Bošnjaci u Njemačkoj

Ključnu ulogu u organiziranju bošnjačke manjinske zajednice imala je Islamska zajednica Bošnjaka u Njemačkoj putem džemata koji su se od samog početka stavili na raspolaganje. U cijelom procesu organiziranja bošnjačke zajednice pomogle su i vlasti Njemačke, koje su i tada stimulirale integriranje Bošnjaka u njemačko društvo

 

Činjenica je da u srcima mnogih Bošnjaka Njemačka zauzima posebno mjesto. Razlog tome jeste prijateljski odnos ove države prema Bošnjacima u trenucima kada je to bilo najpotrebnije. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu Njemačka je velikodušno otvorila svoje granice za oko 300.000 naših izbjeglica. Mnoge izbjeglice iskoristile su tadašnje njemačke zakone koji su omogućavali trajni ostanak, što je u konačnici rezultiralo time da u Njemačkoj danas boravi između 120.000 i 150.000 Bosanaca i Hercegovaca.

Iako se bošnjačka migrantska priča u Njemačkoj većinom veže za početak rata i period od 1992. do 1995. godine, važno je napomenuti da je proces migriranja u ovu državu počeo mnogo ranije, još nakon završetka Drugog svjetskog rata. U početku su u Njemačku dolazili politički migranti koji se nisu slagali s tadašnjim komunističkim režimom u Jugoslaviji. Mnogo je više bilo onih koji su put Njemačke krenuli tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ovog puta razlog je bila ekonomska situacija u bivšoj državi. Ekonomske migracije stanovnika Bosne i Hercegovine, ali i zemalja iz okruženja, nastavljene su do danas zbog činjenice da je Njemačka prije nekoliko godina pojednostavila dolazak radne snage s područja Zapadnog Balkana.

ZNAČAJ ISLAMSKE ZAJEDNICE BOŠNJAKA

Meho Travljanin predsjednik je Islamskog kulturnog centra Bošnjaka u Berlinu. U Njemačku je došao kao izbjeglica tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Prisjećajući se svojih početaka, Travljanin napominje da je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća naša dijaspora bila suočena s raznim problemima koji su je sputavali. Neizvjesnost među Bošnjacima trajala je sve do početka 2000. godine, kada se primjećuje značajniji napredak.

“Islamski kulturni centar Bošnjaka u Berlinu osnovan je 1989. godine, što se može uzeti kao godina početka prvog ozbiljnijeg organiziranja Bošnjaka u Berlinu. Uslijed rata u Bosni i Hercegovini, dolazi do povećanja broja Bošnjaka u Njemačkoj, koji su se na početku nalazili u veoma teškom položaju. Naime, iako je Njemačka prijateljski primila brojne izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, veoma je teško bilo dobiti dozvolu za boravak. To je predstavljalo probleme za našu zajednicu, koja je tek nakon 2000. godine u velikoj mjeri uspjela srediti svoje stanje”, prisjeća se Travljanin.

Ključnu ulogu u organiziranju bošnjačke manjinske zajednice imala je Islamska zajednica Bošnjaka u Njemačkoj putem džemata koji su se od samog početka stavili na raspolaganje. U cijelom procesu organiziranja bošnjačke zajednice pomogle su i vlasti Njemačke, koje su i tada stimulirale integriranje Bošnjaka u njemačko društvo.

“Islamska zajednica Bošnjaka u Njemačkoj već trideset godina pozitivno utječe na naš narod. Čitava naša organizacija odvijala se oko džemata koji za nas nisu imali samo vjersku ulogu već su se u njima održavale razne aktivnosti s ciljem afirmiranja Bošnjaka. S vremenom su Bošnjaci kao zajednica sve više jačali, a dokaz tome su i zgrade Islamskog centra koje smo napravili. Svi mi džemat doživljavamo emotivno jer znamo koliko je značajan u našoj afirmaciji. Aktivnosti Islamske zajednice Bošnjaka i dalje se nastavljaju, imamo oko 250 polaznika u mektebe. Tu su i bosanske dopunske škole, u kojima se uči bosanski jezik i naša tradicija. Brojna predavanja gostiju iz Bosne i Hercegovine, kao i već tradicionalno druženje nedjeljom, definitivno olakšavaju Bošnjacima život izvan njihove domovine. U svemu ovome pomogla nam je i Njemačka, koja je tokom svih ovih godina dokazala da je iskreno prijateljska zemlja Bosni i Hercegovini”, naglašava Travljanin.

