoljenog Sarajeva. Oni su 12. oktobra 1992. godine izišli iz BiH. Do 26. novembra obavili su u Austriji razgovore u Generalnoj direkciji austrijske PTT uprave i dobili njihovo uvjerenje da će austrijski PTT osigurati prihvat na svoju satelitsku stanicu i posluživanje na međunarodnoj centrali za najnužnije minimalne potrebe 30 kanala, pod uvjetom da se nabavi oprema u Sarajevu ili na drugom mjestu u BiH. Od Ujedinjenih nacija u Beču dobili su obećanje da će biti podržan njihov prijedlog da dva eksperta od strane UIT-a otputuju u BiH radi sagledavanja pravog stanja komunikacija te je u tu svrhu odobreno 15.000 američkih dolara.

“Početkom novembra dobio sam telegram iz Zagreba u kojem Kasumagić i Hećo predlažu da Ministarstvo za saobraćaj i veze BiH uputi pismo Ministarstvu za transport, komunikacije i energiju Švicarske u vezi telekomunikacijske blokade BiH i njihove posjete PTT Telekomu Švicarske. Istog dana, u popodnevnim satima pozvao sam u Sekretarijat zamjenika ministra za saobraćaj i veze u Vladi BiH Hajrudina Šumana. Ubrzo je došao. S Hajrudinom je u društvu bio i Emin Skopljak”, piše Halilbegović ističući da je Šuman već sutradan poslao ispred Ministarstva zvanični akt u Švicarsku. Kasumagić i Hećo obavijestili su Halilbegovića o posjeti Telekomu Švicarske: “Švicarski PTT Telekom spreman je da nam pomogne kompletno u rješavanju problema povezivanja Sarajeva, a time i BiH sa svijetom preko zemaljske satelitske stanice i međunarodne centrale u Švicarskoj. Obzirom da ne posjeduju trenutno opremu za lokaciju Sarajevo, izrazili su spremnost da to kupe za ovaj slučaj. Vrijednost opreme je, po njihovoj procjeni, oko 1,5 miliona franaka i potrebno je riješiti konstrukciju finansiranja”, pisalo je u ohrabrujućem izvještaju.

Švicarski PTT Telekom izrazio je spremnost ne samo da kupi opremu nego i da prihvati vezu na svoj satelit i svoju centralu. Ipak, zbog vrijednosti opreme i velike ugroženosti projekta, odlučili su da sačekaju izvjesno vrijeme ne bi li se situacija u Sarajevu promijenila nabolje. “U tom iščekivanju, u štab Kasumagića u Zagrebu, 23. decembra 1992. godine stiže telefaks historijskog značaja, koji je poslala Swiss PTT Telecom, u potpisu Galli Pier-Luigi, sljedećeg sadržaja: ‘Predmet: Zemaljska stanica BiH; 1. Švicarski PTT prihvatio je da instalira zemaljsku stanicu u vašoj regiji; 2. Mi smo već odredili satelitsku stanicu i satelitske dijelove; 3. Ja ću vas kontaktirati u nekoliko sljedećih dana da riješimo obuku vaših inžinjera u Švicarskoj, problem transporta, i dr.”, pisalo je u telefaksu. Stanicu kapaciteta 30 kanala mnogo bi teže bilo dobiti bez zalaganja jednog skromnog patriote koji je prvi upoznao generalnog direktora PTT Telekoma Švicarske s komunikacijskom blokadom u BiH i tom prilikom ugovorio sastanak s Kasumagićem i Hećom u sjedištu telekomunikacija Švicarske. Halilbegović posebno ističe njegovu ulogu, a riječ je o Salihu Šehoviću, nekadašnjem fudbaleru i legendi FK Sarajeva, koji je ostao upamćen po čudesnom golu Lavu Jašinu, tada najboljem svjetskom golmanu, s četrdeset metara udaljenosti. Kasnije je Šehović igrao za klubove u Švicarskoj, a po prestanku karijere radio je na odgovornim poslovima u Telekomu Švicarske. Način na koji su Halilbegović i Šehović stupili u kontakt priča je o Božijoj volji i misterioznim putevima sudbine, tračku nade u izolacionom mraku opkoljenog Sarajeva. “Prije nego što je ugovoren sastanak u Telekomu Švicarske, od Saliha Šehovića dobio sam pismo u kojem me moli da mu pomognem u vezi stana i telefona njegove punice i sestre Enise. Na svu sreću, u pismu je bio i broj njegovog telefona u Švicarskoj. Istog sam dana razgovarao sa njim. Rekao sam mu da sam dobio njegovo pismo i da ću sve učiniti da pomognem njegovoj sestri i punici. Upoznao sam ga da u Švicarsku dolaze predstavnici PTT BiH radi razgovora o komunikacijskoj deblokadi naše zemlje. Rekao je da mu je drago da može pomoći svojoj domovini i da će odmah razgovarati s najodgovornijim u Telekomu Švicarske”, prisjetio se Halilbegović.

