Bošnjaci, ustajte prezreni na svijetu

Slaviti kult ličnosti jednog diktatora progresivno je i urbano, veličati one koji su nam donijeli demokratiju i slobodu nazadno je i ruralno. Patiti za jednopartijskim sistemom i policijskom državom moderno je i kozmopolitski, a primitivno je i šovinistički uživati u demokratskom višestranačju i nacionalnim strankama. LGBT osobe mogu na ulicama demonstrirati svoje “vrijednosti”, ali vjernička populacija svoje mora upražnjavati u kući, među četiri zida. Parada ponosa jeste festival slobode, javni iftar manifestacija je isključivosti i radikalizma. Psovati i vrijeđati vjerska osjećanja većine građana ove zemlje jeste sloboda govora, kritika takvih psovki i uvreda govor je mržnje. Ne slagati se s njihovim stavovima jeste cenzura, a usuditi ih se kritizirati nepatvoreni je fašizam, dok je dehumanizacija, demonizacija i javni linč njihovih neistomišljenika sloboda govora. Crno je bijelo, a bijelo je crno

Čitav skandal koji je izbio u javnosti radi promocije uvredljivog, mrzilačkog, primitivnog i neukusnog stripa Filipa Andronika na kantonalnom javnom emiteru TVSA, tačnije reakcije koje su uslijedile nakon ovog skandala, još su jednom pokazale ne samo koliko je abnormalna i nakaradna situacija s onim što se naziva javnim mnijenjem u Bošnjaka nego i kakve zaista to vrijednosti, svjetonazore i norme gaje oni koji se samonazivaju liberalima, građanima, progresivcima i prije svega antifašistima.

To se moglo jasno uočiti po dijametralno suprotnim reakcijama na ovaj skandal. S jedne strane, manjina sastavljena od “građanske” medijske, političke i kulturne elite, a koja je kidnapirala i samo za sebe prisvojila termin “javnost”, svesrdno je branila takav antibošnjački šovinizam kao slobodu govora, dok je, s druge strane, ogromna većina bošnjačkog naroda na društvenim mrežama i ulici, jer im je uskraćen pristup većini lokalnih medija, osuđivala blasfemični govor mržnje na račun onoga što su njeni simboli (rahmetli Izetbegović kao prvi predsjednik Predsjedništva nezavisne RBiH i vrhovni komandant ARBiH) i svetinje (šehidsko mezarje Kovači, na kojem leže šehidi ARBiH, najbolji sinovi naroda).

No, dihotomija u reakcijama između otuđene i odrođene “građanske” elite i većine bošnjačkog naroda i građana tek je posljedica nastala kao rezultat još većeg i nepremostivog jaza između osnovnih vrijednosti i svjetonazora koji baštini parazitirajuća manjinska “građanska” elita i onih koji baštini većina bošnjačkog naroda. Ne radi se tu tek o različitim političkim ukusima nego o fundamentalno suprotstavljenim stajalištima i pogledima u vezi sa skoro baš svakom vrijednosti ili procesom bitnim za jedno društvo i jedan narod. Jedna te ista stvar potpuno se različito razumije i tumači. Ono što je za narod simbol vlastite slobode i bijega iz jednoumlja, za otuđenu elitu simbol je njenog pada. Ono što je za odrođenu elitu civilizacijski progres, za narod je nametanje represije i tuđih abnormalnih vrijednosti, ono čime se narod ponosi, građanska elita toga se gnuša, ono što narod slavi, tzv. elita prezire iz dubine duše.

Ironija naše današnje situacije jeste što živimo u demokratskom, tolerantnom i slobodnom društvu, koje je svojom krvlju izborio prije svega bošnjački narod u kojem, upravo radi te slobode i tolerancije, još uvijek kulturološki, medijski, a počesto i politički dominira kasta koja baštini moralno bankrotiranu ideologiju i historijski preživljene vrijednosti, a koja bi i društvo i bošnjački narod vraćala u okolnosti i norme totalitarnog sistema kada je bilo kakvo propitivanje njene dominacije ili njenih vrijednosti bilo aktivno sprečavano represijom.

