Čaršijska biografija političkog manekena

Obznani Dino zagrijanoj sarajevskoj raji da pokreće novi “politički projekt”. Ispostavit će se tačnom njegova tvrdnja da mu je stranka (koliko god on, potcjenjujući recipijenta svojih političkih poruka, tvrdio da to njegovo novo nije stranka) Narod i pravda zaista važnija od Stranke demokratske akcije. Ali, raja vjeruje svom slatkorječivom ljepotanu, zaboravit će mu i halaliti nestašluke iz prošlosti, jer ko bi ga znao, možda Dino baš i liči na svoju raju kako je i rahmetli predsjednik ličio na svoj narod

Piše: Nedim S. HODŽIĆ

U općem postizbornom bosanskohercegovačkom galimatijasu, dok još iščekujemo zvanične rezultate najnovijih općih izbora, a nekako u polusjeni pobjede Željka Komšića u utrci za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda i svakovrsnih reakcija na taj izbor, posebno zanimljivim doima se ponašanje donedavne sarajevske ezdeaovske perjanice s neutaženim džetsetovskim i šoumenskim ambicijama –  Elmedina Dine Konakovića.

Ovaj nekadašnji košarkaš i sportski direktor KK Bosna, a onda i ne baš uspješni biznismen, prije nepunih desetak godina na velika je vrata bahnuo na sarajevsku političku scenu. Prilično vješt govornik, bar za ukus čaršije, vrlo se brzo, priče kažu uz pomoć svog zemljaka Amira Zukića, promovirao u uspješnog kantonalnog poslanika i ostvario vrlo dobar izborni rezultat 2014. godine. Njegov zapažen rezultat, značajno određen vještinom medijskih i tribinskih nastupanja – hoće ga kamera – ali, bogme, i splet okolnosti i unutarstranačkih nadmudrivanja (dok se dvojica glože – treći koristi priliku) priskrbit će mu tada i mjesto prvog čovjeka Vlade Kantona.

Još za Konakovićeva obitavanja i, mora se priznati, upornog rada u poslaničkim klupama, dalo se naslutiti kako on želi, u našim uvjetima urušenih vrijednosti i mjera stvari, mnogo više. Već se tada nazirala blistava politička karijera čiji bi domašaj mogao dokučiti čak i federalne razmjere. Istodobno, dalo se primijetiti kako bi Dino nekako ostao vjeran SDA temeljnim vrijednostima i načelima, posebno idejama njezina utemeljitelja, tačnije prvog predsjednika, ali uz značajnu dozu koketiranja sa sarajevskom lijevom rajom. Činilo se kako bi Dino najradije do podne sa Sabinom, Peđom i Segmedinom, a od podne s Asimom – pardon, Abdulharisom.

Helem, kakogod, dočepao se Konaković stolice kantonalnog premijera. U prvim medijskim istupima, kako bi današnja mladež kazala, prilično bi izdominirao, ostavljajući dojam ipak malo drugačijeg komunalnog političara kantonalnog nivoa. Najavljivao je Dino velike promjene, reforme u obrazovanju i komunalnoj privredi, rješavanje vodosnabdijevanja i famoznog gradskog prijevoza. Kleo se na sva zvona kako više neće biti namještanja tendera i stranačko-rodbinskih zapošljavanja, krađe vode i redukcija, pomalo katkad brkao nadležnosti, nerijetko preko mjere ukusa isticao svoj ego, vješto baratao snagom jezika pred Kantonalnom skupštinom, ponekad zaboravljajući ko kome odgovara i tako redom.

I taman kad je obavio hadž, zaokruživši sebe kao muslimanskog vjernika, te ušao u razdoblje u kojem je svoj premijerski mandat mogao polahko privesti kraju i kapitalizirati određene uspjehe i pomake kojih je, ruku na srce, zaista bilo, nešto je u Dini puklo. Dobro, pucalo je u njegovoj stranci već svašta nešto i ranije i tog proljeća 2018, ali čini se da je u njegovom slučaju puklo u njemu. Haman će biti da ga je malo ponijelo. Osjećao je kako je šteta stranci prepustiti rezultat kojeg je napravio sa svojom Vladom, a kojeg je u pravilu smatrao vlastitim postignućem, marginalizirajući udio ministara i ministarstava koje ste u tih četiri godine morali lučem tražiti po ovdašnjim medijima i informativnim portalima.

