Bošnjaci imaju kolektivni potres mozga

Računa se da je potres mozga bošnjačkog kolektiva takvog intenziteta i težine da će se sasvim mirno u narodu prihvatiti zamjena teza po kojoj su otvoreni separatisti i promotori agresorske politike isti kao i oni pod čijim je vodstvom odbranjena ova zemlja i narod, te da je, zapravo, u interesu Bošnjaka da nemaju adekvatnu nacionalnu političku reprezentaciju na nivou entiteta i države

Zamislimo raščupanog, umornog i izranjavanog čovjeka koji je nekako preživio premlaćivanje i pokušaj ubistva od dvojice nasilnika i koji je pritom, pored brojnih ostalih povreda, pretrpio ozbiljan potres mozga. Posljednje što bi osoba s takvom povredom trebala uraditi jeste spavati. No, zbog smanjene sposobnosti rasuđivanja, odnosno šoka, naš zamišljeni čovjek upravo to radi. Umoran i iscrpljen, on želi malo otpočinuti. Onako izubijan, sjeda nasred prometne raskrsnice, nedaleko od onih istih nasilnika koji ližu rane pripremajući sljedeći napad, te tone u sladak san iz kojeg nikada neće biti buđenja, a pritom se još ljutito breca na one koji ga u tome žele zaustaviti i tako mu spasiti život.

NAZVATI STVARI PRAVIM IMENOM

Bošnjaci danas podsjećaju na takvog čovjeka, jer ne samo da imaju kolektivni potres mozga zbog kojeg su im intelektualne aktivnosti usporene, pa nisu svjesni vlastitog okruženja i smrtnih opasnosti koje im prijete, nego i svojevoljno tonu u san iz kojeg neće biti buđenja. Da bi sve bilo gore, mnogi ih i aktivno uspavljuju svojim snenim melodijama, a većina se bošnjačkog kolektiva s nerazumijevanjem i netrpeljivošću odnosi prema onima koji im ne daju spavati, budničarima koji ih drmusaju želeći spasiti vlastiti narod i državu od nestanka.

Ovaj fenomen bošnjačke uspavanosti i letargije posebno je izražen u društveno i javno aktivnom sloju, štaviše, moglo bi se reći da se tu najdublje i najgluplje spava. Baš iz ovih društvenih slojeva dolazi najglasnije hrkanje kao jedini odgovor na smrtonosne olujne oblake koji se nadvijaju nad Bosnom i Hercegovinom. Nesposobnost ogromnog dijela onoga što se voli nazivati intelektualcima i društveno angažiranom klasom, posebno građanskog tipa, da odgovori bilo kako, a kamoli na artikuliran način na sve izvjesniju nadolazeću krizu, praktično znači ponavljanje situacije ne samo iz 1992. nego i iz 1941. godine.

I ovaj put, umjesto zrelog promišljanja trenutne situacije i mogućih odgovora, imamo uporno izbjegavanje da se stvari nazovu pravim imenom i šizofreno odbijanje da se prihvati realnost. Većina bošnjačkih intelektualaca ili samozatajno šuti ili se kalkulantski oglašava parolama i floskulama, i to uglavnom sa zakašnjenjem, nakon što neko drugi za njih probije led i pokupi etikete nacionalista i fašista. Ovakva umrtvljenost i bojažljivost rezultati su specifične kulture preživljavanja naslijeđene iz prošlih sistema, kada su politika nezamjeranja i izbjegavanja da se zauzme čvrst i potencijalno konfliktan javni stav u vezi s bilo čim postali usađeni instinkt i životni moto. Tako su se čuvale pozicije i sinekure, a često i lična sloboda.

No, to samo pokazuje da je bošnjačko nacionalno “tijelo” možda slobodno, ali da im nacionalni “um” još živi u okovima prošlosti. S druge strane, grupacija koja se samonaziva “građanskom inteligencijom”, a koja stoji politički ulijevo, standardno je na sasvim krivom historijskom kolosijeku te ne samo da nema nikakvu društveno korisnu funkciju već aktivno smeta i ometa. Bulazni se o nekakvim “nacionalistima na svim stranama”, čime se legitimiziraju nasrtaji na Bosnu i Hercegovinu i sanjari o nekakvim klasnim borbama u državi koja je pod permanentnom, a sada i sve izraženijom prijetnjom nestanka. Fantazira se o političkom suživotu i bratstvu i jedinstvu u trenutku najveće kohezije na srpskoj i hrvatskoj društvenoj i političkoj sceni, i to u vezi s podjelom Bosne i Hercegovine, pokreću se ideološki sukobi među Bošnjacima, a, što je najgore od svega, napadaju se i sabotiraju oni koji pozivaju na buđenje i zbijanje redova. Nažalost, ovo smrtonosno mjesečaranje našlo je i svoj politički izraz koji je, za razliku od 1992. godine, dovoljno jak da dovede u pitanje mogućnosti Bošnjaka da se institucionalno suprotstave nadolazećem skoro sasvim izvjesnom nasrtaju na državu Bosnu i Hercegovinu.

