Bošnjaci u prvoj polovini XX vijeka (3)

Vrijeme izazova, historičara Adnana Jahića, obuhvata neka od najvažnijih pitanja historije Bošnjaka u prvoj polovini XX stoljeća. Knjiga oslikava različite izazove s kojima su se Bošnjaci suočili na mukotrpnom i neizvjesnom putu afirmacije svog nacionalnog, političkog, duhovnog i kulturnog identiteta. Na čvrstoj faktografskoj podlozi, Jahić osvjetljava procese, ličnosti i događaje koji čine jasnijim težinu izazova s kojima su se Bošnjaci suočili u vremenu izrazite historijske dinamike

Za razumijevanje odnosa Bošnjaka prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) od prvorazredne je važnosti objasniti samu prirodu odnosa ustaškog režima prema Bošnjacima. Suština tog odnosa, piše Jahić, nije bila tek u integriranju Bošnjaka u hrvatski državni projekt, odnosno hrvatsku nacionalnu ideologiju, u negiranju posebnosti Bosne i Hercegovine i nazivanju Bošnjaka cvijećem hrvatske narodnosti. Ante Pavelić, vođa ustaškog pokreta, nije naročito mario za poglede “bošnjačkih muslimana” na politiku i postupke nove vlasti, negirajući njihovo pravo na zasebnost političkog usmjerenja izvan političko-nacionalnih okvira Nezavisne Države Hrvatske. Negirao je da u NDH postoji muslimansko pitanje, insistirajući da to pitanje imaju države koje imaju kolonije, a da su bosanski muslimani hrvatska krv kao što je islam hrvatska vjera. Što se tiče odnosa Bošnjaka prema NDH, Jahić ističe da proglašenje Bošnjaka Hrvatima nije ni problematizirano na kolektivnoj i institucionalnoj razini. Temeljno pitanje ticalo se vjerskih i građanskih prava Bošnjaka i upravo u ovim oblastima pojavila se nada u napredak u odnosu na bivšu jugoslavensku državu: “U tom smislu, izgleda da je poglavnikova poruka reisul-ulemi Spahi, dostavljena 25. aprila 1941. godine, postigla željeni efekt. Nakon što je reisul-ulema Spaho obavijestio sarajevski Ulema-medžlis, a ovaj kotarska vakufsko-mearifska povjerenstva i džematske medžlise, kako je želja poglavnika da se muslimani u NDH osjećaju svoji na svome, ‘slobodni, ravnopravni i zadovoljni’, u Islamskoj zajednici se pojavilo pozitivno raspoloženje prema novoj državi. Vjerovalo se da je prošlo vrijeme bezakonja i nepravdi prema muslimanima.”

Zbog straha od mogućeg pripajanja Crnoj Gori ili Velikoj Albaniji, mnogi muslimani u Sandžaku bili su oduševljeni idejom priključenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Jahić uočava da je ovakav stav muslimana bio u značajnoj mjeri posljedica ustaške propagande, kojom se nastojalo uvjeriti ih da im je jedina garancija opstanka ulazak Sandžaka u državni okvir NDH. Dio te propagande bilo je podsjećanje muslimana na nemile događaje iz novije prošlosti i njihova tegobna iskustva sa Srbima i Crnogorcima. Usto, prvobitna naklonost prema NDH, koju su izražavali kako pripadnici bošnjačke elite tako i obični građani, piše Jahić, zasigurno je imala svoj korijen i u svijesti da je iza nove države stajala Njemačka te da je NDH bila dijelom novonastajućeg međunarodnog poretka u kojem su se Bošnjaci, temeljem vjerske solidarnosti, nadali većim pravima i razvojnim mogućnostima za muslimanske narode u odnosu na postojeće prilike, nerijetko posmatrane kroz prizmu mandatne politike Velike Britanije u Palestini. Ta politika smatrana je procionističkom i dugoročno štetnom za interese Palestinaca. Usljed takve percepcije, svaki uspjeh Njemačke u prvim godinama Drugog svjetskog rata slavljen je kao pobjeda nad Englezima i Francuzima, čija je kolonijalna politika smatrana odgovornom za patnje muslimane u svijetu.

Poljuljana nadanja i nepovjerenje prema NDH

Prvobitna nadanja bila su vrlo brzo poljuljana neočekivanim postupcima vlasti nove države. Jahić navodi da je već prvih dana NDH najuglednijim muslimanima Duvna prijetila opasnost za život od strane ustaša, ali je zločine spriječio dolazak italijanske vojske. Brojna pisma upućena reisul-ulemi od muslimana koji se žale na neravnopravan status svjedočila su o jazu između bošnjačkih nadanja i surove političke realnosti. Protokom vremena sve je manje bilo mjesta vjeri u ravnopravan tretman muslimana u novoj državi. Ustaški zločini i prateća odmetanja srpskog stanovništva na teritoriji NDH, koja su bivala sve izraženijom prijetnjom stanovnicima muslimanskih naselja, stvorili su duboke brazde nepovjerenja između katolika i muslimana, koji su jedni druge smatrali odgovornim za novonastalo stanje. “Navedeni razdor, kao indikacija bošnjačkog nezadovoljstva i udaljavanja od ustaškog režima, bio je prepoznatljiv i u tonovima izjava, pisama i predstavkama vjerskih zvaničnika muslimana i katolika koji su uglavnom insistirali na zločinima druge strane nad pravoslavnim življem”, zaključuje Jahić.

