Bošnjačko-hrvatski odnosi u atmosferi pogubnog javnog linča

Katarza u vezi s hrvatskom politikom devedesetih godina, kada i ako do nje dođe, neće biti stvar iznenadnog masovnog prosvjetljenja hrvatskog društva ili srama pred bošnjačkom žrtvom, nego plod mukotrpnog rada hrvatskih političkih predstavnika i javnih ličnosti koji će morati malo-pomalo navikavati hrvatsku javnost na nove političke trendove i obračun s vlastitim historijskim zabludama. Zato je jako bitno da se suzdržimo od omalovažavanja poteza koji idu u tom pravcu. Inače, suzit ćemo prostor i mogućnost da jedan mali korak poput Kolindinog nekada postane i veliki. Međutim, posve je jasno da žrtve ratnog zločina imaju pravo reći da li ih nečija gesta ili izvinjenje zadovoljava ili ne, i to se mora uvažiti. Ovdje govorimo o široj javnosti koja se treba suzdržati nepotrebnih kvalifikacija i uvreda

Nedavna posjeta predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar- Kitarović Bosni i Hercegovini došla je nakon gotovo čitave godine, blago je reći, nepromišljene vanjske politike političkih predstavnika Republike Hrvatske. Cijelo prošlogodišnje djelovanje hrvatske predsjednice i hrvatske politike uopće bi se moglo okarakterizirati kao izuzetno negativno i nedobronamjerno prema Bosni i Hercegovini, ali i Bošnjacima.

Promišljeno tempirane izjave o navodnim desecima hiljada bošnjačkih ekstrema koji čekaju da upadnu u Hrvatsku, politička i medijska histerija nakon drugostepene haške presude hercegbosanskoj šestorci i teatralnog samoubistva Slobodana Praljka, podrška koju je uživao Dragan Čović u svojoj destruktivnoj politici jesu događaji koje bismo mogli svrstati u negativni politički trend odnosa službenog Zagreba prema Bosni i Hercegovini. No, čini se da najnovija posjeta hrvatske predsjednice iskače iz utvrđenog niza, a nadamo se, uvijek s nužnim oprezom, da predstavlja početak nekog novog pozitivnijeg odnosa Republike Hrvatske prema BiH.

POLITIKA, EMOCIJE I ZLOČIN U AHMIĆIMA

Mnogi se unaprijed s time ne slažu, što pokazuju i uglavnom negativne reakcije javnosti kako na samu Kitarevićkinu posjetu, tako i na njene postupke tokom posjete. Negativni stav javnosti formira se temeljem opravdanog nezadovoljstva ranijim negativnim potezima i postupcima hrvatske politike, ali i posredstvom populističkog političarenja domaćih marginalnih javnih ličnosti koje su, putem raznih društvenih mreža i platformi, svoja mišljenja pokušali nametnuti kao dominantan javni stav.

Širenje svih zamislivih i nezamislivih negativnih pretpostavki počesto je i plod infantilnog tumačenja političkih događaja i procesa, gdje se lični, ali i javni građanski moral učitava u čisto političke postupke. Time se preispituje i stepen iskrenosti u djelovanju nekog političara poput gesta simboličke vrijednosti kao što je i Kolindina posjeta Ahmićima. Kada govorimo o kategoriji politike, općenito smo na vrlo kliskom terenu ako je vrednujemo prema stepenu iskrenosti upravo jer ocjenjujemo prema vlastitim emocijama. U dnevnoj politici emocija nema, a komentirati i analizirati možemo samo iz dostupnih informacija, ili onih drugih koji se dobavljaju iz tercijarnih izvora, često neimenovanih, a time i upitne vjerodostojnosti.

