Bosne će biti dok god djeca pjevaju “Kulina bana vojska je”

Dok sam radila u Teatru u gostima u Zagrebu, na probi Ujaka Vanje, Relja Bašić upitao je veliku Seku Sablić: “Kako ti osjećaš svoje židovstvo?” Seka je, onako otkačena, ležerno parala pletenu suknju na sebi, vunu savijala u klupko i hladno rekla: “Pa, vala, nikako. Ali, ako me hoće uništiti zato što sam Židovka, tad sam Židovka na desetu.” Dubinski sam je shvatila tek u agresiji 1992. godine

 

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Hasija Borić-Stojić jedna je od najvažnijih bosanskohercegovačkih glumica svih vremena, a nakon Splita, Zagreba, Beča i igranja u pozorištima širom svijeta, život je nastavila u svom Sarajevu, gdje je i započela profesionalnu glumačku karijeru. Iako su mnogi kulturni radnici odustali od Bosne i Hercegovine, njene kulture i umjetnosti, ona to nikada nije učinila, a 2002. godine osnovala je privatno pozorište “Putujući teatar”, te kasnije i Akademiju za glumu posvećenu mladima s poteškoćama u razvoju, kao i mladima koji pripadaju nacionalnim manjinama u Bosni i Hercegovini.

U međuvremenu je nastavila s radom na društveno angažiranim predstavama, od kojih je najaktuelnija Nana Fata Orlović ili Neka se čuju i vaši glasovi. U intervjuu za Stav govori o svom povratku u Bosnu i Hercegovinu, o životu u inostranstvu, mnogobrojnim odigranim predstavama, ali i svojoj zemlji, za koju kaže da se samo “malo razboljela i da je treba njegovati”.

STAV: Mnogi kulturni radnici odustali su od Bosne i Hercegovine, od njene kulture i umjetnosti. Vi nikada niste. Odakle crpite snagu i volju za promocijom njene kulture, umjetnosti i naslijeđa u ovim duhovno siromašnim vremenima?

BORIĆ-STOJIĆ: Bosanskohercegovačkoj kulturi pripadam rođenjem, jezikom na kojem mi je majka pjevala Spavaj, sine, lijep san usnio, na kojem je dido čitao dječici okupljenoj u mutvaku sve što se našlo u ostacima njegove privatne biblioteke, najveće u Jajcu, koja je izgorjela u Drugom svjetskom ratu. Kada sam se zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu obrela 1992. godine u Beču, bila sam istinski kulturni ambasador svoje zemlje. Govorila sam stihove Maka Dizdara na njemačkom (susrela se i s Heidi Pataki, Makovom prevoditeljicom) i na slavistici, kada su rahmetli Alija Isaković i Mile Stojić uspjeli, uz pomoć profesora Radoslava Katičića, da se na ovaj studij uvedu bosanski jezik i bošnjačka književnost. Govorila sam i Šopa, Stojića, Vešovića, Sidrana. Igrala monodramu Žene pjevaju o ratu, u koju su utkani stihovi Bisere Alikadić i Ingeborg Bachmann.

U javnosti sam prezentirala tekstove o našim ženama, istraživala karijeru Bahrije Nuri-Hadžić i Sene Jurinac. Polemizirala s Handkeom u Austrijskom parlamentu na promociji njegove knjige Pravda za Srbiju, kada je hvalio poeziju Radovana Karadžića, koja, kako je rekao, nije slabija od jevrejskih autora koji su bili u logorima. Pozvala sam mnogo Bošnjaka i Hrvata u Parlament, pročitala njegovu mladalačku viziju Sarajeva koje gori, napisanu po njegovom dolasku u ovaj grad. Hladno sam Handkeu rekla neka ode u Haag, ako mu se ta poezija toliko dopada, i ondje napravi promociju Radovanove knjige. Salom se prolomio gromoglasan aplauz. Režirala sam osam dječijih komada s mojom mladom glumačkom grupom sačinjenom, uglavnom, od osoba iz istočne Bosne čiji su roditelji prognani.

Mnogo se bavim i narodnom poezijom i muzikom. Ne bih rekla da su ovo izrazito duhovno siromašna vremena. Imamo sjajnih pozorišnih predstava, dobar film, naši režiseri dobijaju najveće svjetske nagrade, pjevači mlađe generacije pronose slavu sevdalinke širom svijeta. Bosanskohercegovački pisci prevode se na desetke svjetskih jezika, tome doprinose i moje kćerke Hana i Ivana, koja je naše dramatičare prevodila na njemački. Likovni umjetnici stvaraju briljantna djela, sjetimo se samo izložbe Halila Tikveše povodom Srebrenice, svjetskog uspjeha Safeta Zeca…

Evo, upravo gledam tople, neobične skulpture Fikreta Libovca. Svjesna sam posvemašnje komercijalizacije, to nužno prati tranziciju i kapitalizam, ali kada je to nedostatak novca bio prepreka istinskom umjetniku da napravi svoje djelo? U medijima ćete često čuti da “nema novca za umjetnike”. Najveći bukači jesu oni koji dobijaju najviše. Naravno, nedopustivo je što pojedini političari imaju ogromna primanja, dok muzeji opstaju zahvaljujući entuzijazmu direktora i radnika, ali to se mora mijenjati. Ja želim biti iskra, svjetlo te promjene.

