Bošnjaci Sandžaka još čekaju autonomiju

“Velika većina građana Sandžaka, njih čak 98,9%, izjasnila se za političku i teritorijalnu autonomiju Sandžaka s pravom priključenja nekoj od republika tadašnje SFRJ. To je Srbiji, ali i ostatku Evrope, trebao biti jasan znak kojim putem Bošnjaci žele krenuti. Nažalost, naš stav o kojem smo se jasno izjasnili od 25. do 27. oktobra 1991. godine nije uvažavan, a stanje Bošnjaka u Sandžaku tek tada postaje nesnošljivo”, naglašava Gruda

Početak devedesetih godina prošlog stoljeća donio je veliku neizvjesnost Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i Sandžaku. U ljeto 1991. godine Jugoslavenska narodna armija izvršila je agresiju na Sloveniju i Hrvatsku. Takav razvoj situacije u bivšoj zajedničkoj državi Bošnjacima je bio alarm da su upravo oni sljedeći na meti agresora. Posebno je tada bilo napeto u Sandžaku, koji je, kao većinski bošnjačka regija, bio u neposrednoj ratnoj opasnosti u više navrata. Ignoriranje zahtjeva o priznavanju nacionalnih prava te majoriziranje tadašnjih bošnjačkih političkih predstavnika u vladi “krnje” Jugoslavije bili su razlog za ozbiljnu reakciju bošnjačkih intelektualaca iz Sandžaka. Nakon osnivanja Bošnjačkog nacionalnog vijeća, koje je se tada zvalo Muslimansko nacionalno vijeće, stvorila se prilika za konkretniji istup Bošnjaka. Jedan od prvih koraka tadašnjeg Vijeća u cilju poboljšanja prava Bošnjaka u Sandžaku bilo je raspisivanje referenduma, koje je s velikim negodovanjem dočekala srpska vlast u Beogradu.

SRPSKE PRIJETNJE NAPADOM NA NOVI PAZAR

Koliko je bila ozbiljna situacija nakon objave odluke o referendumu, svjedoči i jedan od organizatora ovog velikog historijskog događaja za Bošnjake iz Sandžaka profesor Rizah Gruda.

“U tom periodu bio sam narodni poslanik u Skupštini SFRJ. Shvativši neposrednu opasnost koja je prijetila bošnjačkom narodu, počeli smo s pripremanjem referenduma o autonomiji Sandžaka. Ovo je bio veoma hrabar istup Bošnjaka, koji su do tada bili veoma pasivni i dosta poslušni tadašnjoj vladi. Iako smo znali da organiziranje referenduma može nositi neželjene posljedice, nismo željeli odustati od svoje ideje. Uprkos veoma nepovoljnoj političkoj situaciji, imali smo dužnost da se borimo za prava svog naroda, a sada, gledajući iz ove pozicije nakon mnogo godina, sigurno je da nismo pogriješili”, govori Gruda.

Tadašnja vlast SFRJ ponašala se prema Bošnjacima iz Sandžaka kao prema nekom stranom elementu, a kako Gruda navodi, često su Bošnjake poistovjećivali s Turcima kako bi dodatno osporili pravo na postojanje bošnjačke nacije: “Uskraćivali su naše pravo na jezik, naciju, ali i na samoopredjeljenje, što je bio glavni cilj organiziranja referenduma. I prema predstavnicima Bošnjaka u Vladi SFRJ ponašali su se veoma loše, što sam lično osjetio u više navrata. U danima pred održavanje referenduma presija je bila intenzivnija jer su se srpske vlasti na sve načine trudile da do referenduma u Sandžaku ne dođe. Da je situacija izmicala kontroli, dokaz su i otvorene prijetnje generala iz Raške, izvjesnog Ćulibrka, koji je prijetio da će s područja Raške vojno napasti područje Novog Pazara ako istrajemo u svojoj odluci da održimo referendum u kojem ćemo se izjasniti o našim nacionalnim pitanjima.”

