Bošnjaštvo mu izaziva pijesak u bubrezima

Ali, znaju njegovi novinari koji preplašeni bauljaju po Avazovom tornju (koji curi na sve strane poput pijeska) i u trenucima kada traže izlaz iz pakla u kojem se nalaze svojim kolegama na terenu pričaju o paranoičnom hipohondru, šefu SBB-a koji ne izlazi iz svog luksuznog apartmana osim kada treba pohoditi sudska ročišta na Kosovu i Sudu BiH ili na kakav urotnički sastanak sa Srbima i Hrvatima.

Prelasci preko crvene linije ponovo su aktuelni. Dodikovi, prije svega, a raznovrsne politikantske opstrukcije postoje na sve strane. Političku ofanzivu na relaciji SNSD – HDZ – SBB bilježimo kroz niz događaja; od pokušaja smjene Vijeća ministara ili barem njegove deligitimacije i oslabljivanja (trgovinski sporazum u Trstu nije potpisan zbog opstrukcija iz RS-a), Dodikovih šovinističkih izjava, Špirićevog lažiranja dokumenata vezanih uz rad OSA-e, koja je jedina sigurnosna institucija koju vodi Bošnjak, a na koju su se okomili i Dodik i Čović, ali i Radončić, koji nikako ne može preboljeti da na njenom čelu više nema njegovog intimusa i uzbunjivača Almira Džuve.

Dogovori su ozvaničeni u Mostaru posljednjim sastankom Dodika i Čovića, a zaključeni na tajnim sastancima i preko povjerljivih stranačkih kurira u posljednjih nekoliko sedmica. Cilj je da se izazove blokada kapitalnih infrastrukturnih ulaganja, bilo kakvog napretka na EU putu i evroatlantskim integracijama i da se potom sva krivica svali na Bakira Izetbegovića, odnosno na dvojicu premijera, Denisa Zvizdića i Fadila Novalića. S jedne strane, oni će u narednom periodu biti napadani za nesposobnost u vođenju državom, a s druge strane, dio opozicije iz Federacije BIH optuživat će ih da su krivi za neprincipijelne ustupke Čoviću i Dodiku, da su prodali nacionalni i državni interes da bi zaštitili vlastiti i slično.

Viđali smo ovakve napade gotov čitav mandatni period, ali oni dobivaju na intenzitetu od kada je Fahrudin Radončić, od priče o velikoj i snažnoj koaliciji sa SDA koja mete sve pred sobom, završio u zagrljaju s Dodikom i Čovićem. Dok Radončić trabunja o državnoj mafiji, ustvari ga je upravo ta sintagma koju svakodnevno proizvodi i nameće u svom dnevnom listu i zbližila s Čovićem i Dodikom. Prije svega, to se primjećuje kroz istovjetnost stavova u javnim nastupima u kojima lociraju iste mete. Odnosno, Radončić ne vidi problem u Dodiku i Čoviću, samo u Izetbegoviću. Ali šta je taj neprirodni trojac moglo približiti osim zaštita vlastite stražnjice od sudskog procesuiranja i gubitka finansijskih interesa?! Čović nije patriota, Dodik je antipatriota, a Radončić se ponaša kao crnogorsko-srpski bauštelac na sarajevskom gradilištu – “mrzim sve što je muslimansko i bošnjačko, ali za pare radim šta god treba”.

Ipak, iako zna da će mu to biti politički štetno, Radončić ni ove godine, kao ni svih prošlih, nije otišao na obilježavanje genocida u Srebrenici. I zaista, dok bosanskohercegovačka javnost neprestano nagađa oko toga ko će od srbijanskih zvaničnika doći u Srebrenicu, a ko neće (i treba li uopće ako ne postoji katarzično pokajanje), 200.000 Bošnjaka koji su glasali za Radončića na prošlim izborima za Predsjedništvo BiH trebalo bi se zapitati: “Zašto je onaj kojem smo dali povjerenje na obilježavanju genocida u Srebrenici bio manje puta od Aleksandra Vučića?” Naprosto nevjerovatno da je Vučić bio u Srebrenici jedanput, a Radončić nijednom. A razlog zbog kojeg se pravdao toliko je komičan i naivan da bi mu na njemu pozavidjeli đaci koji kažu da nisu napisali domaću zadaću jer im je pas pojeo tefter.

“Imao sam pijesak u bubrezima”, obznanio je javnosti boležljivi Radončić. Eh, da je kojim slučajem poput svog glasnogovornika Omera Čevre, davno bi taj pijesak izbacio mokrenjem i sjeo u blindirani auto pa put Srebrenice da bude uz svoj narod, kako si to voli tepati u člancima koje piše za Avaz, a koje potpisuju ucijenjeni novinari u njegovom privatnom listu. Možda će sljedeće godine reći da nije prebolio vodene kozice, ili da se nije cijepio protiv meningitisa, ili da ima hemoroide, da ima gljivično oboljenje na tabanima… Ko će ga znati.

Ali, znaju njegovi novinari koji preplašeni bauljaju po Avazovom tornju (koji curi na sve strane poput pijeska) i u trenucima kada traže izlaz iz pakla u kojem se nalaze svojim kolegama na terenu pričaju o paranoičnom hipohondru, šefu SBB-a koji ne izlazi iz svog luksuznog apartmana osim kada treba pohoditi sudska ročišta na Kosovu i Sudu BiH ili na kakav urotnički sastanak sa Srbima i Hrvatima. Baš poput većine negativaca iz “Marvelovih” stripova, čudak koji je bio ozračen nekim radioaktivnim supstancama pa sada sniva kako nešto uništiti i spaliti, a na drugoj strani fiksira svog zavjetnog neprijatelja. I Radončić ga je našao u Bakiru Izetbegoviću i njegovoj supruzi Sebiji. Iako za njega reći da je bilo kakav junak, makar bio i antijunak, zaista je komično s obzirom na to da ima samo pijesak u bubrezima i ništa drugo. Uglavnom, taj paranoik u Srebrenicu nije otišao, prvo, jer mu nije stalo, a drugo, jer se hipohondrično boji velikog broja ljudi koji se zovu Bošnjaci. Rekli bismo da mu bošnjaštvo izaziva pijesak u bubrezima.

Općenito je u vezi Srebrenice svake godine prisutna rasprava trebaju li uopće političari biti na komemoraciji. Polemike i nezadovoljstvo ustvari se svode na opravdanost i primjerenost političko‑komemorativnih govora, o njihovoj količini i dužini. No, kada se političari ne bi pojavili, većina ljudi, a ponajviše žrtve genocida, osjetile bi se s pravom uvrijeđenima. Srebreničke žrtve zaslužuju da budu ukopane uz najviše državne počasti, a to podrazumijeva i prisustvo predstavnika najviših političkih funkcija, bez izuzetka. Naprosto, bošnjački političar koji na srebreničkoj komemoraciji nikada nije odao počast žrtvama nije od bošnjačkog naroda.

PROČITAJTE I...

Povećanje izbornog praga neminovno bi vodilo do kreiranja predizbornih koalicija ili ujedinjavanja stranaka, što bi u konačnici imalo efekt na stabilnost vlada na svima nivoima, ali i što bi dovelo do savjesnijeg rada i borbe za svaki glas tokom mandata. Oponenti uvođenja većeg izbornog praga protive se istom zbog činjenice da bi povećanje dovelo do smanjenja broja zastupnika hrvatskog i bošnjačkog naroda u Narodnoj skupštini RS-a, odnosno Srba u Parlamentu FBiH. Ali, ovaj argument pada u vodu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!