Bošnjačko buđenje iz mrtvila 1911: Muslimanska biblioteka Muhameda Bekira Kalajdžića

Iako je Muhamed Bekir Kalajdžić, pokretanjem Prve muslimanske knjižare i štamparije 1911. godine, učinio neprocjenjivu korist za Bosnu i Bošnjake, ostao je prilično zapostavljen i neprimjećen. On je zaslužio da mu se oda priznanje i da se često i u raznim prigodama o njemu govori

 

Kada govorimo o izdavačkoj djelatnosti Muhameda Bekira Kalajdžića, tj. o fizonomiji Bisera i Muslimanske biblioteke, potrebno je da se zaustavimo na kulturnoj djelatnosti Bošnjaka u Bosni i Hercegovini prije osnivanja Prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije. Nakon osvajanja Balkanskog poluostrva od strane osmanske vlasti, nastale su na našem tlu bitne izmjene u društvenom, ekonomskom, političkom i kulturnom životu. Bosanci i Hercegovci, koji su prihvatili islam, počinju se još od XVI stoljeća koristiti arapskim pismom u književnom stvaranju na bosanskom jeziku. Budući da to pismo nije odgovaralo fonetskoj strukturi našeg jezika, u drugoj polovici XIX stoljeća javljaju se pokušaji da se arapsko pismo prilagodi bosanskom jeziku pa je sačinjena takozvana arebica, odnosno – alhamijado alfabet. Konačan oblik ovo pismo dobija zahvaljujući profesoru Šerijatske sudačke škole, kasnije reisul-ulemi hadži Mehmed ef. Džemaludinu Čauševiću. Mnogi su ovu novinu prihvatili s negodovanjem i smatrali da je suvišna pa su je podsmješljivo nazivali matufovačom, matufovicom ili mektebicom, jer se koristila u školskoj i vjerskoj nastavi.

 

Bošnjaci su arebicu smatrali simbolom vjerske pripadnosti

 Alhamijado literaturu čini dobrim dijelom religiozna proza, a u manjoj mjeri ljubavna lirika, nabožne, političke i patriotske pjesme te legende i tugovanke u stihu. U Bosni i Hercegovini bilo je relativno dosta knjževnika koji su pisali arebicom. Njom je štampano oko četrdeset djela, a poslijednja su Fikh-ul-ibadat: (propisi o osnovnim islamskim dužnostima) Muhameda Seida Serdarevića iz 1941. godine i Elif bay arebi od Saliha Emina iz 1946. godine. Latinica i ćirilica prilično su teško i sporo uvođene u kulturni i svakodnevni život Bošnjaka. Narod nije poznavao ta pisma, a arebica je bila umnogome simbol njegove vjerske pripadnosti. Zato je i razumljivo što su se mnogi borili za očuvanje ovog dosta nepodesnog, ali veoma, za to vrijeme, značajnog pisma. Neki članovi Bosanskog sabora predlagali su čak i 1911. godine da u javnim natpisima uz latinicu i ćirilicu bude zastupljena i arebica. U tome, naravno, nisu uspjeli. Do vidnih protesta došlo je 1922. godine, kada je Islamska prosvjetna anketa odlučila da se vjerske knjige štampaju latinicom. Prvo djelo štampano latinicom, namijenjeno Bošnjacima, jeste Risalei ahlak Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, objavljeno 1887. godine u Sarajevu. Zadržavanje tog pisma posljedica je utjecaja vjerske inteligencije. Ovo je pismo uglavnom služilo reprodukciji vjerske literature. Kolebanje oko prihvatanja latinice i ćirilice daje jednu sliku kretanja Bošnjaka, čiji život, naročito poslije austrougarske okupacije, predstavlja lagani prelazak iz istočne u zapadnu kulturu. Ovaj moment, odnosno etapa kretanja, ilustrira i mnoga kulturna prosvjetna društva koja se osnivaju u to vrijeme.

Među prvim bošnjačkim kulturno-prosvjetnim radnicima u posljednjoj deceniji XIX stoljeća bio je Osman Nuri Hadžić. On je zajedno s Ivanom Milićevićem (koji su pisali pod pseudonimom Osman–Aziz ) propagirao evropsko obrazovanje Bošnjaka. Njihove originalne radove objavljuju zagrebačke kuće: Matica hrvatska, Društvo sv. Jeronima i St. Kugli.

