Bošnjaci više ne smiju zaboravljati

“Priče iz doba rata protiv Bosne su neiscrpne. Dok nas bude, dokazivat ćemo istinu o nama. Ona se sama neće kazati. Narod smo koji se plaši sjećanja, koji ne voli sjećanje. Mi ne smijemo više zaboravljati. Genocid nam mora biti trajni predmet istraživanja”

 

Duže od deset godina Avdo Huseinović neumoran je u potrazi za dokazima o zločinima počinjenim nad Bošnjacima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. Na temelju prikupljenih historijskih činjenica, snima dokumentarne filmove, od kojih su neki korišteni kao dokaz na suđenjima optuženim za ratne zločine. Zbog svog istraživačkog rada, često prima prijetnje, uglavnom od negatora genocida i ostalih ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima.

STAV: Do sada ste radili više dokumentarnih filmova o agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Šta Vam je glavna motivacija za Vaš rad?

HUSEINOVIĆ: Sve je počelo prije 10 godina iz nekog bunta što kroz videosvjedočanstva niko nije pokušao ostaviti trag u vremenu o borbi za opstanak Republike Bosne i Hercegovine, agresiji i genocidu nad Bošnjacima. Gledao sam kako to rade u našem okruženju, i to često s potpunim falsificiranjem historijskih činjenica. Radili su to tako da u svakom dijelu filma vidiš samo dušmanluk. Mislio sam da ću biti prolaznik, uraditi jedan, eventualno dva filma. Međutim, kad ste sami, koliko god vaš glas bio tih, on se čuje, brzo dobijete povratni eho.

Zavelo me to “odleđivanja dokumenata” jer film daje mogućnost da se ledenom dokumentu da duše. Za dobar dokumentarni film morate imati dobru priču, može biti potresna, tužna, vesela, teška, ali mora biti dobra priča. Pored toga što morate imati dobru priču, tu priču morate znati ispričati. Neki ljudi iz struke kažu da imam poseban gard u kreiranju dokumentarnih priča, da sam čak i neke inovacije uveo u njihovu realizaciju. Radim detaljno, iščitam hiljade stranica dokumenata, iz sagovornika pokušam izvući neke tajne koje nisu javno spominjali… Eto, tako postadoh autor dokumentarnih filmova. Ne režiser, nego autor. Prije toga, bavio sam se sedam-osam godina drugom vrstom novinarstva.

STAV: Zbog svog rada često primate prijetnje, posebno na društvenim mrežama.

HUSEINOVIĆ: Za autora je najbitnije da ga razumiju oni kojima se obraća, a najveći poraz kad mu prešute djelo. Ono što autor najviše želi jeste da ima svoje čitaoce, gledaoce i da nekome nešto znači to što radi. Gledaoci su s vremenom postali koautori onoga što radim. Imao sam sreću da sam sretao ljude koji su gledali moje filmove više puta. Jedan čovjek mi je rekao da je Vanzemaljce iznad Sarajeva gledao čak 33 puta. Bošnjačko dijete, rođeno u Švajcarskoj 1996. godine, pitalo me nedavno kao iskusan analitičar o nekim detaljima iz filma Daleko je Tuzla i knjige Naser od Gazimestana do Haga i nazad.

Prije četiri godine, učenici Prve gimnazije u Sarajevu gledali su jedan moj film na času i to ih je inspiriralo da i sami snime film o opsadi grada. Naravno, od onih koji su bili učesnici u izvršenju agresije i genocida u našoj zemlji sasvim je normalno da budem izložen raznim napadima. Njima se često pridruže i neki koji su u vrijeme opsade živjeli u Sarajevu, uzalud čekali i, hvala Allahu, nisu dočekali “Mladićeve oslobodioce” s okolnih brda. Ima onih koji kritiziraju, znaju kako treba nešto uraditi, ali nikada da to urade. Ne osporavam pravo nikome da ovo uradi bolje od mene. Probeharali su i razni ublehaški jurišnici po tim forumima. Ima jedan, iz moje mahale je, nedavno sam vidio kako i mene komentira, inače je ekspert za sve i svašta.