Iako je Rizah Gruda kao politički funkcioner trebao biti zaštićen, takva je praksa u njegovom slučaju izostala. “Nakon objave odluke o referendumu, verbalno sam napadnut od velikog broja svojih kolega srpske nacionalnosti. Prijetnje Ćulibrka se, na našu sreću, nisu obistinile iako smo uspješno proveli dogovoreni referendum. Velika većina građana Sandžaka, njih čak 98,9%, izjasnila se za političku i teritorijalnu autonomiju Sandžaka s pravom priključenja nekoj od republika tadašnje SFRJ. To je Srbiji, ali i ostatku Evrope, trebao biti jasan znak kojim putem Bošnjaci žele krenuti. Nažalost, naš stav o kojem smo se jasno izjasnili u periodu od 25. do 27. oktobra 1991. godine nije uvažavan, a stanje Bošnjaka u Sandžaku tek tada postaje nesnošljivo”, naglašava Gruda.

Poslije referenduma o pitanju autonomije Sandžaka uslijedila su hapšenja svih viđenijih bošnjačkih intelektualaca, ali represije od strane Miloševićeve vlasti nisu bili pošteđeni ni obični građani. Bošnjacima su montirani politički procesi, optuživani su za posjedovanje oružja, a sve to natjeralo je stanovnike ovog područja na masovna iseljavanja. “Stanovništvo Sandžaka nakon referenduma počelo se iseljavati, a posebno je to bilo izraženo u periodu agresije Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu. U tim teškim trenucima po bošnjački narod, uz pomoć dobrih ljudi iz Republike Turske, ali i ostalog islamskog svijeta, uspjeli smo nekoliko stotina mladih Bošnjaka uputiti na studiranje izvan Sandžaka kako bismo na vrijeme spriječili uništavanje naše intelektualne zajednice, koja je, uslijed ovakvih okolnosti, bila u velikoj opasnosti. Ovaj poduhvat smatram našim velikim uspjehom jer je većina tih tadašnjih mladića izgradila veoma uspješne karijere. Međutim, našim problemima nije se nazirao kraj, a tome u prilog govori i moj primjer kada sam se s poslovnog putovanja vraćao iz Sjedinjenih Američkih Država. Tada je sa mnom bio dr. Alija Mahmutović, koji je također tada bio politički aktivan, a to su dobro znale tadašnje vlasti koje su bile nalogodavci našeg maltretiranja. Bili smo izloženi prijetnjama da će na nas biti pucano iz vatrenog oružja, što nam u tim turbulentnim vremenima nije djelovalo naivno”, prisjeća se Gruda.

PROCESI PROTIV BOŠNJAKA

Iako do zvaničnog oružanog sukoba u Sandžaku nije došlo, vladala je ogromna napetost i neizvjesnost u sandžačkim gradovima. Za mnoge Bošnjake iz Sandžaka montirani politički procesi bili su kobni, o čemu nam govori prof. dr. Hivzo Gološ, jedan od istaknutih aktivista tokom održavanja referenduma u Sandžaku: “Mnogi učesnici i organizatori referenduma u Sandžaku hapšeni su, procesuirani i odležali su visoke kazne. Svakodnevne torture nad učesnicima, organizatorima i onima koji su pomagali referendum bile su najveće prepreke da Sandžak ne bude posebna teritorija (regija ili država). Očuvana su svjedočenja velikog broja zlostavljanih, progonjenih, tučenih do smrti i procesuiranih Bošnjaka u periodu od 1991. do 1999. Mnogi od njih su rahmetlije. Oni su naši bošnjački šehidi.”

Ratna opasnost za područje Sandžaka postojala je skoro do okončavanja rata na Kosovu. Nakon što je NATO bombardirao Srbiju, njena agresivna politika skoro je pa ugašena. Međutim, montirani procesi protiv Bošnjaka koji su pomagali i organizirali referendum nisu prestajali.

“Hapšenje velikog broja Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori i bombardiranje Srbije od strane NATO-a 1999. godine, koje je bilo odgovor na ukupna dešavanja tokom devedesetih godina, spriječilo je izbijanje rata u Sandžaku. Politički montirani procesi u sudovima traju duže od dvadeset godina. Mnogi nikada i ne mogu biti okončani. O rehabilitacijama političkih progona nema ni govora”, naglašava Gološ.

