Bošnjaci su procentualno dali najveći doprinos odbrani Hrvatske

Zanimljivo je uporediti broj od 350.000 pripadnika HV-a s 3.736,356 Hrvata na popisu iz 1991. godine. Kada bi od 350.000 oduzeli Bošnjake i pripadnike HV-a drugih nacionalnosti, procentualno učešće Hrvata bilo bi niže od procentualnog učešća Bošnjaka, a u odnosu na ukupan broj pripadnika tih naroda na popisu iz 1991. godine. Svrha ovog osvrta nije utvrđivanje statističke preciznosti učešća Bošnjaka u odbrani Hrvatske u odnosu na njihov ukupan broj u toj državi i u odnosu prema drugim narodima u njoj, ali jeste da ukaže na neistinitost hrvatske propagande u smislu da Bošnjake nije zanimala odbrana Hrvatske

Piše: Dr. sc. Amir KLIKO, v. d. direktora Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA

U aprilu 1991. godine Slovenija i Hrvatska napravile su sporazum o zajedničkoj odbrani. Obavezale su se na uzajamnu pomoć i razmjenu obavještajnih podataka. Potvrdile su ga 15. juna iste godine. Martin Špegelj, hrvatski ministar odbrane, koji je potpisao sporazume s Janezom Janšom, slovenačkim ministrom odbrane, u svojoj knjizi Sjećanja vojnika tvrdi da ih je Franjo Tuđman pogazio na dan kada je Jugoslavenska narodna armija (JNA), da bi intervenirala u Sloveniji, neometano prešla preko hrvatske teritorije. Nekoliko mjeseci kasnije, Tuđman je zamjerio Aliji Izetbegoviću što se, navodno, prema srpskoj agresiji na Hrvatsku postavio neutralno, iako njih dvojica nisu imali nikakav potpisan sporazum o zajedničkoj odbrani sličan onome kakav je on potpisao s Kučanom i koji je izigrao. Na osnovu toga razvila se hrvatska propaganda koja je sve vrijeme rata u Bosni i Hercegovini značajno utjecala na njene odnose s Hrvatskom i još više na bošnjačko-hrvatske odnose unutar nje. Služila je kao javno opravdanje Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Ni nakon rata nije iščezla, nego je nastavila kontinuitet u hrvatskoj literaturi.

OSTAJE NEJASNOĆA ZAŠTO JE TUĐMAN ZAMJERIO IZETBEGOVIĆU

Međutim, Izetbegović je pozvao bosanskohercegovačke regrute i vojne obveznike da se ne odazivaju pozivima JNA na regrutaciju i mobilizaciju dok ona vrši agresiju na Hrvatsku. U julu 1991. u Bosni i Hercegovini je, zahvaljujući bošnjačko-hrvatskom dijelu Predsjedništva na čelu s Izetbegovićem, odgođeno upućivanje regruta u JNA, a u augustu je dogovoreno da se oni mogu slati samo na odsluženje vojnog roka u Bosni i Hercegovini. Nakon Izetbegovićevog poziva, roditelji bosanskohercegovačkih regruta koji su se već zadesili na odsluženju u Hrvatskoj zahtijevali su od JNA da ih vrati u Bosnu i Hercegovinu. Roditelji regruta iz cijele Jugoslavije protestirali su pred palatom Federacije u Beogradu. Stjepan Mesić se u svom memoarskom djelu Kako je srušena Jugoslavija sjeća da ih je najviše bilo iz Bosne i Hercegovine, što potvrđuje da je Izetbegovićev poziv bio koristan za Hrvatsku. Mesić se, također, sjeća i da su se bosanskohercegovački predstavnici u najvišim saveznim institucijama (Bogić Bogićević u Predsjedništvu SFRJ i Irfan Ajanović u Skupštini) protivili intervenciji JNA koju je ona izvodila u korist srpskih pobunjenika u Hrvatskoj.