Da li je potrebno i spominjati da u tom cilju ova manjinska i parazitska elita svoje protivnike, kritičare kao i samo današnje društveno uređenje u kojem njena dominacija više nije neupitna pokušava oslikati što crnjim bojama i označiti što crnjim etiketama (obično optužbama za fašizam), dok za sebe čuva sve pozitivne termine, a svoje djelovanje naziva najčešće ni manje ni više nego antifašizmom? No, kako taj “antifašizam” izgleda u praksi, te o kakvoj brutalnoj zamjeni teza se radi, mogli smo se osvjedočiti upravo u nekoliko proteklih dana kroz nekoliko različitih događaja.

TOTALITARNI TRUBADURI

Uzmimo za primjer Našu stranku. Stranku koja je zvijezda u usponu kod ovdašnje “građanske” elite i kroz koju ta elita politički artikulira svoje svjetonazore. Naša stranka vrlo se često poziva na antifašističke tekovine iako ih vrlo rijetko i selektivno primjenjuje u svojoj političkoj teoriji i praksi. Nije tu samo pitanje nakaradnog ideološkog temelja stranke koji je izlivao Tarik Haverić svojim autošovinističkim pamfletima ili malicioznog stava gdje se ne priznaje antifašistički karakter borbe Armije RBiH za opstanak Bosne i Hercegovine nego i same političke prakse gdje članica Naše stranke i zastupnica u Parlamentu FBiH Amela Kuskunović, preko društvenih mreža, komentirajući kritički članak Stava o pisanju Feđe Isovića, otvoreno prijeti da će “utjerivati strah” onim medijima čiji joj se rad ne dopada.

Kuskunovićka je doktor medicine i radi kao specijalista radiologije na KCUS-u. O, da, istom onom KCUS-u kojem je generalna direktorica Sebija Izetbegović, pa tek ostaje za zamisliti kako bi ovdašnji “antifašisti” reagirali da se direktorica KCUS-a izrazila Kuskunovićkinim rendgentski pronicljivim jezikom o utjerivanju straha novinarima, gdje drugdje nego u kosti. Društvene bi mreže poludjele, mediji bi rafalali osudama, uostalom, znamo kako to izgleda jer slične smo tretmane svjedočili za posve benigne izjave. Da sve bude tragikomičnije, Kuskunovićka je to učinila u diskusiji s Vanjom Bursać, koja Stav naziva fašistoidnim medijem samo zato jer Stav kritički tretira tekstove njenog supruga Dragana Bursaća, koji bez valjanih dokaza i argumenata optužuje pripadnike 7. muslimanske brigade da su silovali i ubijali devetogodišnje srpske djevojčice. Nemoguće je ignorirati svu nadrealnost i tragikomičnost situacije da se 23 godine nakon završetka velikosrpske agresije na BiH nekoga optužuje za fašizam samo zato što, baratajući argumentima, osporava ili dovodi u sumnju relativizatorske i činjenično upitne tekstove bivšeg pripadnika VRS-a, vojne falange koja je odgovorna za genocid i bezbrojne zločine.

I to se naziva antifašizmom?

Očekivalo bi se da će ovakve brutalne prijetnje medijima i novinarima te ataci politike na slobodu govora naići na žestoke osude inače (selektivno) senzibilirane “građanske javnosti”, no to se nije desilo. Samoproglašena udruženja novinara koja su sama sebe proglasila zaštitnicima novinara i medija, poput onog na čijem je čelu i Borka Rudić, također deklarirana antifašistkinja, ne samo da nisu reagirala već su, štaviše, prešutno i odobrila ovakav napad politike na medije. Rudićka, umjesto da reagira na ozbiljne prijetnje upućene novinarima Stava od jedne visoko pozicionirane političarke, na svom profilu na Facebooku dijeli lažljive pamflete ekstremnog prohrvatskog portala Prometej.ba (koji mimikrijom antifašizma prikriva svoju nacionalnu ostrašćenost), a u kojem se mišljenja iznesena u Stavu, ali i sam magazin Stav, označavaju društvenim problemom.

Istovremeno, Rudićka je jako ažurna da besprizorne crteže Filipa Andronika nazove slobodom medija, a osude takvih crteža uvođenjem cenzure i političkim uplitanjima. No, tu ne prestaje Rudićkina zapanjujuća hipokrizija. Činjenica da se na Facebooku pojavio screenshot od prije nekoliko godina u kojem Borka Rudić lajka mrziteljski status na Facebooku novinara Eldina Hadžovića, u kojem ovaj prenosi šovinističku “karikaturu” poslanika Muhameda, a. s, i gdje je, pored blasfemije crtanja Poslanika, a. s, umjesto turbana postavljena bomba, čime ustvari Rudićka pokazuje šta zaista misli o vjeri više od polovine građana ove države, nije nagnala Rudićku da se izvini ili ogradi nego da drsko počne prijetiti krivičnim prijavama radi toga što se prave “dosjei mržnje”. Nevjerovatno!