Hrvatska predsjednica, valjda je svima jasno, političarka je i radi u interesima vlastite države i vlastitog političkog imidža. Stoga, tumačenje politike na način da se u postupke bilo kojeg političara iz susjedne države učitavaju vlastite emocije i moral jeste pristup koji doprinosi nerazumijevanju onog što se zaista dešava. To ne znači da politika treba biti razvedena od morala niti da se ne treba voditi s čvrstim moralnim stavovima, već jednostavno da je politiku takvog međudržavnog nivoa nemoguće razumijevati i ocjenjivati putem vlastitih emocija i moralnih normi. Ispravna procjena moguća je jedino ako političke poteze tumačimo unutar prostornog i vremenskog konteksta političkog djelovanja onog koji ih povlači.

Kolindinu neprotokolarnu posjetu Ahimićima, a zatim i Križančevu Selu možemo tumačiti na više načina, a da svaki od njih bude faktografski tačan, ali ne i ispravan u smislu krajnjih zaključaka političke analize. Mogli bismo reći da je sama vanprotokolarna posjeta neprimjerena, da je nepristojno posjetiti Ahmiće a ne sastati se s porodicama žrtava, da je provokativno gotovo istovremeno obići Ahmiće i Križančevo Selo jer se time daje ista težina vojnom porazu HVO-a u Križančevom Selu (što nije ratni zločin ma koliko ga takvim pokušavali prikazati velikohrvatski revizionisti i medijski jastrebovi) i Ahmićima kao dokazanom i presuđenom ratnom zločinu.

Ako ovaj događaj sagledamo iz pozicije realpolitičkih međudržavnih odnosa i, ako ga analiziramo hladne glave, možemo uvidjeti da je hrvatska predsjednica drugi šef hrvatske države koji je posjetio Ahmiće, što je početak neke pozitivne tradicije, da je to gesta koja je napravljena u cilju smirivanja tenzija i indirektnog priznavanja tadašnje agresorske uloge Hrvatske u BiH, da je posjeta Križančevom Selu potez koji je napravljen radi tamošnjih Hrvata i hrvatskog glasačkog tijela. To potvrđuje i istup bivšeg SDP-ovog ministra branitelja Freda Matića, koji kao današnji hrvatski opozicionar kritizira Kolindinu posjetu Ahmićima kao neiskrenu jer istodobno protežira i štiti hrvatske ratne zločince poput Darija Kordića. Argument je logičan, ali ima i nastavak koji traži ravnotežu u duhu zaštite hrvatskih nacionalnih interesa te optužuje Bakira Izetbegovića da nije posjetio Križančevo Selo. “Pa dečko, 25 godina je prošlo, mogao si ići 800 puta”, poručuje iz opozicijskog obdaništa Fred Matić, dajući nam primjer kako svako “vodu na svoj mlin okreće”.

Hrvatski političari imaju i vlastito glasačko tijelo od čijih emocija i ocjena ovise, i bitno je da to razumijemo. To nije pitanje neke bošnjačke više moralne pozicije, dobrohotnosti ili produhovljenosti, nego čistog razuma i realne procjene kretanja na političkim scenama u pojedinim državama, posebno onim susjednim, koje nas se direktno tiču. U konfliktima bilo koje vrste, od verbalne rasprave pa do rata, uvijek prevagne onaj koji je u stanju ispravno procijeniti i shvatiti stajališta, namjere, želje, nadanja i strahove svog suparnika.

Tada je pobjeda moguća i bez otvorenog konflikta i sukoba jer je svaki potez suparnika već unaprijed transparentno jasan i predvidljiv. Nama bi u tom smislu bilo jako korisno da shvatimo i razumijemo stajališta, mentalitet, želje, strahove, vrline i mane kako hrvatske politike, tako i njenog biračkog tijela. Uostalom, oni su dio naše stvarnosti, a i Hrvati i Bošnjaci, htjeli ili ne htjeli, u neizbježnim su suodnosima svake vrste. Bez ostatka, ovo pravilo ne vrijedi samo za Bošnjake nego i za ostala dva naroda. “Pitate me kako popraviti odnose? Treba se malo staviti u tuđe cipele, a ne staviti se samo tamo gdje vi smatrate da ste diskriminirani ili da se vrši neka dominacija”, poručio je Bakir Izetbegović hrvatskim medijima nakon sastanka s hrvatskom predsjednicom, navevši mnogobrojna otvorena pitanja koja su na štetu Bošnjacima.