Inače, Bogićević i Ajanović bili su članovi Državne komisije za kontrolu prekida vatre u Hrvatskoj. Ajanović je 26. augusta dao ostavku. Iz obrazloženja ostavke jasni su razlozi zbog kojih ju je napustio: “Obzirom da je odluku Predsjedništva SFRJ o bezuslovnom i apsolutnom prekidu vatre na kriznim područjima u Hrvatskoj nemoguće provesti pri postojećoj definiciji sukobljenih strana, kao i pri postojećoj ulozi i poziciji JNA na ratnim žarištima, zahvaljujem se na povjerenju…”

Tuđmanu sve to nije bilo dovoljno nego je zamjerio Izetbegoviću što je izjavio da “rat u Hrvatskoj nije naš rat”.

Izetbegović je znao za srpsko-hrvatske razgovore o podjeli Bosne i Hercegovine koji su povedeni Tuđmanovom inicijativom, ali je ipak stao na stranu Hrvatske koliko je u tom trenutku mogao. Hrvatska propaganda, koja ga je neosnovano optuživala za navodnu neutralnost, ni u kojem kontekstu ne spominje te razgovore i Tuđmanovu predanost podjeli Bosne i Hercegovine. Tuđman je želio srpsko-hrvatske odnose riješiti obostranim teritorijalnim namirivanjima u Bosni i Hercegovini i, shodno tome, nije zavrijedio nikakvu Izetbegovićevu i bošnjačku pomoć, ali ipak ju je dobio bez obzira na sva kasnija hrvatska negiranja.

Dušan Bilandžić u svom djelu Povijest izbliza: memoarski zapisi 1945.-2005. navodi da neki političari i mediji u Hrvatskoj svjesno izostavljaju Izetbegovićevu sljedeću rečenicu: “(…) Prema tome, pozivam građane Bosne i Hercegovine da ne odlaze u JNA…” Ta rečenica, kao nastavak prethodne (“rat u Hrvatskoj nije naš rat”), otkriva pravi smisao Izetbegovićeve poruke stanovništvu Bosne i Hercegovine. To je bio njegov više nego jasan poziv i uputa cijelom bosanskohercegovačkom stanovništvu da ne učestvuje ni na koji način u agresiji na Hrvatsku, bilo kao regruti, kao rezervisti JNA ili kao pripadnici nekih paravojnih formacija.

Tuđman je brzo zaboravio da je on intervenciju JNA u Sloveniji doživio mnogo ležernije nego Izetbegović njenu agresiju na Hrvatsku. Ponašao se prema toj intervenciji kao prema slovenačko‑srpskoj stvari koja se ne tiče Hrvata. Može se pretpostaviti da je Tuđman znao da rat u Sloveniji neće dugo potrajati i da je obična farsa te je ostao potpuno neutralan.

Slobodan Milošević i Milan Kučan napravili su u zimu 1990/91. godine tajni sporazum o izlasku Slovenije iz Jugoslavije. Kao što su Kučan i Milošević tajno radili iza Tuđmanovih leđa, tako su Milošević i Tuđman radili iza Izetbegovićevih u Karađorđevu i kasnije. Razlika je u tome što se Milošević i Kučan u svojim razgovorima nisu bavili podjelom Hrvatske između Slovenije i Srbije kao što su se Tuđman i Milošević bavili podjelom Bosne i Hercegovine pri svojim susretima. Ako Tuđmana saznanje da Kučan i Milošević imaju tajni sporazum oslobađa odgovornosti prema poštivanju sporazuma sa Slovenijom, onda ni Izetbegović ne može nositi nikakvu moralnu odgovornost za svoju navodnu neutralnost prema ratu u Hrvatskoj jer su Tuđman i Milošević imali tajne razgovore i dogovore na štetu Bosne i Hercegovine. Osim toga, Izetbegović nije imao s Tuđmanom nikakav potpisan sporazum kao ovaj s Kučanom.

