“Bosnian Case” Elmedina Žunića

Genocid ne treba izgubiti iz sjećanja, ali ne po svaku cijenu. Tako bosanskohercegovački umjetnik Elmedin Žunić parafrazira svojim radovima Prima Levija. Žunić ovih dana u Australiji okončava rad na doktoratu, kojim kroz umjetnost želi prikazati kako se i zašto u Bosni i Hercegovini, u Srebrenici, Prijedoru i drugim njenim gradovima desio genocid

 

Elmedin Žunić živi između Norveške i Australije. Svoje je rodno Livno 1993. godine zamijenio Skandinavijom. U Norveškoj je okončao studij, odselio u Australiju, pa se opet vratio na sjever Evrope. Posljednjih mjeseci ponovo je na najmanjem kontinentu, dovršava svoj doktorski rad, umjetničko djelo kojim Elmedin priča o genocidu počinjenom u Srebrenici, ali i u Prijedoru i u njegovim naseljima. Elmedinov je doktorat u završnoj fazi. “Tema je bosanskohercegovačka kolektivna historijska trauma koja traži odgovore na pitanja kako umjetnost raspolaže činjenicama o godinama između 1992. i 1995. godine”, kaže Žunić za Stav. “Umjetnost je možda jedan od najboljih načina da se očuva sjećanje na zločin, umjetnost je fleksibilna, ona ne predstavlja konačno znanje, nego vas uputi da sami izvlačite zaključke. Umjetnost može priču o genocidu pokazati na mnogo načina, za razliku od historije, koja je kruta i koja ima samo jedan način pričanja onoga što se desilo u nekom vremenu.”

O GENOCIDU KROZ UMJETNOST

Žunić na doktoratu radi skoro tri i po godine. Istražujući, razgovarao je i s ljudima koji su preživjeli užase Srebrenice i Prijedora. Njihovi glasovi važan su dio rada. “Oni su sa mnom podijelili svoje priče, svoje traume. Nije me zanimala samo njihova osobna trauma, nego i zvuk njihovih riječi dok pričaju o tome šta su preživjeli. Zvuk zauzima važno mjesto u mojim radovima. Veoma me je zanimao njihov glas.” Kako o genocidu govoriti kroz umjetnost? Žunić odgovara da je najbolji način predstaviti taj bolan dio bh. historije kroz vizualnu umjetnost. “Ona stvara jedan prostor kakav literarna umjetnost ne može. Historija i memorija čisto su subjektivne. Takvi su i moji radovi. Moja je početna tačka subjektivna, ali način na koji je razvijaju dopuštaju da taj prostor publika doživi na svoj način”, pojašnjava nam Žunić, tvrdeći kako je umjetnost jedan od najboljih načina na koji se može prikazati trauma preživjelih žrtava genocida. “I u tome je paradoks jer ljudi često odvajaju vizualnu umjetnost i teatar. Češće su vezani za knjigu i literarnu umjetnost jer je to praktičnije. Ali, kada bi dali priliku vizualnoj umjetnosti, onda bi se za to čvršće vezali.”

Pojašnjavajući kako izgleda njegov doktorski rad, Žunić priča kako se u Australiji prva polovica doktorata obično dešava u ateljeu. Nakon što se okonča praktični dio rada, posljednjih nekoliko mjeseci potroši se za pisanje doktorske teze, što on upravo sada i radi. Nada se kako će njegova postavka Australcima pojasniti šta se to, zapravo, dešavao u BiH početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. “Dosta zapadnjaka, a Australce uključujem u tu kategoriju, doživljava Bosnu i Hercegovinu samo kao jednu sliku, sliku koja je prikazivana i ponavljana u njihovim medijima. Kao kada imate film na svom računaru koji uopće nema suštinu, ima samo ime. Neki Australci znaju ponešto, neki nemaju uopće pojma o Bosni i Hercegovini. Slika koju oni imaju o nama nema pozadinu. Ja sam jedna od osoba koja je neke od njih uvela u suštinu, u neku bosansku priču.” Trauma je, kaže, osnova njegove disertacije, ali insistira kako je ona, ipak, samo jedan dio bogate bh. tradicije. “Bosna nije samo trauma i rat, ona je opširnija i ljepša priča”, kaže.

