Bošnjaci su se žestoko opirali okupaciji, ali njihov jedinstveni stav polahko se gubio

Bošnjački otpor okupaciji manifestirao se na više načina, a, osim oružanog otpora, svakako treba istaći pasivni otpor putem iseljavanja stanovništva, kao i otpor novim nametnutim sistemima; posebno se to odnosi na bojkot obrazovnog sistema. Reakcija Bošnjaka bila je veoma oštra nakon što su saznali da su velike sile dale amandman Austro-Ugarskoj koji im daje pravo upravljanja nad Bosnom i Hercegovinom. Bošnjaci su se nakon toga naoružali s ciljem da se odupru

Za stanovnike Bosne i Hercegovine Velika istočna kriza i Berlinski kongres donijeli su pravi prevrat u njihovim životima. Odluke Berlinskog kongresa označile su radikalne promjene za stanovništvo Bosne i Hercegovine jer je ona povjerena Austro-Ugarskoj na upravljanje, bez formalnih povreda dotadašnjih sultanovih prava. Godine 1878. Bošnjaci nisu imali svoju formalnu organizaciju u koju bi se udružili. Svoju političku organizaciju stvorili su tek nakon dolaska austrougarske vlasti na prostore Bosne i Hercegovine. Politika austrougarskog režima, konzervativna po prirodi, prodirala je u sva područja društva. Mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine odupirali su se nametnutim novinama novog režima, kako oružanim putem, tako i javnim protestima.

AUSTRO-UGARSKA SE NIJE DRŽALA POSTIGNUTIH DOGOVORA

Na Berlinskom kongresu u junu 1878. godine donesene su odluke o prekrajanju karte Balkana, što je ustanovilo novi politički poredak koji je potrajao sve do Prvog svjetskog rata. Vodeće evropske sile, Velika Britanija, Njemačka i Francuska, težile su da svoju teritoriju prošire “preko mora”. Za razliku od njih, Austro-Ugarska se morala okrenuti djelovanjem prema Balkanu kako bi ostala u utrci s ostalim silama. Pravo da Austro-Ugarska uvede svoju upravu u Bosni i Hercegovini bio je njen glavni dobitak u potencijalnom utjecaju na Balkanu. Ovim diplomatskim potezom zadatak Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini bio je da uspješno demonstrira upravljačke sposobnosti, čime će ona uspostaviti svoju potpunu kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom, što Bošnjacima nije išlo u prilog.

Novopazarska konvencija, ili Aprilska konvencija, iz 1879. godine riješila je zakonski status Bosne i Hercegovine te potvrdila da je sultan zadržao pravo suvereniteta uprkos austrougarskoj okupaciji. Austro-Ugarska je dobila pravo na vojsku, koje osigurava separaciju od Srbije i Crne Gore. Ovakve odluke govore o tome da je dvojna monarhija trgovala s mnogim pravima u svojoj tadašnjoj koloniji. Iako je, prema dogovorima i svojim političkim obećanjima, trebala omogućiti Bošnjacima neometanu saradnju i komunikaciju sa svojim tadašnjim duhovnim vođama u Osmanskom carstvu, često se dešavalo da dolazi do narušavanja ovih odredbi, što je značilo da se Austro-Ugarska nije držala postignutih dogovora.

Takav odnos novoosnovane vlasti nailazio je na negodovanje domaćeg bošnjačkog stanovništva, međutim, Austrija je sve to dobro znala kontrolirati. Dolaskom u Bosnu i Hercegovinu, Austro-Ugarska je primijenila britanski model kolonijalizma, zadržavajući domaće kulturne kodove te status postojećih elita, dok su zapadne norme ponašanja i administrativne tehnike nametane postepeno. Ovakav odnos tokom okupacije Bosne i Hercegovine različit je od klasičnih kolonijalnih nametanja režima koji je bio prisutan kod Francuza, a ogledao se u tome da se domaće okupirano stanovništvo asimilira pomoću jezika i kulture. Dolazak nove vlasti za Bošnjake značio je gubitak prijašnjih privilegija, a takav stav prema ovom dijelu bosanskohercegovačkog stanovništva zauzeo je Kallay, koji se trudio da se Bošnjacima ukinu sve političke i zakonske povlastice.

BOŠNJACI IZMEĐU STAMBOLA I BEČA

Bošnjaci su se nakon okupacije našli između utjecaja iz Beča i onog iz Stambola. Prvi utjecaj želio ih je prilagoditi na onaj način na koji će što više biti lojalni novoj vladi, dok se nostalgija i povezanost s nekada matičnim Stambolom još uvijek mogla osjetiti. Zbog takve složene situacije, Bošnjaci su pružali žestok otpor prema austrougarskoj vlasti pokazujući im time da je ne prihvataju. Bošnjački otpor okupaciji manifestirao se na više načina, a, osim oružanog otpora, svakako treba istaći pasivni otpor putem iseljavanja stanovništva, kao i otpor novim nametnutim sistemima; posebno se to odnosi na bojkot obrazovnog sistema. Reakcija Bošnjaka bila je veoma oštra nakon što su saznali da su velike sile dale amandman Austro-Ugarskoj koji im daje pravo upravljanja nad Bosnom i Hercegovinom. Bošnjaci su se nakon toga naoružali, s ciljem da se odupru okupaciji. Diplomatski i konzularni predstavnici imali su informacije o organiziranju nezadovoljnih Bošnjaka, međutim, nisu pronašli način da ih spriječe u nastojanju da novoj vlasti pruže vojnički otpor.