Uporno hrvatsko insistiranje Sloveniji u proljeće 1991. da uspori proces izdvajanja iz Jugoslavije pokazuje da Hrvatska još nije bila vojnički spremna za nezavisnost, pa se nije ni smjela uključiti u pomoć. Agresija JNA na Hrvatsku, nekoliko mjeseci nakon njene intervencije u Sloveniji, pokazuje da Hrvati zaista nisu bili spremni jer su do kraja 1991. godine Srbi zauzeli gotovo sve što su željeli u Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina bila je još manje spremna da se suoči s agresijom JNA zbog otvorene podrške Hrvatskoj. Štaviše, dok se vodio rat u Sloveniji, Tuđman je postigao sporazum s JNA da ona neće intervenirati u Hrvatskoj ako ova ne pomogne Sloveniju. Izetbegović nije pravio takve dogovore s JNA za Bosnu i Hercegovinu tokom njene agresije u Hrvatskoj. Ali, ostaje nejasnoća zašto je Tuđman zamjerio Izetbegoviću; naročito što nisu imali nikakav potpisan sporazum koji svakako nije mogao pomoći Hrvatskoj više od apela vojnim obveznicima da se ne odazivaju na pozive JNA za regrutaciju i mobilizaciju radi potreba njenog borbenog angažiranja u Hrvatskoj. Nejasnoća nestaje ako se to zamjeranje shvati kao Tuđmanova antibosanskohercegovačka propaganda u svrhu opravdanja njegove politike podjele Bosne i Hercegovine. Izetbegovićev stav da rat u Hrvatskoj nije bosanskohercegovački i poziv vojnim obveznicima da se ne odazivaju u JNA, dok ona vrši agresiju na nju, može se tumačiti samo kao koristan za hrvatsku odbranu.

Do tada je značajan broj Bošnjaka stajao na poziciji jugoslavenske ideje i, zaveden srpskom propagandom, bio spreman na mobilizaciju i regrutaciju. Uostalom, rijetki su se smjeli oglušiti na pozive JNA bez čvrstih garancija zaštite republičkih vlasti. Stupanj odziva Bošnjaka, ali i Hrvata, iz banjalučke regije potvrđuje tu činjenicu jer je tu zaštita republike bila nedostižna u odnosu na JNA i lokalne srpske vlasti. Stoga Izetbegovićev poziv vojnim obveznicima i upozorenje da se rat JNA u Hrvatskoj ne tiče Bosne i Hercegovine treba prihvatiti kao značajnu pomoć. Više od toga nije ni mogao. Da jeste, uvukao bi Bosnu i Hercegovinu u rat za koji nije bio spreman ni godinu poslije, i to na isti način kako bi Tuđman ugrozio Hrvatsku da je pomogao Sloveniji kako se potpisanim sporazumom bio obavezao.

Slovenci su prije odlaska na spomenuti sastanak, koji su imali 15. juna s hrvatskom delegacijom u vezi s koordiniranjem priprema za proglašenje nezavisnosti, očekivali hrvatsku pomoć. Sa sastanka su otišli uvjereni da se Hrvatima ne može vjerovati. Prema Špegelju, “Kučan se javio Tuđmanu i upitao ga: ‘Hoćete li nam se pridružiti u zajedničkoj odbrani?’ Tuđman je odgovorio ‘Ne. Nije u interesu Hrvatske da se miješa u rat između Slovenije i Srbije.'” Kučan je bio bijesan što Tuđman osporava sporazum koji su sklopili u aprilu i potvrdili desetak dana prije intervencije JNA na sastanku u Banskim dvorima. Prema Kučanovom svjedočenju, Tuđman mu je “odgovorio da bi uključivanje Hrvatske izazvalo otvaranje ratnog žarišta na njenoj teritoriji. Rekao je da nisu spremni za rat i da nemaju dovoljno oružja, što je svakako bilo tačno. Međutim, ja sam mu odvratio da je pružanje pomoći Sloveniji isto što i odbrana Hrvatske”. Svoje ponašanje prema Kučanu i ratu u Sloveniji Tuđman je imputirao Izetbegoviću kao njegov navodni stav prema srpskoj agresiji u Hrvatskoj.