ŠTA JE OD VRHUNSKE VAŽNOSTI ZA BOŠNJAKE

Istovremeno, ma koliko nam mnogi stavovi hrvatske javnosti u vezi s BiH bili odvratni ili uvredljivi, mi jednostavno ne možemo očekivati naprasnu duboku katarzu od čitavog jednog društva i moramo prihvatiti da će to biti bolan i dugotrajan proces s dva koraka naprijed, a jednim natrag. Ta katarza u vezi s hrvatskom politikom devedesetih godina, kada i ako do nje dođe, neće biti stvar iznenadnog masovnog prosvjetljenja hrvatskog društva ili srama pred bošnjačkom žrtvom, nego plod mukotrpnog rada hrvatskih političkih predstavnika i javnih ličnosti koji će morati malo-pomalo navikavati hrvatsku javnost na političke realnosti, nove političke trendove i obračun s vlastitim historijskim zabludama.

Zato je jako bitno da se suzdržimo od omalovažavanja poteza koji idu u tom pravcu. Inače, suzit ćemo prostor i mogućnost da jedan mali korak poput Kolindinog nekada postane i veliki. Međutim, posve je jasno da žrtve ratnog zločina imaju pravo reći da li ih nečija gesta ili izvinjenje zadovoljava ili ne, i to se mora uvažiti. Ovdje govorimo o široj javnosti koja se treba suzdržati nepotrebnih kvalifikacija i uvreda. To nije uopće stvar poslovične bošnjačke servilnosti, defetizma, popuštanja, kroatofilije ili “cvjećarstva”, nego razumijevanja jednostavne i proračunate realpolitike. Bosna i Hercegovina nalazi se u okruženju Srbije i Hrvatske, a najnepovoljniji scenarij i situacija koju Bošnjaci moraju izbjeći po svaku cijenu jeste istovremeno tjeranje maka na konac na dvjema stranama. Balansiranje i promišljanje kako izbjeći taj crni scenarij uvijek je bilo glavno političko pitanje i dilema svih država koje se nalaze u složenoj geopolitičkoj situaciji, a historija to potvrđuje u slučajevima Njemačke, Francuske, Španije, pa nadalje.

To je stvar političke virtuoznosti, što je vještina koju je teško steći i kontinuirano održavati, a zahtijeva veliko političko umijeće, čelične živce, mudrost i takt, što je često praćeno gorkim zalogajima koje treba progutati radi većeg interesa. Mi se, naravno, ne možemo uspoređivati s velikim evropskim igračima, ali je naša pozicija u historijskom kontinuitetu teška, a rješenja moramo istodobno tražiti kroz razna iskušenja sa Srbijom i Hrvatskom, a zatim nenabrojivih uplitanja međunarodnog faktora. Srbija nije odustala od svojih ratnih ciljeva u regiji, što je nebrojeno puta otvoreno poručila njena politička kasta, ponaša se nepredvidljivo kao evropski enfant terrible, stalno izaziva i prebacuje krize u BiH i s manjim bh. entitetom postaje proruski satelit u vrijeme kada ruska politika, već poslovično srbofilna, agresivno stupa putem mijenjanja evropskog statusa quo, nastalog nakon Drugog svjetskog rata, podstrekivanjem raznih separatizama, pogotovo onog Dodikovog.

Bošnjaci, osim neprihvatljive kapitulacije pred velikosrbizmom i svojevoljnog pristanka na raspad države, nemaju snažne poluge da srpsku agresivnu politiku s podrškom jedne svjetske sile zaustave samostalno. S druge strane, Hrvatska je u okviru EU i NATO-a, deklarativno teži evropskim standardima i mora poštovati briselski diktat. To se pokazalo i brzim smirivanjem agresivnih reakcija nakon presude hercegbosanskoj šestorci kada je hrvatski vrh dobio bolne packe iz evropskog vrha. Hrvati imaju interes poticati i održavati dobre odnose s Bošnjacima i radi statusa konstitutivne hrvatske brojčane manjine među konstitutivnom bošnjačkom brojčanom većinom i radi toga što s BiH dijele najveći dio svoje kopnene granice.

