Budućnost bosanskog jezika

U knjizi Smrt jezika David Crystal spominje situaciju poslije raspada Jugoslavije, gdje je jedan standardni jezik raslojen na tri druga. On spominje mogućnost da bi jednog dana hrvatski i srpski jezik mogli postati međusobno nerazumljivi ako njihovi govornici nastave ulagati napore u osnaživanje međusobnih razlika među tim jezicima kao simbola identiteta

Budući da je jezik izuzetno važan u ljudskom životu, često je tema i stručnih i nestručnih opservacija, analiza, ocjena i procjena. Nekad se u vezi s jezikom prave dugoročna predviđanja, “proročanstva”, koja su zanimljiva, ali nisu uvijek tačna.

Neka čuvena predviđanja o sudbini engleskog jezika navodi David Crystal u tekstovima An English Family of Languages i What is Standard English?. Jedno je od njih pretpostavka Jakoba Grimma, koji je 1852. godine istaknuo značaj i utjecaj engleskog jezika, rekavši kako “od svih modernih jezika nijedan nema baš tako veliku snagu i moć kao engleski” te da se on “s pravom može zvati jezikom svijeta i čini se da je, kao i engleska nacija, predodređen da vlada u budućnosti s još snažnijim utjecajem na sve dijelove svijeta”.

Prognoze o engleskom jeziku

Drugo se “proročanstvo” odnosi na budući broj govornika. Prema jednoj procjeni iz 1873, engleski je 2000. godine trebao imati 1.837.286.153 govornika. Ipak, prema podacima u katalogu jezika Ethnologue, u savremenom trenutku ima 942.533.930 govornika, i to 339.370.920 onih koji ga govore kao prvi jezik i 603.163.010 onih koji ga govore kao drugi jezik. Naravno, u te brojke nisu uračunate stotine miliona ljudi koji poznaju engleski kao strani jezik.

Američki leksikograf i reformator pravopisa Noah Webster u Disertaciji o engleskom jeziku iz 1789. godine tvrdio je kako je neophodno i neizbježno da se pojave velike razlike između engleskog jezika u Engleskoj i Americi te da će se engleski jezik u Sjevernoj Americi razlikovati od engleskog u Engleskoj onoliko koliko se savremeni holandski, danski i švedski razlikuju od njemačkog ili jedan od drugog. David Crystal duhovito primjećuje da to i ne bi bila loša pojava – ako bi se posmatrala s Websterova proameričkog gledišta.

I britanski filolog Henry Sweet pisao je 1877. godine da će kroz jedno stoljeće od tog trenutka Engleska, Amerika i Australija govoriti međusobno nerazumljivim jezicima, jer će se promjene u izgovoru u svakoj od zemalja vršiti nezavisno od promjena u preostalim dvjema.

Crystal zaključuje da se ni Grimm ni Sweet nisu baš dokazali kao dobri proroci. Engleski jeste postao svjetski jezik, ali nije dopro svuda i nije svuda dobrodošao. Razvilo se mnogo različitih varijeteta tog jezika, ali među njima postoji međusobna razumljivost. Jedino je sigurno, kako ističe Crystal, da “predviđanja koja se tiču budućnosti engleskog jezika imaju naviku da budu pogrešna”.

Zajednički jezik kao garancija mira u svijetu

Jedna od zanimljivosti u vezi s proricanjem sudbine jezika jeste ideja da bi jedan zajednički vještački svjetski jezik bio garancija mira u svijetu. Tako je u tekstu Misli o umjetnom svjetskom jeziku, koji je pročitao na svečanoj sjednici Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 10. decembra 1891. godine, hrvatski lingvist Tomo Maretić iznio mnogo zanimljivih podataka o ideji umjetnog svjetskog jezika, koji bi bio jednostavan za učenje i koji bi olakšao komunikaciju među “kulturnim” narodima. Maretić je bio veliki zagovornik te ideje. On u tom trenutku predviđa veliku dobrobit koju bi “kulturni” narodi imali od takvog jezika. Između ostalog navodi da “nema sumnje da bi neutralni svjetski jezik izgladio među pojedinijem narodima mnogu zadjevicu i mnogi nesporazumak, jer bi se bolje poznavali, i u tom bi stajala jedna od najvećih blagodati svjetskoga jezika”. Maretić ne pretjeruje u optimizmu pa i sam zauzima kritički stav prema mišljenju nekih zagovornika međunarodnog umjetnog jezika koji vjeruju “da bi njegovi plodovi bili tako blagoslovni, da bi među kulturnijim narodima uopće nestalo neprijateljstva, kavge i bojeva”. Dodaje da on ne može ići tako daleko te da “dogod bude narodâ, dotle će među njima biti antagonizama, koji će svagda davati povod što krupnijim što sitnijim razmiricama, kojih neće ukloniti ni najsavršeniji svjetski jezik”.