Nova dimenzija razdora uslijedila je pojavom rezolucija koje su potpisivali ugledni pripadnici bošnjačkog građanstva u nekoliko gradova Bosne i Hercegovine tokom druge polovine 1941. godine. “Državne vlasti i katolički vjerski krugovi negativno su primili njihovo potpisivanje, koje je ujedinilo Bošnjake različitih profesija te idejnih i političkih usmjerenja na liniji kritike ustaškog režima u onoj mjeri u kojoj je on smatran odgovornim za nesmirujuće talase nasilja i sve teži položaj Bošnjaka u NDH.” Jedna od rezolucija, ona prijedorskog vakufsko‑mearifskog povjerenstva, “opisana je u jednom aktu kao deklaracija uperena protiv Hrvata katolika, kojom se nastoji dokazati zapostavljanje muslimana u korist katolika prijedorskog kraja”, piše Jahić. Nemaju uporišta tvrdnje da su rezolucije imale antifašističko i protuokupacijsko značenje. Rezolucije su bile manifestacija rastućeg nezadovoljstva glavnine bošnjačkog građanstva ustaškim sistemom vladanja i izraz straha za opstanak Bošnjaka u dolazećim godinama. No, jednako su tako neosnovane i ocjene da su ih potpisivali ljudi koji su i prije i poslije rezolucija bili u službi ustaškog režima. Smatrati jednakim lojalnost nametnutoj državi i saradnju s ustaškim pokretom u istoj je mjeri neosnovano kao i tvrditi da su rezolucije 1941. godine predstavljale “važnu prekretnicu u političkom osvješćivanju širokih muslimanskih slojeva”, kao i “odlučan korak naprijed u procesu njihova istrgavanja iz političke dezorijentiranosti i pasivnosti ka aktivnoj borbi.”

Bošnjaci protiv NDH

U prvoj godini NDH glavni uzroci rastućeg nezadovoljstva i udaljavanja Bošnjaka od nove države bili su vjerska i građanska neravnopravnost, pogromi ustaškog režima nad “nearijevcima” te nemoć političkih i vojnih vlasti da zaštite bošnjačko stanovništvo od ustanika i četnika. Na raspoloženje Bošnjaka utjecali su i saveznički vojni uspjesi, ali i aktivnosti na ustrojavanju 13. SS divizije, koje su pojačale nade bošnjačkih prvaka u mogućnost ponovne uspostave autonomije Bosne i Hercegovine, ali i dovele do slabljenja sistema samozaštite putem milicija i odlaska jednog broja mjesnih zapovjednika u partizane. “U jednoj obavijesti GRAVSIGUR-u od 13. maja 1943. godine naveden je govor bojnika Muhamed-age Hadžiefendića na ispraćaju oficirima pozvanim u SS trupe, u kojem nije spomenuo ni jednom riječi Hrvatske države, nego krajeve gdje žive muslimani, kao da se ne bore za Hrvatsku, nego samo za svoja ognjišta. Kao da je Hrvatska država čardak ni na nebu ni na zemlji”, navodi Jahić. U kasno ljeto 1943. godine, brojne dojave dostavljane hrvatskim vlastima oslikavale su nezaustavljivo rastakanje bošnjačkog povjerenja u Nezavisnu Državu Hrvatsku. Nakon kapitulacije Italije u septembru 1943. godine i Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, Bošnjaci su sve masovnije napuštali hrvatske postrojbe i muslimanske milicije i pristupali partizanskim jedinicama.

Posljednjih mjeseci NDH, piše Jahić, rastao je otpor Bošnjaka prema politici ustaških vlasti, naročito u pogledu mobilizacije u ustaške i domobranske formacije. Muslimanske milicije, zeleni kadar i partizanski pokret bili su glavna utočišta, ali i izrazi nezadovoljstva i borbe protiv postojećeg državnog poretka. Vojne vlasti reagirale su pritiscima i terorom, hapšenjem i likvidacijama, nastojeći spriječiti kolaps državnog sistema. Kraj rata znatan broj Bošnjaka dočekao je u odredima formacija neprijateljskih prema NDH, a glavnina bošnjačkog stanovništva bila je pritisnuta teškim teretom posljedica rata i države čija je uspostava bila povodom nezapamćene golgote njihovih sunarodnjaka. A nakon teških godina nezapamćenog narodnog stradanja slijedila je neizvjesnost novih iskušenja i izazova.

PROČITAJTE I...

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!