Bošnjaci su ovdje bez prava na posao i maternji jezik

“Nama je u interesu, a ta se ideja provlači od osnivanja ove TV stanice, da predstavimo makedonskom narodu bošnjačku kulturu i bošnjačke običaje, kao i bosanski jezik. Htjeli smo da zadržimo naš narod tu gdje jeste, kako ne bi emigrirao u druge kulture. Moramo znati ko smo i šta smo, odakle potječemo i koji su nam korijeni. Prema ovom planu, još uvijek djelujemo”

Erkan Babačić rođen je 1974. godine u Skoplju. Tu završava osnovnu i srednju školu. Studirao je elektrotehniku na Elektrotehničkom fakultetu u Skoplju. Ubrzo se, uslijed raspada Jugoslavije i ekonomske krize u Makedoniji, počinje baviti trgovinom. Poslije toga, s dvojicom braće dolazi na ideju da osnuju privatnu televiziju jer se 1995. godine u Republici Makedoniji pokreće mnoštvo televizijskih stanica. Pošto su postojale brojne makedonske, romske i albanske TV stanice, oni osnivaju TV Edo, prvu bošnjačku televiziju na bosanskom jeziku, kako bi zaštitili kulturu i tradiciju Bošnjaka koji žive u Republici Makedoniji. Za magazin Stav Erkan Babačić priča o trenutnom položaju Bošnjaka u Makedoniji, statusu bosanskog jezika, teškoj političkoj situaciji, kao i brojnim drugim pitanjima.

STAV: Jedan ste od vlasnika jedine bošnjačke televizijske stanice u Makedoniji koja svoj program emitira na bosanskom jeziku. Kažite nam nešto o počecima ovog projekta?

BABAČIĆ: Počeci su bili teški jer nismo imali mnogo iskustva s televizijskim poslom. Morali smo konsultirati više saradnika, pretežno Makedonaca i Albanaca, pošto Bošnjaci u to vrijeme nisu imali obrazovan kadar za rad na televiziji. Onda smo okupili solidnu ekipu od 35 ljudi. Desetak godina radili smo bez većih poteškoća. Potom počinju određeni finansijski problemi, a u posljednje četiri godine, otkako su počeli politički nemiri, počeli smo smanjivati broj zaposlenih pošto više nemamo skoro nikakvu finansijsku moć i mogućnosti su nam potpuno ograničene. Trenutno preživljavamo isključivo od marketinških usluga koje svake godine sve više opadaju i cijenom i brojnošću. Nama je u interesu, a ta se ideja provlači od samog osnivanja ove TV stanice, da predstavimo makedonskom narodu bošnjačku kulturu i bošnjačke običaje, kao i bosanski jezik. Htjeli smo da zadržimo naš narod tu gdje jeste kako ne bi emigrirao u druge kulture. Mi moramo znati ko smo i šta smo, odakle potječemo i koji su nam korijeni. Prema ovom planu još uvijek djelujemo. Radili smo razne emisije vezane za kulturu i tradiciju Bošnjaka. Imali smo i sjajnu emisiju pod nazivom Akšamluk. Tu smo prikazivali život Bošnjaka u Makedoniji i u emisijama su nam gostovali profesori, doktori, političari, historičari, kulturni radnici i brojni markantni ljudi iz našeg naroda. Ovdje je bio prvenstveno cilj da podignemo svijest Bošnjaka o samim sebi i o vrijednostima koje nosimo. Ta je emisija emitirana oko pola godine. Radili smo i emisije o bosanskom jeziku, ali uvijek postoje te finansijske poteškoće koje zaustavljaju ovakve projekte.

STAV: Kada su Bošnjaci priznati kao narod u Makedoniji?

BABAČIĆ: Mi smo iskoristili trenutak krize i nemira u Makedoniji iz 2001. godine i tada smo “ubacili” jednu preambulu u Ustav Makedonije. Do tada Bošnjaci nisu postojali kao narod u Ustavu Republike Makedonije. Iskoristili smo taj trenutak pomoću medija i s našim dragim prijateljem, tadašnjim poslanikom u Skupštini Makedonije, rahmetli Alijom Šahićem uspjeli smo “ubaciti” bošnjački narod u preambulu Ustava Makedonije. Gospodin Šahić je za svog života zaista uradio mnogo za Bošnjake u Makedoniji i nikad mu se ne možemo dovoljno odužiti. Tako smo automatski dobili pravo da postojimo kao etnikum u toj državi. Sada je Makedonija multietnička država, i to je vrlo bitno za nas Bošnjake. Po našem proračunu, trenutno nas ima oko 35 hiljada. U procentima, to je oko 2,5 posto stanovništva Makedonije. Međutim, posljednjih godina, tokom velike političke krize u Makedoniji, počeli smo da migriramo, najviše ka Zapadu. Pogotovo mladi svijet gleda kako da se snađe.

