Bošnjaci mogu čuvati BiH jedino ako unutar sebe postanu snažni

Bošnjaci mogu čuvati BiH, uvjereni smo u to, jedino ako unutar sebe postanu snažni, i to 1) politički, i to konsenzusom o ključnim nacionalnim i državnim pitanjima; 2) ekonomskim napretkom i 3) samorealiziranim kulturnim identitetom koji prema van odaje sigurnost u samog sebe.

U predizborno vrijeme bombardirani smo patriotskim parolama o nužnosti čuvanja državnosti BiH, i to poticanjem ostalih dvaju naroda da uzmu učešće u multietničkoj neminovnosti BiH. Kome se ove parole upućuju kada ih izgovara, primjerice, Denis Bećirević? Zar Bošnjacima, jer su ostala dva naroda gluhi na ove dubokoumne misli bez konkretne ideje kako ih provesti? Kako to učiniti dok Hrvati u Širokom Brijegu nakon pobjeda hrvatske reprezentacije skandiraju psujući državu BiH i Federaciju BiH?

Ostala dva naroda dijeljenje osjećaja državnosti BiH i njenog očuvanja neće prihvatiti od Bošnjaka (vide ga kao pokušaj unitarizma) i nužno je da ga sami unutar sebe osvijeste. Ako se spomenute parole upućuju Bošnjacima, a sve govori da to jeste tako, onda je to posve beskorisno jer jedino oni većinski vjeruju u državnost BiH te to bez ustezanja i pokazuju. Naprimjer, to bi bilo isto kao da već umućeno bjelance, koje se nadiglo i sada se bjelasa iznad posude, u beskraj umućujete. I šta se dogodi? Ono splasne. Isto se događa i s Bošnjacima, koje neki žele uvjeriti da se jedinstvo s ostalim dvama narodima postiže promoviranjem nacionalnog bosanstva u koje Srbi i Hrvati nikako ne vjeruju niti će vjerovati. Međutim, stvari se radikalno mijenjaju kada se jedinstvo u imaginarnom bosanstvu prebaci na plan mogućeg jedinstva među Bošnjacima, i to jedinstva načela koja se tiču upravo čuvanja državnosti BiH. Za sada spomenuto ne postoji. Bošnjaci mogu čuvati BiH, uvjereni smo u to, jedino ako unutar sebe postanu snažni, i to 1) politički, i to konsenzusom o ključnim nacionalnim i državnim pitanjima; 2) ekonomskim napretkom i 3) samorealiziranim kulturnim identitetom koji prema van odaje sigurnost u samog sebe.

Pristup bi se temeljio u odgovoru na pitanja ne u vezi s čim se ne slažemo nego oko čega se slažemo, pa makar to bio minimum konsenzusa. Nažalost, ovo je do sada bilo nemoguće, a jedan od uzroka jeste i neodgovornost medija koji su proizvodili strah među građanstvom. Naime, ako je vladajuća politika pokrenula niz inicijativa za napredak BiH u EU integracijama, za to je bilo potrebno provoditi kompromisnu politiku. Kada bi se učinio takav korak, predsjednika Bakira Izetbegovića i stranku koju vodi optuživali su da nešto prodaje i isporučuje Hrvatima ili Srbima. S druge strane, kada bi na teme u vezi s kojim nema kompromisa, poput genocida nad Bošnjacima i secesionističke politike Hrvata i Srba, odgovarao pooštrenim stavom, optuživali bi ga da se nepotrebno svađa i da je to ustvari neki dogovor triju nacionalističkih lidera koji bez svađe i dizanja tenzija ne mogu opstati. Kako se god okrene, ni opozicija ni veći dio medija nisu odigrali konstruktivnu ulogu u ovim procesima vodeći se dnevnopolitičkim profitima, šireći paranoje i laži. Stoga su djelovali direktno protiv očuvanja državnosti BiH u koju se zaklinju.