Uostalom, jesu li se Čović i njegova sestrinska strana u Hrvatskoj upitali koliko na odlazak Hrvata iz BiH utječu agresivne medijske kampanje o neravnopravnosti i nemogućem životu Hrvata “pod bošnjačkom čizmom”? Vjerovatno veliki jer niko ne želi živjeti u nečemu nemogućem. Stoga su u daleko većem interesu i jednih i drugih (i trećih) održavanje dobrih odnosa. Od vrhunske je važnosti za Bošnjake razvrgnuti neprirodni i po BiH štetni savez Dodika i Čovića, koji guši i blokira državu na svim njenim nivoima, te vratiti hrvatsku politiku u BiH s velikosrpskog kolosijeka i normalizirati bošnjačko-hrvatske odnose.

Da posjeta hrvatske predsjednice ima pozitivnog efekta, moglo se uočiti i na primjetnoj promjeni i umekšavanju Čovićeve retorike. On je svoj dojučerašnji stav da je izgradnja Pelješkog mosta praktično gotova stvar koju uzalud blokira samo “bošnjačka politika” obrnuo na glavu, pa počeo pitanje izgradnje mosta odjednom tumačiti kao interes države Bosne i Hercegovine. Slično je uradio i vezi s pitanjem Neuma, koje je do jučer svojatao kao isključivo hrvatsko pitanje, a danas ga predstavlja mjestom od interesa za čitavu Bosnu i Hercegovinu. Bez ikakve sumnje, mi znamo da će Čović u za sada nepredvidivim smjerovima krajnje komplicirati i antagonizirati političke odnose u predizborno vrijeme, ali očigledno je došlo do neke promjene i zaokreta hrvatske politike, što ujedno potvrđuje da bošnjačka politika odrađuje svoj posao.

Na kojem se nivou to dogodilo i na čiju tačno inicijativu, sugestiju ili insistiranje, je li trajno ili privremeno, nije toliko ni bitno koliko je značajno da se to prepozna i povoljni trenutak iskoristi. Sve navedeno nije neka teško shvatljiva visoka politika, ali je radi nečega teško probavljivo bošnjačkoj javnosti i dijelu političke scene na kojoj djeluju mnogi jako glasni, ali sasvim marginalni cvrčci i mrmci bez bilo kakve realne političke težine. Iako su im politički dosezi marginalni, jako su dobri u poticanju animalizacije bošnjačke javnosti i posljedičnom razvijanju atmosfere linča.

NAJGORE ŠTO NAM SE MOŽE DESITI

U tom smislu, još jedan od pokazatelja svojevrsne infantilnosti bošnjačke javne scene i onih koji na nju utječu jeste to da je Kolindina posjeta bila jako brzo zasjenjena skandalom koji je nastao nakon izjava predsjednice Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepe” Munire Subašić. Upitana o svojoj ranijoj izjavi da je Kolinda “kraljica Balkana”, a u kontekstu Kitarevićkinog sramotnog ponašanja nakon presude hercegbosanskoj šestorci, ali i šta misli o činjenici da Kolinda još nije posjetila Ahmiće, Subašićka je ustvrdila da je Kolinda za nju još uvijek “kraljica Balkana”, a da ona sama “ne zna šta se desilo u Ahmićima” i da nju kao Srebreničanku interesira samo pitanje Srebrenice.