Među uspješnim Bošnjacima koji su u Njemačku stigli prije 2000. godine jeste i Mostarac Faris Kalabić. On je u Njemačku stigao krajem 1996. godine radi završavanja doktorata. Stečene vještine omogućile su mu zaposlenje u Evropski patentni ured, u kojem radi i danas. Kako kaže, vječna tema naše dijaspore jeste povratak u Bosnu i Hercegovinu, čemu treba posvetiti posebnu pažnju.

“U Njemačkoj sam od Božića 1996. godine, kada sam došao radi doktorata koji je bio zajednički projekt TU ‘Wien’ i ‘Paul Drude Institutaiz’ iz Berlina. Doktorat je bio iz oblasti poluprovodničkih tehnologija (čipovi za komunikacionu tehniku). Nakon doktoriranja, sve do danas sam uposlenik Evropskog patentnog ureda, i tu radim kao patentni advokat, te kao ispitivač evropskih patenata. Povratak u domovinu vječna je tema čitave dijaspore. Mislim da je zanimljivije pitanje da li će naša djeca i u kojoj mjeri razviti empatiju i osjećaj pripadnosti Bosni i Hercegovini, iako je zapravo poznaju samo iz roditeljskih priča”, navodi Kalabić.

Da su Bošnjaci veoma uspješni i integrirani u njemačko društvo, potvrđuje i Edin Atagić, dugogodišnji predsjednik Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj, koji je trenutno potpredsjednik Sabora Islamske zajednice. Atagić je u dva mandata bio vijećnik u Vijeću stranaca Ulma. Iako je rođen u Ulmu, ta činjenica nikada nije narušila njegovu vezu s domovinom.

“Moja ‘njemačka priča’ počela je mojim rođenjem 1977. godine u Njemačkoj. Rođen sam u Ulmu, gradu na Dunavu, koji se nalazi između Stuttgarta i Münchena. Roditelji su porijeklom iz Zvornika, a otac je, nakon zanata i kratkotrajnog rada u jednoj zvorničkoj fabrici, napustio rodni grad početkom sedamdesetih godina i došao u Ulm, gdje se zaposlio u poznatoj fabrici kamiona ‘Magirus-Deutz’. Sasvim sigurno mogu istaći da su Bošnjaci primjer uspješne integracije, ne samo u njemačko društvo već i austrijsko, australijsko, kanadsko, švedsko itd. O tome svjedoče objektivni pokazatelji zvaničnih institucija. Bošnjaci aktivno i veoma uspješno sudjeluju u poslovnom i radnom životu, njihova djeca postižu značajne uspjehe na svim poljima, rade na istaknutim pozicijama u uglednim, svjetskim kompanijama. Rijetki su narodi koji u svom biću imaju ovoliko velik stepen sposobnosti da se integriraju u nove životne sredine. To je svakako historijski naslijeđena vrlina našeg naroda”, ističe Atagić.

NI U NJEMAČKOJ NE TEKU SAMO MED I MLIJEKO

Ranijih godina nije se previše pažnje posvećivalo dijaspori, koja je jedan od najvećih ulagača u Bosnu i Hercegovinu. Toga je svjestan i Atagić, koji upozorava da se odnos prema dijaspori treba značajnije popraviti kako ne bi došlo do zahlađenja odnosa na relaciji “dijaspora – matica”.

“Pitanje je koliko će povezanost i osjećaj prema matici potrajati. Nažalost, bilježimo konstantan porast ispisa iz državljanstva BiH, a s daljnjim asimiliranjem dolazi i do većeg i trajnog udaljavanja od matice. Razlog je i u tome što je dijaspora potpuno marginalizirana. U dijasporu u proteklih dvadeset godina niko nije ulagao, bar meni nije poznat niti jedan program i plan (izuzev najnovije inicijative Švicarske) za pospješivanje tog odnosa. Potpuno nedostaje strategija kako uključiti dijasporu u proces društveno-političke i svih drugih vidova afirmacije Bosne i Hercegovine u zapadnoj Evropi i svijetu”, smatra Edin Atagić.

Prijateljski odnos Njemačke prema Bosni i Hercegovini primjetan je dugo godina. Zato je sve više mladih iz Bosne i Hercegovine koji se odlučuju za iseljavanje u ovu prijateljsku zemlju. Iako se u većini naših medija stvara slika o tome kako se odlaskom u Njemačku ustvari dolazi do rješenja svih problema, Atagić misli drugačije.