Na inicijativu prvog doktora nauka kod Bošnjaka, historičara, pjesnika i prevodioca s turskog, perzijskog, pa i arapskog jezika, i grupe intelektualaca koji su radili na kulturnom podizanju Bošnjaka 1905. godine osnovana je Islamska dionička štamparija. Osnivanje ove institucije utjecalo je da se Bošnjaci polahko prilagođavaju evropskom obrazovanju, jer su u ovoj tiskari gledali nešto svoje i lakše prihvatali ono što je u njoj objavljeno. Ali, najznačajnija kulturna manifestacija Bošnjaka na početku XX stoljeća bio je časopis Behar, pokrenut 1900. godine na inicijativu Edhema Mulabdića, Osmana Nuri Hadžića i Adem-age Mešića.

Na polju je kulture, za svoje vrijeme, mnogo učinila i knjižara braće Bašagić (kupljena od Rajkovića), posebno pokretanjem Biblioteke braće Bašagić. Premda je njeno djelovanje bilo i kratkotrajno i skromno, iako nije uspjela da se održi, ova Biblioteka predstavlja ipak prvu zamisao organiziranije izdavačke djelatnosti. Njena naklada svodi se samo na 1907. godinu. Tada su objavljene Crtice Edhema Mulabdića, Gazi Husrev-beg i Uzgredne bilješke Safvet‑bega Bašagića te Dva načelnika Ekrema Šahinovića.

Na skupštini održanoj 20. februara 1903. godine, pod predsjedništvom Safvet-bega Bašagića, osnovano je društvo Gajret. U međuvremenu je u Sarajevu pokrenut Gajret, časopis koji je izlazio od augusta 1907. godine i s prekidima u prve tri godine (bio) gotovo isključivo informativno-društveni list, a od 1911–1914. donosio i literarne priloge, poučne tekstove i narodne umotvorine. Tim kulturno-prosvjetnim naporima onoga vremena pridružila se svojim edicijama i Prva muslimanska nakladna knjižara i štamparija Muhameda Bekira Kalajdžića u Mostaru, kasnije u Sarajevu.

Kalajdžić je rođen 1892. godine u Mostaru, gdje je završio mekteb i ruždiju, a zatim se upisao u Trgovačku školu. U to je vrijeme u Mostaru živjela i djelovala grupa knjževnika i kulturnih radnika, među kojima se ističu: Hivzi Bjelevec, Husejn Đogo, Mirhab Šukri Karišiković, Salih‑beg Bakamović, Omer Balić, Hadži Muhamed Behlilović i drugi. Treba naglasiti da je Mostar bio jedan od značajnih kulturnih centara i da su iz Mostara potekle mnoge inicijative i akcije na kulturnom i prosvjetnom planu Srba i Hrvata. Kalajdžić je negdje u oktobru 1911. godine „prekupio knjižaru Đure Đamonje“, kako nas obavještava časopis Biser iz 1911. godine, i tako osnovao prvu i u ono doba jedinu muslimansku izdavačku knjižaru na našoj teritoriji, „sa ciljem da narodu pruža za nj korisne knjige“.

 

Pokretanje časopisa “Biser” i nevolje s Ćatićem

Iako Muhamed Bekir Kalajdžić nije imao formalno neko visoko obrazovanje, jer je završio samo mekteb i ruždiju, a zatim se upisao u Trgovačku školu, on je shvatio prijelomni trenutak za Bošnjake. Njegov mu je iskričavi um kazivao da bi se moglo dogoditi ono najgore, da se Bošnjaci utope i pretope u druge i tako izgube svoju samosvojnost i svoj identitet, jer je već počela polarizacija među njima. Obezglavljeni i nepriznati kao narod, počeli su se masovno seliti u Tursku i napuštati svoju domovinu Bosnu. Stoga je Kalajdžić okupio bošnjačku elitu i odlučio da se osnuje jedna takva institucija koja će djelovati na svijest ovog naroda. Zamisao je ostvarena te je dala i velike rezultate. Bošnjački kulturni predstavnici u Mostaru su s oduševljenjem prihvatili ideju o pokretanju časopisa Biser. Prvoga juna 1912. godine izašao je prvi broj Bisera, lista za širenje prosvjete među muslimanima u Bosni i Hercegovini. Kalajdžić je za urednika časopisa postavio pjesnika Musu Ćazima Ćatića – čovjeka velikih mogućnosti, raskošnog talenta i solidnog obrazovanja. Može se s pravom konstatirati da je velika Kalajdžićeva zasluga što je baš taj period od 1913. do početka Prvog svjetskog rata bio najplodniji kako u pjesnikovom književnom tako i u prevodilačkom radu. Program časopisa Biser bio je da muslimanski svijet „postepeno“ diže „kulturnom i prosvjetnom napretku“ i izvuče „iz onog mrtvila u kome se je nalazio“.

