Bude se Bošnjaci u Hrvatskoj

Proglas predstavnika Bošnjaka u Hrvatskoj je simboličan, ali i značajan korak izlaska iz gotovo petogodišnje šutnje, oportunizma, sitnih političkih kalkulacija i konformizma svih bošnjačkih organizacija u Hrvatskoj

 

Godine životarenja Bošnjaka na marginama hrvaćanskog društva, čini se, pri kraju su. Koordinacija Vijeća i predstavnika bošnjačke nacionalne manjine izdala je Proglas kojim traži da bošnjačke organizacije i asocijacije bojkotiraju zajedničku manjinsku zastupnicu Bošnjaka, Albanaca, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca Erminu Lekaj-Prljaskaj. Bojkot se traži zbog njezina glasa za notornu saborsku Deklaraciju o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, koju Koordinacija smatra direktnim miješanjem u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine i neprihvatljvom za Bošnjake u Hrvatskoj.

Lekaj-Prljaskaj se proziva za izostanak konsultacija s ijednim legitimnim predstavnikom Bošnjaka u Hrvatskoj oko stava prema skandaloznoj deklaraciji koja, ionako, ima isključivo unutarnju upotrebu na desnom, nacionalističkom spektru, a bitno narušava odnose dviju država. Time je, kaže se u Proglasu, onemogućila da se mišljenje i glas preko 30 hiljada građana čuje u saborskoj raspravi. Ovakvom povredom interesa bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj, Lekaj-Prljaskaj je izgubila legitimitet zastupanja njezinih interesa u Saboru i pri bilo kojoj državnoj instituciji gdje se ostvaruju Ustavom zagarantirana prava bošnjačke nacionalne manjine.

Napokon, nakon dvije godine, Bošnjaci su konstatirali da svojim dosadašnjim radom zastupnica nije niti u najmanjoj mjeri zastupala njihove interese, posebno zbog činjenice da, zbog njezine nezainteresiranosti, projekti od nacionalnog interesa za Bošnjake nisu niti spomenuti, a kamoli prihvaćeni u Operativnom planu i programu Vlade.

Iako je ovo tek simboličan potez i usmjeren na jednu politički marginalnu osobu, predstavlja zaokret od gotovo petogodišnje šutnje, oportunizma, sitnih političkih kalkulacija i konformizma svih bošnjačkih organizacija u Hrvatskoj. Prvenstveno, treba voditi računa da je zastupnica, iako predstavlja manjine, samovoljno, bez konsultacija, prišla saborskom klubu Milana Bandića i time sve manjine koje predstavlja stavila na raspolaganje jednoj provladinoj političkoj opciji izrazito koruptivne prirode i napustila praksu učešća manjinskih zastupnika u Klubu nacionalnih manjina, u kojem su se lakše donosile zajedničke inicijative važne za poboljšanje položaja manjina te njihove integracije u društvo koja još uvijek itekako izostaje u etnički homogenoj, samo načelno sekularnoj, stvarno samo hrvatskoj i katoličkoj republici.

Nadalje, predsjednik Koordinacije Vijeća jeste Harun Omerbašić, inače savjetnik Milana Bandića u Gradu Zagrebu, a njegov otac Ševko gradski je zastupnik Bandićeve stranke. Stoga, ovakvo istupanje Haruna Omerbašića nešto je novo i treba se tretirati kao pozitivno. Naime, kada je Lekaj-Prljaskaj prišla Bandićevom klubu u Saboru, Bošnjaci se nisu oglasili, kao što se niti prilikom spomenutog izostanka uključivanja bošnjačkih programa u Vladin Operativni plan nisu pobunili. Četverogodišnje, u nekim slučajevima i dulje koruptivno preuzimanje bošnjačkih pojedinaca i čitavih stranaka, udruženja i organizacija nije naišlo na protest niti osude, čak bi se reklo da se i pljeskalo gubitku nezavisnosti bošnjačkih asocijacija, posebno Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod” u periodu od 2014. do 2016.

“Preporod” je svojim izdavačkim projektima jedini u to doba zadržao potrebnu nezavisnost i kritički diskurs prema vlasti i opoziciji, ali i negativnim trendovima među Bošnjacima. Uz pomoć Bandićeve infrastrukture, zloupotrebom sjednice skupštine društva, smijenjena su vodstva i uredništva časopisa, čime je ugašen svaki kritički glas Bošnjaka u Hrvatskoj. Time je uspostavljen okvir za širokopojasnu političku trgovinu budžetskim sredstvima za “podobne” projekte i programe bošnjačkih udruženja, posebno ako nisu afirmativni za jačanje nacionalne svijesti.

