Bošnjačka kultura šutnje i straha

Mentalno i duhovno zarobljeni u nekom olovnom vremenu i jednopartijskom sistemu u kojem su rođeni i formirani, uplašeni geopolitičkom pozicijom muslimanskog naroda na kršćanskom kontinentu, traumatizirani dvostrukom agresijom, isprepadani laprdavom brbljavošću ideoloških ostataka komunističkog režima i njihovih NVO saveznika, kao i sjećanjem na nekadašnju čvrstorukašku politiku međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, pripadnici naše intelektualne i političke klase u ogromnoj većini ponašaju se kao da nisu kadra razumjeti promjenu koja je nastupila, duh vremena u kojem žive i duh naroda kojem pripadaju

Specifična politička kultura jednog kolektiva nije samo stvar historijskog vremena u kojem on postoji nego, prije svega, intelektualne kulture, tačnije intelektualnih tradicija tog naroda. Naravno, zeitgeist, duh doba u kojem živimo, nesumnjivo ima utjecaj na način na koji djelujemo, no daleko važnije jeste ono što bismo mogli nazvati volksgeist, karakteristični duh jednog naroda i njegova specifična obilježja, iskustva i tradicije koji su formirali njegovu intelektualnu kulturu u ono što je ona danas.

U slučaju Bošnjaka, kao političkog naroda, intelektualna i politička kultura neraskidivo su vezane jer su od svojih modernih početaka utjecale i oblikovale jedna drugu, pa su često najviđeniji bošnjački intelektualci svog doba pokretali nove političke procese i pokrete. No, problem koji se javljao nakon inicijalnih preporoda jeste to što je slijedilo gotovo redovno okamenjivanje ovih procesa, pa su mnogobrojni epigoni besmislenom imitacijom jedino uspijevali održati status quo, čime su intelektualnu i političku kulturu čitavog naroda držali zaleđenu u prošlim vremenima. Ovakvo parazitiranje kako karijernih intelektualaca, tako i profesionalnih političara na idejama koje su preživjele duh vremena u kojem su bile aktuelne gotovo je redovno dovodilo do situacije da Bošnjaci kao kolektiv, prilikom većine historijskih lomova, nisu imali prikladan odgovor na mnogobrojne probleme s kojima su se suočavali.

Upravo je to slučaj i danas, kada baštinimo intelektualnu i političku kulturu koja svojim duhom i načinom na koji se manifestira više odgovara jučerašnjem nego današnjem vremenu. Štaviše, ona nije samo u srazu s današnjim duhom vremena, nego i današnjim duhom i mentalitetom naroda kojem pripada. Ova čudna kontradiktornost unutar jednog kolektiva, gdje su se promijenila i vremena i narod, ali ne i intelektualna kultura tog istog naroda, možda je osnovni problem bošnjačkog kolektiva iz kojeg potječe većina drugih problema.

Nacionalna trauma agresije i genocida, izdaja od komšija i sugrađana i prijetnja potpunim biološkim nestankom, te zatim samoorganiziranje i uspješna borba za opstanak države i naroda nepovratno su promijenili bošnjački nacionalni karakter, kulturni kod i kolektivni duh baš kako je to bio i slučaj s ranijim historijskim traumama sličnog intenziteta. No, isto se nije desilo i s bošnjačkom intelektualnom kulturom, koja i dalje živi na prijašnjim tradicijama, pogotovo onim iz komunističkih, pa čak i ranijih vremena, te još nije stigla u sebe asimilirati novija kolektivna iskustva, poruke i pouke.

Neprirodno je da narod koji je politički suveren, koji je većinski i državotvoran, koji je napravio vlastitu armiju, državu i nacionalne institucije ima intelektualnu kulturu manjinskog naroda koji ne smije da se zamjera i ističe pa se ponaša kao da trpi asimilatorski pritisak i kao da je prisiljen kompromisima i mimikrijom balansirati između dominantnijih kultura.