Sasvim je očigledno da za Rudićku postoje oni novinari i mediji koji zaslužuju zaštitu i oni koji zaslužuju progon i gašenje, ako treba i represijom. Sasvim je jasno da Rudićka vodi privatno udruženje i sasvim je jasno da ono ne služi za profesionalno (cehovsko) zastupanje novinara već se realizira kao produžena ruka političkih ideologija. U skladu s tim, jasno je da za Rudićku postoje vrijednosti i svetinje koje se ne smiju napadati ili dovoditi u pitanje, ali i da postoje one vrijednosti i svetinje koje je dozvoljeno i poželjno, u duhu navodne slobode govora, ismijavati, poput poslanika Muhameda, a. s., šehidskog mezarja Kovači ili rahmetli Alije Izetbegovića.

I to se naziva antifašizmom?

HISTORIJA BESRAMNOG LAGANJA

No, ovakvo besprizorno licemjerstvo i ovakve zamjene teza nisu ništa novo. Sjetimo se samo svojevremenog brutalnog javnog linča mladog Tarika Dautovića jer se isti usudio iznijeti vlastito mišljenje o preimenovanju Titove ulice. Ako bismo sada nabrajali ko se sve verbalno sručio na Dautovića, mogli bismo i napisati “ko je ko u građana”, no jedna od specifičnosti tog javnog linča jeste ogroman broj prijetnji nasiljem, i to s javnih profila na Facebooku, čak i od strane politički angažiranih pojedinaca. Dautoviću ne samo da su potpuni anonimusi prijetili strijeljanjem, vješanjem, kastracijom, torturom i ostalim totalitarističkim metodama obračuna s neistomišljenicima nego su pojedini članovi SDP-a poručivali da će se fizički obračunati s njime kada ga susretnu na sljedećoj sjednici Općinskog vijeća!

Hajka se bila proširila i na samu stranku SDA (čije vodstvo ni u prošlosti ni u sadašnjosti nije zagovaralo promjenu imena Titove ulice), a kasnije i na njene glasače, te smo mogli čitati kako se isti šovinistički nazivaju “kozojebima koje treba paliti bacačem plamena ili zatvarati u gasne komore”. Naravno, niko, ama baš niko od desetina dežurnih “ljudskopravaških” organizacija, grupa i pojedinaca, inače tako osjetljivih na najmanji nagovještaj ugrožavanja slobode govora vlastitih istomišljenika, nije se udostojio da osudi ovaj javni linč, štaviše, mnogi su u njemu učestvovali.

Također, prisjetimo se i maliciozne problematizacije javnih iftara i tadašnjeg brutalnog medijskog napada na pravo muslimana u BiH da se javno okupljaju za vrijeme svojih vjerskih praznika. I to su vrli zaštitnici ljudskih prava ili prešutjeli ili direktno učestvovali u medijskoj hajci. Sjetimo se i da je svojevremeno Helsinški komitet za ljudska prava problematizirao prava muslimanki da obnašaju javnu službu s mahramom na glavi, tvrdeći da mahrama vrijeđa pripadnike druge vjere ili ateiste, poslavši, sa stanovišta ljudskih prava, nevjerovatnu poruku da muslimani trebaju “svoja vjerska osjećanja i opredjeljenja čuvati za svoj privatni prostor, te da ga, kao i drugi vjernici, ne manifestiraju u javnom prostoru”. Taj isti Helsinški komitet “za ljudska prava” nešto je ranije tvrdio da su Srbi i Hrvati u Sarajevu diskriminirani dok je istovremeno podržavao pokušaj da se u KS vjeronauci oduzme status redovnog predmeta čija ocjena ulazi u ukupni prosjek ocjena.

A kako tek zaboraviti čitavu otvoreno šovinističku arabofobnu kampanju kojom se narod prepadao desetinama hiljada Arapa koji se trajno doseljavaju ili turkofobnu medijsku operaciju u kojoj se Turska pokušava prikazati neosmanskom, a tursko društvo i politika šovinističkim?! Kako objasniti činjenicu da je po ovom, ali i gotovo svim ostalim pitanjima koja se tiču Bošnjaka ili islama, građanska “antifašistička” elita imala gotovo ista gledišta kao, recimo, Milorad Dodik ili Rajko Vasić, Dragan Čović ili Miroslav Tuđman?!