“Njemačka je kičma i osovina Evropske unije, najznačajniji geopolitički i ekonomski faktor. Samo uz snažnu podršku i pomoć Njemačke, Bosna i Hercegovina će se, ako Bog da, naći u društvu članica NATO i Evropske unije. Toga trebamo biti svjesni. Njemačka je svoja vrata otvorila i ‘ekonomskim migrantima’ iz Bosne i Hercegovine, među kojima je najviše mladih. Imam razumijevanje za te mlade ljude. U matičnoj državi ne vide perspektivu za zapošljavanje i osnivanje porodice. Visokokvalificirani među njima će se brzo situirati. Međutim, mnogi se zapošljavaju u građevinskom sektoru ili zdravstvu, značajan broj u sektoru transporta i logistike. Riječ je u velikoj mjeri o loše plaćenim poslovima u privatnim firmama i ustanovama s lošim radnim uvjetima, bez velike perspektive za lično usavršavanje i napredak. Mnogi će se stoga brzo razočarati kada uvide da ni u Njemačkoj ne teku samo med i mlijeko”, naglašava Atagić.

Nedavne izjave njemačkog ministra Horsta Seehofera kako “islam ne pripada Njemačkoj” nisu previše zabrinule Bošnjake jer, kako kaže Atagić, takvi i slični istupi korišteni su i ranije, naravno u određenim razdobljima u političke svrhe.

“Ministar Seehofer je u intervjuu također rekao da ‘muslimani moraju živjeti s nama, a ne pored nas i protiv nas’. Ova je izjava još tragičnija. Budući da se veliki broj muslimana smatra Nijemcima, postavlja se pitanje ko su to ‘oni’ i ‘mi’. Valjda po svjetonazoru ministra Seehofera, Nijemac ne može biti ujedno i musliman i obrnuto. Pitanje da li islam pripada Njemačkoj ili ne prilično je bajata debata koja se u određenim političkim krugovima podgrije s vremena na vrijeme. To muslimanima u Njemačkoj ne predstavlja ništa novo. Ono što mnogi ne razumiju jeste činjenica da se to plasira baš u vrijeme kada bilježimo gotovo svakodnevno napade na muslimane i njihove ustanove u ovom društvu. Istaknuti nosioci političke odgovornosti ne bi trebali doprinositi daljem stigmatiziranju i marginaliziranju određenih građanskih grupacija i religijskih zajednica. U tom smislu nas raduje neposredna reakcija kancelarke Merkel na ovu izjavu kojom je ponovo dala do znanja da ona navedeno pitanje vrednuje potpuno suprotno”, konstatira Atagić.

Ahmed Spahić, predsjednik omladinskog Udruženja “Mreža bh. studenata”, ističe da većina članova ove organizacije, uz Bosnu i Hercegovinu, Njemačku smatra svojom drugom državom, ali da im ta činjenica ne smeta pri projektima kojima pomažu Bosni i Hercegovini.

“'Mreža bh. studenata’ fokusirana je na ekonomska i obrazovna pitanja. Što se tiče članova ‘Mreže’, većina razmišlja o tome kako se aktivno uključiti u procese u Bosni i Hercegovini. To ne mora nužno značiti stalni povratak u BiH, već život na relaciji Njemačka – Bosna i Hercegovina. Danas nije toliko bitno gdje vam je prijavljeno prebivalište. Iz Njemačke, Austrije, Švedske ili Švicarske možete pokrenuti biznis koji će uključiti Bosnu i Hercegovinu. Bitno je umrežiti te pozitivne snage i stvoriti preduvjete za jednostavniji proces investiranja. Mreža aktivno sudjeluje u kreiranju pozitivnog ambijenta između predstavnika dijaspore i zvaničnih institucija države Bosne i Hercegovine. Sve to ukazuje da će u budućnosti odnos između Bosne i Hercegovine i Njemačke jačati na obostrano zadovoljstvo”, zaključuje Spahić.

 

PROČITAJTE I...

Glavni problem jeste u tome što Bosna i Hercegovina nema ministarstvo dijaspore. Nema nikakvu organiziranu maticu iseljenika. Ono što je, također, žalosna činjenica jeste da naše iseljeništvo nije u harmoniji. Postoje ozbiljni animoziteti. Ni toliko godina nakon rata naše iseljeništvo nema jasno definiran stav o mnogim pitanjima i nema jasno definiranog zastupnika. Sve se svodi na to da ima mnogo organizacija koje tvrde da su legitimni zastupnici dijaspore iako je njihov legitimitet, blago rečeno, upitan. Sve su to veoma bitna pitanja na koja se moraju naći odgovori. Ljudi se masovno asimiliraju, upozorava Makarević

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!