Bošnjački nacionalist Enver Kazaz

U više navrata prof. Kazaz ostrvljuje se na bošnjačke pisce koji su stvarali u doba NDH, smatrajući njihovu književnoteorijsku revalidaciju štetnom i pogubnom po bošnjački identitet. Upravo na tim mjestima Kazaz pada u najdublji procjep nehotične podvojenosti i sebe, umjesto kao civilizacijski i etički superiornog, prokazuje kao pervertiranog bošnjačkog nacionalistu koji želi u javnost poslati sliku svog naroda bolju nego što ona odista jeste

Na portalu Prometej oglasio se prošle sedmice ponovo sarajevski profesor književnosti Enver Kazaz svojom novom, ko zna kojom po redu, filipikom protiv magazina Stav, pod naslovom Erdoganluk i bakirovština – nacionalističko usavršavanje mržnje. Polazeći od pretpostavke da jedan profesor književnosti zna ponešto o fenomenu teksta, njegovoj funkciji i domašajima, čitalac ostaje zapanjen pred teretom pretencioznosti koji je prof. Kazaz natovario na pleća svog teksta, krhkog skeleta i atrofirane muskulature, koji nam može izgledati snažan i privlačan samo ako smo posve lišeni sposobnosti kritičke percepcije i ako smo lojalnost ideologiji pretpostavili mišljenju.

Prof. Kazaz, naime, pokušava da u jednu činiju zadrobi sve što ga iritira, a iritira ga mnogo toga – pored Stava i njegovih novinara, tu su još i Bakir Izetbegović, Recep Tayyip Erdoğan, Fahrudin Rizvanbegović, Abdulah Sidran, iritira ga i novinarstvo dovoljno drsko da otvara tabuizirane teme, preispituje aksiome uspostavljene u jednopartijskoj epohi… Na njegovu žalost, umjesto jestivog zalogaja, spravio je splačinu koju ni pas s maslom ne bi mogao izjesti, a koja pogotovo neće prijati čitaocu koji ne želi da mu neko potcjenjuje i vrijeđa pamet uvjeravajući ga u nedodirljivu tačnost nategnutih konstrukcija, začinjenih, po svoj prilici, ličnim frustracijama prof. Kazaza.

Ničim potkrijepljeno uvjerenje u vlastitu etičku superiornost

“U magazinu Stav nedavno je optužilo Branka Ćopića…”, kaže već na početku svog teksta iskusni propagandist koji je u prof. Kazazu davno nadjačao slobodnomislećeg intelektualca i koji ovakvim izostavljanjem subjekta iz svoje tvrdnje nastoji postići barem dva cilja: prikazati magazin Stav kao intelektualni, duhovni, ideološki i politički monolit unutar kojeg ne postoje nikakve slojevitosti, te iskazati vlastiti prijezir prema nečemu što ne zaslužuje čak ni da bude personalizirano. Iskusni i lukavi propagandist odmah nakon toga u igru uvodi izvitoperene činjenice i netačnosti, poručujući time ili da je njegov naum toliko plemenit i uzvišen, da može biti izgrađen i na lažima, ili da smatra kako njegovi čitaoci nemaju potrebu za činjeničnom tačnošću, već za gotovim i konačnim ideološkim podukama koje samo treba prihvatiti zdravo za gotovo, ili da tekst o kojem se odvažio pisati uopće nije pročitao.

“Novinar Stava tvrdi kako se o tom zločinu moralo šutjeti zbog toga što je Ćopić, uz još neke saučesnike, bio visoki komunistički moćnik u Titovoj Jugoslaviji”, kaže prof. Kazaz. Međutim, novinar koji je u Stavu br. 95 obradio temu zločina u Velikom Duboviku i koji se, prof. Kazazu na znanje, zove Nedim Hasić u svom tekstu ne tvrdi ništa, već korektno prenosi riječi svojih sagovornika o jednoj teškoj i traumatičnoj temi koja još nije dovoljno rasvijetljena i rastumačena. Površnom medijskom konzumentu odista može izgledati da je reportaža iz Stava zakašnjelo čeprkanje po starim ranama, ali krivicu za objavljivanje tog teksta valja tražiti kod onih koji su decenijama, putem zabrana i ideoloških reinterpretacija, kreirali virtuelnu stvarnost bajkovitog i bratstvojedinstvujućeg sklada ispod kojeg je tinjala istinska stvarnost, sa stvarnim ožiljcima koji su krvarili i gnojili se umjesto da budu liječeni.