I to se naziva antifašizmom?

Naravno, najgori neprijatelj za bilo koji zatvoreni elitistički krug u bilo kojem polju ljudskog djelovanja jeste onaj pojedinac ili grupa koja pokušava razbiti uspostavljeni status kao i nametnuti monopol te nastoji demokratizirati kidnapirane pozicije i procese, u našem slučaju da pravo na slobodu govora, pravo na kritiku i pravo na slobodno informiranje vrati autentičnoj većini. To je razlog konstantnih napada otuđene elitističke manjine na magazin Stav.

No, upravo radi činjenice da napade izvodi odrođena ideološka manjina, bez ikakvog stvarnog legitimiteta da govori u bilo čije osim u svoje ime, napadi se izvode pod antifašističkim parolama. Iz takvih pozicija bili su svi ataci na Stav raznih haverića, kazaza, mustafića i njima sličnih. Takav je, recimo, atak prohrvatskog portala Prometej.ba, gdje se ne samo podmeće, učitava i demonizira nego i otvoreno laže i izmišlja. Na Prometej.ba, gdje u duhu hrvatskog političkog mainstreama smatraju da je Željko Komšić nelegitiman član Predsjedništva, brane Jergovićev opis Komšićevih glasača kao bošnjačkih nacionalista s proturskim simpatijama, i to tako da napadaju kritiku Jergovića iznesenu u Stavu, čime ustvari pokušavaju prikriti svoje istinske prohrvatske pozicije maskirajući ih u nekakav antifašizam.

Da bi podebljali i vlastitu antifašističku masku, ali i fašističku etiketu koju lijepe Stavu, takvi izmišljaju i tvrde da je Branko Ćopić u Stavu proglašen zločincem i četnikom, mada je to apsolutna neistina jer se Stavov članak o Ćopiću i njegovom prisustvu na mjestu zločina tzv. ustanika u Velikom Duboviku isključivo poziva na čak četiri izvora bez da daje bilo kakve zaključke (komunistička historiografija, preživjeli svjedoci, Muzej holokausta u Sjedinjenim Američkim Državama te na kraju i pisanja samog Ćopića).

Zloupotreba antifašizma dostigla je takve razmjere da se njom počeo služiti čak i jedan Nedžad Latić, pokušavajući da s “antifašističkih” pozicija brani Jergovića od bilo kakvih kritika u Stavu ne bi li kako skrenuo pažnju na sebe i pokazao silni pokajnički trud da konačno bude prihvaćen od građanskih kružoka, ako ništa barem kao kalfa na probnom radu. Latić je otišao tako daleko da je fizički napad nad sobom promovirao kao pokušaj ubistva od SDA “odreda smrti”. Nije mu to bilo dosta jer status kalfe treba zaslužiti predanim dokazivanjem, pa u zadnje vrijeme taj incident uspoređuje sa slučajem Khashoggi, pokušavajući konstruirati zaista nevjerovatne i paranoične teorije zavjere. Međutim, jedina osoba koja pokazuje potencijal da se s neistomišljenicima obračunava po modelu nesretnog Khasahoggija jeste zastupnica Naše stranke Amela Kuskunović, koja javno poziva na “utjerivanje straha” nepoćudnim novinarima.

I to se naziva antifašizmom?

CRNO JE BIJELO, A BIJELO JE CRNO

Kada sagledamo sve nabrojano, lahko je uočiti da je na sceni teška i kontinuirana zloupotreba termina antifašizam od strane otuđene “građanske” elite koja baštini svjetonazore i stavove koji su jako bliski isključivosti istinskog fašizma ili bilo kojeg drugog totalitarnog sistema, posebno onog komunističkog. Nepomirljivi antagonizam, demonizacija neistomišljenika, uvjerenost ne samo u apsolutnu ispravnost vlastitog mišljenja već i apsolutno zlo drugačijeg stava, odbijanje da se prizna ravnopravnost drugačijeg, pokušaj gušenja svake kritike, zloupotreba institucija, vrištavo i histerično insistiranje da se represivno djeluje spram onih koji se usuđuju javno i glasno drugačije misliti i pisati i tako dalje, i tako dalje, sve su to karakteristike ovdašnjih “antifašista” za koje pravo na slobodu govora, medija pa čak i lične sigurnosti i tjelesnog integriteta prestaje tamo gdje počinje drugačije mišljenje.

