Bošnjaci su u očima Hrvata nešto kao jednoćelijski organizmi, kao alge, kao bakterije, kao robovi

Šta nam poručuje slučaj Rasima Ćulafića, koji je u Karlovcu držan kao rob, ali i drugi slučajevi modernih “berača pamuka” s prostora BiH? Hrvatski mediji nedvosmisleno su osudili ove slučajeve, ali izbjegavaju primijetiti da je upravo detalj “Bosanca”, kojim su nesretni ljudi etiketirani kao diskvalifikacija, kao simbol nečega manje vrijednog, untermenscha, polučovjeka, ljudske “stoke”, ujedno posljedica kolektivnog doživljaja i stereotipa koji se u Hrvatskoj prvenstveno ispoljava prema Bošnjacima

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Nedavni stravični slučaj modernog robovlasništva u Hrvatskoj, tj. slučaj nehumanog i dugotrajnog zlostavljanja Rasima Ćulafića, koji je gotovo dvije godine držan i tretiran kao rob od strane jedne porodice iz Draganića kraj Karlovca, više je od individualne ljudske tragedije, ili još jednog zakazivanja socijalnih službi. Nažalost, ne radi se o izoliranom događaju jer smo prije nekoliko mjeseci zabilježili slučaj mladića i djevojke iz BiH koji su u Zagrebu bili duže vremena držani i iskorištavani protiv svoje volje, kao i slučaj Mileta Utrobčića, zvanog Mesar, iz Posušja koji je po optužbi splitskog tužiteljstva također jednu osobu držao kao roba i trgovao ljudima. Zajedničko svim ovim slučajevima jeste da sve žrtve dolaze s prostora BiH te da su po izvještajima iz medija kao takve bile i tretirane, tj. ponižavane i maltretirane kao “Bosanci”. Da su se kojim slučajem zaredali slični slučajevi u BiH, a da je neko držao i ponižavao “roba” kao Hrvata, vjerovatno bi se konstruirala teza o kampovima ISIL-a koji muče nemuslimane.

Međutim, hrvatski mediji nedvosmisleno su osudili spomenute slučajeve, ali izbjegavaju primijetiti da je upravo taj detalj “Bosanca” kao diskvalifikacija, kao simbol nečega manje vrijednog, untermenscha, polučovjeka, ljudske “stoke”, ujedno posljedica kolektivnog doživljaja i stereotipa koji se u Hrvatskoj prvenstveno ispoljava prema Bošnjacima. Odnosno, prema tzv. “muslićima” i “Bosančerosima” koji su dostatni da glume u glupavim humorističkim serijama, ali sa sumnjičenjem se promatraju kada ravnopravno sudjeluju u društvenom životu. Počesto je to i na razini javnog incidenta kada se ističu i ciljano biraju ličnosti s izmještenim i konfuznim identitetima, kada hrvatska javnost Bošnjake ili muslimane selektivno percipira kroz ljude koji pripadaju društveno-političkoj krajnosti i stranputici, poput slučaja Zlatka Hasanbegovića, borca za kroatizaciju i purizam u nazivima zagrebačkih ulica.

No, tradicionalni motiv čovjeka iz BiH, posebno Bošnjaka, kao sezonskog ili najamnog radnika, fizikanera, hamala, a u ekstremnom slučaju i roba, jako je čest u hrvatskom javnom diskursu i svjesno ili podsvjesno se reflektira na ukupne političke odnose između dvaju naroda i dviju država.

ANONIMNE I BEZLIČNE HORDE BOŠNJAKA

Šovinistički i nipodaštavajući motivi redovno se pojavljuju u raspravama na vritualnim hrvatskim okupljalištima, posebno onim nacionalističkim, poput portala Poskok, foruma HercegBosna, ali i na onim mainstream forumima u Hrvatskoj, poput forum.hr, index.hr, kao i mnogobrojnim sličnim grupama na Facebooku i stranicama gdje je jedan od glavnih argumenata, kada se treba ukazati na superiornost Hrvata i inferiornost Bošnjaka, upravo motiv “jadnih” bošnjačkih najamnih radnika. Motivi se proširuju fotografijama “sirotih” Bošnjaka koji tokom sezone čekaju na hercegovačkim raskrsnicama da ih pokupe hrvatske gazde, ne bi li im brali voće i povrće, zatim fotografijama bošnjačkih irgeta crnih od stajanja na suncu dok čekaju da nađu posla po gradilištima Dalmacije. Koliko su ove fotografije tačne, govori i podatak da su u 2017. godini samo u Makarskoj gosti iz BiH bili na drugom mjestu po broju turističkih posjeta, a koliko su Hrvati zaradili od 133.897 noćenja tih “Bosančerosa”, oni sami najbolje znaju.

Ono što je ovdje važno i simptomatično jeste da su rečeni stereotipi validni, tačni i značajni u očima hrvatskih diskutanata. Direktno su vezani i za one stereotipe kojima se Bošnjaci deindividualiziraju, a jedan je Bošnjak sasvim nalik nekom drugom Bošnjaku, pa se stvara ugođaj u kojem se ukida kontakt sa zajednicom različitih individua, već se ima posla s bezličnom masom koja ima svoj kolektivni um i gotovo djeluje kao jednoćelijski organizam, kao alga, kao bakterija, kao rob, kao berač pamuka. Ovaj se stereotip gotovo uvijek upotrebljava kada treba Bošnjake, ili prostor na kojem Bošnjaci žive, označiti kao izvor opasnosti, nečeg nepoznatog i stranog, terra incognita gdje se gibaju anonimne i bezlične horde drugih i drugačijih. Zato se stereotipi lahko šire i proširuju, pa Bošnjak, ako nije kućni rob i lik iz vica, onda je radikal koji s turbanom i kalašnjikovom čeka da preko granice upadne u “lijepu njihovu”.

