Bude se Bošnjaci u Hrvatskoj

Proglas predstavnika Bošnjaka u Hrvatskoj je simboličan, ali i značajan korak izlaska iz gotovo petogodišnje šutnje, oportunizma, sitnih političkih kalkulacija i konformizma svih bošnjačkih organizacija u Hrvatskoj

 

Godine životarenja Bošnjaka na marginama hrvaćanskog društva, čini se, pri kraju su. Koordinacija Vijeća i predstavnika bošnjačke nacionalne manjine izdala je Proglas kojim traži da bošnjačke organizacije i asocijacije bojkotiraju zajedničku manjinsku zastupnicu Bošnjaka, Albanaca, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca Erminu Lekaj-Prljaskaj. Bojkot se traži zbog njezina glasa za notornu saborsku Deklaraciju o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, koju Koordinacija smatra direktnim miješanjem u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine i neprihvatljvom za Bošnjake u Hrvatskoj.

Lekaj-Prljaskaj se proziva za izostanak konsultacija s ijednim legitimnim predstavnikom Bošnjaka u Hrvatskoj oko stava prema skandaloznoj deklaraciji koja, ionako, ima isključivo unutarnju upotrebu na desnom, nacionalističkom spektru, a bitno narušava odnose dviju država. Time je, kaže se u Proglasu, onemogućila da se mišljenje i glas preko 30 hiljada građana čuje u saborskoj raspravi. Ovakvom povredom interesa bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj, Lekaj-Prljaskaj je izgubila legitimitet zastupanja njezinih interesa u Saboru i pri bilo kojoj državnoj instituciji gdje se ostvaruju Ustavom zagarantirana prava bošnjačke nacionalne manjine.

Napokon, nakon dvije godine, Bošnjaci su konstatirali da svojim dosadašnjim radom zastupnica nije niti u najmanjoj mjeri zastupala njihove interese, posebno zbog činjenice da, zbog njezine nezainteresiranosti, projekti od nacionalnog interesa za Bošnjake nisu niti spomenuti, a kamoli prihvaćeni u Operativnom planu i programu Vlade.

Iako je ovo tek simboličan potez i usmjeren na jednu politički marginalnu osobu, predstavlja zaokret od gotovo petogodišnje šutnje, oportunizma, sitnih političkih kalkulacija i konformizma svih bošnjačkih organizacija u Hrvatskoj. Prvenstveno, treba voditi računa da je zastupnica, iako predstavlja manjine, samovoljno, bez konsultacija, prišla saborskom klubu Milana Bandića i time sve manjine koje predstavlja stavila na raspolaganje jednoj provladinoj političkoj opciji izrazito koruptivne prirode i napustila praksu učešća manjinskih zastupnika u Klubu nacionalnih manjina, u kojem su se lakše donosile zajedničke inicijative važne za poboljšanje položaja manjina te njihove integracije u društvo koja još uvijek itekako izostaje u etnički homogenoj, samo načelno sekularnoj, stvarno samo hrvatskoj i katoličkoj republici.

Nadalje, predsjednik Koordinacije Vijeća jeste Harun Omerbašić, inače savjetnik Milana Bandića u Gradu Zagrebu, a njegov otac Ševko gradski je zastupnik Bandićeve stranke. Stoga, ovakvo istupanje Haruna Omerbašića nešto je novo i treba se tretirati kao pozitivno. Naime, kada je Lekaj-Prljaskaj prišla Bandićevom klubu u Saboru, Bošnjaci se nisu oglasili, kao što se niti prilikom spomenutog izostanka uključivanja bošnjačkih programa u Vladin Operativni plan nisu pobunili. Četverogodišnje, u nekim slučajevima i dulje koruptivno preuzimanje bošnjačkih pojedinaca i čitavih stranaka, udruženja i organizacija nije naišlo na protest niti osude, čak bi se reklo da se i pljeskalo gubitku nezavisnosti bošnjačkih asocijacija, posebno Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod” u periodu od 2014. do 2016.

