Budalama niko ništa ne može

Dok sjedam, krajičkom oka spazih da dva stola iza mene, skamenjenog pogleda i usukan u sebe, sjedi lik poznat mi pod nadimkom Bili: šizofrenik, narkoman, grebator i nasilnik, jedan od brojnih takvih u ovom zaista temeljito unesrećenom gradu. Niko mu ništa ne može. Napravi izgred, policija ga privede, pa sprovede u ludaru. Ondje ga zadrže neko vrijeme, tretiraju agresivnom terapijom, dovedu u kakav-takav red, otpuste iz bolnice, a Bili ponovo isto

Pola je pet, kasno sunčano popodne. Vraćam se kući iz gimnazije s roditeljskog sastanka. Zamolili me rođak i njegova žena da odem umjesto njih jer, kako vele, stanje je urgentno, a prisustvo jednog od roditelja neizostavno. Oni, pak, ne mogu doći u školu: on vozi kamion i gotovo je neprestano na putu, ona, bez slobodnog dana i godišnjeg odmora, hrmbači od jutra do mraka kod jednog od lokalnih robovlasnika.

Na sastanku, opet, barem što se njihovog sina tiče, ništa dobro: gomila jedinica, još više neopravdanih izostanaka, vladanje loše, šanse da se izvuče na popravni nikakve, a gubitak školske godine i ponavljanje razreda jasni kao dan.

Poznajem razrednika, molim ga da, ako ne zbog njega, a ono zbog roditelja i mene, pomogne dečku i izvuče ga na popravni, no, on nemoćno širi ruke i odgovara kako bi od srca pomogao kada bi M. makar ponekad prisustvovao nastavi i dodade da se ne sjeća kada je posljednji put bio na njegovom času.

Iz škole izlazim utučen. Ne volim biti glasonoša loših vijesti, a lagati ili uljepšavati grozno stanje u dnevniku ne mogu i ne smijem. Odlučujem predahnuti u osunčanoj ljetnoj bašči, sabrati se i smisliti šta mi je činiti.

Dok sjedam, krajičkom oka spazih da dva stola iza mene, skamenjenog pogleda i usukan u sebe, sjedi lik poznat mi pod nadimkom Bili: šizofrenik, narkoman, grebator i nasilnik, jedan od brojnih takvih u ovom zaista temeljito unesrećenom gradu.

Niko mu ništa ne može. Napravi izgred, policija ga privede, pa sprovede u ludaru. Ondje ga zadrže neko vrijeme, tretiraju agresivnom terapijom, dovedu u kakav-takav red, otpuste iz bolnice, a Bili ponovo isto.

Prilazi mi i ljubazno pita može li sjesti za moj sto. Rado bih ga sikterisao, zapravo, otkantavao sam ga mnogo puta, ali sada ne mogu, nemam ga na oku, a, ako tako odreagiram, mogućnost da mi bocom ili pepeljarom razbije glavu sasvim je izvjesna.

A ni kafić ne želim mijenjati. Naročito ne zbog raznih i silno namnoženih bilija, sveprisutnih, napornih, bolesnih, nasilnih, onih zbog kojih sam se, nemajući drugog izbora, samoprognao u halvetov halvet, onih zbog kojih se ono malo preostalih normalnih ljudi raspituju za mene, gdje sam, kako sam, šta je sa mnom, jesam li živ.

“Boj se ovna, boj se govna, pa kad ću živjeti”, prođe mi glavom dok Biliju rukom pokazujem da sjedne.

– Odlučio sam baviti se muzikom – veli.

– Lijepo.

– Ali, ništa Bosna i to, odmah svjetska karijera!

– Tako treba.

– Shvatio sam da ljudi pojma nemaju šta je vrhunska umjetnost, šta je vrhunsko umjetničko djelo i ja ću im to dati!

– I to je dobro.

– Eh, sad ćeš vidjeti šta je vrunska umjetnost – reče Bili, diže se, zagrabi preko ulice ka štandu s knjigama, uhvati kratak zalet, zveknu đonom u štand i, kao što to pjesnik reče, sve se razbi, prosu, rasu.

Prodavac knjiga, očito svjestan da je besmisleno prebiti ga, reda mu sve po spisku i kupi razbacane knjige, a Bili se histerično smije i dovikuje mi: “Ovo je umjetničko djelo!” I ode.

Dižem se i ja, jer znam šta slijedi: policija, zapisnik, izjave očevidaca…

– Gospodine, gospodine! Nemojte ići! Sad će policija! Vidjeli ste da je on to uradio, morate svjedočiti – mlađahni će prodavac iza mojih leđa.

– Ništa je ne moram, drago dijete, baš ništa! A nemam ni vremena! Žurim! Valja mi svjedočiti protiv drugog Bilija!

PROČITAJTE I...

Na pitanje o djevojkama odgovori kako je u selu bila samo jedna cura – od nekih pedesetak godina, starija od njegove matere. Krkani i žbirovi ga još jednom ismijaše. Maštao je da će na praksu otići u velegradove dijaspore, a završio na Mont Everestu. Ubrzo nakon ramazana, usred nastave i nenajavljeno, Cake ode u Ameriku. Medresu nije nikad završio i, koliko nam je poznato, u Bosnu se nije vraćao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!