Bošnjacima možete svašta podvaliti, ali emociju ne možete

S obzirom na to da mi je emocija u prvom planu i da nastojim da srcem pjevam, trudio sam se da pjevam o onome što volim. Tom sam linijom došao do trenutka da poželim zapjevati o Onome koga najviše volim, a to je Gospodar. Ljudi su znali zaplakati, ali i smijati se i veseliti uz mnoge moje pjesme. Međutim, kada je riječ o ilahijama, s tim se ništa ne može porediti. Tu se u ljudima bude najdublje emocije i najiskrenija ljubav

Armin Muzaferija rođen je 1988. godine u Visokom, gdje završava osnovnu i srednju školu. Studij engleskog jezika završava na Cambridgeu u Engleskoj. Potječe iz muzičke porodice, a osim što pjeva, svira i klavijature. O svojim muzičkim počecima, izvedbama, turnejama, kao i budućim koncertima priča za magazin Stav.

STAV: Kako i kada ste se počeli baviti muzikom?

MUZAFERIJA: Rođen sam u muzičkoj porodici. Otac mi se cijeli život profesionalno bavio muzikom i očekivao je da će ga djeca, njegove dvije kćerke, moje starije sestre, naslijediti. To se nije desilo i on je nekako bio izgubio nadu. Godine 1988. prestao se profesionalno baviti muzikom, iste godine kad sam se ja rodio. Tada je bio na nekoj oproštajnoj svirci u Njemačkoj.

Tokom agresije na BiH otac je dobio naređenje da osnuje vojni orkestar. Imao je neke vojnike i ranjenike od kojih je trebao napraviti umjetničku četu. Na prvu probu koju su pravili poveo je i mene i tada sam prvi put u životu vidio bubnjeve i klavijature. Dok je uzaludno pokušavao s vojnicima uvježbati tadašnju himnu Bosne i Hercegovine, Ja sin sam tvoj, vidio je mene kako u ritmu udaram rukama. Vjerovatno me iz zezancije upitao: “Bi li ti ovo otpjevao?”, a ja sam to odmah prihvatio. Tada je shvatio da dobro intoniram i da imam sluh.

Tu sam večer ustvari imao svoj prvi nastup u životu, s nepunih šest godina. U svoj toj euforiji otac je vjerovatno već tada prepoznao da bih mogao imati nekakvu muzičku budućnost i od tog sam trenutka od njega imao beskrajnu podršku. Po završetku rata me prijavio na festival “Mali šlager”, sezona 1997, što sam nerado prihvatio. Međutim, tu mi se desio i prvi aplauz u životu, pa sam i nastup zavolio. Tu zapravo počinje moja, da tako kažem, dječija karijera, od nekih lokalnih festivala “Djeca pjevaju hitove” u Visokom do Internacionalnog festivala u Zenici 2000. godine. Na svim tim festivalima dobijao sam i nagrade, što mi je davalo dodatan vjetar u leđa.

STAV: Kada ste se počeli profesionalno baviti muzikom?

MUZAFERIJA: 2007. godine s pjesmom koju mi je uradio Hari Mata Hari. Nama nikad muzički svijet nije bio stran i čitav smo život imali dobre muzičke konekcije. U to je vrijeme Hari bio najraspoloženiji da ostavlja u naslijeđe svoje pjesme i da promovira mlade talente. Debitirao sam s tom pjesmom na “Melodijama Mostara” 2007. godine i bio među pobjednicima. Otada je prošlo deset godina. Mogu reći prilično brzo, ali bio je to jako dug i trnovit put.

STAV: Kažite nam nešto o Vašim angažmanima koji su slijedili nakon toga?

MUZAFERIJA: Na početku sam se odlučio na pilot-projekte, prve dvije-tri pjesme, kako bih vidio kako to sve funkcionira. Tada sam imao samo 18 godina i nisam o tome znao skoro ništa, a na očeve savjete polahko sam ulazio u ovaj svijet. Sjećam se da je otac u to doba htio da mi kupi neko auto. Međutim, ja sam taj novac htio uložiti u karijeru. Kada niste profesionalac, nije vas briga za konkurenciju. Međutim, kada se profesionalno bavite muzikom, ima mnogo onih za kojima idete i koje želite stići, a imate i mnogo onih koji vas gledaju u leđa i kojima sve vrijeme morate bježati.

