BURA U ČAŠI VODE

Mrav je, doduše, mnogo jači od čovjeka, ali to je samo detalj. Postoje jake i slabije skupine mrava. Jači mravi napadaju i uništavaju slabije, i to su katastrofe ravne onim ljudskim. Ne znam samo, postoje li mravlje knjige ili je njihova povijest drukčije zapisana

Otkako sam pio vodu s Podbočajem i Susamom, sve se nekako poremetilo. Naizgled je isto, ali osjećam, odnosno znam da je drukčije. Možda je to ono što se naziva bura u čaši vode.

Ne vjerujem da postoji narod na svijetu koji ne koristi ovu izreku. Možda je ona ponešto drukčija, kao naziv poznate Shakespeareove komedije (Mnogo vike ni oko čega) ili nešto kao ono naše Tresla se gora, rodio se miš, ili nešto što ima veze s geografijom i mentalitetom tog i tog područja, ali suštinsko je značenje isto.

Moguće je da, u svakom slučaju (posve pojednostavljeno i/ili izokrenuto parafraziram ponornog Nietzschea, o kojem svi misle da ponešto bitno znaju, a kojeg ćemo tek razumjeti, naročito ono nadčovjek – nečovjek, ili ono kad Zaratustra…), ako smo dugo zagledani – u čaši vidimo sve.

Neke su svakodnevne frazeološke uzrečice toliko okrutne kad ih podrobnije promotriš da se zapitaš kako je to moguće.

To sam nekad primijetio i u bajkama. Neke od njih, to zaboravljamo, svjedočanstvo su o najsurovijim događajima u iskustvu čovječanstva (dječak i djevojčica bježe od babe da ih ne pojede, modrobradi zaljubljenik i ženik brižljivo vodi svoju evidenciju, ližisahani i licemjeri koji uporno igraju uloge dobrih nastavljaju realizirati svoje najnovije ideje…).

Pričao mi jedan ozbiljan čovjek kako je iskočio iz kože.

I šta je ostalo?

Samo jedan bijesan čovjek.

“Tako sam hodao čitav dan. I niko to nije primijetio. U početku sam se osjećao neobično, ali poslije sam nekako naviknuo. Nemam više kože, ali imam košulju i pulover, tako da sve izgleda gotovo uobičajeno. Malo sam crveniji u licu doduše, ali to se događa povremeno.”

Govorio mi je to i gledao me ozbiljno u lice kao da želi provjeriti svaku moju boru.

Uostalom, naše je lice kao i mnoge druge stvari koje kao takve ne prepoznajemo – tekst.

I ja sam čitao njegov tekst.

Nije se šalio. Bilo je to iskustvo koje mi je želio povjeriti.

Mnoge izreke ljudi ponekad shvataju doslovno. A on mi je upravo jednu takvu ispričao. I toliko je vjerovao u nju da mi nije preostalo ništa drugo nego da i sam povjerujem.

Svi mi, uostalom, često iskačemo iz kože. Barem oni koji su sačuvali u sebi dovoljno bijesa za to.

Sve bijes do bijesa.

A voda?!

Svaki put kad sam je pio, u planini ili bilo gdje, na nekom čistom izvoru, osjećao sam kao da dodirujem prapočelo svijeta. Jedan od četiriju strukturalnih elemenata. Dušu njihovu.

I čaša.

Stoji na stolu i čeka. Načinjena je za žedna usta.

A ja se opet sjetih njih dvojice.

Ne znam ima li to veze s tim što ih niko ne smije p(r)ozvati kao Šljivotresa i Ćurekota, jer onda slijedi zna se koji tres, a od p(r)ozivača ostanu samo komadići nalik na crni susam, raštrkani po zemlji i njegovoj svijesti, ali bura u čaši vode nije nešto što bi bilo ko smio potcijeniti.

Rezonanca. Kao kad vojska strojevim korakom prelazi preko mosta.

Drhturi voda u čaši. Kao da jedinica nevidljivih mravljih legionara odlučno korača prema naselju onih drugih koje će porobiti. Jedna iz jednog smjera, druga iz drugog. Istim ritmom, istom snagom.

Kao prizor iz one krajnje neobične, gotovo filozofske trilogije o insektima Mauricea Maeterlincka, koju sam pročitao nekad davno, u vojsci. Ko je bio taj vojnik koji je čitao i, na kraju, ostavio knjigu vojnoj biblioteci (s tim u vezi, po današnjim zakonima, taj se vojni rok tretira kao moj turistički izbor)? Ta se trilogija zaista čini kao znak. Knjige o termitima, mravima i pčelama, od preciznosti svakodnevnog života dolaze do konačnog pitanja – zašto? U tome im ne pomaže ni ono što je Maeterlinckova spekulacija otkrila, svevišnji ili programirani duh termitnjaka, duh mravinjaka i duh košnice.

Stanovnici termitnjaka, mravinjaka i košnice posvećeni su i klanjaju se tom duhu čak i kad čine neobjašnjive stvari (poput onih kad okrilate i izlijeću iz otvorene tvrđave u kojoj su živjeli i traže svoj novi svijet). Neobjašnjive su i, stoga, naročito je to vidljivo u sudbini termitnjaka, što u postupku slijede ogromne žrtve.

Iako je u naslovu život (Život mrava), jasno je da bi se moglo govoriti o čitavoj jednoj civilizaciji, tako sličnoj ljudskoj. Mrav je doduše mnogo jači od čovjeka, ali to je samo detalj. Postoje jake i slabije skupine mrava. Jači mravi napadaju i uništavaju slabije, i to su katastrofe ravne onim ljudskim. Ne znam samo, postoje li mravlje knjige ili je njihova povijest drukčije zapisana. Isto pitanje vrijedi i za Život termita kao i za Život pčela.

Knjige termita načinjene su od srži drva.

Knjige pčela od cvjetova.

Mravi i dalje marširaju.

Pukla je čaša.

Kao misao.

I voda se prolila po kockastom stolnjaku prekrivajući i osvajajući prostore te sve više prepoznavajuće – karte prostora. I vremena.

Prethodni članak

Neki to nazivaju ljubav

Sljedeći članak

Čihali na žici

PROČITAJTE I...

U Daorsonu su pretežno živjeli Daorsi, što je u njegovoj svijesti odzvanjalo kao Vratari. “Vratari čega?!” pitao se i sam. Tajnu je bilo moguće otkriti samo na dva mjesta. Sve je ostalo skriveno u zemlji. Jedno od njih jeste nekropola Radimlje, čiji je današnji izgled iz kasnijeg vremena, ali izgled koji je pratio logiku povijesti ovog područja i gdje je bilo moguće čitati (i pročitati konačno možda) istinitu priču skrivenu u znakovima, unatoč tolikim barbarskim oštećenjima i intervencijama u ambijentu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!