Prof. Kazaz brani Ćopića od “napada” tako što ga naziva “veličanstvenim bosanskim simbolom, najboljim dječijim piscem na južnoslavenskom govornom području i velikim pripovjedačem i romansijerom”, pri čemu ostaje nejasno šta time namjerava postići jer u Hasićevom tekstu nije bilo ni jedne jedine riječi o Ćopiću kao književniku, već o njegovom mogućem učešću u napadu ustaničke vojske na selo Veliki Dubovik. Upravo je zabrana komunističke satrapije da se govori o ovom i o mnogim drugim zločinima počinjenim tokom Drugog svjetskog rata načinila nepravdu žrtvama, ali i samom Ćopiću, koji je znao da šutnja ne poništava zlo. Da je Brozova vlast dopustila osvjetljavanje zločina, danas bismo znali šta se desilo u Velikom Duboviku. Ovako nam preostaje da teturamo između uvjerenja da je Ćopić bio zločinac i uvjerenja da nije imao nikakvog udjela u tom zločinu. Advokatsko pregalaštvo prof. Kazaza ne pomaže ni osvjetljavanju istine, ni žrtvama, pa ni samome Ćopiću, ono služi jedino da pothrani njegovo ničim potkrijepljeno uvjerenje u vlastitu etičku superiornost.

Pitanje Ćopićeve uloge u prvim danima ustanka 1941. godine jeste teško i slojevito, ali bavljenje njime, kao ni odgovor na njega, neće nanijeti štetu Ćopićevom velikom književnom značaju, kojem nisu potrebne pohvale jednog ideološki rigidnog odmetnika od književnosti, jer njihovu kredibilnost umanjuju pohvale što ih je taj isti odmetnik od književnosti ispisivao Nuri Bazdulj-Hubijar. Pogotovo mu nije potrebna advokatura jednog zbrčkanog i kontradiktornog uma, kakav je Kazazov, koji navodi da se Ćopić “suočio s mitom o apsolutnoj etičkoj ispravnosti partizanskog pokreta i pokazao njegovu tamnu stranu”, istovremeno zahtijevajući primjenu mita o apsolutnoj etičkoj ispravnosti partizanskog pokreta u slučaju Veliki Dubovik. Prof. Kazaz očito ne shvata vrtložne transformacije kroz koje je ustanički pokret prolazio od svog nastanka, pa sve do izrastanja u jedinstvenu oružanu silu nove Jugoslavije. Takvo neznanje nije krimen, ali na njemu graditi vlastito mišljenje jeste čin nedostojan jednog titulara i nekog koga se smatra znanstvenikom.

Ostatak Kazazovog teksta pokazuje da njemu Ćopić i nije toliko bitan, odnosno da mu je potreban samo kao deblji kraj argumenta protiv Izetbegovića, ali i protiv svojih kolega s Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kao što pokazuje i to da prof. Kazaz nije sposoban za intelektualnu konzistenciju, jer se na određene pojave čas silovito obrušava, a čas za njih ima puno razumijevanje, u zavisnosti od toga ko je njihov akter. Oduzelo bi nam suviše prostora da razobličimo svaku logičku, činjeničnu, pa i etičku manjkavost u tekstu prof. Kazaza, pa ćemo se ograničiti na egzemplarno ukazivanje na samo neke od njih, s veoma transparentnim ciljem – da se pokaže kako je prof. Enver Kazaz ne samo odmetnik od književnosti već i uljez, pa i štetočina u slobodnom i kritičkom mišljenju.

Isključivost kao ideološki kamen temeljac

Prof. Kazaz obrušava se na dva intervjua objavljena u Stavu, s prof. Fahrudinom Rizvanbegovićem i s akademikom Abdulahom Sidranom, ali se ne ograničava samo na primjedbe onome što su oni izgovorili, već sebi daje za pravo i dijeliti lekcije iz žurnalizma, a magazinu Stav odriče pravo na prenošenje riječi svojih sagovornika. Po Kazazovom bi mišljenju mediji, valjda, trebali oktroirati sadržaje izgovorene u intervjuima ili barem upozoravati sagovornike na granice dopuštene slobode govora. Prof. Kazaza nervira to što “Abdulah Sidran aludira da je Lovrenović istodobno udbaš i baštinik Pavelićevog ustaštva”, ali još ga više nervira to što “novinar koji je radio intervju (…) ni na koji način nije doveo u pitanje, osporio, niti čak postavio potpitanje Sidranu da eventualno argumentira svoje tvrdnje”. Samo nekoliko redova dalje Kazaz kaže da Sebija Izetbegović “uvodi teror u sarajevskom Kliničkom centru”. I tu staje, ne nalazeći potrebnim da, shodno zahtjevu što ga ispostavlja novinaru Stava, i sam “argumentira svoje tvrdnje”. Ili prof. Kazaz jednostavno ne zna šta znači teror, pa za tom riječju poseže kao loš literat i odmetnik od književnosti samo da bi naglasio vlastiti ideološki i dogmatski okvir?