Nekada me ljudi pitaju: “Šta ima na estradi?” Često im odgovorim da se ne osjećam dijelom estrade. Da ne bih ovdje bio pogrešno shvaćen, moram naglasiti da se nimalo ne smatram boljim od drugih muzičara, ali ja na drugačiji način pristupam svemu tome. Trudim se da ne radim tipično ovaj posao služeći se nekim šablonima, da sad moram svaki dan objaviti nešto na Facebooku, da otkrivam stvari iz privatnog života, ili nešto slično tome. Mislim da imam poseban odnos s publikom i znam da oni od mene očekuju lijepu pjesmu koja će im dobro sjesti na uho i srce. Ja ne želim da ih zamaram stvarima tipa gdje sam ručao i gdje sam putovao. Moja je publika od 17 do 77 godina starosti, a na to uveliko utječe i činjenica da ne pjevam samo zabavne pjesme koje su popularne među mlađim generacijama već se uveliko bavim i sevdahom i ilahijama.

STAV: Kako je uopće došlo do toga da ilahije budu neizostavan dio Vašeg repertoara?

MUZAFERIJA: Vratit ću se na 1994. godinu i moj prvi nastup. Tada je moj otac, s obzirom na to da je bio u postoperativnom periodu, morao od nečega živjeti. Također, to je bio i period buđenja nacije, a Bošnjaci do tada nisu previše obraćali pažnju na vjerski život, pa je u tom vremenu bilo medija koji su pokušavali osvježiti naše kulturno naslijeđe ilahija, koje su kod nas bile prisutne već stotinama godina. Bio je potreban neki muzičar za te horove, a moj je otac tada svirao ilahije.

To je onda bilo prvo što sam počeo izvoditi, a generalno, i djetinjstvo i odrastanje, cijeli život zapravo sam bio vezan za takvu vrstu umjetnosti. Ilahije izvodim cijeli svoj život. Svakom muzičaru treba dosta vremena da sebe pronađe. S obzirom na to da mi je emocija u prvom planu i da nastojim srcem pjevati, trudio sam se da pjevam o onome što volim. Tom sam linijom došao do trenutka da poželim zapjevati o Onome koga najviše volim, a to je Gospodar. Ljudi su znali zaplakati, ali i smijati se i veseliti uz mnoge moje pjesme. Međutim, kada je riječ o ilahijama, s tim se ništa ne može porediti. Tu se u ljudima bude najdublje emocije i najiskrenija ljubav.

STAV: A sevdalinke?

MUZAFERIJA: Mislim da je sevdah kao takav, ustvari, nastao iz ilahije. Prvo su to kod nas bile derviške, odnosno tesavvufske ilahije, a iz te su duhovnosti proizišle sevdalinke. Kasnije je ona postala gradska pjesma u kojoj imamo čiste emocije. Ona je u posljednjih stotinu godina pretrpjela ogromne promjene, pa danas imate neke pjesme koji se poturaju pod sevdalinku, a to zaista niti muzikom niti tekstom ne mogu biti. Sevdalinke koje bude emociju i osjećanje kod ljudi neizostavan su dio mog repertoara.

Volim da kažem da smo mi Bošnjaci kodirani na sevdalinku. Zbog toga, makar ja to tako vidim, ljudima otvorim srce pomoću sevdalinke, a ilahija im onda ulazi u najdublje dijelove srca i duše. Kada to uspijete, onda imate pravu publiku, a ne obične konzumente. U životu zaista ciljam da imam ovakvu publiku, pa neka ih bude 300, ali neka ih bude za čitav život. Ne kažem da je ovo što radim neka visoka umjetnost, ali mnogo je emocija i osjećaja u tome što radim, a to ljudi prepoznaju. Kod nas je narod veoma emotivan i osjećajan i možete im svašta podvaliti, ali emociju ne možete.

Mislim da su upravo to ljudi prepoznali u mojoj muzici i to najviše od mene traže i očekuju. Kod mene su nastupi vrlo emotivni i bliski s ljudima i trudim da se da to ne bude klasični stejdž gdje sam ja nedodirljivi pjevač, već se trudim da budem među ljudima. Oni se meni onda kasnije jave, mi komuniciramo, a izuzetno mi je drago kada me ljudi kontaktiraju pa kažu da je upravo neka moja pjesma pomogla da se spasi nečiji brak, da su svom djetetu dali ime zbog neke pjesme ili, jednostavno, kad mi kažu da moje pjesme mogu slušati i osjećati se ugodno i lijepo. Zbog toga mogu reći da je moja muzika alternativa za neku nezdravu muziku. To kažem zato što muziku poredim s hranom. Kako imate zdravu hranu, tako imate i nezdravu. A onda, kako imate hiperprodukciju hrane koja je nezdrava, isti je slučaj i s muzikom. Uvijek je teže bilo doći do zdrave hrane.

STAV: Što je tradicionalna sevdalinka i ilahija, i sami primjećujete da se često podmeće neautentična muzička tradicija?