Navedenu previše optimističnu pretpostavku zagovornika umjetnog svjetskog jezika do danas nismo imali priliku provjeriti jer ideja nikad nije zaživjela u stvarnosti. Pitanje je da li bi se takva ideja mogla i provesti u potpunosti i koliko bi vremena za to trebalo. Međunarodni umjetni jezik esperanto, koji je osmislio doktor Ludvig Lazarus Zamenhof i obznanio ga 1887. godine, postigao je impresivan međunarodni uspjeh, ali nikad nije imao zvaničan status međunarodnog jezika niti prestiž kakav imaju “prirodni” jezici. Međutim, zanimljivo je ovdje, makar kao umjetničku viziju, prikazati i ideju da sveopće razumijevanje ne vodi do mira, već do razmirica. Britanski pisac Douglas Adams u knjizi Autostoperski vodič kroz galaksiju, fantastičnoj priči koja se dešava u svemiru nakon uništenja Zemlje, predstavlja babilonsku ribicu. To je biće koje omogućava razumijevanje među govornicima različitih jezika i uspješnu komunikaciju tako da govornik govori na svom jeziku, a slušalac osjeća da dobija poruku na svom. Uprkos svim pohvalama jedinstvenosti i korisnosti babilonske ribice, autor njeno predstavljanje završava napomenom da “time što je djelotvorno uklonila sve prepreke u komunikaciji između različitih rasa, sirota babilonska ribica izazvala je više krvavih ratova nego sve ostalo u čitavoj historiji”.

Budućnost bosanskog jezika

U knjizi Smrt jezika David Crystal spominje situaciju poslije raspada Jugoslavije, gdje je jedan standardni jezik (srpskohrvatski) raslojen na tri druga (bosanski, hrvatski i srpski). On spominje mogućnost da bi jednog dana hrvatski i srpski jezik mogli postati međusobno nerazumljivi ako njihovi govornici nastave ulagati napore u osnaživanje međusobnih razlika među tim jezicima kao simbola identiteta. O nerazumljivosti u sadašnjem trenutku ne može biti govora, ali jezičke i nejezičke politike koje se provode mogle bi ohrabriti takve prognoze. Ipak, budućnost može donijeti i nepredvidive obrte. Zbog specifične sociolingvističke situacije u Bosni i Hercegovini i konstantne izmiješanosti i povezanosti govornika bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, sudbinu bosanskog jezika i otpor (ili sklonost) njegovih govornika divergencijskim procesima još je nezahvalnije prognozirati.

Jedna od čestih tema u vezi s jezikom u vremenu globalizacije jeste izumiranje jezika. Tako se nekad i kod ozbiljnih ljudi, u nekim slučajevima i lingvista, može naići na tvrdnju da će nekad u relativno bliskoj budućnosti bosanskog jezika nestati i da će ga zamijeniti drugi (obično spomenu engleski). Te su tvrdnje dobre za razmišljanje, ali nisu za brigu, jer lingvistički “proroci” uglavnom griješe. Te tvrdnje nisu ni za nebrigu, ali sigurno je bolje i korisnije učiniti nešto za čuvanje bosanskog jezika danas i sutra nego brinuti o onome što će biti za stotinu godina – ne čineći ništa.

Prethodni članak

Historija bh. fudbala (2)

Sljedeći članak

Ih, on je dobar, snašao se

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Kakva je budućnost bosanskog jezika? 05.10.2016.

    […] Stav.ba […]

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!