Bošnjak u New Yorku: Proći će, sve prođe

Posmatram sve te stvari, raznorazne sitnice, knjige, gitare, odjeću, igračke kojima sam se okružio. Neke imaju upotrebnu vrijednost, neke vise u zraku, a neke su samo ukras. Kakva li je njihova budućnost, gdje će sve to završiti? Jednog dana, kad više ne budem tu

U mega prodavnici, u kojoj se gura barem tri hiljade ljudi, teško je doći do daha. Da sam znao da je taj dan bio zakazan neki mega popust, ne bih ušao unutra, nema tih para. Lakat do lakta, svako nekog doziva s druge strane prodavnice i maše rukama. U takvoj atmosferi teško je napraviti izbor. Svaki je od prodavača izvan sebe od neprestanog odgovaranja na bezbroj pitanja nervoznih kupaca. Ali, napravio sam istraživanje kod kuće i preostalo je samo da kupim željeni proizvod.

U moru slušalica teško je odabrati prave, svako svog konja hvali. Istraživanje kod kuće palo je u vodu, oči lete preko proizvoda. Probaj jedne, probaj druge, probaj treće, pa onda opet probaj prve, pa druge, pa treće, pa onda i četvrte. Konfuzija je dostigla vrhunac, prodavac od kojeg sam trebao dobiti savjet samo što nije bio izvršio samoubistvo. Na kraju sam kupio neke slušalice koje, navodno, najbolje neutraliziraju vanjsku buku.

Sutradan sam krenuo na posao, stavio slušalice na uši i izašao napolje. Nešto sam se zamislio i zaboravio pustiti muziku. Hodao sam u tišini nekoliko blokova do podzemne, ušao unutra i uhvatio prvi voz. Izašao sam na drugoj strani grada, hodao neko vrijeme dok nisam došao do svog ateljea. Za razliku od svih prethodnih odlazaka na posao, ovaj put sam jedva čuo šta se dešava oko mene. Nije bilo toliko izražene graje srednjoškolaca, taksija koji trube, sirena vozova, plača beba, policijskih upozorenja… sve je bilo u nekoj pozadini, audiopolucija koja je obično probijala uši bila je skoro neprimjetna. I tako, nastavih da idem svaki dan na posao sa slušalicama na ušima bez uključene muzike.

U istoj sam toj prodavnici godinu dana ranije kupio fotoaparat. Danima sam pretraživao internet, odlazio na stranice specijalizirane za fotografiju, postavljao pitanja i dobijao odgovore. Bilo je teško odabrati, svaki fotoaparat imao je svoje dobre i loše strane. Kako novi modeli izlaze svakog mjeseca, čovjek više ne zna šta da radi. Kupiš nešto, a već je sutradan izbačen novi, bolji model. A onda u sebi kažeš: “Jebiga”, i kupiš taj što te s obližnje reklame odavno gleda. I s najgorim fotoaparatom možeš napraviti dobre fotke. Fotoaparat je uvijek sa mnom, nosim ga u torbi, uvijek spreman za upotrebu. Ali…

Čim bih ugledao nešto što mi se činilo interesantnim za fotografiranje, izvadio bih telefon, opalio fotku i odmah je bacio na Facebook. Sve se to desi u nekoliko sekundi. A fotoaparat? On sjedi na dnu torbe, u mrklom mraku proklinje svoju nesretnu sudbinu, zatočen kao grof Monte Kristo, sa svih svojih dvadeset megapixela.

U toj istoj prodavnici kupio sam prije dvije godine videoplejer “Blue-ray”. Puni HD, slika savršena. U istoj prodavnici pao je ranije i TV koji je također bio HD, koji je plakao za boljim kvalitetom reprodukcije koju je konačno dobio. Kupio sam neki film da se sve to oproba. Ubacio disk i pritisnuo gumb. Ma super, slika je strašna, čudo tehnike. A onda, kako to obično biva, ko će sad ići do tamo neke videoteke i iznajmljivati filmove, maltretirati se nakon napornog dana na poslu da bi se u boljoj kvaliteti gledao film, ko će čekati isporuku “Netflixa”? Smoren i skršen, strovalim se na kauč i upalim TV, gledam neki film u ne tako dobroj rezoluciji. Razlika između pritiska na dugme i odlaska do videoteke jednostavno je nepremostiva.

Kad bi na vrata konačno stigao momak s večerom poručenom iz obližnjeg restorana, da bih za klopu napravio mjesta, morao sam razgurati sve te silne daljinske za ovo i ono. Najveći od njih upravo je za plejer “Blue-ray”. Iz ne znam kojeg razloga, daljinski i dalje zauzima najveći dio prostora na malom stolu ispred kauča. A ko zna, tješim se da ću jednog dana opet pustiti neki film, da nisam bacio pare uzalud.

Posmatram sve te stvari, raznorazne sitnice, knjige, gitare, odjeću, igračke kojima sam se okružio. Neke imaju upotrebnu vrijednost, neke vise u zraku, a neke su samo ukras. Kakva li je njihova budućnost, gdje će sve to završiti? Jednog dana, kad više ne budem tu, sve što posjedujem dobit će novi život, rasuti se kojekuda kao živa razbijenog termometra.

PROČITAJTE I...

Komentirajući dolazak osuđenog ratnog zločinca Fikreta Abdića na mjesto načelnika Općine Velika Kladuša, Miljković kaže da je riječ o jednom od apsurda Bosne i Hercegovine, te dodaje da građani Velike Kladuše, patriote i ostali nisu krivi za takvu situaciju: “Kod nas se čovjeku osuđenom za ratne zločine uopće ne može osporiti da zasjedne na poziciju s koje opet može prouzrokovati neku nesreću”

Sumnja se da je “Oluja” bila zajednički plan Tuđmana i Miloševića, čime je Milošević slabim vojnim otporom udovoljio ambiciji Tuđmana da zauvijek nestanu Srbi u Hrvatskoj i na prostorima BiH pod kontrolom HVO-a, kao što je Tuđman pokretanjem HV-a (HVO-a) u oružane sukobe s Armijom RBiH udovoljio ambiciji Miloševića da Hrvati i Bošnjaci zauvijek nestanu na dijelu BiH koji bi, po planu Tuđmana i Miloševića za podjelu po “sredini” teritorije BiH, pripao Srbiji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!