On je početkom agresije pobjegao jer smo mi bili u naselju za koje se pretpostavljalo da se neće moći odbraniti. Nakon pola godine, kad smo opstali, vojna policija ga je privela kao dezertera, vratila nama na liniju i sad za ljude koji ga ne znaju, na osnovu njegovih istupa, lahko se može pomisliti da je on ravan Fikretu Kerešu Fići, momku koji je uništio 10 transportera i 4 tenka na Dobrinji. Prijetnje su jedno vrijeme bile svakodnevica. Posebno od strane Ravnogorskog pokreta, kasnije porodica nekih srpskih ratnih zločinaca koje sam opisivao i kojima sam čak bio i svjedok na suđenjima kao svjedok tužilaštva. Mada sam, recimo, učestvovao i u pregovorima sa srpskim vojnicima osumnjičenim za ratne zločine da se predaju tužilaštvu.

STAV: Kako općenito te prijetnje utječu na Vas?

HUSEINOVIĆ: Znam da sam izabrao hod kroz opasnu ulicu. Sve ove naše pobjede, strahove, hirove i tuge imao je neko prije nas. Sada mu ni ime ne znamo, a mislio je vjerovatno, kao i mi, da dunjaluk bez njega ne može. Često mi kažu da je danas nerealno to što pokušavam ja i možda još poneko, suprotstaviti se snagama iz okruženja koje i dalje s jakim kapacitetima vode rat protiv Bosne, koje nadograđuju neke stare genocidne projekte, imaju medijske gigante na usluzi… Da smo bili realni u proljeće 1992. godine, mi ne bismo ni opstali, ne bismo se branili da smo htjeli priznati realnost koga imamo protiv sebe.

Pa ja sam se krajem novembra 1991. godine vratio s operacije srčanog zaliska iz Sremske Kamenice, sa mnom su u intenzivnoj njezi ležali srpski vojnici ranjeni u Vukovaru, i sad neka mi neko kaže da je bilo realno da četiri mjeseca kasnije uzmem pušku i stanem u odbranu zemlje, s tek navršenih 18. godina. To znaju svi moji saborci s Kobilje Glave. I bili su protiv toga da budem s njima na liniji jer bi i najlakše ranjavanje bilo smrtonosno. Ovo prvi put spominjem i nek to bude i moj odgovor koliko me te “prijetnje mogu pokolebati i koliko sam plašljive prirode”.

STAV: Osim prijetnji na društvenim mrežama, tu su i tužbe protiv Vas, poput tužbe Nevena Anđelića zbog Vašeg filma Krvavi ples po šeheru, koji je korišten i kao dokaz u više sudskih procesa optuženim za ratne zločine. Šta je bio povod za Anđelićevu tužbu?

HUSEINOVIĆ: Pravosnažnom presudom Kantonalnog suda Sarajevo odlučeno je da sam s brigadirom Armije RBiH Zijadom Rujancem dužan Nevenu Anđeliću isplatiti 5.000 KM. Godine 2009. snimio sam svoj drugi dokumentarni film Krvavi ples po šeheru. U uvodnom dijelu film se bavi i početkom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Brigadir Rujanac komentirao je ove događaje i spomenuo Nevena Anđelića “da je kao jedan od organizatora demonstracija pred Skupštinom RBiH 5. i 6. aprila 1992. godine s govornice pozivao Jugoslavensku narodnu armiju (JNA) da sruši aktuelnu vlast i da izađe na ulice Sarajeva”.

Ovaj podatak o Anđeliću je prije mog filma već bio objavljen u dvije naučno-istraživačke knjige o opsadi Sarajeva, objavljene u izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu u periodu između 2001. i 2008. godine. Ostao mi je gorak okus da sutkinja Sanela Gorušanović-Butigan nije željela da to uvrsti kao moj dokaz. Anđelić nikada nije podnio tužbu niti demantirao to što je objavljeno u tim knjigama. Pred sarajevskim sudom nije posebnog efekta imalo ni svjedočenje sarajevskih novinara koji su bili pored govornice na Marijin-Dvoru i koji su potvrdili “da je Neven pozivao JNA, ali da je to bio stav mnogih tada, iako se već desila arkanijada u Bijeljini”. U specijalu April u Sarajevu Federalne televizije 2012. godine Neven Anđelić je priznao da je bio “inicijator Svenarodnog sabora 5. aprila 1992. godine”.