U trenutku kada je austrijska vojska ušla na teritoriju Bosne i Hercegovine 29. jula 1878. godine počele su intenzivne borbe. Austro-Ugarska je shvatila ozbiljnost vojnog otpora, pa je stoga za potrebe okupacijskog otpora upotrijebila između 72.000 i 268.000 vojnika. Nakon 76 bitaka u 80 dana, otpor je ugašen, a predvodnici vojničkog otpora uhapšeni su te osuđeni na smrt. Vojnički otpor Bošnjaka nije bio jedini bunt okrenut spram Vlade Austro-Ugarske. Bošnjaci su svoja nezadovoljstva iskazivali i kroz protest, a jedan takav desio se 1890. godine, kada se Bošnjaci u Sarajevu bune protiv sve većeg broja vjerskih konvertiranja. Ova reakcija Bošnjaka bila je povod za donošenje statuta 1891. godine koji je regulirao ovo po njih veoma bitno pitanje. Nezadovoljstvo se širilo i bilo je prisutno u svim slojevima bošnjačkog stanovništva. Vlada je primala veliki broj peticija i žalbi koje su govorile o nekorektnom odnosu vlasti, a borba se manifestirala kroz razne akcije, definitivno najradikalniji oblik bunta bio je iseljavanje stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Iseljavanje Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine počelo je odmah nakon dolaska Austro-Ugarske, a trajalo je tokom čitavog perioda njene vladavine. Međutim, najveći val iseljavanja prema Turskoj bio je zabilježen poslije aneksije, kada se iselilo 5.255 porodica, prema zvaničnim podacima.

Austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine te prelazak iz islamsko-orijentalnog u evropski i kršćanski civilizacijski krug muslimani su doživjeli kao veoma negativan proces, pa su učestala iseljavanja bila razumljiva. Bošnjačko stanovništvo, koje je bilo u velikoj mjeri vezano za Osmansko carstvo, u prvim godinama okupacije nije se moglo pomiriti s činjenicom da u Bosni i Hercegovini dolazi do promjene vlasti, pa su iseljavanja bila sve češća i masovnija. Većina muslimanskih iseljenika smatrala je da život pod nemuslimanskom vladom za njih neprihvatljiv, a tu odredbu iz Kur’ana smatrali su veoma važnom i bili su joj dosljedni. Svoj novi život počinjali su daleko od svoje domovine, a najčešće su to bili odlasci u druge dijelove Osmanskog carstva. Ugledni iseljenici pokušavali su osnovati organizacije preko kojih su tražili da turske vlasti reagiraju na trenutno stanje u Bosni i Hercegovini, međutim, nastojanja iseljenika da se pitanje bosanskih muslimana stavi na vrh prioriteta pred osmanske vlasti nikada nije dobio na značajnosti. Nezadovoljstvo s novom vlasti Bošnjaci su iskazivali i zbog gubitka lokalnih poslova, koji su sada radili austrougarski doseljenici.

Ovakvi stavovi prema novoj vlasti nisu bili prisutni kod cjelokupnog bošnjačkog stanovništva zbog toga što su neki muslimani iz viših slojeva stanovništva pokušavali svoje odnose s novom vlasti očuvati i ne kvariti, naravno, zbog svojih ličnih interesa. Veoma je važno istaknuti da bošnjački intelektualci s područja Sarajeva, na čelu s Hercegovcem Mehmed-begom Kapetanovićem, zahtijevaju pokretanje sedmičnog časopisa pod nazivom Bošnjak.

Glavni cilj pokretanja ovog sedmičnog časopisa bio je odbrana Bošnjaka i njihovih interesa koje su ugrožavali srpska i hrvatske politika, a čiji je glavni cilj bio da Bošnjake pripoje svojim interesima, ne smatrajući ih zasebnom cjelinom. List je u veoma kratkom roku imao zadatak istaknuti nove društvene vrijednosti i stimulirati transformaciju među bošnjačkom elitom. Bošnjak je često govorio o obrazovanju, te je radio na tome da pomogne bošnjačke porodice i usmjeri ih prema obrazovanju vlastite djece. U časopisu se isticalo da Srbi i Hrvati nastoje svoju djecu obrazovati i da ne vide nikakve smetnje tome jer nova vlast i njen obrazovani sistem neće sigurno utjecati negativno na bošnjačku omladinu. Strategija tadašnje bošnjačke elite mijenjala se između saradnje i protesta te se može posmatrati kao logična posljedica austrijskog nastojanja da bosanskom društvu nametne formalno birokratsko uređenje. Uslijed ovakvog stanja, Bošnjaci su izražavali negativan stav protiv nove vlasti, međutim, njihov jedinstveni stav povodom ovog pitanja polahko se gubio u nadolazećem periodu zbog prorežimske orijentacije određenih bošnjačkih političara.

PROČITAJTE I...

U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu u Gacku su ubijena i poginula 182 Bošnjaka. Još se traga za njih 48. Oko 400 Gačana poginulo je na ratištima na kojima su vođene bitke za odbranu Bosne i Hercegovine. Gačani nisu imali hrane i vode, nisu imali oružja i municije, ali su imali heroje Envera Bašića, Kemu Juga, Hajrudina Hapu Čamparu...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!