U više navrata prof. Kazaz ostrvljuje se na bošnjačke pisce koji su stvarali u doba NDH, smatrajući njihovu književnoteorijsku revalidaciju štetnom i pogubnom po bošnjački identitet. Upravo na tim mjestima Kazaz pada u najdublji procjep nehotične podvojenosti i sebe, umjesto kao civilizacijski i etički superiornog, prokazuje kao pervertiranog bošnjačkog nacionalistu koji želi u javnost poslati sliku svog naroda bolju nego što ona odista jeste. Naime, činjenica je da je dio bošnjačkih pisaca svojevoljno ili prinudno koketirao s Pavelićevim režimom, ali u ime čega bi ih trebalo gurnuti u kolektivni zaborav? Po čemu je Selimovićeva Tvrđava autentičnije i značajnije djelo od Čolakovićeve Legende o Ali-paši, osim ako malo prežvakanog egzistencijalizma nećemo uzeti kao mjerilo veće kvalitete? Da li je francuska književnost oštećena time što nije odbacila jednog Celinea? No, ovo su već ozbiljna pitanja, a prof. Kazaz do sada nije pokazao da im je dorastao, pa ćemo ga samo podsjetiti da on ne vidi ništa sporno u Andrićevom predanom službovanju pod Stojadinovićem, koji je, za razliku od Kazazovih ovovremenih meta, i formalno i suštinski bio – fašist. I da njegov ideološki intimus Miljenko Jergović 72 godine nakon propasti Pavelićevog režima postaje njegov revizionist na, lukavo, mora se priznati, estetičkoj razini, tvrdnjom da je Krleži pošteđen život zbog poglavnikovih estetskih kriterija.

Kad smo već kod Jergovića, ne bi bilo zgoreg da prof. Kazaz objasni zašto njegove kriptoideološke i pseudoliterarne pokušaje o ovdašnjim piscima, zasnovane na tuđim sjećanjima i na lektiri, proglašava “izvanrednim esejističkim zapisima o bošnjačkim piscima, Humi, Skenderu, Tvrtku Kulenoviću itd.”, a kazivanja prof. Rizvanbegovića proglašava tračem. Očito je da i tu imamo posla s jednim vulgarnim i bipolarnim svjetonazorom, po kojem je sve što je saglasno s Kazazovim vjerovanjima prihvatljivo, a sve što se od njih razlikuje opasno i mračno. Takav je crno-bijeli pogled na svijet odavno izbačen čak i iz crtanih filmova za najmlađi uzrast i žalosno je što se na njemu zadržao jedan član akademske zajednice koji, pritom, odgaja mlade naraštaje.

Sve dok prof. Kazaz ne ponudi dokaze da je sposoban sagledati stvarnost u svoj njenoj punoći i slojevitosti i da je kadar promišljati tu stvarnost na način kritički i dekontaminiran od robovanja ideologiji i dogmatizmu, te dok ne ponudi dokaze da je u stanju zadovoljiti uvjet dosljednosti kao životno bitan za logički valjano mišljenje, besmisleno je gubiti vrijeme na razobličavanje sadržaja njegovih invektiva. Dovoljno ga je podsjetiti da u svijetu koji on kritizira ima mjesta i za njega, dočim u svijetu koji bi odražavao želje prof. Kazaza ne bi bilo mjesta za mnoge. Osim na groblju.

PROČITAJTE I...

Pogledajte slobodno pa se još slobodnije zapitajte gdje se sakrila ona fildžan islamistička država o kojoj svaki dan čitate po nekim medijima, uhvatite se za glavu i pitajte se gdje je šerijatizacija, klerofašizam, gdje se to okupljaju etnonacionalni torovi koji zazivaju bosansku apokalipsu, gdje je tvornica za stvaranje pokrivenih srednjoškolki i ispiranje mozgova, pa gdje su razuraleni erdoğanisti da vas desekulariziraju, krvožedni mudžahedini i horde bošnjačkih nacionalista da pokvare ovo razuzdano ljetno veselje i uvedu kalifat, i gdje je, zaboga, ISIL da to sve digne u zrak

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Ero 21.02.2017.