I Nijemci spremni pomoći

Kasumagić i Hećo posjetili su i PTT upravu u Njemačkoj, a rezultati te posjete bili su više nego uspješni. Njemačka firma “Bundespost Telecom”, piše Halilbegović, odmah je obavijestila PTT BiH da je odlučila na raspolaganje staviti im opremu kompletne satelitske stanice od 30 kanala, uključujući agregat za napajanje i besplatnu obuku kadrova. Međutim, nastao je problem jer je oprema trebala biti prevezena njemačkim avionom do Zagreba, a potom UNPROFOR-om do Sarajeva. Vlada Njemačke obaviještena je da se oprema može koristiti i u vojne svrhe te su na kraju odbili prevesti robu bojeći se eventualnog napada na transportni avion. Informacija o problematici s telekomunikacijskom opremom proslijeđena je i do predsjednika Alije Izetbegovića. “Dok sam sjedio u Predsjednikovom kabinetu, Predsjednik je pročitao informaciju, pogledao me i rekao da je zadovoljan s postignutim rezultatima i da će preuzeti sve što je u njegovoj nadležnosti. Shvatio sam da je predsjednik Alija Izetbegović duboko involviran u problematiku telekomunikacijske blokade”, prisjeća se Halilbegović, ističući da su pored brojnih problema prouzrokovanih ratnim dejstvima otežavajuće okolnosti bili i pojedini subjekti iz Sarajeva koji su željeli blokirati cjelokupan napor ljudi zaduženih za telekomunikacijsku deblokadu Sarajeva. Ipak, aktivnosti su nastavljene uprkos pritiscima i problemima. Početkom februara 1993. godine uprava Swiss PTT Telecoma zatražila je od Ministarstva inostranih poslova BiH da se u Švicarsku pošalju stručnjaci kako bi se obučili za rad na opremi. Mehmedalija Hadžialić i Muhamed Hamamdžić bili su određeni za obuku na opremi koju je poklonila Švicarska. Zbog nerazumijevanja UNHCR-a, koji nikada nije odgovorio na memorandum Ministarstva vanjskih poslova, Hadžialić i Hamamdžić nisu mogli avionom letjeti za Zagreb, pa za Švicarsku. Na kraju je samo Hadžialić uspio napustiti Sarajevo, i to tek 29. marta. Hadžialić se probio preko Hrasnice i Igmana u Konjic, odakle je, s nešto posuđenog novca, nastavio prema Splitu. “Patriota Halil Novalić, kada je čuo za moje namjere, odlučio je da me svojim automobilom preveze do Splita. Vizu za Švicarsku vadio sam od 3. do 8. aprila, zatim sam s patriotom Hasanom Vrankovinom, koji mi je posudio potrebni novac da platim troškove hotela, njegovim automobilom otputovao za Frankfurt, gdje mi je Novalić kupio avionsku kartu za Zürich, rekavši da halali sve troškove za BiH (ako slučajno ne uspijem da vratim posuđeni novac)”, napisao je Hadžialić u službenom izvještaju s puta. Sretnim spletom okolnosti, uspio je doći do kontrolnog centra u Leuku, gdje je proveo 24 dana na obuci.