Dio približavanja Australaca toj ljepšoj priči bila je i dvosedmična veoma posjećena samostalna izložba nazvana “Bosnian Case”, koju je početkom jula postavio u galeriji “Margaret Lawrence” u Melbourneu. “Izložba je bila multimedijalna. Riječ je o betonskim pločama na kojima je postavljeno oko 500 osobnih memoara štampanih u A3 formatu. Dio su izložbe i projekcije, zvuk koji sam snimio prilikom razgovora sa žrtvama genocida. Na početku izložbe održan je i performans.”

PRIJEDORSKI ORAO

Kroz “Bosnian Case”, Elmedin je pokušao prikazati način na koji umjetnost tretira poznate historijske činjenice. Ona govori o dijalogu kojeg nema, o tome kako se vrtimo ukrug, o teškom dijelu naše historije koji nije priznat, koji se prikriva… Poput austrijskog pisca i filozofa Roberta Musila, i Žunić smatra kako “ne postoji ništa tako nevidljivo kao što su monumenti ili spomenici”. “Oni su kroz svoju formu i veličinu toliko upadni da ih naša psiha ne prihvata kao dio našeg intimnog i kolektivnog sklopa”, kaže Žunić. “Moramo se osvrnuti na činjenicu da Musilove misli i opservacije datiraju iz vremena prije Drugog svjetskog rata, koji je svoj svršetak obilježio genocidom, masovnim grobnicama. Jednom riječju: holokaustom. Promijenili su se pogled na svijet i retorika oko historije i monumenata, tako da sad moramo naći način kako da uvrstimo Musilove riječi u postmodernu rubriku monumentalne estetike.”

Jedan od spomenika o kojima razmišlja Žunić jeste i onaj podignut srpskim vojnicima u blizini Prijedora. “'Rising Eagle’, spomenik u Trnopolju koji ja označavam ovim imenom u svojoj disertaciji, jeste, kao i svaki monument, postavljen poslije historijskog narativa koji predstavlja. Ono što je simbolično u ovom slučaju jeste da je ovaj monument postavljen baš ispred svoje činjenice – zapravo onoga što i sam blokira – u fizičkom, kao i u historijskom smislu. Poenta ‘Rising Eaglea’ jeste da blokira historijsku činjenicu i da vještački usađuje novu memoriju na način što uvodi novi tok historije. Ovakav akt, većinom, izrodi novim generacijama s različitim pogledima na prošlost, a to je činjenica jedne poslijeratne Bosne i Hercegovine.”

Neka od pitanja koje Žunić postavlja svojim doktorskim radom jeste i zašto je umjetnost aparatus za problematizaciju reprezentacije historijske traume? “Umjetnost kroz svoje jetzzeit i intersubjective space i kroz svoju neposrednost problematizira možda čak i sve kategorije reprezentacije jer im ne dozvoljava da se ‘kategoriziraju’ da bi od sebe stvorile metodološke standarde. One se obnavljaju, ali nikad i ne ponavljaju, jer to što tekstualnom reprezentacijom nastaje u kategoriju kroz vizualnu umjetnost ne uspijeva jer se nikada ne dovršava iz razloga što im one tri uvjetne tačke ne dozvoljavaju. Naprimjer, ‘sad i ovdje’ uvijek postavlja nove uvjete i tim se i ‘činjenice’ jednog umjetničkog djela mijenjaju. Reprezentacija nije moguća niti ja to podržavam zato što ništa što se desilo ne može ponovo nastati, jer isti uvjeti ne postoje niti se mogu ikada ponovo rekreirati. Možemo samo da pričamo o reprezentaciji tih uvjeta kroz objektiv postmoderne”, kaže nam zaključujući razgovor.

“Za Primu Levija postoji jedan imperativ za sjećanje: Ne treba holokaust izgubiti iz sjećanja, ali i ne po svaku cijenu. Ono što ja razumijem kao industrijom holokausta – ponavljanje nekih dijelova historije koje na kraju postanu stereotipije uvijek se ne podudaraju s činjenicama prošlosti. Postoji jedna univerzalna linija u ovom: Lyotard kaže da se kroz traumu uništi sve što nastaje uz nju: čovjek, jezik i njena historija. Ovo su opservacije na koje bih ja dodao da je taj ‘umor’ jezika i svega što je potrebno da se uoči ta trauma možda i više jedan predznak da bi se došlo do jedne spoznaje temporalnih indikacija. A ova tri uvjeta nas baš upućuju na to: da je sve u prolazu i sve se vraća u drugoj formi i nikad kroz reprezentaciju, nego svoju inkarnaciju i otjelovljenost.”

 

 

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!