Upravo je zato tragično, kada čitamo jadikovke Safvet-bega Bašagića da smo zapostavili našu divansku književnost, da smo ispustili iz vidokruga veliki broj značajnih pisaca, jer i nakon stotinu godina, situacija nije puno bolja. Kao što je bilo tragično da se pjesnici s orijentalnih jezika prevode s engleskog jezika i nameću kao vjerodostojni prijevod.
, također je jedan od razloga da se dijalog islama i Evrope produbi po svakoj osnovi.</p>
<p>Znamo da su mnogi evropski putopisci i diplomate (ili špijuni) koji su u proteklim stoljećima boravili u Turskoj bili zaneseni i opijeni <em>Mesnevijom</em>, hazreti Šemsovim gazelama i mevlevijskim plesom (sema). Prvi prijevod <em>Mesnevije</em> na neki od evropskih jezika javlja se u 18. stoljeću iz pera austrijskog turkologa i orijentologa Josepha von Hammera Purgstalla, ujedno i autora prve historije osmanske književnosti. Upravo se iz Hammerovih prijevoda napajao i Goethe. Međutim, tokom 18, 19. i dobrim dijelom 20. stoljeća u Evropi dominira Hafizova i Hajjamova poezija, iako su i Mevlanini stihovi imali utjecaj na dio evropskih književnika i filozofa poput Goethea.</p>
<p>Vjerovatno najpoznatiji prevodilac <em>Mesnevije</em> na engleski jezik jeste Englez Reynold Nicholson, preko čijeg se prijevoda <em>Mesnevija</em> i interes za Mevlanom raširio čitavim svijetom, odnosno <em>Mesnevija</em> je prevođena na sve važnije jezike svijeta. Pa od vrsnih poznavalaca Mevlanina djela ističemo s njemačkog govornog područja Annemarie Schimmel i francuskog Evu Mayerovitch, za koju se tvrdi da je i sama slijedila mevlevijski tarikat. Naravno, tu je i perenijalistička filozofska škola s Titusom Burckhardtom, Renéom Guénonom i Frithjofom Schuonom, zapadnjacima umornim od <em>new age</em> inačica indijske filozofije, koji su pronašli utočište u univerzalnoj poruci islamske duhovnosti.</p>
<p>Međutim, sve ovo je više-manje poznato na Zapadu. Ono što nije poznato jeste kada se Evropa ustvari upoznala s islamom, kada se dogodio inicijalni susret genijalnih umova Istoka i Zapada? Je li u poetskom susretu Goethea i Hafiza Širazija? O, ne, desilo se to puno ranije, u vrijeme islamskog osvajanja Pirinejskog poluotoka.</p>
<p>On je posebno izražen u doba procvata islamske Andaluzije kad su evropski kršćani iz Granade, Seville, Cordobe i drugih centara crpili dragocjena znanja koja su inicirala evropsku renesansu. Međutim, ni tada Evropa nije otkrila književno blago orijentalno‑islamske civilizacije, čak ni u vrijeme inkvizicije, kada su muslimani ubijani, a njihove biblioteke konfiskovane. Pa ipak, i Mevlana i Hazif prisutni su na evropskom tlu duže od pet stoljeća. Zahvaljujući Bošnjacima.</p>
<p>Bosna je evropska zemlja, Bošnjaci su autentični evropski narod, a tradicija tumačenja i kazivanja <em>Mesnevije</em> (na mesnevihani akademijama) vjerovatno je započela kada je tekija na Bentbaši i osnovana. Zatim je ta tradicija doživjela procvat u Mostaru s Derviš-pašom Bajezidagićem, pa se širila na Travnik, Livno, Visoko i Konjic. Tako je i prva građevina u Sarajevu, nulta tačka islamske arhitekture u Bosni i nulta tačka širenja islama koju su Osmanlije izgradile, upravo Mevlevijska tekija na Bentbaši 1462. godine, godinu dana prije nego je sultan Fatih došao u Bosnu. Tekiju je dao izgraditi prvi bosanski namjesnik Isa-beg Ishaković, koji je i sam bio mevlevija. Bila je u vezi s mevlevijskim tekijama u Skoplju, Konyi i Istanbulu i jednom godišnje ju je posjećivao vrhovni lider svih ehija iz Istanbula. Bila je, dakle, i kasnije važno mjesto i unutar ogromnog Osmanskog carstva.</p>
<p>Što se želi reći? Nije se Evropa upoznala s islamom i pjesnicima na orijentalnim jezicima ni u 18. ni u 19. ni u 20. stoljeću, ona se s njima upoznala u 15. stoljeću jer su Bošnjaci kao autentični Evropljani <em>Mesneviju</em> živjeli kroz razgranati tesavvufski život u kojem su dominirali mevlevijski i nakšibendijski tarikat.</p>
<p>Stoga je upravo na Bošnjacima krivica što još uvijek ne znaju prepoznati vlastitu baštinu, zatim je cijeniti, a potom ju kao otkrivajuću vrijednost predstaviti Evropi. Znači kroz činjenicu da je Bosna dio Evrope i da su Bošnjaci kao autentični evropski narod i fizički i duhovni most između Istoka i Zapada, narod koji je pjesnike na orijentalnim jezicima poznavao i izučavao već u 15. stoljeću, narod kojem je perzijski bio kućni jezik u mnogim bošnjačkim kućama kao i arapski i turski, narod kojem je tradicija mesnevihanstva s kojom se Zapad nadahnjuje prirođena stoljećima, i to u tekijskim akademijama, školama i privatnim kućama, do današnjeg dana.</p>
<p>S obzirom na veličinu i utjecaj Osmanskog carstva, procjene da je, od oko 3.000 osmanskih pjesnika, 300 bilo s područja Bosne, zvuče nevjerovatno, otkriva nam Sedad Dizdarević u svojoj knjizi <em>Mevlana u Bosni</em>. A Osmansko carstvo trajalo je 600 godina, od toga, u Bosni 400 godina. Također, veliki se broj bošnjačkih pjesnika okušao u komentiranju <em>Mesnevije</em>.</p>
<p>Upravo je zato tragično, kada čitamo jadikovke Safvet-bega Bašagića da smo zapostavili našu divansku književnost, da smo ispustili iz vidokruga veliki broj značajnih pisaca, jer i nakon stotinu godina, situacija nije puno bolja. Kao što je bilo tragično da se pjesnici s orijentalnih jezika prevode s engleskog jezika i nameću kao vjerodostojni prijevod. To je jedan pad i poraz kojeg ispravlja, hvala Bogu, narastajući broj orijentalnih filologa Bošnjaka. Goethe nam stoga treba ne samo da bismo govorili o susretima Evrope i islama već prije svega da bismo otkrivali sami sebe i povodom značajne godišnjice jednu zapostavljenu i autentičnu tradiciju predstavili Evropi.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Balkanski špijuni i šokantna eskalacija odnosa Hrvatske i BiHSljedeći članak
Sanjin Kodrić novi predsjednik BZK Preporod
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.