DEMONIZACIJA IDEJE O NACIONALNOM JEDINSTVU

Ovakva današnja gotovo katastrofalna i kataklizmična slabost bošnjačkih političkih pozicija logični je rezultat procesa započetog odmah po završetku rata, a na koji su mnogi upozoravali skoro dvije decenije. Politička degeneracija i atomizacija posljedica je vrijednosne degeneracije i atomizacije društva. To nije bio nekakav stihijski proces nego rezultat dugotrajne subverzije ama baš svih pozitivnih tekovina odbrane od agresije. Bošnjaci su između 1992. i 1995. godine prvi put nakon pola milenija – predvođeni liderima koje su sami birali, boreći se pod svojom zastavom u svojoj armiji – odbranili i izborili svoju državu i vlastiti suverenitet, a što nisu uspjele ranije generacije Bošnjaka, koliko iz objektivnih okolnosti, toliko i zbog subjektivnih kolektivnih slabosti.

Nažalost, ova suštinska pouka i historijska lekcija konstantno je nakon rata obezvređivana i marginalizirana te je aktivno urušavan cijeli novonastali vrijednosni sistem. Sve vezano za odbranu od agresije, ali i ideju nacionalnog jedinstva, kriminalizirano je i vulgarizirano, historijske činjenice su prekrajane, unošena je smutnja, širen defetizam, rušeno povjerenje u dokazane vlastite sposobnosti i mogućnosti i sve u svemu pokušavalo se izbrisati, poništiti i zaboraviti sve ono plaćeno krvlju i mukom naučeno. Nacionalno jedinstvo, pa čak i sama riječ nacionalno, predstavljalo se Bošnjacima kao nešto skaredno i odvratno, mada je upravo to jedinstvo osnovni sastojak formule njihovog opstanka na ovim prostorima. Dvadeset godina nacionalno jedinstvo Bošnjaka demoniziralo se, a poticalo i ohrabrivalo usitnjavanje, okupljanje i organiziranje po doslovno svakom drugom osnovu, da bi se zatim nove grupice međusobno sukobljavale na ideološkim i vrijednosnim osnovama.

Bošnjaci su izluđivani relativizirajućom propagandnom kojom su dovođene u pitanje sve njihove vrijednosti, pa čak i sama realnost onoga što su i sami preživjeli. Da se u tome dobrano uspjelo, pokazuje nam današnja situacija. Doveli su se u situaciju da, iako najbrojniji narod, praktično nemaju kontrolu nad političkom situacijom u državi, i to zahvaljujući prije svega vlastitoj političkoj naivnosti koja je rezultat dvije decenije subverzivnog medijsko-propagandnog djelovanja.

Konkretna posljedica spomenutog jeste da se bošnjački narod, koji se praktično nenaoružan no čvrsto ujedinjen oko ideje da mora preživjeti i sasvim svjestan ko mu je neprijatelj odbranio od dvostruke agresije, danas doveo u situaciju da mu kapu kroje kantonalne strankice i nekoliko opasnih klovnova iz ljevičarskih stranaka. To nije toliko posljedica glasanja za različite stranke, mada je atomizacija političke scene svakako problem, koliko činjenice da se glasalo za osobe i stranke a da se nije vodilo računa o nacionalnim interesima. Nije se od Bošnjaka niti tražilo da glasaju za samo jednu stranku, pa čak niti za stranku koja je na određenoj strani političkog spektra. Jedino što se očekivalo od naroda koji je prije dvije decenije pretrpio genocid jeste da glasa za one stranke koje su dokazano patriotske ili koje barem imaju političku platformu koja uključuje zaštitu države i bošnjačkih interesa. Čak je bilo dovoljno da se ne glasa za one sa sumnjivim političkim agendama i da tako barem sami sebe i svoje sunarodnjake ne bacaju u ambis vlastitim glasovima.

ANTIPATRIOTSKI BLOK

Potres političkog mozga u Bošnjaka rezultirao je uspostavljanjem malog, ali opasnog antipatriotskog bloka unutar “Bh. bloka”, kojeg uglavnom čine osobe koje su, što je izuzetno indikativno, bile van Bosne i Hercegovine za vrijeme agresije, a određen broj njih čak i u Srbiji. Iako ovaj neformalni blok ima oskudan izborni legitimitet, ipak ima sasvim legalne načine i kapacitete da blokira bilo kakvo političko ujedinjavanje bošnjačkih i probosanskih stranaka, a što je trenutno vrhunski bošnjački interes i prioritet.