BOŠNJAKE JE JAKO ZANIMALA ODBRANA HRVATSKE

U odnosu na svoje procentualno učešće u ukupnom broju stanovništva Hrvatske 1991, bošnjački narod (tada Muslimani) dao je veći doprinos njenoj odbrani nego hrvatski, što se očitava u nacionalnoj pripadnosti poginulih boraca Hrvatske vojske (HV). Odmah na početku srpske agresije na Hrvatsku radnici bošnjačke nacionalnosti u Hrvatskoj u većem broju su se prijavljivali kao dobrovoljci za njenu odbranu. To je potvrdio i Mesić u svom svjedočenju pred Haškim sudom 19. aprila 1997. godine. Najmasovniji priliv bio je iz Labina. Dobrovoljci su obično, grupno ili pojedinačno, pridodavani lokalnim jedinicama Zbora narodne garde (ZNG) ili rezervnog sastava MUP-a, iako su u nekim slučajevima ostajali u zasebnim jedinicama. Naprimjer, Samostalna muslimanska satnija (četa) HV (NG-9585) formirana je 12. januara 1992. godine. Prema dostupnim izvorima, u domovinskom ratu Hrvatske učestvovalo je oko 25.000 Bošnjaka, od kojih je 1.187 poginulo. Na taj broj treba dodati još njih 80, koji se vode kao nestali, što je ukupno 1.267 bošnjačkih žrtava. Oko 350 ih je ostalo ratnim vojnim invalidima.

Dražen Živić u svom radu Demografski gubitci Hrvatske vojske tijekom domovinskog rata utvrdio je da su gubici HV-a najmanje 8.668 poginulih vojnika. On je mišljenja da je kroz HV tokom rata prošlo oko 350.000 ljudi. Dakle, od 8.668 poginulih hrvatskih vojnika na Bošnjake se odnosi 1.267, što je oko 14,00% od ukupnog broja poginulih. Bošnjaka (Muslimana) u Hrvatskoj je, prema popisu iz 1991, bilo 43.469, odnosno, 0,9%. Kako je narod od 0,9% participiranja u ukupnom broju stanovništva podnio čak 14% ukupnih hrvatskih vojničkih žrtava? Kako je moguće da je, od 43.469 Bošnjaka, njih oko 25.000 prošlo kroz HV tokom domovinskog rata, a što bi značilo da je njihova mobiliziranost bila 57,51%? To je nemoguće jer se na popisu stanovništva nalaze i osobe koje nisu za vojske (djeca, žene). Ali, među poginulim hrvatskim braniocima bošnjačke nacionalnosti bilo je mnogo onih koji nisu bili upisani na popisu hrvatskog stanovništva 1991. godine. U tom broju ima radnika na određeno, prebjega iz JNA u ZNG ili u hrvatski MUP, i dobrovoljaca koji su se iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka otišli boriti za Hrvatsku. Ipak, sve to zajedno ne umanjuje bošnjački doprinos odbrani Hrvatske.

Naprotiv, još više mu daje na značaju u smislu da su se Bošnjaci iz Hrvatske, ali i Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka, u visokom procentu angažirali u odbrani Hrvatske. Ako je oko 25.000, od 43.469, Bošnjaka sudjelovalo u odbrani Hrvatske i oni se uporede sa Živićevim ukupnim brojem pripadnika HV-a od oko 350.000, onda to znači da je bošnjačka populacija u Hrvatskoj dala prilično veliki doprinos Hrvatskoj u njenom ratu. S druge strane, zanimljivo je uporediti broj od 350.000 pripadnika HV-a s 3.736,356 Hrvata na popisu iz 1991. godine. Kada bi od 350.000 oduzeli Bošnjake i pripadnike HV-a drugih nacionalnosti, procentualno učešće Hrvata bilo bi niže od procentualnog učešća Bošnjaka, a u odnosu na ukupan broj pripadnika tih naroda na popisu iz 1991. godine. Svrha ovog osvrta nije utvrđivanje statističke preciznosti učešća Bošnjaka u odbrani Hrvatske u odnosu na njihov ukupan broj u toj državi i u odnosu prema drugim narodima u njoj, ali jeste da ukaže na neistinitost hrvatske propagande u smislu da Bošnjake nije zanimala odbrana Hrvatske. Sudeći po procentu mobiliziranosti i broju žrtava u odnosu na mobiliziranost ostalih naroda u Hrvatskoj, pa i samih Hrvata i broju njihovih žrtava, a u poređenju s demografskom participacijom svih tih naroda, zajedno s Bošnjacima, u hrvatskom stanovništvu 1991, Bošnjake je jako zanimala odbrana Hrvatske.

Od 57 poginulih mornara Hrvatske ratne mornarice (HRM), šesterica su Bošnjaci, što je procentualno izraženo više od 10%.