STAV: Kakav je trenutni položaj Bošnjaka u Makedoniji?

BABAČIĆ: Mi smo raštrkani po cijeloj Makedoniji, a najviše smo koncentrirani u Skoplju. Tu postoje dva velika naselja, Ljubin i Batinci. U Ljubinu nas živi oko dvije i po hiljade, a u Batinci oko četiri i po hiljade. U Prilepu postoji četiri ili pet sela koja su potpuno bošnjačka. Ima nas i u drugim gradovima, ali u manjem broju. Zbog toga smo napravili udruženje Bošnjačka kulturna zajednica (BKZ). Preko tog udruženja održavamo razne kulturne manifestacije, obilježavamo Dan državnosti i Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Dan Bošnjaka, a imamo i brojne druge aktivnosti. Okupljamo se u Skoplju jer nas tu najviše živi. Održavamo manifestacije u Domu kulture i gledamo da taj dan provedemo što više zajedno, da se povežemo i ojačamo naše veze. Kada je riječ o saradnji s Makedoncima i Albancima, imamo relativno dobre odnose s njima. Niko nas ne maltretira i zaista tu nema nikakvih problema, ali kada dođe do određenih trzavica, opet oni gledaju samo svoj narod, a mi ostanemo sami, po strani. Nas koriste samo za izbore, kao glasačko tijelo, i mi smo im, zapravo, zajednica od koje trebaju glasove. Onda dođu, najviše obećavaju zapošljavanje Bošnjaka, ali, kada prođu izbori, od toga obično ne bude ništa.

STAV: Imate li poteškoća prilikom zapošljavanja mladih ljudi?

BABAČIĆ: Vidite, mi imamo mnogo školovanih i obrazovanih ljudi. Iz skoro svih struka imamo visokoobrazovane ljude. Momentalno je problem što naša zajednica nema skoro nikakva prava na zapošljavanje, i to je sve političko pitanje. Političari uvijek s tim manipuliraju tokom izbora. Kod nas su svake godine izbori i, čim se oformi neka nova partija, odmah počnu obećavanja da će nas zaposliti, obećavaju se tu kule i gradovi. Međutim, čim prođu izbori, to sve ode u havu. Upravo zbog toga naši mladi ljudi traže glavi selameta i idu vani da rade. Najčešće ljudi idu u Evropsku uniju, ostanu i rade tri mjeseca, pa se onda vraćaju kući s određenim sredstvima koja ondje zarade. Od toga trenutno egzistira mlada bošnjačka populacija u Makedoniji. Zaista imamo mnogo školovanog kadra, ali, ako se neko od nas zaposli, onda dođe na mjesto srednje stručne spreme za koje im uopće ne treba fakultetsko obrazovanje.

STAV: Spomenuli ste da je posljednje četiri godine prisutna velika politička kriza u Makedoniji. Kako se ona odražava na rad Vaše televizije?

BABAČIĆ: Pa gledajte, više od pola uposlenika naše TV stanice ostalo je bez posla. Trenutno smo u velikoj krizi. Nekoliko puta smo pokušavali uraditi nešto preko Ambasade Bosne i Hercegovine u Republici Makedoniji. Međutim, bilo je uzaludno. Pokušavali smo ostvariti kontakt kako bismo ostvarili vezu s nekim iz Bosne i Hercegovine jer nam je cilj da imamo obrazovni, kulturni i historijski program koji će biti vezan za Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod. Na ovaj način bismo makar dio naše kulture, tradicije i običaja prenijeli u Makedoniju putem malih TV ekrana. To je misija naše televizijske stanice koju, evo, svim silama pokušavamo održati u životu kako ne bi naš narod potpuno zaboravio svoju kulturu. Nama je cilj da zadržimo naš način života i naše običaje, da se širimo i da budemo uspješni u zajednici u kojoj trenutno živimo. Kad god bismo stupili u kontakt s Ambasadom, uvijek su nam obećavali, govorili da će doći, da će ostvariti kontakt s nekim iz Bosne i Hercegovine, ali, nažalost, od toga nikad ništa nije bilo. Prvi ambasador koji je došao 1996. ili 1997. godine bio je Bošnjak. Nažalost, na toj poziciji zadržao se samo dvije godine. Nakon njega, svi ostali ambasadori bili su Srbi i s njima nismo uspjeli ostvariti željenu komunikaciju.

STAV: Kako se finansira Vaša televizija?