Odlučeno je da Biser donosi tekstove poučno zabavnog obilježa, pripovijetke iz svakodnevnog života, prijevode iz turske i arapske knjževnosti, da objavljuje narodne umotvorine i rasprave koje se odnose na islam i životna pitanja. Zaključeno je također da Biser obavještava čitaoce o raznim događajima širom svijeta i da se ogradi od politike. Biser je apostrofirao potrebe, po mišljenju uredništva, od značaja za narod: „duševno prosvjetljenje i usavršenje“ „u čisto islamskom duhu“. I tako je 1. juna 1912. godine objavljen prvi broj časopisa Biser, list za širenje prosvjete među muslimanima u Bosni i Hercegovini, što je časopis odista i postao. Da Muhamed Bekir Kalajdžić nije pokrenuo ovo glasilo, sigurno bi, barem za izvjesno vrijeme, nastala praznina u publicističkom životu Bošnjaka. Treba naglasiti da pod pojmom „islamskog duha“ Biser podrazumijeva i vjersko i nacionalno pa, iako propagira slogu i međusobno poštovanje među svim narodima koji žive na ovom tlu, nastaje i traje na zasadama islama, nastojeći da Bošnjaci, prihvatajući evropsku pismenost, sačuvaju i svoje biće.

Kalajdžića ne zanima politika pa je tako Biser ostao izvan svih političkih tokova. Čak se šuti i o početku Prvog svjetskog rata. Ideja je jasno kazana već u ovim razmišljanima: „Bože, daj da Biser bude stjecište kulturnog i prosvjetnog podizanja naših naroda, da bude jedna nit koja će nas sve ujedno kolo združiti i podići na onaj stepen naše jakosti, kako bi za sva vremena osigurali sebi i svome potomstvu ljepšu i sigurniju budućnost.“ Od osmog broja 1913. godine Ćatić postaje urednik časopisa, najavljujući da će Biser i dalje imati poučno-zabavno obilježje. Ako se danas općenito osvrnemo na publicističku djelatnost tog vremena, možemo s pravom konstatirati da je posebno drugo godište Bisera ispunilo svoju istinsku misiju. Kako je Musa Ćazim Ćatić bio slobodnog duha, njegove mnoge pjesme, da nije bilo Muhameda Bekira Kalajdžića, ostale bi na salvetama i papirima raznih mejhana. Kalajdžić je znao da mora biti strog prema Ćatiću, a, kako je Ćatić došao u teške materijalne nevolje, morao je i prihvatiti ovakvo Kalajdžićevo nadziranje. Koliku je Kalajdžić vršio presiju nad Ćatićem, nastojeći da ga koliko-toliko udalji od njegovih navika koje su, možda, postale i bolest, vidi se i po tome što je za „godinu i po dana svoga boravka u Mostaru napisao više nego u toku čitava svog života. Po pričanju starih Mostaraca, “Kalajdžić je vrlo često zaključavao Ćatića u svoju odaju ili u prostorije štamparije, a domišljati je Ćatić rakiju nabavljao preko mahalske djece, koju su mu doturali kroz prozorske demire”. Iako ga je vlasnik Prve muslimanske knjižare i štamparije Muhamed Bekir Kalajdžić izbavio iz teških materijalnih nevolja, on nije bio zadovoljan Kalajdžićevim odnosom pa se, u nekim pismima koje je slao prijateljima, tužio da teško izdržava to pravo „ropstvo“. Time je obznanio da on ima svoj ponos i da se može pokoravati samo svome meceni Adem-agi Mešiću.