Nakon prvostepene presude u korist Anđelića, film Krvavi ples po šeheru je faktički zabranjen i nije se više nigdje emitirao osim pred Sudom Bosne i Hercegovine, gdje je korišten kao važan dokaz Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine u procesima protiv Veselina Vlahovića Batka (pravosnažno osuđen na 42 godina zatvora), Saše Baričanina (pravosnažno osuđen na 18 godina zatvora) i Zorana Dragičevića Krompira (pravosnažno osuđen na 11 godina zatvora). Imam najavu da će biti korišten kao dokaz u još najmanje pet sudskih procesa za zločine počinjene nad Bošnjacima i Hrvatima u sarajevskim naseljima Grbavica, Vraca i Kovačići.

STAV: Tužio Vas je i direktor firme “Boksit” Rajko Dukić. Je li taj spor okončan?

HUSEINOVIĆ: Od 2012. godine u sudnici br. 16 Osnovnog suda u Vlasenici sudilo mi se po tužbi Rajka Dukića, direktora “Boksita” iz Milića, jednog od osnivača i prvih ljudi SDS‑a i najutjecajnijeg Srbina u Podrinju i Birču. Dukić me tužio i tražio odštetu od 100.000 KM zbog onoga što sam pisao o njegovoj ratnoj prošlosti, s posebnim akcentom na zločin u selu Zaklopača kod Vlasenice, koji je počinjen 16. maja 1992. godine. Moram kazati da je ovaj proces sutkinja Slobodanka Močević vodila izuzetno profesionalno. Prvostepena presuda iz maja 2013. godine bila je u moju korist.

Međutim, Okružni sud Istočno Sarajevo poništio je tu presudu i proces vratio na početak. I, ponovo nakon sudskog maltretiranja, Osnovni sud Vlasenica 4. septembra 2015. godine presudio je u moju korist. I ponovo se Dukić žalio Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu. Ovaj put, drugostepenom presudom Okružnog suda Istočno Sarajevo, 17. marta 2016. godine odlučeno je da sam izašao kao pobjednik iz ovog mukotrpnog procesa. Mislio sam da je priča završena. Dukić se žalio Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je predmet vratio ponovo na Okružni sud Istočno Sarajevo. I onda taj sud, krajem 2017. godine, po instrukcijama Vrhovnog suda RS donosi presudu da sam mu dužan isplatiti 5.000 KM. Pisali smo reviziju, pa očekujem nastavak pravne borbe. Rajko Dukić godinama je boravio u Beogradu i nijednom nije došao na suđenje, iako smo svaki put na tome insistirali jer smo imali namjeru da mu postavimo desetak važnih pitanja.

STAV: Kroz svoj rad pokazujete da postoji još bezbroj neispričanih priča o agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Kako to da još dokazujemo kroz šta smo prošli?

HUSEINOVIĆ: Uvijek naiđe neka priča koja je šokantnija od one koju ste do tada smatrali najšokantnijom. Nedavno sam snimio izjavu jednog borca iz Glogove kod Bratunca koji mi je pričao kako su četverica boraca nosila ranjenika, pa su došla druga trojica da ih odmjene. Naišli su na minsko polje i sva sedmerica poginula, a ranjenik ostao živ na nosilima. I danas je živ. I preživio je poslije toga i masakr u Tuzli, ostao neokrznut. Često spomenem slučaj mog prijatelja Ismeta Sivca. Granata mu je 1993. godine pala pod noge. Doktori su na njegovom tijelu izbrojali 400 ulaznih rana i prestali brojati. Imao je više od 10 operacija širom Evrope, i danas su stotine gelera u njegovom tijelu. U Sarajevu radi kao taksista. Na 200 metara od mjesta na kojem je on ranjen u Gornjem Hotonju, pola godine kasnije, pala je granata, a geler veličine zrna riže preletio je više od 300 metara i kroz nekoliko centimetara prostora odškrinutih vrata hodnika boračke spavaonice ubio mog rođaka Ibrahima Čuturu.

