Butmirsko neolitsko selo zgnječeno našim nehajom

Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika suzila je prostor arheološkog područja Butmir na osam hektara. U prijedlogu komisije navodi se kako svi postojeći objekti koji se nalaze na ovom području od osam hektara moraju biti uklonjeni. Hotel Hills, za koji je ranije rečeno da je izgrađen na nalazištu, ostaje u postojećim gabaritima, ali je zadužen da finansira arheološka iskopavanja i izgradnju nacionalnog parka. Općina Ilidža bi dobila dozvolu za izgradnju dugo najavljivanog naselja Nova Ilidža.

Evo nas na Ilidži u smjeru Butmira, u potrazi za jednim nacionalnim spomenikom. Ovdje su 1893. godine austrougarske vlasti otkrile cijelo naselje staro više od 7.000 godina. Eno je, uz dvokraku cestu što preko Butmira povezuje Ilidžu s Hrasnicom, koja je izgrađena nakon posljednjeg rata, šćućurila se ruševna zgrada nekadašnje poljoprivredne škole. Stručnjaci kažu da se Butmirska cesta proteže cijelom sjevernom stranom neolitskog naselja, koje se uz obale Željeznice i Tilave prostiralo na 50.000 kvadratnih metara. Prvi tragovi ovog arheološkog parka, iz čije su utrobe izvađeni keramički radovi izuzetne umjetničke vrijednosti, otkriveni su baš pri gradnji poljoprivredne škole. Nalazi su bili toliko vrijedni da je cijela kultura koja se razvijala u dolini Bosne, od Zavidovića, preko Ćatića u Kaknju i Okolišta u Visokom, nazvana po ovom naselju: Butmirska kultura.

Kako je u to vrijeme vladala velika potraga za korijenima ljudskog bivstvovanja na našem kontinentu, naučnici iz cijele Evrope sjatili su se u Sarajevo na Prvi svjetski kongres arheologa i antropologa. Za evropske prilike jedan beznačajni gradić, ta bivša osmanska provincija zagubljena među planinama, postao je te 1894. godine centar naučnog svijeta. U ono je vrijeme to imalo značaj ravan Zimskim olimpijskim igrama održanim devedeset godina kasnije. Na kongresu, od 15. do 21. augusta 1894. godine, učestvovali su naučnici iz Engleske, Francuske, Švedske, Italije, Njemačke, Švicarske i Austro-Ugarske. Najozbiljniji časopisi pisali su tada o Sarajevu, a po prvi put ime ovog grada zazvonilo je u raskošnim salama evropskih dvorova. Tada je Bosna pominjana ozbiljno, s dubokim poštovanjem.

Kroz milenije

Stoljeće i nešto kasnije, kada se riješismo svih “okupatora” i ostasmo sami sa sobom, u ozbiljnim će arheološkim i antropološkim krugovima Bosna i njen drugi grad Visoko, u čijoj su blizini također nađeni ostaci Butmirske kulture, biti pominjana s podsmijehom. Ali, nama to nije zasmetalo. U javnom prostoru, evo, i nakon deset godina, još živi priča o bosanskim piramidama. Da je samo pola od energije koju je ta bajka isisala iz nas uloženo u dalja iskopavanja ovdje. Da je…