Činjenica da ova antipatriotska grupacija sasvim javno i otvoreno sabotira bošnjačko nacionalno jedinstvo u ovako teškoj i kompliciranoj situaciji za državu, te da ima hrabrosti to predstavljati kao nešto pozitivno i progresivno, pokazuje kakva je njihova percepcija težine bošnjačkog potresa mozga. Ono što bi u drugim državama bila ili petokolonaška veleizdaja ili opasni avanturizam političkih idiota kod nas je legitimno političko djelovanje tipova koji se još pokušavaju predstaviti kao moralno superiorni. U tome imaju podršku i određenog broja već spomenutih “građanskih intelektualaca”, ali i medija koji ovakvu političku sabotažu pokušavaju predstaviti na poznati način, kao borbu protiv nekakvih volšebnih “nacionalista”.

Računa se da je potres mozga bošnjačkog kolektiva takvog intenziteta i težine da će se sasvim mirno u narodu prihvatiti zamjena teza po kojoj su otvoreni separatisti i promotori agresorske politike isti kao i oni pod čijim je vodstvom odbranjena ova zemlja i narod te da je zapravo u interesu Bošnjaka da nemaju adekvatnu nacionalnu političku reprezentaciju na nivou entiteta i države. Vjeruje se da su Bošnjaci već toliko neutralizirani i uspavani da će inertno i sneno ispratiti uništenje sposobnosti za vođenje nacionalne politike te podržati vlastito rastakanje, političko svođenje na nivo kantonalnih plemena s lokalnim poglavicama i miljenicima ambasada na čelu.

Ovakva situacija bila je gotovo nezamisliva još prije nekoliko godina, što jasno pokazuje da bošnjačka politička svijest degenerira i gubi obrise nacionalnog. Višedecenijska propaganda kojom se demoniziralo nacionalno jedinstvo u Bošnjaka, intelektualno komunističko naslijeđe koje je ostavilo posljedice na svjetonazore te aktivni rad vanjskih centara na poticanju što veće atomizacije bošnjačkog društva i političke scene ostavili su ozbiljne posljedice na bošnjačku političku kulturu i sistem vrijednosti uopće. Tome pogoduje i činjenica da je teritorijalno ustrojstvo Federacije BiH takvo da naprosto potiče trend usitnjavanja političkih stranaka na nivoima kantona i nicanje bezbrojnih političkih projekata i ličnosti s intelektualnim i interesnim horizontima ravnim onima kod srednjovjekovnih feudalaca.

Situacija postaje neodrživa, što pokazuje i najnovija politička kriza. Konstanto smanjivanje vlastitih političkih kapaciteta i sposobnosti da se djeluje će prije ili kasnije, a vjerovatno prije, na kraju će rezultirati time da će Bošnjaci ili raspad Bosne i Hercegovine ispratiti kao obični posmatrači nemoćni da bilo šta poduzmu ili će mirno i u tišini biti svedeni na građane drugog reda u Bosni i Hercegovini kojom će se upravljati iz Beograda i Zagreba. Krajnje je vrijeme da se uspavani Bošnjaci trznu i pogledaju u kakvoj se opasnosti zaista nalaze, posljednji je čas da se kao kolektiv odupru smrtonosnoj letargiji, ponovo podese već dobrano poremećeni moralni kompas te prepoznaju one koji im ne žele dobro. Vrijeme je za okupljanje, organiziranje, povezivanje, udruživanje…, vrijeme je za nacionalno jedinstvo.

 

PROČITAJTE I...

I to je taj paradoks. Prave ustaše misle potpuno drukčije, ali ne priznaju Bošnjake kao naciju. Reducirane ustaše žele dijeliti Bosnu, a protuustaše prema muslimanima generalno, a onda i Bošnjacima imaju zapravo vrlo negativne stavove. Apsurd je dosegao kulminaciju kada je neku Sanju Modrić, novinarku Novog lista, prije par godina na HTV-u ismijao Slaven Letica, desničarski, uglavnom HDZ panegiričar, kada je tvrdila da je Bosna nemoguća država, i to zbog muslimana. Bošnjaci se kao narod i ne spominju. No, ima li se u vidu da je osnivač Novog lista, razočaran Jugoslaven i promotor mita o Crvenoj Hrvatskoj Frano Supilo, kao i Starčević, život okončao u ludnici? Nije li stoga stav Modrićke očekivan?

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!