 

Bedemi osvješćivanja bošnjačkih masa

Gotovo paralelno s časopisom Biser Kalajdžić pokreće Muslimansku biblioteku. Iako je bila odvojena od Bisera, nastavljala je zacrtanu politiku ovog časopisa. Kalajdžićeva želja bila je da u ovoj velikoj Biblioteci iz Behara preštampa prijevode i poučno zabavne tekstove „da bi se okoristili time Bošnjaci“. Ovo se na jedan određeni način i ostvaruje. Pored dijela islamsko‑prosvjetnog sadržaja, Biblioteci su uzor bile Mala blibioteka Pachera i Kisića i slična Matice hrvatske, što je donekle i očekivano, jer je Kalajdžić šegrtvovao u objema. Od 1912. do 1915. godine Biblioteka je objavila 36 redovnih i vanrednih izdanja. Za ovu ustanovu pjesnik Musa Ćazim Ćatić preveo je dvanaest djela s turskog i arapskog jezika. Prvi svjetski rat prekinuo je djelatnost ove značajne ustanove, ne samo za Bošnjake nego i za Bosnu, tako da je i prestala s radom.

Kada se ostvarivanje ove zamisli danas provjerava na podacima koje o fizionomiji Biblioteke imamo, vidi se da je redakcija realizirala svoje zamisli, ne toliko u pogledu spasavanja od zaborava priloga iz Behara i ne toliko štampanjem onih koje Biser nije mogao objaviti, koliko je sprovela u djelo ideju o značaju knjige. Idejni i umjetnički profil ove edicije ni najmanje se ne razlikuje od oblika prve, tj. Bisera. Namjera Kalajdžića i kruga bošnjačkih intelektualaca okupljenih oko ove institucije bila je da Bošnjaci shvate da su se dužni prilagođavati novim uvjetima života, ali istovremeno njegovati tradiciju i sačuvati svoje biće.

Iako prva muslimanska izdavačka kuća nije bila plodna u broju izdatih knjiga, ne treba zaboraviti pod kakvim je uvjetima radila kao ni vrijeme kada je radila. Samo zahvaljujući Muhamedu Bekiru Kalajdžiću sačuvane su nam mnoge pobožne pjesme Muhameda Ruždije, koje su se ranije samo prepisivanjem ili učenjem naizust čuvale među muslimanima ovog tla.

Kalajdžićeva akcija pada u vrijeme izrazitog nacionalno-političkog i kulturnog buđenja Bošnjaka. Kalajdžić i njegov krug, u svim vrenjima tog vremena, zauzimaju tzv. srednji put i on je, kao i Klub muslimana akademičara u Beču, slijedio prosvjetnom i gospodarstvenom podizanju Bošnjaka, ali „bez ikakvih nacionalnih i narodnosnih tendencija“ isključivih, jer smatra da je to u ovom trenutku najpreče i najneophodnije da bi se Bošnjaci doveli do svijesti da moraju koračati uporedo s drugim narodima. Stoga Kalajdžićev krug insistira na nesijanju razdora i mržnje i zagovara ideju da treba nesuglasice stišavati.

Emancipacija i preporod za koje se zalažu Kalajdžić i njegovi saradnici, pa u izvjesnom smislu i istomišljenici, sadrži oznaku da ti napori u svojoj suštini budu „čisto muslimansko okupljanje, čiji je cilj – islam, put – prosvjeta, a oružje – znanje i naobrazba“. Oni se trude da se unese više razuma u dogmatiku, da se islamske ustanove kritički sučeljavaju s naukom i novim saznanjima. Također, tražeći da se razmišlja o odnosima islam – Evropa i da bi ljudi postali svjesni višeg cilja, koji je, kao što se u Biseru navodi, “preči od naših privatnih probitaka i ličnih naklonosti”, u želji da se učvrsti misao islama u generacije koje dolaze. U Muslimanskoj biblioteci česte su teme iz historije islama, ali i ideje utjehe i pouzdanja u bolju budućnost. Ako se traže korijeni cjelokupne orijentacije Bekira Kalajdžića i njegovih saradnika, odnosno istomišljenika, naći će se u vjerskoj-prosvjetnoj autonomiji, za koju su se Bošnjaci nakon velikih prepreka izborili u prvoj deceniji XX stoljeća. Kalajdžićev program i njegovo djelovanje svakako su ne samo podstaknute nego i realizirane autonomijom. Sakib Korkut već je 1912. godine naglašavao da je autonomija bedem osvješćivanja masa u namjeri da sačuvaju svoj identitet i svoju duhovnost.