Strese se čovjek sav od muke i nemoći. Zažmuri i bespomoćno potone u prošlost. Jednim je silovitim zamahom mašte u trenu izbrisao Ilidžu, i Butmir, i Aerodrom, i Sokoloviće, i Hrasnicu, i Kotorac, sve. Sad stoji s drvenim kopljem u ruci naoružanim kremenom oštricom. Blagi prsti sunca na zalasku miluju mu preplanule grudi, a pod golim tabanima dahće nevina zemlja. Pred njim je pusta zelena ravnica sve gore do bezimenih visova, između kojih se slijeva rijeka puna kremena i čvrstih kamenica vodenom maticom klesanih stoljećima. Ovdje nikad ne može zafaliti oružja za lov u planinama koje se gospodstveno spuštaju u ravnicu. Niz njih srne i jeleni oprezno silaze na pojila, a čim onoća, eto veprova, valjaju se u blatu i noćnu tišinu razdire skamukanje šarenih praščića. Kamena za oruđa napretek je, ravnice ispresijecane silnim rijekama i potocima podatno se rasprostrle uokolo kao rajske, crnica gotovo erotski doziva da bude oplođena. A kad dozriju lješnjaci, pa sami počnu iskakati iz krhkih čašica, i nabubre zajapurene drenjine, i gloginje zacrvene i smekšaju pod šušnjem kruške, a trnine dočekaju i zimu pa se zalede u snježnim zamrzivačima, čovjeku dođe da se rasprsne od miline, da vrisne iz sveg grla: “Neka je blažen onaj koji nam je ovdje odredio dom!”

Domaja je tamo gdje je zemlja pod bosim tabanima toplija nego igdje na svijetu, šapuće sebi neolitski čovjek dok korača prema rubu naselja, nadomak mjesta na kojem se manja rijeka sastaje s većom. Tu kulja pravi biser tajanstvenog svijeta i magijske prirode, klokoću klobuci vrele vode i raznose mu misli po ravnici, rasijavaju ih poput maslačkovog sijedog sjemena. Voda se zimi puši kao vatra na ognjištu i doziva ptice da slete i ugriju promrzle noge.

Vriska raspomamljene djece koja se po cijeli dan brčkaju u vrelini izvora odjekuje u krošnjama i prelijeva se preko drvene ograde koja opasuje cijeli prostor i štiti mještane od upada divljih zvijeri. Čovjek skida pogled s razdragane dječije igre i zašiva ga u purpurnu koprenu kojom titra zapad. Uz obalu rijeke, daleko, korača grupa muškaraca s glinenim vrčevima na ramenima. To je grupa koja se vraća sa sjevera, gdje su njihove unikatne posude, sa šarama izvijuganim poput zmija u parenju, mijenjali za so.

Čovjek se okreće prema naselju. Među zemunicama natkrivenim trstikom, poredanim u krug u čijem središtu gore vatre, promiču siluete žena, starci razapinju sirove kože na razboje, djevojke plijeve žito sipajući ga iz posuda podignutih visoko iznad glava i prepuštajući ga tananoj igri vjetra. Čovjekove riječi kojim obavještava da se vratila grupa koja je prekjučer otišla na sjever zaustavljaju cijelu tu sliku. Prije nego što se ponovo pokrene, on preskače ogradu i trči u susret grupi koju je sunce u zalasku oklopilo svojim zarumenjelim zracima načinivši tako privid kao da lebde. Ograde su među ljudima tada bile tek maglovita budućnost, a ni jedan jezik na svijetu nije poznavao riječ rat.

Zatrpana prošlost

Mašta, ipak, nije svemoćna bez obzira na to što u sekundi može preletjeti nad krvavim krajolicima raspojasanih milenija. Zvuci razdražene savremenosti preglasni su za daleke glasove zakratko oživljenog svijeta. Butmirskom cestom brundaju ljuti automobili. Zgrada “Termalne rivijere”, sa svoja tri dijela natkrivena krovovima na četiri vode, budi u čovjeku davno zaturenu sliku: neodoljivo podsjeća na šatore što ih je Muamer Gadafi raspinjao u Beogradu u vrijeme održavanja samita Pokreta nesvrstanih. Nedostaju samo kamile.

Ondje gdje se nekad zapadni rub neolitskog sela završavao prema Željeznici, vijugaju veliki plastični tobogani u trima bojama, crvena, žuta i zelena. Dok čekaju prve znake ljeta i fijuk djece što se niz njihove kičme sunovraćuju u hlorom namirisane bazene, pod njihovim kracima okupljaju se gavrani i piju vodu. Između njih proviruje trometarska tabla koja nas obavještava da će se ovdje, nadomak same rijeke, graditi još neki hotel. Eto, Ilidža se sva napela da postane turistički centar, zabadaju se hoteli poput čačkalica u sir. S one strane rijeke niču univerziteti kao u Travniku. Preko vode će trebati graditi još jedan most jer su studentski domovi na ovoj strani.

