Brijač u rukama mog oca

Nakon brijanja, dugo u nevjerici gledam u lavabou ostatke sijede brade koju voda nije odnijela. Zašto sam tako brzo omatorio? Šta se dogodilo? Pijesak života kopni iz gornjeg dijela pješčanika. Koliko brijanja još imamo? Koliko košulja još treba opeglati? Sat otkucava, sve se bliži logičnom kraju

Redovno sam posmatrao oca kako se brije. Odvrtao je ručku i cijeli aparat za brijanje rastavljao na komade. Izvadio bi žilet koji više nije bio oštar, stavio novi, svježe raspakiran, od firme “Gillette”. Onda bi zgrabio četku, gurnuo je pod mlaz tople vode i dobro nakvasio. Zatim je uzimao mali kockasti sapun predviđen samo za brijanje i trljao po njemu četkom dok se ne napravi solidna pjena. Pjenu je potom utrljavao u bradu cikličnim pokretima i zatim pažljivo započinjao brijanje. Stari nikad nije podnosio jake mirise, tako da su “Pino Silvestre”, “Brion” i “Pitralon” ispali iz igre.

Spontanost kojom je sve to radio plijenila je moju pažnju. Želio sam što prije odrasti da bih se i sam mogao brijati. Stari je primijetio moju znatiželju, pocalio me jednom na centrifugu, nasapunjao mi lice, izvadio žilet iz aparata i pustio me da se “brijem”. Nakon što sam završio, otrčao sam mami u kuhinju da joj pokažem rezultate. Nasmijala se, podigla me i poljubila u svježe “obrijan” obraz. Kao nagrada, uslijedile su palačinke s pekmezom od kajsija koje smo sestra i ja odmah razgrabili.

Neki dan preko Skypea kroz priču posmatram bradu svog oca, neobrijanu, sijedu bradu čovjeka koji je zašao u pozne godine. Šokiran sjećanjem na svoja prva “brijanja” i vremenom koje je krvnički brzo proletjelo, poželio sam se u tom trenu naći kraj njega, da ga odvedem nekom brici, posmatram kako sjeda u udobnu fotelju i uživa u radu profesionalca. Zaslužio je barem to za decenije brijanja pred odlaske na posao koji nije bio nimalo veseo. Hiljade žileta što truhnu na gradskoj deponiji, zakopani ispod planina smeća, nevidljivi su svjedok njegovog držanja do sebe i do ugleda naše porodice o kojoj je toliko dugo vodio računa, najbolje što je mogao.

Mama je decenijama prala i peglala njegove bijele košulje, znala je dobro svaku od njih kao i samu sebe, mogla je sve to zatvorenih očiju raditi. Bore na njenim rukama vidljivi su dokaz napornog rada.

Svaki put kad se čujemo i vidimo preko tog nestvarnog Skypea stari mi s teškim izrazom lica saopći da je neki od njegovih drugova iz mladosti umro, neki rukometaš ili košarkaš čije je pokrete, akcije i utakmice strasno prepričavao. Već je navikao da mu svakodnevno odlaze prijatelji, ako se na tako nešto čovjek može navići.

Prije nekog vremena pogodila nas je strašno smrt njegove, a i naše, majke Munibe, koja je duge godine bila stub familije. Na njenoj dženazi prvi sam put vidio oca kako pušta suzu. Tog momenta shvatih, stojeći u svježe iskopanoj smrznutoj zemlji januarskog Vlakova, da je to porodična grobnica, da na nadgrobnoj ploči ima dosta mjesta za druga imena.

Svako me jutro probude automobilske trube, ljudima se žuri na posao. Nevoljno ustanem, pomisao da moram na posao koji ne može čekati baci me u ćošak, ali izbora nemam. Ni pljuskanje lica i vrata hladnom vodom me ne razbuđuje. A onda, toplom vodom nakvasim bradu. Pritisnem vrh konzerve i gel firme “Gillette” iscijedim na dlan onoliko koliko je potrebno. Onda to dobro utrljavam u bradu dok se sve ne zapjeni, a brada omekša. Zatim na aparatu za brijanje zamijenim dotrajali trostruki žilet “Mach 3” novim i započnem brijanje.

Nakon brijanja, dugo u nevjerici gledam u lavabou ostatke sijede brade koju voda nije odnijela. Zašto sam tako brzo omatorio? Šta se dogodilo? A nema ni klinca koji će me znatiželjno gledati kako se brijem i zapitkivati koješta. Negdje sam pročitao da ljudi istinski odrastu tek kada dobiju djecu. Teško je reći jer u svakome od nas duboko negdje čuči Peter Pan, klinac koji bi i dalje da kupuje igračke i igra se po cijeli dan.

Upalit ću danas Skype da se čujem s njima. Pijesak života kopni iz gornjeg dijela pješčanika. Koliko brijanja još imamo? Koliko košulja još treba opeglati? Sat otkucava, sve se bliži logičnom kraju, a dani, godine, stoljeća i mileniji prolaze pokraj nas brzinom svjetlosti.

Ostavljen bez mogućnosti izbora, svježe obrijan, krenuh na posao.

PROČITAJTE I...

Fascinacija Amerikom ranih je osamdesetih bila na vrhuncu, svako je znao da su američka auta najbolja na svijetu, njihova košarka također, svi su željeli nešto američko, ali nisu znali kako do toga doći. Tu želju za nečim površnim i u suštini nebitnim do kraja rasplamsala je serija Dinastija

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!