Naši “antifašisti” to čak i ne kriju nego takva dvostruka mjerila pokušavaju predstaviti kao progresivni proces i “antifašističku” tekovinu. Slaviti kult ličnosti jednog diktatora progresivno je i urbano, veličati one koji su nam donijeli demokratiju i slobodu nazadno je i ruralno. Patiti za jednopartijskim sistemom i policijskom državom moderno je i kozmopolitski, a primitivno je i šovinistički uživati u demokratskom višestranačju i nacionalnim strankama. LGBT osobe mogu na ulicama demonstrirati svoje “vrijednosti”, ali vjernička populacija svoje mora upražnjavati u kući, među četiri zida. Parada ponosa festival je slobode, javni iftar manifestacija je isključivosti i radikalizma.

Psovati i vrijeđati vjerska osjećanja većine građana ove zemlje jeste sloboda govora, kritika takvih psovki i uvreda govor je mržnje. Ne slagati se s njihovim stavovima jeste cenzura, a usuditi ih se kritizirati nepatvoreni je fašizam, dok je dehumanizacija, demonizacija i javni linč njihovih neistomišljenika sloboda govora. Crno je bijelo, a bijelo je crno.

Činjenica je da ovakav orwelijanski i svjetonazor i novogovor ovdašnje otuđene “građanske” elite ne bi mogao biti tako dominantan u kidnapiranom javnom prostoru da nije načina, također orwelijanskog, na koji ona zaista djeluje i preživljava. Sprega grupa i pojedinaca iz politike, medija, kulture, nevladinog sektora, a koja je još finansijski podržana iz vanjskih centara, proizvodi situaciju u kojoj se ova manjinska i prije svega neokomunistička grupacija međusobnom podrškom i zaštitom poput neke hobotnice drži svog stečenog utjecaja, reagirajući na svaku kritiku zaglušujućom i optužujućom kakofonijom, a na svaki znak potencijalne opasnosti puštanjem otrovne crne tinte.

Neokomunistički mediji i nevladin sektor promoviraju neokomunističke političke stranke, nekomunističke stranke pune javne institucije odgovarajućim neokomunističkim kadrovima, ti kadrovi štite i pomažu neokomunističke medije i nevladin sektor, jedni drugima pružaju legitimitet, i tako sve ukrug, dok sve vrijeme svi zajedno demoniziraju neistomišljenike i sve to nazivaju “antifašizmom”. Koliko će ovakva abnormalna i toksična situacija trajati, zavisi prije svega od političke pismenosti bošnjačkog glasačkog tijela. Pa ne bi bilo zgoreg Bošnjacima poručiti kroz jednu internacionalu koju su tako rado pjevali komunisti: “Ustajte prezreni na svijetu!” Sasvim je jasno da je riječ o dugoročno neodrživom stanju gdje je isključivo bošnjačko javno mnijenje kidnapirano od manjinske neokomunističke grupice istomišljenika koja mu već decenijama razvlači pamet i pokušava nametnuti svoje tzv. vrijednosti.

I to se naziva antifašizmom? Ne, nije to antifašizam, to se zove fašizam!

PROČITAJTE I...

Meho Hasanović rodio se u selu Šetić, iz kojeg je pobjegao dan prije masakra 760 bošnjačkih civila u Bijelom Potoku. Tada je ubijeno 48 ljudi iz njegovog sela, među kojima i Mehin otac, amidža, amidžići... Tada je imao petnaest godina. U Goduš je došao u septembru 1992. godine. Čim je došao na slobodnu teritoriju, kao petnaestogodišnjak, uzeo je pušku u ruke. Istina, bio je raspoređen u kuhinju

Od tzv. Prvog srpskog ustanka, pa sve do kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu 1995. godine, Srbi počinioci najtežih zločina nad drugim narodima nisu kažnjavani. Dvije stotine godina nekažnjenih zločina počinjenih u ime srpstva zbog osvete za nepostojeće davnašnje zločine nad njima i radi prevencije budućih koje niko i ne planira nisu niti mogle proizvesti drukčiju svijest od one o kontinuitetu srpskog herojstva, a ne o konstanti srpskog zločina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!