Projekt na rubu propasti

Dobro svezani agresorski čvor popuštao je polahko i nazirao se kraj višemjesečnoj drami u pokušaju telekomunikacijske deblokade Sarajeva i BiH. Oprema je osigurana, Hadžialić se obučavao kako bi bio sposoban upravljati njome, optimizam je rastao. Ipak, trebalo je opremu iz Njemačke i Švicarske dopremiti u BiH. Vrijednu opremu iz Njemačke veoma velikih mogućnosti, čija je montaža dosta složena, trebalo je transportirati do Zenice jer je takva oprema mogla funkcionirati samo na sigurnoj teritoriji. S druge strane, opremu koju je poklonio Swiss PTT Telecom trebalo je dopremiti u Sarajevo. Time bi se postigla dvostruka tehnička sigurnost za rad, što je bilo od neizrecive važnosti u ratnim uvjetima. Aktivnosti na obama projektima (švicarskom i njemačkom) provođene su nezavisno jedan od drugog. “Telekomi Švicarske i Njemačke nisu znali da se radi na dva projekta, a naše vlasti su to zanemarile ili su smatrali nevažnim. Tako je došlo do nesporazuma koji je mogao dovesti u pitanje komunikacijsku deblokadu”, piše Halilbegović. Ministarstvo vanjskih poslova RBiH uputilo je molbu Ministarstvu vanjskih poslova SR Njemačke za podršku pri transportu “dvije satelitske stanice od 30 kanala za Sarajevo”. Istog su dana Nijemci odgovorili pitajući o kakvim je dvjema satelitskim stanicama riječ. Srećom, Kasumagić je odmah reagirao i Vladi RBiH uputio molbu da isprave “grešku”, objasnivši da se u zvaničnim dokumentima ne trebaju spominjati naše akcije sa drugim zemljama, poput Švicarske. Nijemci su prihvatili dopis s ispravkom te nastavili s aktivnostima oko isporuke zemaljske stanice iz Njemačke za Sarajevo. Problem transporta bio je složen jer je postojao sigurnosni rizik, što je Nijemce činilo veoma opreznim. Zračni i kopneni putevi bili su jednako nesigurni te niko nije mogao garantirati da će oprema sigurno stići u Sarajevo. Oprema iz Švicarske bila je teška 800 kilograma i spakirana u 16 sanduka, dok je oprema iz Njemačke težila 3,5 tona i zahtijevala je četiri kontejnera, te je organizacija prijevoza bila višestruko kompleksnija. “Bilo je jasno da se oprema iz Njemačke, vlasništvo Bundespost Telecoma, neće moći prevesti u BiH, tako da je ovaj projekt propao. UNHCR nije, navodno, mogao osigurati uvjete za prijevoz opreme, a ni jedan prevoznik nije želio prihvatiti rizik prijevoza u ratnim uvjetima. Bez garancije sigurnog prijevoza opreme, prevoznici nisu željeli rizikovati, tako da je ovaj projekat stavljen na čekanje. Poznato je da nije realiziran”, piše Halilbegović.

Predsjednikov angažman u transportu

Sve su snage usmjerene na telekomunikacijsku deblokadu preko Švicarske, koja je obećala da će osigurati transport opreme do Zagreba ili Splita. Mustafa Bijedić, ambasador pri stalnoj misiji BiH u Ujedinjenim nacijama u Ženevi, pokušavao je diplomatskim kanalima osigurati uvjete za siguran transport satelitske stanice u BiH. Već je 7. maja stanica spakirana za transport i dopremljena u 16 sanduka u Ambasadu BiH u Zagrebu. Predsjednik Alija Izetbegović intervenirao je kod hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, ali je oprema ipak ostala u Zagrebu oko tri mjeseca. Vlasti u Hrvatskoj nisu dozvoljavale transport satelitske stanice u Sarajevo jer je to bilo vrijeme agresije HVO-a i HV-a na BiH. Predsjednik Izetbegović obratio se američkom predsjedniku Billu Clintonu, nakon čije su intervencije satelitski sistem i stručnjak Mehmedalija Hadžialić 21. augusta prebačeni avionom NATO-a u Sarajevo. Satelitska stanica prevezena je u Predsjedništvo, a iste noći PTT automobilom do objekta na Dolac-Malti, gdje su je radnici, kako se navodi u izvještajima, čuvali kao najveću svetinju. Stručnjaci koji su bili u Sarajevu pripremali su uvjete za njeno instaliranje. Lokalnu centralu na Ali‑pašinom Polju preuredili su u međunarodnu centralu. Oprema je ostavljena u rekordnom roku, a ekipa stručnjaka iz Pošte na čelu s Muhamedom Hamamdžićem i Akifom Šabićem, uz pomoć Emire Šaković, Emira Gorančića, Murata Hadžimuratovića, Dušanke Kurtgić, Amera Fazlića i Faruka Hodžića, uložila je mnogo truda kako bi Sarajevo čim prije bilo deblokirano. Testna veza uspostavljena je 3. septembra, a puštena u javni saobraćaj 5. septembra 1993. godine. Taj se datum i zvanično smatra datumom telekomunikacijske deblokade grada Sarajeva i države BiH jer je tada ostvareno prvo povezivanje BiH sa svijetom preko njenog međunarodno priznatog koda 387. Ova je veza kasnije proširena sa sistemom DCME na 150 kanala, a u funkciji je i dan-danas. Konačno je dobijena važna bitka za Sarajevo i BiH.

 

PROČITAJTE I...

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!