Gdje god zavirite, vidite njega. Nastranu to što je i njegova porodična idila nerijetko bivala pod punom medijskom pažnjom. Prerano je Dini stranka postala tijesna. Nije mogao osaburiti. Učinilo mu se da je već nadrastao ne samo nivo stranačkog kantonalnog šefa i odbora već i onih gore, iznad. Stranka mu je postala teret.

Možda je osjećao da njegovi egomanijski nastupi i demonstracija drčnosti (on bi rekao unutarstranačkog pluralizma u mišljenju) neće moći ostati nesputani. Opet čaršija priča, a ako čaršija o nečemu romori to je ili već bilo ili će nekad biti, da nekako baš u to vrijeme dobija Dino i pohvale i pozitivne signale i impulse, kako se sam povjerio svojim kolegama i raji, i “nekih stranih ambasada”.

Dopadljivi i korpulentni Konaković s dozom bahatosti sve do “prekjučer” je prilježno branio stranačke boje i objašnjavao narodu kako mu očuvanje identiteta, pravdu i razvoj mogu osigurati samo glasovi za temeljnu bošnjačku stranku rahmetli predsjednika. Ali, gle, već danas u živom TV prijenosu istom tom svom narodu priopći kako to više nije njegova stranka, jer, eto, njemu je važniji Narod od Stranke. I, uz Narod, Pravda, saznat ćemo koji dan kasnije. Zahatario, kaže, aktualnom stranačkom predsjedniku kad mu onomad odasla esemes u kojem piše, ni manje ni više nego, možeš si mislit’, “kako ćeš, bolan Dino, reći da ti je Narod važniji od Stranke”. Ili, tako nekako. Obznani Dino zagrijanoj sarajevskoj raji da pokreće novi “politički projekt”.

Ispostavit će se tačnom njegova tvrdnja da mu je stranka (koliko god on, potcjenjujući recipijenta svojih političkih poruka, tvrdio da to njegovo novo nije stranka) Narod i pravda zaista važnija od Stranke demokratske akcije. Ali, raja vjeruje svom slatkorječivom ljepotanu, zaboravit će mu i halaliti nestašluke iz prošlosti, jer ko bi ga znao, možda Dino baš i liči na svoju raju kako je i rahmetli predsjednik ličio na svoj narod.

Uz bogme poskupu i žestoku kampanju, služivši se obilato porukama iz zagrobnog svijeta i gajba po kojima bi navodno i rahmetli predsjednik glasao za njega da je sad živ, uz klasične populističke jezičke akrobacije i dozu sarajevskog fakinluka, uz malu pomoć prijatelja (možda i velikih prijatelja, onih za koje proljetos govoraše da ima njihovu podršku), uz jahanje na valovima “slučaja Memić” (nek mi oprosti porodica rahmetli Dženana, Bog mu se smilovao i Džennet mu podario), uze čovjek šest kantonalnih stolica. Eto ti sad!

I ne prođe puno vremena, a eto ti Konakovića u isti onaj Senadov studio od proljetos. Samo sad nije Dino sam. Okupilo se šaroliko društvo. Opet će nam nešto važno priopćiti – historija se, opet, uživo zbiva u Senadovom dnevniku. Uštinem se, kao pomni gledalac svih Senadovih dnevnika, neki čudan “već viđeno” osjećaj. Samo, sad ih nekako pun studio. A onda Dino bio sam. Ili je i sad sam, samo se meni ona dvojica priviđaju. A gdje je Peđa? Sabina? Segmedina? Helem, Dino i neka nova raja njegova kazaše nam da nakon izbora čije rezultate drže upitnim –  nezvanični rezultati pa tako i upitnost, doduše – planiraju formirati vlast u Kantonu Sarajevo. Bez relativnog (kao da u nas može biti apsolutnih) pobjednika – Konakovićeve stranke-majke.

Nastranu akrobatika s pričom o neregularnim izborima, a regularnim vlastitim rezultatom, ali čudan sastav ekipe. Dvojica nižerangiranih i dva kapitena. Kao i kod Hadžibajrića, valjda ni u Konakovićevoj stranci (da, stranci, Elmedine, to Narod i pravda je stranka, koliko god ti izbjegavao tu “omraženu” kategoriju, tako si je morao registrirati) nema niko drugi da ga malo odmijeni. Eglenišu oni tako, a Senad se smiješi porastu gledanosti, raduje mogućem događanju historije – historijskoj promjeni kantonalnih domašaja, ali i ponekad “šukne” pokoju.