    Prilično je nejasno o čemu se sporite, a prilično “separatizam” u književnosti jednog govornog i geografskog podneblja ne daje nikome ekskluzivno pravo na istinu – posebno ne naučnu … ?

    Odgovori
  • Tomislav Dretar 22.02.2017.

    Ne znam tko u Bosni, a i Hercegovini nije nacionalista, jer razloga za nalijepiti etiketu ima više nego stanovnika u Bosoni, budući da svaki ima po više od stotinu razloga za to. Ćopića su njegovi suseljani kritizirali da mrzi partizane, jer su svi ispali glavati, nosati, guzati, priglupi i poslušni: “Matero, nema više Boga”! Kako? Otkada? Od danas, rek'o komesar. Zatim da se ulizuje Hrvatima, jer je narodne borce prozvao ustaškim imenom “bojovnik” i naročito zbog ruganja jednoj oslobodilačkoj akciji narodne vojske prikazane kao pljačkom, naročito, jer je i Hitlerov portret bio dobar za pljačkanje kad više ništa nema. I još BiH dodao da je Tito nešto drugo rekao o Krleži kad su ga pitali zašto drug Krleža nije doš'o u partizane, a Tito odgovorio, “Pa pogledajte koliko nam je on boraca poslao u partizane”. i Na kraju o hrvatskim piscima i Paveliću. Da je bio samo jedan, kao Slavko Kolar koji dođe u Banske dvore na prijem priređen u njegovu čast i sam Poglavnik izađe pred njega, a Slavko, ministar kulture NDH I DHK odmah po izlasku iz automobila osu na Pavelića paljbu: Majku ti jebem izdajničku koga si ti pitao da dijeliš hrvatsku zemlju Talijanima.. Pavelić pobjegao, Slavko ostao predsjednik HDK kod Ante i kod Tite, a za Nazora i Gorana Čerčil ustvrdio da je vrijedio mobilizaciji od dese pješačkih divizija. Naravno, Hrvata, jer (Jov)Ovnovni, a ni janjićari nisu učili Galiotovu pesen, ni pisali Jamu ni recitirali “Istru slike mile Istre naše, nosim ja u srcu svom, najljepša je ona na tom moru Jadranskom!. Glede Knjigoznalca Kazaza imam jednu pripomenu. Ima u volumenu Izabranih pjesama Petra Gudelja studiozna Kazazova studija o Gudeljevom pjesništvu. Do devedesetih prošlog stoljeća, za pedeset godina nitko u SFRJ nije kao jao napisao toliki broj prikaza knjiga pjesama Petra Gudelja. Desetak, ako se ne varam, ne računajući razne prigodne eseje. Tko ne vjeruje, neka na kraju knjige pogleda listu od oko 300 naslova od kojih su moji njih sedam. Kazazu ni traga. Vlatko Pavletić jedan tekstić srednjoškolskog profesorskog nivoa. A svemu prethodi Kazazova studija u kojoj sam našao bar o dvije ili tri svije teze o Gudeljevoj poeziji, ali nigdje mojega imena. Izmislio dr. Kazaz sam. Ne znam da li je nacionalista, ali plagijator jeste. Nitko neće moći izmijeniti datume kad je koji i čiji tekst u kojem časopisu objavljen. Sve i jednu knjigu Petrovu imam potpisanu uz izrečenu zavalu i pitanje na kojemu sam mu odgovorio ovako: Pitaš se Petre zašto te taj Tomo toliko desetljeća trudi oko njegovih knjiga, a da mu on sam nikad ni imena nigdje spomenuo nije? Dakle, Petre, zato da bi Kazaz mogao napisati svoju veličanstvenu studiju o Tvojoj poeziji, ali u prvom redu zato, jer si Ti konačno stavio krov na hram hrvatskog književnog jezika kojemu je temelje utemeljio u pet stranih jezika Marko Marulić, zidove ozidao Krleža, a duhom svetim ga napunio Tin Ujević.

    Odgovori
  • nightcry 23.04.2017.

    A, ovo vi lijećite rane zagnojene u vrijeme mrskog “bratstvojedinstvujućeg sklada” !? Dobro, samo da znamo. Nismo džaba namračnija rupa na guzici svijeta…

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!