Referendum o autonomiji Sandžaka, uprkos nastojanjima Miloševićevog režima da ga ospori, imao je odjeka u evropskoj javnosti. Na osnovu preporuka Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, tzv. Haškog dokumenta, Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka izradilo je i 6. juna 1993. godine usvojilo Memorandum o specijalnom statusu. Osnova za donošenje tog dokumenta bio je upravo referendum za autonomiju Sandžaka, održan od 25. do 27. oktobra 1991. godine. Koliko je ovaj dokument bitan za Bošnjake, govori i činjenica da se primjerak dokumenta o Memorandumu čuva u arhivu Velike Britanije. Ipak, kao ni referendum iz 1991. godine, tako ni Memorandum iz 1993. godine nisu ispoštovani od strane vlade Miloševića, ali ni ostalih koji su došli na vlast nakon njega, o čemu nam govori predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka Sulejman Ugljanin: “Od početka devedesetih godina pa sve do danas Bošnjaci u Sandžaku nisu dobili svoje legitimno pravo na autonomiju. Bošnjacima se osporavaju rezultati referenduma koji su legitimni, o čemu svjedoči i Memorandum iz 1993. godine. Svi narodi bivše Jugoslavije riješili su svoje nacionalno pitanje osim Bošnjaka.” Iako Sandžak nije dobio traženu autonomiju, Ugljanin tvrdi da ipak ima pomaka. “Od referenduma do danas mi se borimo za naša nacionalna prava, a rezultat toga jeste da smo, uprkos svim opstrukcijama, uspjeli našoj djeci uvesti izučavanje maternjeg bosanskog jezika. Uspjeli smo se izboriti i za svoju zastavu, himnu, ali i bitne nacionalne dane za Bošnjake u Sandžaku – Dan zastave 11. maj, te 20. novembar – Dan Sandžaka, uz vjerske praznike koji se podrazumijevaju”, dodaje Ugljanin.

Da u Sandžaku nisu odustali od traženja prava koja su legitimno izglasali još 1991. godine, govori i obraćanje Ugljanina povodom obilježavanja godišnjice referenduma u Sandžaku: “Građanima Sandžaka, kao autohtonom narodu na svojoj teritoriji, moraju se, kroz rješavanje statusa Sandžaka, obezbijediti mehanizmi da bez uslovljavanja počnu ostvarivati pravo na život, slobodu, sigurnost, brži ekonomski razvoj, kako bi konačno osigurali svoju političku egzistenciju.” Ugljanin je naglasio da se ovo pitanje mora realizirati u procesu pristupanja zemalja zapadnog Balkana Evropskoj uniji.

U narednom periodu saznat ćemo hoće li u EU imati razumijevanja za dugogodišnje zahtjeve Bošnjaka iz Sandžaka ili će i dalje ova nacionalna manjina na teritoriji Republike Srbije biti ignorirana. Ako mogu neki drugi imati povlašten položaj zasnovan na zločinima i etničkom čišćenju, onda je logično da i Sandžak, kao historijska činjenica, konačno dobije svoju autonomiju.

 

PROČITAJTE I...

Cerić je danas posve potrošen, osim što nas podsjeća na prošle političke procese, a na njih smo dužni upozoriti. Naime, kako je uopće Cerić došao u priliku da iz vjerske pozicije krene u pohod na nacionalno-političke visine? Ovaj fenomen indirektno je povezan s jednim novokonstruiranim mitom, bez obzira dolazio iz usta Fahrudina Radončića ili notornog Envera Kazaza, o tome da je Sulejman Tihić navodno bio sekularno i proevropski orijentiran za razliku od Alije Izetbegovića i Bakira Izetbegovića.

Stanoviti Jelica, Nikola i Ranko bili su pripadnici srpske agresorske vojske, ali i partneri i vezni kontakti Fahrudina Radončića i njegove kriminalno-švercerske i ratnoprofiterske družine za vrijeme odbrane Republike BiH od agresije. Oni su za vrijeme opsade Sarajeva zarađivali na preprodaji robe pod izlikom da nabavljaju humanitarnu pomoć za bolnicu. To možemo zaključiti po dokumentu kojega je sačinila tadašnja Služba državne bezbednosti RBiH u operativnoj akciji za više osoba prema osnovanoj sumnji da provode kriminalnu djelatnost i da su u vezi sa osobama na neprijateljskoj strani, a glavna ličnost i naredbodavac u tom lancu je bio „novinar“ Fahrudin Radončić. U svakom slučaju bilo je riječ o „velikoj lovi“ kako tvrdi sam Radončić u transkriptu razgovora. O kolikoj nepravdi i profiterstvu je bilo riječ, pažljivo pročitajte i sami zaključite:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!