Krajem 1991, zauzimanjem Vukovara, Srbi su ostvarili većinu svojih strateških ciljeva u Hrvatskoj i bili spremni za primirje s Hrvatima, koji u toj fazi rata nisu bili u mogućnosti voditi daljnje borbe za oslobađanje svoje teritorije te su morali pristati na primirje. Sarajevskim sporazumom (Vanceov plan) zaustavljena je prva faza rata u Hrvatskoj. Obje strane ostale su na zatečenim pozicijama. U narednim godinama hrvatski branioci bošnjačke nacionalnosti su na razne načine ponižavani, ismijavani i maltretirani, te izbacivani iz HV-a s uskraćivanjem boračkih prava i osporavanjem učešća u odbrani. Feđa Šehović, hrvatsko-bošnjački književnik, uputio je 12. juna 1995. preko novina Slobodna Dalmacija otvoreno pismo Janku Bobetku, načelniku Glavnog stožera HV, u kojem je opisao stanje Bošnjaka branilaca Hrvatske.

Šehović kaže: “Gospodine generale, po mojoj evidenciji, 250 Muslimana (sa velikim i malim “m”) borilo se za Hrvatsku od prvog dana agresije na Dubrovnik. (…) Tom prilikom posebno ste se rukovali s jednim borcem 163. dubrovačke brigade i zahvalili mu što je zajedno sa svojom jedinicom, znanjem i snalažljivošću spasio grupu ‘Tigrova’ koja se našla u bezizglednu okruženju neprijatelja. Da Vas podsjetim, gospodine generale, bio je to zapovjednik prvog voda MB 163. brigade HV-a Aziz Hasanović (…) jer je cijela minobacačka jedinica, na čelu sa zapovjednikom, bila sastavljena od boraca Bošnjaka, Muslimana. (…) Kad je Dževad Rašić u studenome 1991. poginuo na Solitudu, razgovarao sam sa nekima od njih. Razgaljivala me njihova odlučnost da se bore za Dubrovnik i Hrvatsku. (…) Znate li Vi šta se dogodilo s minobacačkom jedinicom i njezinim zapovjednikom Azizom Hasanovićem? U danima hrvatsko-bošnjačkog konflikta u srednjoj Bosni i Hercegovini heroja s Osojnika i njegove borce preko noći su, bez ikakva objašnjenja i često brutalno, “očistili” iz Hrvatske vojske. Njih više od dvije stotine “svučeno” je na način koji toliko zgranjava, da su neki od njih samo u samoubojstvu vidjeli kraj svome nepodnošljivu poniženju i uvredi, (…) pa da ne biste posumnjali u broj sudionika pripadnika moga naroda, evo Vam popisa pedantno sročena po abecednom redu, i usporedite ga s popisima u Stožeru Južnog bojišta. (…)

Naknadno sam dobio još desetak imena, ali osobno nisam još provjerio njihovo sudjelovanje od prvih dana Domovinskog rata. Držim da je ovih 249 sasvim dovoljno da opravda moje obraćanje Vama. (…) Brojno sudjelovanje Muslimana u obrani Dubrovnika nije mit, već istina. Uzmemo li u obzir činjenicu (iz popisa pučanstva 1991.) da su Muslimani u dubrovačkoj općini brojili jedva 4 posto žitelja, a sudjelovali su u odbrani Grada s gotovo 40 posto, oni žive kao prokleti; uzaludno traže posao, s mukom preživljavaju. (…) Jedan mi kaže da mu je suborac, direktor nekog poduzeća, rekao kako je njegova kći imala najbolje uvjete za primanje na posao, ali mu je u povjerenju dodao: ‘Ako bih nju zaposlio, mene bi dan poslije smijenili sa dužnosti!’ (…) Veliki broj njih nije dobio Spomenice, (…) ne dobivaju kredite za obnovu spaljenih kuća, ili im se nude, ali pod uvjetom da im ‘pop posveti kuću’, pri čemu ne mogu razlučiti je li to njihovi susjedi (uglavnom novokomponirani branitelji!) prave okrutne viceve ili doista ozbiljno luduju. (…)