Upravo je nevjerovatno da postojeća bošnjačka intelektualna kultura ne samo da ne živi u skladu s historijskim trenutkom u kojem postoji i narodom u kojem obitava nego uplašeno bježi od izborenih tekovina, kojih ne samo da se odriče nego čak ponekad pokušava i da ih ospori te prikaže negativnim i štetnim. Stvar je time teža što postoji svjesna kampanja kojim se kao progresivna promovira takva intelektualna dekadencija i anahronost i kojom se intelektualno nazadnjaštvo, defetizam i infantilnost predstavljaju jedinom mogućom opcijom. Takve kampanje pokreću i podržavaju ne samo neki centri izvana ili preživjeli ostaci komunističke nomenklature nego i mnogi koji se samonazivaju bošnjačkim intelektualcima, a sve zato jer ne znaju da funkcioniraju u promijenjenim okolnostima i jer se boje mijenjanja ustaljenih navika i svjetonazora.

ŠUTOLOGIJA KAO NAUČNA DISCIPLINA

Brojni su i svakodnevni primjeri preživjelosti i zaostalosti današnje i intelektualne i političke kulture u Bošnjaka. Ta je kultura, prije svega, kultura šutnje, kultura nezamjeranja i neizgovorene riječi. Njen pravi karakter možda ponajbolje oslikava njena glavna karakteristika – odbijanje i izbjegavanje većine onih koji u njoj djeluju da se zauzme jasan stav, da se javno pozicionira i trajno odredi spram neke pojave i ideje. Pritom se ne misli samo na dnevnopolitičke pojave nego na suštinska pitanja kulture i identiteta. Iako je danas najuočljivija u politici, takva samozatajnost ima korijene u intelektualnoj kulturi u kojoj dominira strah od glasne riječi i javnog i čvrstog stava.

I dok je, s jedne strane, sasvim razumljivo porijeklo takvog impulsa, nastalog u okolnostima života u jednom totalitarnom društvu, u kakvom smo živjeli prije nekoliko decenija – kada je postojao opravdani strah od javnog određivanja i pozicioniranja u vezi s nečim što danas možda jeste na partijskoj liniji, a sutra već neće biti, što je za onoga ko “rano kukurikne” moglo značiti ne samo gubitak statusa nego slobode i života – ipak je potpuno neprihvatljivo da i dan danas takva “vrijednost” živi i opstaje u bošnjačkoj intelektualnoj kulturi. Takvu kalkulantsku i poltronsku šutologiju i odbijanje da se jasno i javno pozicionira redovno prati i svojevrsno pehlivanstvo u kojem se učestalo mijenjaju ne samo mišljenja o nekim suštinskim pitanjima nego i čitav svjetonazor, a sve obično u skladu s promjenom političke klime. Iako je sasvim normalno mijenjati mišljenje uslijed saznavanja novih činjenica i novih informacija, kod nas se to, prije svega, tiče promjene svjetonazora i stavova o temeljnim istinama i fundamentalnim vrijednostima, čemu uzrok nije neki misaoni proces, nego su to obično vrlo prizemni razlozi koji se ponajviše tiču ličnog statusa u društvu.

U takvoj intelektualnoj kulturi, barem kod onih koji je u potpunosti baštine, najdominantniji je osjećaj straha i gađanja spram “neprimjerenog”, tačnije odlučnijeg i principijelnijeg djelovanja pojedinaca koji joj pripadaju, u čemu se vidi opasnost za vlastiti položaj. Upravo zbog toga, nosioci te intelektualne kulture imaju strah kako od glasnih i konfliktnih pojedinaca iz svog naroda, tako i od javnih okupljanja vlastitog naroda, pokazivanja njegove snage i brojnosti, masovnog dizanja glasa i homogenizacije. U toj kulturi vlada stalni osjećaj nadolazeće propasti, paranoja od nekakve kazne koja će uslijediti i sručiti nam se na glavu ako se pokažemo snažnim i jakim, ako masovno manifestiramo i iskazujemo vlastitu posebnost.

U njoj je dominantan stav da javno pokazivanje snage i vlastite posebnosti u bilo kojem obliku nije za nas nego za neke druge, jače i ozbiljnije narode, te ona aktivno bježi (kroz ignoriranje, ismijavanje i problematiziranje) od pojava i simbola koje smatra militarističkim i agresivnim, pa čak i onda kada one uključuju i vlastite zastave i vojnu tradiciju izborenu krvlju. Ta kultura živi s osjećajem da stalno hoda po rubu provalije zbog identiteta naroda kojem pripada, duboko uvjerena u vlastitu, ali i slabost tog istog naroda, posve sigurna u to da se sama ne može odbraniti od nasrtaja bilo kakve vrste pa se zato treba ili sakriti ili prilagoditi.

