Bošnjaci u prvoj polovini XX vijeka (2)

Vrijeme izazova, historičara Adnana Jahića, obuhvata neka od najvažnijih pitanja historije Bošnjaka u prvoj polovini XX stoljeća. Knjiga oslikava različite izazove s kojima su se Bošnjaci suočili na mukotrpnom i neizvjesnom putu afirmacije svog nacionalnog, političkog, duhovnog i kulturnog identiteta. Na čvrstoj faktografskoj podlozi, Jahić osvjetljava procese, ličnosti i događaje koji čine jasnijim težinu izazova s kojima su se Bošnjaci suočili u vremenu izrazite historijske dinamike

Da li je opravdano koristiti naziv Bošnjak u savremenoj historiografiji za bošnjački narod u vremenu kada taj termin nije bio u službenoj i javnoj upotrebi? Protivnici takvog korištenja, uglavnom iz historičarskih krugova bosanskohercegovačkog susjedstva, insistiraju na uvažavanju važećih i rasprostranjenih termina. No, dosljedno poštivanje službenih odrednica u konkretnom slučaju, piše Jahić, krajnje je upitno i problematično. To bi podrazumijevalo da se o Bošnjacima (i ne samo o njima) u prvoj polovini tridesetih godina XX vijeka treba govoriti kao o Jugoslavenima, a u NDH kao o Hrvatima. Pritom nije ništa manje problematično ni korištenje vjerske odrednice bosanskohercegovački muslimani.

Jahić ističe da su Bošnjaci i prije službenog priznanja u socijalističkoj Jugoslaviji, s obzirom na njihov neupitni politički i kulturni identitet, bili mnogo više od vjerske zajednice. Bošnjačke političke organizacije, kulturna društva, humanitarne ustanove, štamparije, listovi i časopisi – o svemu je tome već pisano u historijskoj literaturi, kao i o ulozi Bošnjaka u društveno‑političkim tokovima pojedinih državnih tvorevina. Stoga je, tvrdi Jahić, osporavanje upotrebe naziva Bošnjak u historiografiji manje pitanje istine i terminologije, a češće negiranje kontinuiteta jednog naroda koji je tek potkraj minulog stoljeća stekao pravo samostalno se izjasniti o vlastitoj nacionalnoj odrednici.

Jahić Bošnjake posmatra u kontinuitetu društvenog i političkog razvoja, tretirajući važna pitanja kulturne i društvene historije Bošnjaka između dvaju svjetskih ratova, u vremenu u kojem je naziv Bošnjak bio potpuno marginaliziran. On piše da je vjerski faktor bio važan činilac bošnjačke homogenizacije, koju je u međuratnom razdoblju presudno uvjetovao odnos vladajućih elita prema islamu kao religiji. “Islam je najčešće smatran religijom i svjetonazorom koji je inferioran u odnosu na kršćanstvo, kao svojevrsna aberacija i vulgarizacija bitnih premisa kršćanskog vjerovanja, usljed čega je imao, kako je navođeno, negativna duševna i civilizacijska dejstva na svoje sljedbenike i čovječanstvo u cjelini”, ističe Jahić. Pored negativnog portretiranja islama, pisani su i radovi koji su trebali dokazati negativan utjecaj orijentalno-islamske kulture na Bošnjake. Premda je bilo autora koji su isticali da islam nije protiv kulture i da ga ne treba poistovjećivati s osmansko-turskom vladavinom na Balkanu, češći su bili tekstovi u kojima se tražilo od Bošnjaka da se okrenu vrlinama koje, navodno, nisu mogli razviti u orijentalno-islamskom vrijednosnom sistemu.

Ko je kriv?

Ovakva su gledišta, piše Jahić, tokom dvadesetih godina XX stoljeća postala podlogom šireg političko-nacionalnog pristupa, kojeg je obilježavao paternalistički odnos prema našim muslimanima, kao zajednici bez potrebne orijentacije. Istovremeno, svaki oblik kritike vladajućeg režima, uglavnom od strane Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), tadašnje najjače bošnjačke stranke, čiji je predsjednik bio Mehmed Spaho, nailazio je na osude organa vlasti koji su neželjenu kritiku tumačili kao antidržavnu djelatnost. Omalovažavanje islama i muslimana jačalo je sumnje bošnjačkih masa u svrsishodnost prilagodbe evropskim vrijednostima i okretanja leđa starim navikama i tradicijama.

“U političkom smislu to je značilo zbijanje redova oko JMO, koja je u antimodernizmu prepoznala pouzdanu garanciju vlastite popularnosti i afirmacije. U nacionalnom smislu, kako je dobro primijetio jedan autor, neosjetljivost prema muslimanima kao muslimanima imala je nespornu ulogu u očuvanju solidarnosti bosanskih muslimana potkopavajući izglede njihove nacionalizacije”, primjećuje Jahić, prepoznajući u državnoj politici jugoslavenske kraljevine glavnog krivca za teško stanje Bošnjaka. Ono se ogledalo u čestom toleriranju nasilja i zločina, nepravičnoj agrarnoj reformi, diskriminaciji u upravi i administraciji, odsustvu kvalitetne razvojne politike i nejednakom plaćanju vjerskih službenika. Pritom su u obrazovni sistem uvođeni pravoslavni vjerski elementi uvredljivi za muslimane. Međutim, Jahić ističe da su navedenom stanju neosporno doprinosili i sami muslimani. Dovoljan je pogled na odnos između ukupnog broja muslimanske djece i djece koja su pohađala nastavu u građanskim i srednjim školama:

Prema podacima ulema-medžlisa u Sarajevu, od ukupnih 32.957 muslimanskih učenika krajem 1931. godine samo je 2.138 (6,48%) pohađalo građanske i srednje škole. Najviše polaznika građanskih i srednjih škola, srazmjerno broju muslimana, bilo je na području Muftijstva u Sarajevu (935 ili 0,39%), a najmanje na području Muftijstva u Tuzli (290 ili 0,13%). Trinaest godina nakon ujedinjenja, broj muslimanske djece u trima sarajevskim gimnazijama nije bio veći od 15% ukupnog broja učenika spomenutih škola. U sredinama gdje su postojale građanske i srednje škole omjer muslimanskih muških i ženskih polaznika bio je 3:1, 4:1, nerijetko i veći. Ukupan broj muslimanskih djevojaka koje su pohađale građanske i srednje škole iznosio je 607, što je predstavljalo poražavajućih 0,16% ukupne muslimanske ženske populacije početkom tridesetih. Ovi zaostaci nisu bili uzrokovani isključivo bijedom i siromaštvom usljed agrarne reforme i razvojne marginalizacije Bosne i Hercegovine.

Muslimansko pitanje u međuratnom periodu

Srpska štampa u Kraljevini bavila se često muslimanskim pitanjem, ali prvenstveno u smislu širenja srpske nacionalne ideje među muslimanima, odnosno, pridobijanjem muslimana za vladajući beogradski režim. U tome su prednjačili pojedini Bošnjaci. Jahić navodi izvjesnog Muftića, koji je pisao da su Mehmed-paša Sokolović, Ali-paša Rizvanbegović Stočević i Hadži Lojo bili itekako svjesni svog srpskog porijekla. Bitna pretpostavka srpske nacionalne propagande među Bošnjacima nakon 1918. godine, piše Jahić, bilo je isticanje pune komplementarnosti između muslimanstva kao vjerske pripadnosti i srpstva kao nacionalne kategorije, kako bi se obesnažili prigovori da bi se posrbljivanjem muslimani mogli udaljiti od islama. Ne samo da srpstvo i islam mogu ići naporedo, naglašava Krsta Marić, oni se mogu i spojiti i zagrliti. Ipak, srpska javnost bila je svjesna udaljenosti muslimana od srpske nacionalne ideje.

Jahić uočava da je u dijelu srpske javnosti vladalo uvjerenje da je značajna zasluga za udaljenost bosanskohercegovačkih muslimana od srpstva, pored oportunistički nastrojenih političkih elita, pripadala i njihovom vjerskom poglavaru – reisul-ulemi Mehmedu Džemaludinu ef. Čauševiću. On nije pripadao Spahinoj partiji, ali je s njom morao sarađivati u Vakufsko-mearifskom saboru i drugim tijelima vjerske zajednice muslimana. Zamjerano mu je da lično nije učio nijednu džamijsku dovu posvećenu dinastiji Karađorđevića. Nije ga bilo na proslavi desetogodišnjice pobjede srpskog oružja na Kumanovu, što je za neke bila potvrda njegove latentne srbofobije i nepatriotizma. Sredinom dvadesetih smatrali su mnogi Čauševića glavnom preprekom nacionaliziranju muslimana. Iako je bilo pokušaja pridobijanja Čauševića za srpsku nacionalnu stvar, ističe Jahić, on nije dopustio da se vjerska zajednica i prosvjetne ustanove Bošnjaka instrumentaliziraju za nacionalističke i hegemonističke ciljeve vladajućih srpskih elita. Zagovarao je depolitiziranu Islamsku zajednicu i škole koje će biti isključivo hramovi prosvjete. Jahić piše da je bilo nastojanja režima, tokom šestojanuarske diktature, da se integracijom gajretovaca – koji su djelovali na srpskoj nacionalnoj platformi – u tijela i ustanove Islamske zajednice osigura novi oslonac promoviranju srpske / jugoslavenske nacionalne ideje među Bošnjacima, naročito kroz muslimanske vjersko-prosvjetne zavode, poput Fevzije medrese u Travniku, koju je Gajret bezuspješno težio staviti pod svoju upravu, odnosno Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, koja je bila predmet Gajretovih pritužbi Vakufsko-mearifskom vijeću da izbjegava zapošljavanje “iskusnih nastavnika pedagoga sa akademskom spremom koji su nacionalno srpski orijentisani”.

Jahić smatra da su učinci srpskog projekta nacionalizacije Bošnjaka bili kontraproduktivni: “Štampa i političari između dva svjetska rata svojatali su Bošnjake kao neupitne, neprijeporne Srbe i Hrvate, ali su ih pri svakom opozicionom držanju, pri svakoj artikulaciji stavova koji su odudarali od težišnih postulata i ciljeva srpske i hrvatske politike nazivali Turcima, Azijatima, Sulejmanima – anacionalnim elementom i prevrtljivcima – jačajući njihovu posebnost, koja se trebala izgubiti u važećim nacionalnim obrascima.” Tako su očuvanju i profiliranju muslimanskog (bošnjačkog) identiteta svojom politikom i postupcima, tonovima svojih komentara i poruka, doprinosili upravo oni koji su insistirali na odsustvu njegove historijske osnove, smisla i sadržaja.

PROČITAJTE I...

Sukobi u Saboru počeli su prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici krajem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje jezičkog i agrarnog pitanja u Saboru prekinulo je definitivno sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim grupama te do nastojanja Zemaljske vlade da stvori radnu većinu, sastavljenu od poslanika iz sve tri vjersko-nacionalne grupe

Bez ZAVNOBiH-a, i na njemu izgrađenih institucija javne vlasti, ne bi bilo ni aktualne državne neovisnosti. Bošnjaci su uvijek Bosnu smatrali svojom domovinom, baš kao i danas, te tradiraju sve pozitivne tekovine jedne takve ideje, bez obzira na to u kakvim se povijesnim kontekstima ona razvijala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!