U tome je i Lekaj-Prljaskaj imala ulogu kao članica Savjeta za nacionalne manjine koji odlučuje o odobrenju sredstava iz državnog budžeta za planove i programe manjina. Tako je bilo sve do profiliranja mladog Armina Hodžića, višegodišnjeg političkog sekretara SDA Hrvatske i člana Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, koji je, unatoč nelegalnim postupcima vlastite stranke, uspio ne samo javno artikulirati autohtone političke stavove Bošnjaka već i mobilizirati dio njih na političku akciju koja može bitno promijeniti odnose, ustajalost koruptivne prakse i konačno dovesti Bošnjake u Hrvatskoj na onu razinu političkog i kulturnog organiziranja koja omogućava njihovu stvarnu i punu integraciju i učešće u svim sferama javnog i društvenog života.

Upravo je Hodžić jedini institucionalno organiziran Bošnjak koji je odmah reagirao na usvajanje Deklaracije, otvorenim se pismom obratio Lekaj-Prljaskaj, prozvavši ju da je više brine navodna neravnopravnost konstitutivnog naroda u drugoj državi od stvarne neravnopravnosti manjina koje predstavlja u svojoj, te najavio inicijativu koja je rezultirala ovim Proglasom Koordinacije.

U tom otvorenom pismu izrekao je i suštinu problema i frustracija Bošnjaka, pozvavši ih na homogenizaciju na idućim izborima kako se ovakve uvrede i poniženja više ne bi trpjela. Poruka je to različitim političkim avanturistima, ali i u korupciji potrošenim bošnjačkim aktivistima, od Mirsada Srebrenikovića, koji je nakon Šemse Tankovića vodio SDA Hrvatske te ga svojim vođenjem dokosurio, do politički ambicioznih imama i propalih kultur-tregera na platnom spisku Milana Bandića, odnosno zagrebačkog budžeta, da se okane ambicija ulaska u saborske klupe i prestanu rasipati bošnjačke glasove na svoje sujete te omoguće izgradnju jakog, zajedničkog bošnjačkog kandidata za iduće parlamentarne izbore. Jer, doista, glasom Lekaj-Prljaskaj za sramotnu Deklaraciju formalno su Bošnjaci u Hrvatskoj taj dokument podržali. A stvarno nisu, kao niti dobar broj saborskih zastupnika koji nisu glasali, glasali su protiv ili bili suzdržani.

Postoji, doduše nešto tiša u zadnje vrijeme, Hrvatska koja prema Bosni i Hercegovini ima principijelan i prijateljski odnos. Nije nužno lijeva niti liberalna, ali upravo lijevi i liberalni političari i zastupnici najviše artikuliraju njezine stavove. Ponižavajuće je da Bošnjake, igrom čudnih rješenja izbornog zastupanja manjina, predstavlja politički ignorant i trgovac. Možda bi te stranke trebale konačno razmisliti o drugim rješenjima korektnog i ravnopravnog zastupanja nacionalnih manjina, ali i o mogućnosti da Bošnjake i druge manjine počnu kandidirati na svojim listama i time doprinesu cilju integracije i stvarne političke participacije. Time bi dokinule ili barem marginalizirale ovakvu nakaradnu praksu i spriječile ili barem obezvrijedile izbor onih koji dodatno ruše ugled politike i demokratije.

Hrvatska se nalazi u permanentnoj krizi kojom se upravlja političkim trgovanjem bez presedana, pa i s predstavnicima nacionalnih manjina na svim razinama. To je posebno bilo uočljivo u Gradu Zagrebu. Međutim, udar Deklaracije o položaju Hrvata na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake nije se mogao ignorirati, pa su čak i Bandiću odani Bošnjaci pristali na raspoloženje većine u Koordinaciji Vijeća, posebno Grada Zagreba, i prozvali saborsku zastupnicu njegove stranke, a time i izrekli jasan stav o Deklaraciji koju je njegova stranka podržala, baš kao i Lekaj-Prljaskaj. Kako će se razvijati odnos Bandića prema takvim Bošnjacima, pokazat će vrijeme, a sve ovisi o njihovim daljnjim aktivnostima, odnosnu stepenu samostalnosti i svijesti o zastupanju interesa svog naroda, zbog čega su i birani na položaje.