Možda se to ponajbolje vidi na isticanju tema koje su postale klišej u javnom prostoru, poput “održivog povratka”. Ponovit ćemo da je povratak, nažalost, završen, a da je sada pitanje kako stvoriti “održivu ekonomiju” u povratničkim mjestima koja bi dodatno omogućila finansijski održive sisteme pogodne za naseljavanje sasvim novog bošnjačkog stanovništva u mjesta koja su etnički očišćena devedesetih. Time se brojnošću stvara i politička snaga koja može presudno mijenjati odnos vlasti RS-a prema Bošnjacima. Trenutni odnosi, posebice SDP-a, koji crpi ionako slab glasački potencijal u RS-u, a potom ne pređe izborni prag, idu u prilog tezi da ne postoji minimum konsenzusa Bošnjaka o temama vitalno bitnim i za njihov opstanak i za ravnotežu u državi.

Uši nam para i stalno nametanje teme “održivog suživota” i konstruktivnog dijaloga triju naroda. Mogli bismo reći da je pristup dijalogu kakav prevladava, kada govorimo o javnom medijskom prostoru, u potpunosti propao. To se ponajbolje vidi u regionalnim medijima koji dijalog percipiraju kroz nametanje povratnog osjećaja jugonostalgije. Jedan dio medija to provodi jer jednostavno ne razumijeva realne potrebe, a drugi to radi planski, s ciljem da prvenstveno bošnjački narod posve ošamuti varljivim osjećajem zajedništva, i to 1) zajedništva u nepostojećem nacionalnom određenju Bosanac; 2) zajedništva putem propalog koncepta jugoslavenstva. Politički se to kroz medije postiže tako da se u dijaloške odnose postave tzv. nezavisni analitičari, koji u zemljama okruženja pripadaju ljevici i opozicijskom političkom spektru. Njih će karakterizirati posvemašnja anacionalost, pa bez ikakvih nacionalno-vjerskih opterećenja različitostima pušu u jednu te istu tikvu, ponavljajući formule o vladavini etnonacionalista koja se mora srušiti da bi nastupilo stoljetno bratstvo i jedinstvo.

Ovim se ništa ne postiže kada govorimo o promoviranju suživota i dijaloga. Ideološki identični, često na plati stranih ambasada, u beskraj trube jedno te isto. Da zaista postoji želja za dijalogom, on bi se poticao i ostvarivao suprotstavljajući autentične predstavnike svih triju nacionalno-vjerskih nominacija koji su pritom posve ostvareni i realizirani unutar vlastitih identiteta, a nisu ratoborni huškači: Bošnjaka muslimana, Hrvata katolika i Srbina pravoslavaca. Kada bi ovaj trojac u kontinuitetu medijski komunicirao, bez obzira na razlike, tada bi se stvorile pretpostavke za istinski dijalog u kojem ne bi nedostajalo drame, pa bi i mediji dobili svoju toliko potrebnu hranu. Do tada, mi ćemo čitati da tzv. nezavisni i anacionalni analitičari dekonstruiraju etnonacionalističke politike te stavljaju neprihvatljivi znak izjednačavanja između triju nacionalnih politika.

PROČITAJTE I...

SDA će i na ovim izborima zasigurno potvrditi da je najjača politička stranka u Bosni i Hercegovini. Međutim, pitanje je njenog koalicijskog kapaciteta, odnosno, koliko će biti uspješna u postizbornim dogovorima. U slučaju da SDA ne bude u mogućnosti da formira vlast na federalnom i državnom nivou (kantonalni je posebna priča), to će morati učiniti više stranaka nego što to uopće možemo zamisliti.

“Zahvaljujući Allahu, uspio sam preživjeti i drugo zarobljavanje, da danas svjedočim i pričam o genocidu i stradanju Bošnjaka. Cilj mi je da se stariji prisjete agresije i rata, a da mladi izvuku pouku i poruku. Ako samo jedan mladi čovjek pročita knjigu i nakon nje izvuče pouku, te proširi poruku o stradanjima, smatrat ću da je moj cilj ispunjen. Nas Bošnjake historija uči da kao narod trebamo više čitati i učiti iz prošlosti”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!