Za nju su nevidljivost, neprimjetnost, kameleonstvo i mimikrija postali osnovni instinkti samoodržanja te njen imunološki sistem automatski djeluje neprijateljski prema onome iz njenih redova ko u tom smislu odskače jer ga vidi kao opasnost za vlastiti opstanak. To je kultura u kojoj su preživjele najgore tradicije iz prošlih vremena, gdje još uvijek vlada naviknutost na neslobodu kao normalno stanje, na konstantnu šutnju kao životnu mudrost i lični interes kao krajnji intelektualni horizont, kultura u kojoj se i dalje pažljivo vaga svaka riječ i izuzetno teško zauzima neka vrijednosna busija jer “ko zna šta vrijeme nosi” te možda “ovi što su danas gore budu sutra dolje”, i obrnuto.

NA KOJEM ĆEMO SE JEZIKU BRANITI

Konkretne manifestacije zaostalosti naše intelektualne kulture u intelektualnom, ali i političkom životu ogledaju se u izostanku pozitivnih standarda i principa na skoro svim poljima javnog djelovanja, a pogotovo na polju kadroviranja. Ovakva kultura idealno je okruženje za uspjeh privremenih poltrona i prevrtanera svake vrste, ljudi koji nisu lojalni niti partikularnoj ideji niti drugim ljudima već samo sebi. Takva kultura, sama po sebi, pogoduje cvjetanju kadrova na koje se ne može dugoročno osloniti, a koji su korisni samo sebi samima. Takvi će uvijek kalkulirati jer oni politička zbivanja posmatraju u prvom redu kroz posljedice za njihovu karijeru.

Od takvih se ne može očekivati lojalnost ni prema osobama ili grupama koje su ih i dovele i postavile na određene pozicije. Od tih se ljudi ne može očekivati da stanu u zaštitu bilo kakvih zajedničkih vrijednosti ako su one pod napadom jer oni te zajedničke vrijednosti ili zastupaju samo dok je to probitačno, bez bilo kakvog ličnog rizika, ili ih uopće ni ne baštine kao neotuđivi dio vlastitog identiteta. Upravo se to tako pokazalo na pitanju bosanskog jezika i njegovog tretmana u javnosti.

Bosanski jezik pod napadom je u gotovo svim poljima javnog života. On je doslovno prohibiran na gotovo dvije trećine države Bosne i Hercegovine, a pod podmuklim je napadom na većinski bošnjačkim prostorima, na kojima se otvoreno izbjegava njegova upotreba u većini medija, a njegovo izučavanje i upotreba pokušava se ili minimalizirati ili ga se potpuno ostaviti bez vlastite norme i posebnosti. Uprkos tome, jedva dvadesetak ili malo više javnih ličnosti od njih nekoliko stotina, i to onih koji su najpozvaniji i najodgovorniji da se o tome oglase, staju u odbranu vlastitog jezika, dok ostali konformistički šute misleći da se možda mijenja politička klima pa im je stoga uputnije šutjeti, čak i u vezi sa skoro pa najvažnijim pitanjem za jedan narod.

Da ne spominjemo desetine onih koji su se pridružili ovakvim napadima, jer njih niti uz najbolju volju ne možemo prihvatiti kao pripadnike bošnjačke intelektualne kulture, mada se zbog nečega (samo)ubrajaju u takve. Da je u pitanju bilo šta drugo, osim jedne od najbitnijih značajki i dimenzija identiteta jednog naroda, ali i pojedinca, možda bi se takva ljigava proračunatost, kukavičluk, konformizam i manjak principa i mogao razumjeti, ali koliko ima stvari važnijih od vlastitog jezika? Ako se oduzme jezik, šta je još preostalo da se brani? Ako takva stvar ne zaslužuje odbranu i glasno opredjeljenje, šta onda zaslužuje? Kako će se i na kojem jeziku ti intelektualci braniti kad se zatim dođe po njihovu vjeru i naciju, po sami identitet i pravo na postojanje?