Ne prođe puno, a Dino se poče pojavljivati i u do jučer mrskom, opet nezvaničnom glasilu SBB-a, koji se u međuvremenu bar u imenu riješio svog lidera. I tako priča o novoj Vladi KS bez SDA pomalo baci u sjenu i Komšića i Čovića i Dodika. Već heftu kasnije, u Sarajevu, na lijepi petak, okupili se predstavnici “građanskih opcija”, “ljevice”, “građanske ljevice”, čega li već. Uglavnom, Naše stranke, SDP-a i DF-a. Da razgovaraju o formiranju sarajevske kantonalne vlasti bez SDA. Čestitamo na postignutom dogovoru kojeg je istog petka uvečer u istom onom Senadovom studiju, ipak, ozbiljno razblažio Peđa Kojović.

Pa i objasnio zašto Dino nije bio na sastanku. Cinici bi rekli: Pa bio, brate, na džumi. No, neslanu šalu nastranu, ovi su dogovarali sarajevsku vlast bez SDA, ali i bez Konakovićeva sudjelovanja u, bar tom, dogovaranju. On je tih dana možda imao prečeg posla: šepureći se i šapućući s urednikom The Bosnia Timesa u bašti hotela “Evropa” vjerovatno je ugovarao snažniju mu medijsku potporu SBB-ovih glasila. Potporu za šta? Za rušenje stranke-majke, i to počevši od kantonalnog nivoa.

Dino je, za početak, zbog obaveze prema biračima (zaista jedne sasvim svježe verbalne novine u našem medijskom prostoru!), a ne zbog toga što bi on to želio, naravno, uz odgovarajuće odluke stranačkih organa, spreman stati na čelo nove kantonalne vlade, koalirajući tako s dijametralnim ideološkim oponentima onoga ko bi jučer glasao za Dinu samo da nije prije petnaest godina preselio na ahiret. I sve bi to bilo u redu da Konakovićeva jednačina ima bar malo manje nepoznatih. Spomenimo, za kraj, samo neke: Isplati li se SDP-u kao ozbiljnoj establišmentovsko-dubokodržavnoj stranci s velikim brojem kvalitetnih kadrova koji očekuju ozbiljan angažman sudjelovati u svemu tome?

Kako će Dino progutati naizgled nepremostive ideološke razlike s NS? – Peđa sigurno neće popustiti, on je odveć ozbiljan ideološki utemeljen i stabilan političar, a Konakoviću valja sada objasniti koji su ga to viši ciljevi ponukali da iznevjeri one što jučer pođoše za njim i dadoše mu svoj glas jer SDA više nije dovoljno izvorna, Alijina i ezdeaovska.

Šta ako DF, ipak, odluči malo bolje kapitalizirati članstvo u državnom Predsjedništvu? Pa ne može Komšićev kabinet primiti baš sve stranačke aktiviste? Šta ako oni što još mudro šute ipak uspiju formirati vlast odozgo?

I, još nešto, još možda samo u ponekoj požutjeloj knjizi iz političke teorije i teorije upravljanja možemo naći basne o nestranačkom i apolitičnom upravljanju javnim dobrima i poduzećima. I resursima.

Naposljetku, šta ako Konaković zaista bude upisan u historiju kao jezičak na vagi u pokušaju rušenja zasad najozbiljnijeg bošnjačkog “političkog projekta”? Uspjelo to rušenje ili ne, izgradnja ozbiljne alternative uvijek je dobrodošla u demokratiji. (Nemojte mi samo kazati da je vrijeme etničkog predstavljanja prošlo. To još nigdje ne piše.) I, šta ako bude iskorišten kao učinkovit klovn kojeg će se autori projekta već nekako riješiti kad im više ne bude od koristi?

Nadam se da, ipak, neće. Možda bi ga, uprkos njegovoj poslovičnoj tvrdoglavosti, uhavizao jedan odmjeren razgovor na temu bošnjačke i bosanskohercegovačke političke stvarnosti. Možda bi u jednom takvom razgovoru i sam pronašao odgovore na ovdje kandidirana pitanja.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Novonastajuća frankenštajn-koalicija ne samo da će dovesti do stanja u kojem Bošnjaci kao većinski narod neće imati bilo kakvu političku reprezentaciju nego može imati i katastrofalne posljedice ako se uzme u obzir situacija općeg unutrašnjeg nacionalnog i političkog jedinstva na srpskoj i hrvatskoj političkoj sceni, njihovo nikada prisnije savezništvo, te sve izraženiji separatizam

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!