Baš ovdje, u centru nekadašnjeg neolitskog naselja, uzdigao se studentski dom patetičnog naziva: “Izvor nade”. Zgrada liči na kuću s četverostranim krovom prežaganu uzduž, kao da su se braća posvađala pa prepolovila porodično naslijeđe i jednu polovinu jedan odnio sa sobom, daleko od drugog brata i njegovih budalaština. Fondacija za unapređenje obrazovanja i kulture izgradila ga je uz samu školu podignutu 1893. godine, kada su i otkriveni prvi ostaci neolitskog naselja.

Ostala bez krova, nazubljenih zidova unutar kojih na željeznim šipkama vise ostaci razorenih unutrašnjih ploča, sva rastočena, podsjeća poljoprivredna škola na krezubu babu koja je u posljednjem ropcu zagrizla smežurano nebo. Unutrašnjost je podivljala, nikle su topole i lijeske, brijestovi i breze, prava šuma. Čemu onda priča kako će ova zgrada biti obnovljena i kako će u njoj biti smješten muzej posvećen Butmirskoj kulturi? Sve to zvuči neuvjerljivo i lažno kao ta zelena ploča na zidu iz kojeg iskaču skrunjene cigle kao zle pare: Butmirska cesta 26. Na ovoj adresi stanuje naš nehaj. S druge njene strane uzdigla se zelena zgrada Zavoda za poljoprivredu, a prostor prema rijeci okupirala tvornica stolarije “ANS Drive” i brdašce smeća.

Tamo, prema Butmirskoj cesti, iza vile naslonjene na Poljoprivredni zavod i jedne dugačke stambene zgrade, dovršava se Omladinski studentski centar “Semerkand”. Do rijeke je izgrađeno još nekoliko privatnih kuća ispred kojih se proteže manji voćnjak nazvan “Kolektivni zasad autohtonog voća”, a iza njih veći, službenog naziva “Ogledno polje”. Ovo polje sačuvalo je barem četvrtinu prostora neolitskog naselja od građevina, sve do njegovog južnog ruba, gdje se uz magistralnu cestu uzdiglo još nekoliko privatnih kuća. Koliko će dugo prkositi našoj bahatosti? Izgledi su mu sasvim mali, sa svih strana niču zgrade, hoteli, poduzeća, studentski domovi, a i privatne kuće s južnog ruba ozbiljno prijete da sasvim zatrpaju ovaj prostor proglašen nacionalnim spomenikom – “Prahistorijsko naselje u Butmiru”. Ali, od neolitskog sela ni traga, nema čak ni najbezazlenije ploče na kojoj bi pisalo da hodamo po nacionalnom kulturnom dobru. Ništa. Sve je zatrpano našim surovim nehajom materijaliziranim u bezobzirne zgrade modernih arhitektonskih rješenja.

U centru Ilidže nema više onih staklenih vitrina u kojima smo mogli vidjeti replike keramičkih posuda i ljudskih figura zapanjujuće vješto izvajanih rukom neolitskog čovjeka. Ništa. Ni jednog slova o Butmirskoj kulturi i postojanju arheološkog nalazišta čak ni na ustakljenoj ploči s planom općine postavljene za turiste na terminalu gdje svoj put završavaju sarajevski tramvaji i s kojeg prema okolnim naseljima dnevno polazi stotine autobusa. Tišina. Ni u Velikom parku, na istoj ovakvoj ploči, nema nikakve oznake. Muk. Naš nehaj svjedoči tek o strahotama ljudske prolaznosti. Šta će od nas ostati za 7.000 godina? Zasigurno neće biti ni traga od zgrada podignutih na ostacima neolitskog sela, ni od ovih na Ilidži, a ovim poljem hodat će čovjek, ako ga uopće i bude, takav da ga, iz današnje perspektive, nismo sposobni ni zamisliti.