MUZAFERIJA: Moglo bi se dugo pričati na ovu temu. Ne želim da povrijedim osjećanja ljudi koji imaju najiskrenije namjere da sačuvaju i sevdalinku i ilahiju. Ako je potrebno mladim ljudima da se u određenoj mjeri prilagode i moderniziraju ilahije i sevdalinke kako bi se na taj način očuvalo kulturno i duhovno naslijeđe našeg naroda, onda mislim da je to u redu. Međutim, postoje ograničenja i vrlo se lahko izađe iz njihovih okvira. I ja sam ubacujem neke instrumente u ilahije uz koje se prije nisu izvodile. Ide se ukorak s vremenom.

Međutim, problem je što u datom momentu i ilahije i sevdalinke gube svoju suštinu. Neke stvari se ne smiju miješati. Znam da treba inovirati, ali, neke je stvari bolje i kopirati dok se ne dosjetite da napravite nešto originalno nego eksperimentirati. Nažalost, loši aranžmani i modernizacija ilahija u velikoj su mjeri površno pristupanje poslu. Duboko sam uvjeren da, ako nečemu pristupite s iskrenom namjerom, u tome će biti i bereketa, i to će na kraju biti kako treba. Imate za primjer ilahije od Ašika Junuza. To su ilahije koje se već više od 800 godina uče. Za njih je urađena i muzika koja se i danas održala. Govorim ovo upravo zbog toga što, ako imate iskren nijet, napravite nešto što je traje skoro jedan čitav milenij, i opet je nenadmašivo. Također, mora se imati u vidu da prave ilahije nastaju od ilhama, nadahnuća. Ona nastaje sa srca i drugačije ne može biti. Čitav život učim ilahije. Ove ću godine napuniti 30 godina i poslije toliko nastupa, koncerata, izvedbi, prvi put u životu snimam ilahiju.

STAV: Ko je autor spomenute ilahije i kada će biti upriličena njena promocija?

MUZAFERIJA: Tekst ove ilahije uradio je profesor Džemaludin Latić, a ona će biti duet hafiza Aziza Alilija i mene. Muziku smo dobili od turskog muzičara Mümina Sarıkaya. Meni se ta melodija toliko svidjela da sam od njega tražio dozvolu, a on nam je svesrdno dopustio da tu muziku upotrijebimo. Na aranžmanu smo radili svi, a najviše Amar Češljar, jedan od najboljih muzičara u regiji, i njemu sam zaista iznimno zahvalan. Sama njena izrada trajala je više od devet mjeseci. Ugledat će svjetlo dana 25. aprila, a promocija će se organizirati u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

STAV: Uskoro pripremate koncert u Domu mladih u Sarajevu?

MUZAFERIJA: Nedavno me jedan prijatelj zaružio i pitao zašto ne uradim koncert. Uporno sam pokušavao da pronađem dobar odgovor kako bih se opravdao, a onda sam vidio da nemam dobre argumente i nisam znao šta da mu odgovorim. Tada sam shvatio da je vrijeme za koncert. Zbog mog repertoara odlučili smo da to bude pred ramazan, 10. maja. Tu ću i pored svojih pjesama izvesti i nekoliko sevdalinki i ilahija. Gosti će biti Eldin Huseinbegović, koji je čitav život uz mene, hafiz Aziz Alili i jedan gudački orkestar iz Turske. Hvala Bogu, mnogo radim i ima posla. Imam nastupe tokom čitave godine. Međutim, moram našim ljudima ponuditi jedan originalan koncert gdje će ljudi očekivati posebnu priču, a mogu im obećati da će to i dobiti. To je ono na šta ću se u budućnosti fokusirati. Nakon toga ću uraditi i nastavak turneje po cijeloj Bosni i Hercegovini.

PROČITAJTE I...

Dobitnik nagrade “Počasno Srce Sarajeva” na ovogodišnjem 24. Sarajevo Film Festivalu turski je režiser i jedan od najvažnijih filmskih autora današnjice Nuri Bilge Ceylan. Osim ove nagrade, koja je Ceylanu dodijeljena u znak priznanja za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti, ali i zbog velike podrške koju je tokom svih ovih godina pružao Sarajevo Film Festivalu i Bosni i Hercegovini, ovaj režiser bio je i počasni gost programa “Posvećeno”

Sve je bilo tu; i standardni rekviziti dalmatinske pjesme, i odbljesci svjetskih trendova i neka smirenost s kojom je svemu pristupao. Opet daleko od pjevača koji su tada harali festivalskim pozornicama, koje su u to vrijeme odlučivale o tokovima popularne pjesme. I onda slijedi povratak svom drugom ja, Zdenku Runjiću, kada 1975. kreiraju neprevaziđenu baladu Galeb i ja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!