Ono što primjećujemo u medijima ili društvenim mrežama osigurava kontinuirani izostanak političke korektnosti, a njega se može naći i u privatnim razgovorima, brijunskim transkriptima, historijskim ogledima o BiH, posebno u vezi s proteklom agresijom na BiH, ali i pratećim izjavama današnjih hrvatskih političara. Službeni Zagreb pokušavat će BiH oslikati ili kao neki loše definirani međuprostor ili radi njenog većinskog bošnjačkog stanovništva oklevetati kao tamni vilajet i uporište terorista koje Zapad treba staviti pod pasku Zagreba, koji će ga kontrolirati i civilizirati.

OD KOJIH STRAHOVA BOLUJU HRVATI

Takva vrsta bipolarnog i gotovo šizofrenog stava gdje se drugi posmatra istovremeno i kao prezira vrijedan tužni homo primitus, ali i kao opasni, podmukli i prijetvorni fanatik, direktno se odražava i na položaj bošnjačke manjine u RH, ali i na ukupne hrvatsko-bošnjačke odnose. U Hrvatskoj su tako najbolje prihvaćeni oni Bošnjaci koji su prošli ideološki tečaj potpune asimilacije i prihvaćanja vrijednosti, običaja, predrasuda i interesa hrvatske većine, tj. društva i države, sve do krajnjeg stadija nijekanja vlastitog identiteta i svođenja na nivo Hrvata muslimana. Da se ne radi samo o nekoj atmosferi koja stihijski rađa ovakve rezultate, nego smišljenom političkom djelovanju, pokazuje i trend da su bošnjački Čiče Tome raznim malverzacijama i podržani od hrvatske politike došli na čelo raznih bošnjačkih ili Bošnjacima bitnih ustanova i organizacija u Hrvatskoj, čime ih dezavuiraju i obesmišljavaju ponajprije tako što njihov rad, umjesto u njegovanje i očuvanje bošnjačke posebnosti, usmjeravaju u asimilaciju i služenje interesima hrvatske politike.

U BiH imamo po ovom pitanju čak i težu situaciju jer hrvatska politička misao pitanje segregacije naspram Bošnjaka i separatizma u odnosu na BiH više ne vidi kroz prizmu nekih konkretnih političkih ciljeva ili interesa, niti djeluje u smislu racionalnog političkog aktera, nego uzima kao polazište aksiom nemogućnosti demokratskog života civilizacijski superiornijih, ali malobrojnijih Hrvata pod manje civiliziranom bošnjačkom većinom. Takav ultimativan nastup i nepomirljivi stavovi ne samo da sprečavaju bilo kakav racionalan politički dijalog između dvaju naroda nego doprinose raspirivanju mržnje te čine život nemoguć, kako Bošnjacima, tako i Hrvatima. Bošnjaci, tamo gdje su manjina, nalaze se pod stalnim diskriminatornim pritiskom, ne samo političkim nego i kulturološkim, a hrvatska manjina u većinski bošnjačkim prostorima od vlastite se politike drži u stanju stalnog opsadnog mentaliteta i egzistencijalnog straha, što je potiče na iseljavanje.

Posljedice takvih kulturoloških predrasuda prema Bošnjacima osjete se i na međudržavnom nivou, gdje je od početka prisutno odbijanje hrvatske politike da prihvati Bošnjake kao legitimnog i sebi ravnog partnera, a time i BiH kao sebi ravnu državu. Svaki postupak bošnjačke politike u smislu zaštite interesa vlastite države i naroda shvata se gotovo kao travestija, uvreda prirodnom poretku stvari, abnormalnost koja izaziva bijes, zebnju i gađenje, kao da se svjedoči nekom neprirodnom činu. Ta naviknutost da se Bošnjake uzima zdravo za gotovo, u najgorem slučaju kao bezličnu istočnu hordu, u najboljem kao materijal od kojeg se može napraviti polovan Hrvat, jeste nešto što je konstanta u hrvatskoj politici još od druge polovine 19. stoljeća.

Korijen ovakvom stanju možda se može tražiti u dugotrajnoj historijskoj frustraciji hrvatske intelektualne elite vlastitom pozicijom ugrožene evropske periferije, pereca koji se mrvi i koji svaki čas može pasti pod vlast Istoka. Nakon što se okupacijom BiH od strane Austro-Ugarske Bosna i Hercegovina prvi put našla u istom administrativnom okviru s Hrvatskom, te duboke i drevne dvojbe i strahove ovlaš je prekrila pobjednička patina uvjerenosti u vlastitu civilizacijsku superiornosti i svojevrstan “kraj historije” po ovom pitanju. Kada povijest nije završila, a pogotovo kada nije završila onako kako se priželjkivalo, iskonski strahovi i kompleksi manje vrijednosti isplivali su i sada se oni stalno smjenjuju, kombiniraju, kaleme sa stečenim predrasudama i uvjerenjima o vlastitoj superiornosti naspram Bošnjaka.

Da bi se promijenile ovakve predrasude koje najviše štete ne samo za odnos između dvaju naroda i dviju država nego i razvoju i pluralizaciji hrvatskog društva te njegovom istinskom ulasku u zajednicu modernih evropskih naroda, potrebna je svojevrsna promjena paradigme, konačni izlazak iz devetnaestovjekovnih snoviđenja, odustajanje od historijskih ćorsokaka i pretenzija, konačni ulazak u modernost te prihvatanje pozitivnih tekovina Evropske unije koje govore o ravnopravnosti naroda i kultura.

PROČITAJTE I...

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!