PROČITAJTE I...

Osim po materijalu od kojeg su izgrađeni, od nadgrobnih spomenika u ostalim dijelovima Bosne, krajiški bašluci bitno se razlikuju po izgledu i visini, te motivima kojima su ukrašeni. Pored kulturno-historijske, oni imaju spomeničku, estetsku te pejzažno-oblikovnu funkciju. U novije vrijeme stari krajiški nišani sve su izloženiji uništavanju, a praksa podizanja novih nišana u skladu s vlastitom tradicijom sve je rjeđa

Takva dehumanizacija neistomišljenika, kojem se najprije uskrati sposobnost racionalnog misaonog procesa (kao što je Haverić uradio u Kritici bosanskog uma), a zatim ga se demonizira kao besprizornu hulju ili šljam, jeste Haverićev današnji intelektualni doprinos nastavka obračuna s “neprijateljima” s kojim su se Haverićevi ideološki prethodnici obračunavali prijekim sudom i kuršumom u gluho doba noći.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Omer Hadžić 08.05.2018.

    Ovo nije ni komentar ni novinarski tekst. Klasično romantičarsko naklapanje skrivenog/skrivenih autora ispod natpisa ‘Redakcija Stava’. Ko je, ili ko su ti mistični likovi koji ne smiju da stanu iza svojih riječi osim kao Redakcija, što je prečest slučaj u ovom mediju koji pretenduje da bude uvažen. Da li se radi o kolektivnoj svijesti Redakcije koja je toliko bratska i jednaka da nalikuje bir-logici insekata, i gotovo ‘erotski’ podsjeća na Avaz-logiku, samo s one strane.
    Vratimo se tekstu. Umnogočemu neutemeljen, neargumentovan i nerazlučiv u vezi krivnje komunističke i novih vlasti. Romantičarski, bajkovit, s osudom i presudom na opštim postavkama bez ulaska u analizu nadležnosti, odgovornost institucija, pa u konkretna imena navodnih krivaca. Ne, ali za to treba imati petlje, kao i za staviti ime i prezime kao autor na tekst. Lahko je truniti o bezimenom, preplanulom zemuničaru i erotici crnice tako ispunjavajući neprepoznate kvalitete književnika (čitaj komplekse). Kompleks erotike kod Bošnjaka je posebna tema o kojoj se može pisati nadugo, ali i tom crnicom autor pokazuje da je i savremen i tradicionalan, i mondenski i vjerski, i desni i lijevi, anoniman jer je skroman a opet tako nadaren.
    Nastranu sve, svaka čast Ilidži i njenom ‘upinjanju’ da bude turističko mjesto, svaka čast iskorištenim potencijalima, novinarsko-istraživački tekst je možda mogao otkrirttii eventualne nazakonitosti ili nehat. Nažalost, tekst za cilj najvjerovatnije ima opaliti seftu stranačkim kadrovima koji su malo svojeglavi, a i da pokaže ideološku nezavisnost medija koji pretenduje da bude faktor.
    Žao mi je što je i Stav i Faktor sve osim novinarstvo. Zašto? Jer su na nivou listova s početka 20. vijeka koji balansiraju između bajkovitih prikaza svojih istomišljenika, neprijatelja iza svakog čoška, odsustva bilo kakvog kritičkog otklona prema vlastitoj kasti s rijetkim izuzecima ovakvih neuspjelih tekstova. Ako je suditi po medijima, daleko smo mi, Bošnjaci, dogurali od vakta Behara. Osim kvalitetnije štampe u boji i interneta, biće da smo nazadovali, ali nasreću u ovom slučaju mediji nisu slika stvarnosti.
    Selam.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!