Priče iz doba rata protiv Bosne su neiscrpne. Često graniče s nekim nadnaravnim situacijama. Dok nas bude, dokazivat ćemo istinu o nama. Ona se sama neće kazati. Narod smo koji se plaši sjećanja, koji ne voli sjećanje. Mi ne smijemo više zaboravljati jer, ako zaboravimo posljednji genocid, pitanje je da li ćemo nakon eventualno sljedećeg imati priliku da više zaboravljamo. U doba negiranja genocida, u doba afirmacije šutnje i straha, u doba kad se sa svih strana vrši napad na žrtvu, kad se traži odgovornost žrtve, kako bi se amnestirali zločinci, kad na tarabama naših povratničkih kuća pišu da će nas nastaviti klati, kad se i pored pravosnažnih haških presuda genocid pretvara u trijumf, ne ostaje nam ništa drugo nego da pričamo, sve dokle god bude onih u našem okruženju koji ne prihvataju neosporne historijske činjenice. Genocid nam mora biti trajni predmet istraživanja. Nama ostaje pravo i istina, istinu ćemo, ako Bog da, dokazati. Hoćemo li uspjeti izboriti svoje pravo, ovisi od nas.

STAV: Trenutno pripremate dokumentarni film o ratnoj školi u Sarajevu Alija i Dino. Kakva je to priča ustvari?

HUSEINOVIĆ: Dokumentarni film radnog naziva Dnevnik škole u ilegali jeste priča o radu prve škole na području Sarajeva u opsadi. Škola je počela s radom 5. oktobra 1992. godine, u preteškim ratnim uvjetima, u improviziranim prostorijama na području općine Stari Grad. Škola se tada zvala “Dino i Alija”, a nazvana po sarajevskim herojima Dini Magodi i Aliji Miladinu.

Na osnovu relevantne arhivske (video i pisane) građe, s današnje vremenske distance uz svjedočenje nastavnice Nadžide Šukalo Kike i tadašnjih učenika, danas realiziranih ljudi, evocirat ćemo uspomene i širem gledateljstvu približiti nevjerovatnu borbu protiv zla koje je zadesilo Sarajevo i državu Bosnu i Hercegovinu. Ovo je priča o tome kako je narod Bosne i Hercegovine u tom periodu pokazao ogromnu borbenost i volju da nastavi normalan život.

Koliko je to bilo moguće, govori i činjenica da su, uprkos stalnom granatiranju, djeca u ratu nastavljala svaki dan ići u školu. Ratne škole bile su dio iluzija normalnog življenja. I djeci i odraslima davale su snagu i vjeru da je moguće preživjeti nemoguće uvjete, glad, žeđ, ranjavanje i smrt oko sebe. O samoj ideji i realizaciji pričat ćemo pred premijeru, koja je planirana najesen.

Radim paralelno na nekoliko filmova. U ovoj godini bih trebao završiti filmove o Drugoj viteškoj brigadi Armije RBiH, priču o Glogovi, mjestu kod Bratunca u kojem je izvršena prva velika egzekucija Bošnjaka u BiH 9. maja 1992. godine, što je pred Tribunalom u Hagu priznao i ratni zločinac Miroslav Deronjić. Na pola sam snimanja i priče o bosanskim Srbima, herojima odbrane naše domovine. Bit će to priča o herojstvu majora Mihajla Petrovića, Čede Domuza, Sretena Lojanice, Ace Stankovića, Gorana Stošića… Nedavno se pojavila ponuda da radim i film o rahmetli generalu Mehmedu Alagiću. Bit će to poseban izazov. Velikane prošlosti moramo čuvati.

STAV: Kako ste doživjeli vijest da ste predloženi za dobitnika Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva?

HUSEINOVIĆ: Mnogo zaslužniji i veći ljudi od mene nisu je dobili, poput rahmetli Safeta Isovića, rahmetli Hamdije Kreševljakovića, rahmetli Himze Polovine, pokojnog Darija Džamonje, rahmetli Asima Ferhatovića Haseta… Vrijeme koje će doći poslije nas imat će konačnu, završnu riječ. Uspjeh se mjeri po završetku.

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!