IZGUBLJENI U VREMENU I PROSTORU

Nažalost, ovakva situacija ogleda se i u našoj političkoj kulturi. Proračunata šutnja, kao odgovor nasrtajima na ono što bi trebale biti svetinje bošnjačkog naroda, ali i šutnja kada se ugrožavaju osnovna prava i slobode Bošnjaka, gotovo je najčešća reakcija ogromne većine naše političke klase. Strah da ih vlastiti glasan i principijelan stav ne označi kod nekog vanjskog faktora ili kod ovdašnjih medija kao radikale, nacionaliste ili politički problematične, naprosto veže i usta i ruke velikom broju naših političara, pogotovo što iza tog straha stoji manjak samopouzdanja u vlastite i snage naroda kojeg predstavljaju.

Takva navodna suzdržanost, koja se racionalizira kao kooperativnost i mudrost, već se odavno u očima naroda tumači kao defetizam i pristajanje da se bude građanin drugog reda, pripadnik naroda koji nema pravo na adekvatnu akciju i reakciju. Ovo nije opasno samo zbog aktuelnih političkih procesa u kojima Bošnjaci sami sebi sve više izgledaju kao narod u vječnoj defanzivi, narod bez odgovarajuće političke reprezentacije, nego i zbog političke budućnosti Bošnjaka kao kolektiva, gdje se bošnjačke mase, zahvaćene očajem zbog nemogućnosti da neko glasno i jasno artikulira njihove želje, ma koliko se one ne sviđale drugima, doslovno kondicioniraju za skupni politički prilazak prvom ozbiljnom populisti koji se pojavi na našoj političkoj sceni.

Najveća tragedija u svemu do sada navedenom jeste to što i naša intelektualna i naša politička kultura pate od straha spram nepostojećih pojava, strahuju od utvara kojih nema. Mentalno i duhovno zarobljeni u nekom olovnom vremenu i jednopartijskom sistemu u kojem su rođeni i formirani, uplašeni geopolitičkom pozicijom muslimanskog naroda na kršćanskom kontinentu, traumatizirani dvostrukom agresijom, isprepadani laprdavom brbljavošću ideoloških ostataka komunističkog režima i njihovih NVO saveznika, kao i sjećanjem na nekadašnju čvrstorukašku politiku međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, ogromna većina pripadnika naše intelektualne i političke klase kao da nije kadra razumjeti promjenu koja je nastupila, duh vremena u kojem živi i duh naroda kojem pripada.

Naše elite kao da ne vide kako više nema totalitarizma, da živimo u kakvoj-takvoj demokratiji, da se bošnjački narod uspješno i sam samcat odbranio od dvostruke agresije, da je to jedan borben narod junačkih tradicija, da su ostaci bivšeg režima samo to – ostaci koji sa svakom godinom sve više postaju prošlost, da više nema nikakvog značajnog a kamoli prijetećeg prisustva međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini i da će ove države i ovog naroda biti samo toliko koliko oni, a ne neko drugi, vode brigu o njemu i bore se za njih.

Na kraju ne bi bilo loše citirati izreku engleskog filozofa Johna Stuarta Milla: “Čovjek koji nema ništa za šta bi bio voljan da se bori, ništa što mu je vrednije od lične sigurnosti, mizerno je stvorenje koje nema šanse da ikada bude slobodno, osim naporima boljih ljudi od sebe.”

 

PROČITAJTE I...

Osim po materijalu od kojeg su izgrađeni, od nadgrobnih spomenika u ostalim dijelovima Bosne, krajiški bašluci bitno se razlikuju po izgledu i visini, te motivima kojima su ukrašeni. Pored kulturno-historijske, oni imaju spomeničku, estetsku te pejzažno-oblikovnu funkciju. U novije vrijeme stari krajiški nišani sve su izloženiji uništavanju, a praksa podizanja novih nišana u skladu s vlastitom tradicijom sve je rjeđa

Takva dehumanizacija neistomišljenika, kojem se najprije uskrati sposobnost racionalnog misaonog procesa (kao što je Haverić uradio u Kritici bosanskog uma), a zatim ga se demonizira kao besprizornu hulju ili šljam, jeste Haverićev današnji intelektualni doprinos nastavka obračuna s “neprijateljima” s kojim su se Haverićevi ideološki prethodnici obračunavali prijekim sudom i kuršumom u gluho doba noći.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!