“Preporod” je svojim izdavačkim projektima jedini u to doba zadržao potrebnu nezavisnost i kritički diskurs prema vlasti i opoziciji, ali i negativnim trendovima među Bošnjacima. Uz pomoć Bandićeve infrastrukture, zloupotrebom sjednice skupštine društva, smijenjena su vodstva i uredništva časopisa, čime je ugašen svaki kritički glas Bošnjaka u Hrvatskoj. Time je uspostavljen okvir za širokopojasnu političku trgovinu budžetskim sredstvima za “podobne” projekte i programe bošnjačkih udruženja, posebno ako nisu afirmativni za jačanje nacionalne svijesti.

U tome je i Lekaj-Prljaskaj imala ulogu kao članica Savjeta za nacionalne manjine koji odlučuje o odobrenju sredstava iz državnog budžeta za planove i programe manjina. Tako je bilo sve do profiliranja mladog Armina Hodžića, višegodišnjeg političkog sekretara SDA Hrvatske i člana Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, koji je, unatoč nelegalnim postupcima vlastite stranke, uspio ne samo javno artikulirati autohtone političke stavove Bošnjaka već i mobilizirati dio njih na političku akciju koja može bitno promijeniti odnose, ustajalost koruptivne prakse i konačno dovesti Bošnjake u Hrvatskoj na onu razinu političkog i kulturnog organiziranja koja omogućava njihovu stvarnu i punu integraciju i učešće u svim sferama javnog i društvenog života.

Upravo je Hodžić jedini institucionalno organiziran Bošnjak koji je odmah reagirao na usvajanje Deklaracije, otvorenim se pismom obratio Lekaj-Prljaskaj, prozvavši ju da je više brine navodna neravnopravnost konstitutivnog naroda u drugoj državi od stvarne neravnopravnosti manjina koje predstavlja u svojoj, te najavio inicijativu koja je rezultirala ovim Proglasom Koordinacije.

U tom otvorenom pismu izrekao je i suštinu problema i frustracija Bošnjaka, pozvavši ih na homogenizaciju na idućim izborima kako se ovakve uvrede i poniženja više ne bi trpjela. Poruka je to različitim političkim avanturistima, ali i u korupciji potrošenim bošnjačkim aktivistima, od Mirsada Srebrenikovića, koji je nakon Šemse Tankovića vodio SDA Hrvatske te ga svojim vođenjem dokosurio, do politički ambicioznih imama i propalih kultur-tregera na platnom spisku Milana Bandića, odnosno zagrebačkog budžeta, da se okane ambicija ulaska u saborske klupe i prestanu rasipati bošnjačke glasove na svoje sujete te omoguće izgradnju jakog, zajedničkog bošnjačkog kandidata za iduće parlamentarne izbore. Jer, doista, glasom Lekaj-Prljaskaj za sramotnu Deklaraciju formalno su Bošnjaci u Hrvatskoj taj dokument podržali. A stvarno nisu, kao niti dobar broj saborskih zastupnika koji nisu glasali, glasali su protiv ili bili suzdržani.

Postoji, doduše nešto tiša u zadnje vrijeme, Hrvatska koja prema Bosni i Hercegovini ima principijelan i prijateljski odnos. Nije nužno lijeva niti liberalna, ali upravo lijevi i liberalni političari i zastupnici najviše artikuliraju njezine stavove. Ponižavajuće je da Bošnjake, igrom čudnih rješenja izbornog zastupanja manjina, predstavlja politički ignorant i trgovac. Možda bi te stranke trebale konačno razmisliti o drugim rješenjima korektnog i ravnopravnog zastupanja nacionalnih manjina, ali i o mogućnosti da Bošnjake i druge manjine počnu kandidirati na svojim listama i time doprinesu cilju integracije i stvarne političke participacije. Time bi dokinule ili barem marginalizirale ovakvu nakaradnu praksu i spriječile ili barem obezvrijedile izbor onih koji dodatno ruše ugled politike i demokratije.