BABAČIĆ: Prvih desetak godina nije bilo nikakvih problema po ovom pitanju. Međutim, kada su počeli stanoviti problemi 2008. godine, onda nam je turska TIKA izašla u susret i mnogo nam je pomagala. To je sve trajalo do 2011. godine i njima smo zaista neizmjerno zahvalni. Oni su dragi prijatelji i mi Turke gledamo kao našu braću. Da nema njih, mi bismo u Makedoniji bili potpuno ostavljeni i zaboravljeni. Nažalost, i Turska je prošla kroz brojne nedaće posljednjih godina. Sada ponovo pregovaramo s njima, nadam se da ćemo ponovo uspostaviti lijepu saradnju. Prije smo sarađivali i s vladinim institucijama, međutim, to je sve ukinuto od 2015. godine. Sada striktno preživljavamo od marketinških usluga koje su trenutno u Makedoniji prilično slabe. Pokušavali smo ostvariti saradnju s institucijama u Bosni i Hercegovini, ali sve je ostalo isključivo na razgovoru. Tri ili četiri puta smo se sastajali s čelnicima određenih bosanskohercegovačkih institucija prilikom njihovih posjeta Makedoniji, obećavali su mnogo toga, ali nije bilo rezultata. Mi se zaista trudimo da zadržimo Bošnjake u Makedoniji kako ne bismo potpuno izumrli i nestali.

STAV: Od kada traje borba za bosanski jezik u Makedoniji?

BABAČIĆ: Borba za bosanski jezik traje od 2001. godine, kada smo ušli u preambulu Ustava. Tada smo počeli s aktivnom borbom za naš jezik. Godine 2006. uspjeli smo s tadašnjim ministrom obrazovanja Azizom Položanijem dogovoriti rješenje o izučavanju našeg maternjeg, bosanskog jezika u školama. Promjenom vlasti u 2011. godini, promijenilo se i ovo rješenje. Tada su nam izdali novo rješenje u kojem je stajalo da Bošnjaci u Makedoniji imaju pravo izučavati eksperimentalni bosanski jezik, a ne maternji bosanski jezik. Time smo unazađeni i vraćeni tačno tamo gdje smo i bili. Taj proces traje već evo šest godina i mi se sve ovo vrijeme borimo da vratimo jezik da bude naš maternji bosanski, a nikakav eksperimentalni. Mi, također, ne želimo da naš maternji bosanski jezik bude u nekakvoj izbornoj nastavi, već da ga naša djeca izučavaju kao redovni predmet u svojim školama.

U Ljubini imamo svoju školu. Sam narod ju je od svojih sredstava izgradio. Svi smo pomalo učestvovali, a u tome su nam pomogli i Albanci, ne mogu dušu griješiti. Tu od prvog do devetog razreda djeca izučavaju naš maternji, bosanski jezik, s tim što se on vodi, opet ponavljam, kao eksperimentalni. Oni kažu da, ako bismo mi izučavali naš maternji jezik, morali bismo imati stručan kadar kojeg, prema njihovim riječima, nemamo. To nije istina jer mi imamo stručan kadar, ali niko neće da taj obrazovani kadar primi u školu. To je taj politički proces koji nas već duži period gazi i revoltira. Mi smo kao roditeljski savjet ove škole pokrenuli razne peticije. Išli smo i u ministarstvo, posjetili smo i narodnog prvobranitelja. Bili smo i u raznim međunarodnim institucijama kako bi nam vratili ono što je naše i što nam pripada. Podnijeli smo zahtjev da nam se vrati naše pravo jer nam po Ustavu sljeduje da se školujemo na maternjem jeziku. Eh, posljednje tri-četiri godine sve se promijenilo, a naše je pitanje gurnuto ustranu. Valjda nismo toliko važni da bi se, uslijed zaista velike političke krize, neko bavio nama. Da vam pravo kažem, momentalna situacija u Makedoniji veoma je napeta. Niko nije u stanju formirati stabilnu vladu, a mi u svemu tome gledamo da iskoristimo neku priliku kako bismo bosanski jezik progurali u Ustav kao maternji jezik. Allah je velik i pomaže, a vidjet ćemo šta će biti s tom nekom novom vladom.

PROČITAJTE I...

Već nekoliko mjeseci traju prepirke mještana Fojnice u vezi s premještanjem Muharem efendijine džamije u ovom gradu. Stara građevina iz 17. stoljeća već je odavno postala suviše mala za sve tamošnje vjernike i neuvjetna za sve aktivnosti; dio džematlija želi premještanje džamije i ugrađivanje njenih dijelova u novu džamiju, za čiju su gradnju pronađeni donatori, ostatak džemata takvoj se ideji protivi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!