Ova neprihvatljiva, neuračunljiva i zdravom razumu neshvatljiva izjava dočekana je kao prvoklasni skandal u bošnjačkoj javnosti. Negativna reakcija na izjavu (posebno od žrtava zločina u Ahmićima), s obzirom na njen sadržaj, jeste razumljiva, ali nije razumljiva potreba da se kritika pretvori u najbrutalniji linč Munire Subašić usporediv s nedavnim kamenovanjem koje je pretrpjela od svojih komšija Srba. Je li izrečeno njen stvaran stav ili je rezultat nekog trenutnog dojma ili emocije, nespretne artikulacije i manjka elokvencije, na to može odgovoriti samo Munira Subašić.

Mi možemo ustvrditi da ona nije političarka, nije osoba vična davanju izjava za javnost i nije školovani diplomata koji nastupa s pozicije nekoga ko unaprijed razmišlja o tome kako će javnost razumjeti i reagirati na njene izjave. Ona je obična žena, majka koja je u genocidu izgubila više od dvadeset članova porodice, a od sina je pronašla tek dvije kosti, ona je predsjednica udruženja koje okuplja srodnu populaciju žrtava i nastupa iz te pozicije i upravo tako bi javnost, prije svega bošnjačka, njene izjave, čak i kada su one nesuvisle, trebala i razumijevati. Početne kritike njene izjave bile su negativne, ali uglavnom korektne, no čitava ta opravdana konsternacija javnosti ubrzo se izrodila u pravi pravcati linč.

Početne razumne i umjerene kritike uskoro su ustupile mjesto grozomornim uvredama i psovkama koje su prelazile ne samo granice pristojnog nego i normalnog i sve je ubrzo poprimilo oblike najcrnjeg govora mržnje. Mnogi od navodnih kritičara jedva su dočekali povod da istresu svu svoju žuč i jed na Muniru Subašić i da daju oduška netrpeljivosti koju su još od ranije imali prema njenoj osobi. Pogotovo su bili agresivni i neumjereni oni koji su pokušali preko problematizacije lika i djela Munire Subašić ustvari kompromitirati i problematizirati udruženje majki Srebrenice, ali i samu Srebrenicu kao simbol bošnjačkog stradanja i genocida.

U vezi s cijelim tim trodnevnim skandalom moramo primijetiti da se Bošnjaci, kao pojedinci, ali i kao kolektiv, često diče merhametom kao ličnom vrlinom i nacionalnom karakteristikom, pa bi bilo lijepo svjedočiti kada bi ga počeli upotrebljavati na one najranjivije među sobom, kakve su, recimo, majke žrtava genocida. Najgore što nam se može desiti jeste da se dovedemo u situaciji da se kao žrtve velikosrpske i velikohrvatske agresije sukobljavamo između sebe na osnovu toga ko nas je više i gore ubijao. Mi jednostavno ne smijemo sebi dozvoliti takvu užasnu perverziju koja vrlo lahko može poprimiti i neku vrstu političke dimenzije pa da se čisto politička pitanja, kakvo je i odnos prema susjednim državama, koja treba razmatrati hladne glave i proračunato, budu razumijevana kroz takve kategorije.

Nažalost, to neće biti lahko jer nam upravo oni najglasniji i najbrbljaviji, oni koji najlakše potežu najteže riječi, oni koji svuda, osim kod sebe, vide izdaju i prodaju ne daju da prodišemo i izađemo iz tog predmodernog političkog stanja i dođemo do stepena političkog razvoja gdje se politika vodi hladne glave i interesima, a ne predizbornim parolama i jeftinim populizmom. A ne daju nam jer oni sami, takvi kakvi su, ne bi imali šta tražiti na političkoj sceni jednog politički zrelog naroda.

PROČITAJTE I...

Lučića hvata panika, to je očito iz njegove grčevite reakcije. Prije svega muči ga jer je spoznao da u Hrvatskoj žive Bošnjaci i da očito nisu retardi i mentalno zaostale ličnosti kako to on pretpostavlja i kako bi to volio predstaviti. Lučiću je dobar i prihvatljiv jedino Hrvat musliman poput njegovog dobrog saradnika Zlatka Hasanbegovića, s kojim je mnogo puta dijelio zajedničke stavove na javnim tribinama po Hercegovini

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!