Hrvatska se nalazi u permanentnoj krizi kojom se upravlja političkim trgovanjem bez presedana, pa i s predstavnicima nacionalnih manjina na svim razinama. To je posebno bilo uočljivo u Gradu Zagrebu. Međutim, udar Deklaracije o položaju Hrvata na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake nije se mogao ignorirati, pa su čak i Bandiću odani Bošnjaci pristali na raspoloženje većine u Koordinaciji Vijeća, posebno Grada Zagreba, i prozvali saborsku zastupnicu njegove stranke, a time i izrekli jasan stav o Deklaraciji koju je njegova stranka podržala, baš kao i Lekaj-Prljaskaj. Kako će se razvijati odnos Bandića prema takvim Bošnjacima, pokazat će vrijeme, a sve ovisi o njihovim daljnjim aktivnostima, odnosnu stepenu samostalnosti i svijesti o zastupanju interesa svog naroda, zbog čega su i birani na položaje.

Važna je činjenica da je prorežimski Večernji list objavio cjelokupan tekst Proglasa, što može upućivati na neku vrstu upozorenja fluidnoj vladajućoj većini da ubuduće vodi računa i o manjinskim, pa i bošnjačkim stavovima prilikom donošenja kontroverznih dokumenata. Čak je i ovaj dnevnik koji naginje desnocentrističkim pozicijama i, katkad, nekontrolirano završi u hrvatskom nacionalističkom diskursu, posebno prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, našao shodnim diskretno upozoriti vladajuće da Deklaracija i nije bila najpametniji potez, makar joj primarna, a možda i jedina svrha bila umirivanje desničarskog dijela izborne baze HDZ-a.

Predsjednik HDZ-a, premijer Plenković bez podrške desnog krila ne može niti dobiti izbore, a kamoli sastaviti održivu većinu. Zbog toga se nevoljko odlučuje za smjene kompromitiranih zastupnika, ministara i drugih dužnosnika. Ako smjenjuje desne, poput višekratno s kriminalom osnovanim sumnjama povezanog Milijana Brkića, riskira pobunu i otkazivanje poslušnosti, moguće frakcijske sukobe i gubitak snage, čime bi isprovocirao raspad vlade. Smijeni li “liberalnije” ministre, riskira gubitak svoje baze.

Također, sve se ovo dešava u jeku možda dosad najveće afere u koju se neka hrvaćanska vlast upetljala – one s nabavkom polovnih izraelskih borbenih aviona. Kako vrijeme odmiče, na površinu izlaze sve neugodniji detalji koji ne otkrivaju samo korupciju ministra odbrane i njegovih 40-ak hajduka, već i nesposobnost, neodgovornost, nepripremljenost struktura sistema odbrane na bilo kakav ozbiljniji međunarodni posao. Na koncu se dovodi u pitanje sposobnost vlade da uspješno ili barem podnošljivo vodi državu čiji budžet neće održavati EU fondovi ako joj na čelu jednog od najvažnijih resora i dalje sjedi korumpiran, nesposoban, nesavjestan i neodgovoran ministar.

Smjene ministra i načelnika Glavnog štaba koji su najodgovorniji za ovaj skandal još uvijek nema. Pitanje je hoće li Plenković, na koncu, biti prisiljen smijeniti još jednog ministra koji se doživljava “desnim”, a da ne izgubi podršku desne frakcije i da održi krhku koaliciju koju mu, najgorom dosad viđenom političkom trgovinom, može spasiti jedino Milan Bandić, koji kupuje organski otpad iz drugih, opozicijskih stranaka i zastupnika nacionalnih manjina te ga sakuplja u svom Klubu zastupnika, u kojem sjedi i trguje Lekaj‑Prljaskaj, inače blijeda i nezamjetna saborska zastupnica, nažalost zastupnica i bošnjačke nacionalne manjine.

 

 

PROČITAJTE I...

Naravno, umjesto da se bave činjenicom da se u RS-u uči isključivo srpski, a u dijelovima koji su bili pod vlašću HZHB, a danas pod vlašću HDZ-a BiH, isključivo hrvatski, njima je lakše prepoznati segregaciju i diskriminaciju u Sarajevu. Oni je vide u činjenici da u Sarajevu svi učenici mogu birati jedan od tri službena jezika BiH. Zašto je to tako kada znamo da je sam bosanski jezik integrirajući, da ga Bošnjaci ne svojataju kao privatno dobro, da se oko ove kategorije okupio najveći broj građana Bosne i Hercegovine tokom popisa stanovništva?

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!