Važna je činjenica da je prorežimski Večernji list objavio cjelokupan tekst Proglasa, što može upućivati na neku vrstu upozorenja fluidnoj vladajućoj većini da ubuduće vodi računa i o manjinskim, pa i bošnjačkim stavovima prilikom donošenja kontroverznih dokumenata. Čak je i ovaj dnevnik koji naginje desnocentrističkim pozicijama i, katkad, nekontrolirano završi u hrvatskom nacionalističkom diskursu, posebno prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, našao shodnim diskretno upozoriti vladajuće da Deklaracija i nije bila najpametniji potez, makar joj primarna, a možda i jedina svrha bila umirivanje desničarskog dijela izborne baze HDZ-a.

Predsjednik HDZ-a, premijer Plenković bez podrške desnog krila ne može niti dobiti izbore, a kamoli sastaviti održivu većinu. Zbog toga se nevoljko odlučuje za smjene kompromitiranih zastupnika, ministara i drugih dužnosnika. Ako smjenjuje desne, poput višekratno s kriminalom osnovanim sumnjama povezanog Milijana Brkića, riskira pobunu i otkazivanje poslušnosti, moguće frakcijske sukobe i gubitak snage, čime bi isprovocirao raspad vlade. Smijeni li “liberalnije” ministre, riskira gubitak svoje baze.

Također, sve se ovo dešava u jeku možda dosad najveće afere u koju se neka hrvaćanska vlast upetljala – one s nabavkom polovnih izraelskih borbenih aviona. Kako vrijeme odmiče, na površinu izlaze sve neugodniji detalji koji ne otkrivaju samo korupciju ministra odbrane i njegovih 40-ak hajduka, već i nesposobnost, neodgovornost, nepripremljenost struktura sistema odbrane na bilo kakav ozbiljniji međunarodni posao. Na koncu se dovodi u pitanje sposobnost vlade da uspješno ili barem podnošljivo vodi državu čiji budžet neće održavati EU fondovi ako joj na čelu jednog od najvažnijih resora i dalje sjedi korumpiran, nesposoban, nesavjestan i neodgovoran ministar.

Smjene ministra i načelnika Glavnog štaba koji su najodgovorniji za ovaj skandal još uvijek nema. Pitanje je hoće li Plenković, na koncu, biti prisiljen smijeniti još jednog ministra koji se doživljava “desnim”, a da ne izgubi podršku desne frakcije i da održi krhku koaliciju koju mu, najgorom dosad viđenom političkom trgovinom, može spasiti jedino Milan Bandić, koji kupuje organski otpad iz drugih, opozicijskih stranaka i zastupnika nacionalnih manjina te ga sakuplja u svom Klubu zastupnika, u kojem sjedi i trguje Lekaj‑Prljaskaj, inače blijeda i nezamjetna saborska zastupnica, nažalost zastupnica i bošnjačke nacionalne manjine.

 

 

PROČITAJTE I...

Na sudu se ne bi vodila historijska, već rasprava o meritumu pravne stvari – laži i kleveti. Drugo, niti jedna objektivna historijska analiza nije dokazala da je Alija Izetbegović organizirao sistem bilo kakve, a kamoli masovne represije koja je završavala smrću čak i malog broja ljudi, pa je njegovo dovođenje u isti kontekst sa Staljinom, u najmanju ruku, neukusno, ako već nije provokacija. Izrečene neistine nemaju veze s činjenicama, dakle, lažne su i nanose štetu ugledu i časti Alije Izetbegovića i njegove porodice, a nisu dio rasprave o interpretaciji historijskih događaja

Tužilaštvo kojim rukovodi Gordana Tadić podiglo je u vrijeme njenog v. d. mandata optužnice protiv trojice generala Armije BiH i jednog komandanta specijalnih policijskih snaga MUP-a RBiH. Nije u pitanju samo dojam javnosti nakon svih tih slučajeva, pravni stručnjaci sada već izravno govore o tome kako se radi o direktnim pokušajima revizije historije i izjednačavanja odgovornosti za sve ono što se dešavalo na početku i tokom agresije na BiH. Posebice zato što se u nekim optužnicama nalaze teške kvalifikacije kakva je “udruženi zločinački poduhvat”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!