Naša vlast u Gradu, osim verbalnih dosjetki, ne čini ništa da se rehabilitiraju nepravedno odbačeni i poniženi branitelji. (…) Uzaludno sam ja tu gospodu podsjećao na herojsku legendu Hamdije Kovača. Sa svih strana odjednom su se oglasila čvrsta obećanja da će se nepravda prema Kovaču ispraviti, (…) ali do ovog časa ništa se nije učinilo. Ništa! (…) Gospoda župan i gradonačelnik prave veliki medijski spektakl s teškim invalidom (paraplegičarom) Hasibom Alibegovićem. (…) Očekivao sam da će predstavnici vrhovne vlasti u Županiji i Gradu (…) konačno se u ime hrvatskog naroda ispričati brojnim Alibegovićevim sunarodnjacima i suborcima Muslimanima zbog nepravde koju smo im nanijeli, zbog patnji što su ih nezasluženo doživjeli.”

Pet dana poslije, Bobetko mu je preko istih novina odgovorio: “(…) Budući da sam na tom prostoru neposredno vodio ratne operacije i odlučivao o mnogim važnim pitanjima, svjedočim o točnosti Vaših navoda, g. Šehoviću, i s njima se slažem. (…) Mnoge te borce koje ste naveli osobno poznajem, i točno se sjećam zadataka i prostora na kojima su bili angažirani. Sjećam se ‘čišćenja’ rijeke Neretve i mojih naređenja, koja su do kraja izvršili, (…) ja se ponosim junaštvom i hrabrošću tih ljudi…”

PROČITAJTE I...

Meho Hasanović rodio se u selu Šetić, iz kojeg je pobjegao dan prije masakra 760 bošnjačkih civila u Bijelom Potoku. Tada je ubijeno 48 ljudi iz njegovog sela, među kojima i Mehin otac, amidža, amidžići... Tada je imao petnaest godina. U Goduš je došao u septembru 1992. godine. Čim je došao na slobodnu teritoriju, kao petnaestogodišnjak, uzeo je pušku u ruke. Istina, bio je raspoređen u kuhinju

Od tzv. Prvog srpskog ustanka, pa sve do kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu 1995. godine, Srbi počinioci najtežih zločina nad drugim narodima nisu kažnjavani. Dvije stotine godina nekažnjenih zločina počinjenih u ime srpstva zbog osvete za nepostojeće davnašnje zločine nad njima i radi prevencije budućih koje niko i ne planira nisu niti mogle proizvesti drukčiju svijest od one o kontinuitetu srpskog herojstva, a ne o konstanti srpskog zločina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Amir Čamdžić 17.05.2019.

    Prevario vas Franjo Tuđman, svojom licimjernom politikom, koja je i danas osnova politike HDZ-ova u Hrvatskoj i BiH. Trebali ste ispoštovati sporazum sa Srbima ( Adil Zulfikaršašić, Muhamed Filipović – Slobodan Milošević, Radovan Karadžić). Niste znali prepoznati svoje interese. I zbog muslimana u Srbiji i zbog muslimana u BiH, koji su bili sastavljeni na Drini. Ovako danas 10 , 15 i 20 kilometara sa BIH strane Drine gotovo da više i nema muslimana, sve rat rastjerao. Napravili ste stratešku grešku što niste parkirali sa Srbima, mada je nikada nećete priznati.

    Odgovori
    • Amir Čamdžić 17.05.2019.

      Srpska politika vam je barem otvoreno rekla ako pokušate praviti granicu na Drini da će biti šta je bilo, a hrvatska politika vam je rekla “da suverena, cjelovita BiH” a onda “u leđa”, kad vam je bilo najteže. Toliko o tome prevareni, koji niste znali prepoznati da će te biti prevareni kad se u novembru 1991 godine osnovala HZ “Herceg Bosna”.

      Odgovori
      • vlahomlat 17.05.2019.

        Kako si samo slatkorijeciv. Ko vas ne zna skupo bi vas platio i mozda i pomislio bi da bi nama u velikoj Srbiji bilo dobro. Pa, Srpsko nacionalno bice i Srpska nacionalna svijest se je oblikovala upravo na mrznji prema muslimanima. Kako ono rece vas Njegos jos onda pozivajuci na genocid: “borbi nasoj kraja biti nece do istrage turske ali nase.” I, “odza rice na ravnom Cetinju.”

        Odgovori

Podržite nas na Facebooku!