Biser je otvorio svoje stranice i ženama, tako da se javljaju, istina pod pseudonimom od kojih mnogi do danas nisu razriješeni. Tako se javlja Sukejna, Munevvera B., Zilkida A. Tuzlanka i mnoge druge. Jedina koju bilježe antologije pripovijetke jeste Nafija Sarajlić, koja je svoj raskošni talent pokazala u izvjesnom broju pripovijedaka pod nazivom Teme, ali, nažalost, naglo je prekinula s objavljivanjem i tako ostala i nedorečena. Zanimljivo je da se javlja u Biseru u šest nastavaka i Schmidt Berta sa svojom studijom Pregled turske knjževnosti u prijevodu Jovana Palavestre, koji se potpisuje pod pseudonimom Faik. Knjige koje su objavljene u ediciji Muslimanske biblioteke, iako pretežno govore o islamu kao religiji i civilizacijiskoj tekovini, islamskoj moralki, pa i panislamizmu, ipak mnogim svojim naslovima pokazuju širinu i toleranciju, jer nailazimo i na udžbeničku literaturu, pripovijetke, romane, premda su mnoge od njih sadržajem vezane za islam.

Tu su i priče iz života Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s. U ovoj ediciji, u relativno velikom broju, zastupljena je i pripovijedna kao i prijevodna literatura uglavnom s turskog i arapskog jezika te originalne pjesme, drame i didaktičke priče. Zanimljivo je napomenuti da su u ovoj biblioteci objavljene i dvije knjige autora Nikole Buconjića, Gazi Husref-beg. Njegov život i rad, opjevan u deset pjesama po poznatim povjesničarima, i Ljiljanke, rodoljubne poučne pjesmice za hrvatsku mladež, što govori o širini redakcije i toleranciji s jedne, ali i naklonosti prema Hrvatima s druge strane. Ako se uzme u obzir da je izdata i Gramatika srpskog jezika, onda se ova konstatacija o naklonjenosti Hrvatima relativizira. Iako je Muhamed Bekir Kalajdžić, pokretanjem Prve muslimanske knjižare i štamparije, učinio neprocjenjivu korist za Bosnu i Bošnjake, ostao je prilično zapostavljen i neprimjećen. On je zaslužio da mu se oda priznanje i da se često i u raznim prigodama o njemu govori. Sigurno je da bi jedna evropska zemlja za nekog ko je iza sebe ostavio takvo jedno djelo ne samo obilježavala godišnjicu njegovog rođenja i smrti nego bi u najmanju ruku i neka značajnija institucija u Mostaru nosila njegovo ime.

PROČITAJTE I...

Nakon albuma Firma Ilegal, grupu napušta Adisa Zvekić, glavni vokal, koautor tekstova i jedan od osnivača “originalne Dubioze”, zbog, kako je svojevremeno izjavila, “nedostatka slobode i prostora kako bi se ostvarila kao umjetnik kakav želi biti”. Već se tada moglo naslutiti da će bend pretrpjeti određenu transformaciju, ali da će u konačnici pribjeći općoj komercijalizaciji, bukvalizaciji i banalizaciji originalnog umjetničkog izražaja, niko nije očekivao, a trebao je

“Svakom moćnom, društveno pozicioniranom pojedincu narod lakše prašta, jer od njega očekuje neku pomoć, milost, sitnu ili krupnu uslugu... Ljudi najsurovije sude najslabijima, a za bogate i uticajne uvijek se nađu i riječi utjehe i riječi razumijevanja. Ljudi ljude uglavnom posmatraju kao nosioce neke zamišljene društvene gravitacije i uvijek prilaze onima za koje misle da su uticajniji”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!