STAV: Vaš je život svojevrsno putovanje. Profesionalnu glumačku karijeru započeli ste u Sarajevu, nastavili u Splitu, Zagrebu, Beču i ponovo se vratili u Sarajevo. Privatno pozorište “Putujući teatar” osnovali ste 2002. godine. Šta Vama znači “Putujući teatar”, koji simbolizira apsolutnu slobodu, u odnosu na Vaš život i život mnogih iz Bosne i Hercegovine koji su bili primorani otputovati u druge zemlje zbog agresije?

BORIĆ-STOJIĆ: Ja sam u bečkom Volkstheateru ostvarila solidnu karijeru, prešla mukotrpan put od malih do velikih uloga, krunisan nagradom koju dodjeljuje žiri austrijskih medija, nagradom koja nosi ime velikog glumca Karla Skraupa, a koju s ponosom pridružujem svim drugima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Najbolja ženska kreacija u Hrvatskoj, Velika i Mala mostarska liska, Počasna građanka grada Jajca). U domovinu sam se odlučila vratiti kad sam spoznala dubinu stiha jevrejskog austrijskog pisca Alfreda Polgara: “Dugo sam vani. Tuđina mi nije postala domovina, ali domovina postaje tuđina.” Mislim da je to ono što osjeća većina naših ljudi u dijaspori. Ja nisam željela živjeti u autobusu između Beča i Sarajeva.

Tu rascijepljenost življenja u dva prostora pomogao mi je prevladati fra Ivo Marković. Bila sam godinama njegov suradnik na predmetu Retorika na Franjevačkom fakultetu. Kao fratar i ispovjednik, razumio je i problem ljudi koji su otišli, njihov osjećaj krivice. Zvao me u Beč i onako mudro fratarski govorio: “Pa kako ćemo mi bez tebe?!” Naravno da bi se fratri odlično snašli i bez mene, kao što ni Beč ne pati zbog mog odlaska, ali to su trenuci kad treba ohrabriti čovjeka, a i svojim primjerom pokazati da treba biti ovdje, u Bosni. Kad sam se odlučila vratiti, sjajni njemački režiser Michael Gruner, s kojim sam radila Priče iz Bečke šume, pitao me: “Možete li mi odgovoriti zašto napuštate mjesto u velikom austrijskom pozorištu i odlazite u razrušenu zemlju. I onamo odvodite dvije blistave djevojčice? ZAŠTO?” – “Pa, znate, jezik, identitet”, odgovaram mu. – “Ne pitam Vas to, to razumijem. Ja sam porijeklom ruski Židov. Ali, ja sam i Nijemac, ja Vas pitam šta ćete konkretno raditi?”, nastavljao je. – “Osnovat ću svoj teatar, putovat ću, sudjelovati u duhovnoj obnovi moje domovine”, kažem. – “E, to je već odgovor. Ako Vam zatreba moja pomoć, zovite!”

STAV: Mnogi danas odlaze iz Bosne i Hercegovine. Suprotno tome, Vi ste se nakon života u Beču, gdje ste zasigurno imali priliku upoznati taj “bolji život“ za kojim mnogi ovdje žude, ipak vratili u svoju zemlju. Žalite li danas zbog toga?

BORIĆ-STOJIĆ: Bolji život ondje je gdje si istinski ispunjen, a ja sam to ovdje, u Bosni. Ne želim nikome soliti pamet, neka svako donese odluku za sebe. Znam da mnogi odlaze jer nemaju posla, mnogi odlaze na stručno usavršavanje, u želji za proširenjem vidika. Mene brine to što odlaze oni koji imaju dobre zarade, stanove. Kad s njima razgovaram, kažem: “Imaš ovdje Filmski festival, MESS, Jazz festival, festivale ozbiljne muzike, odlične pozorišne predstave, baletne i operne”, a oni odgovaraju: “Pa, nisam baš konzument kulture.” – “U redu. Imaš Trebević, Bjelašnicu, Jahorinu, onamo si za pola sata ili sat, na moru si za koji sat više”, dodajem. Ljudi ovdje ne znaju da je najam pristojnog stana u Austriji ili Njemačkoj 1.000 eura mjesečno, ne znaju šta znači na zapadu zaraditi toliko novaca. Znaju li šta znači doći u zemlju čiji jezik ne znaš, popunjavati formulare na tuđem službenom jeziku, raditi mukotrpno da se dokažeš da si barem ravnopravan, a bolji si? Bila, probala, hvala lijepa. Ne, ne žalim što sam se vratila. Ovdje sam uradila mnogo toga što me duhovno ispunjava.

Obnovila Pozorišni / kazališni festival u Jajcu, utemeljila Malu pozorišnu akademiju – projekt inkluzije, napravila na svom jeziku predstave koje ni u jednom drugom jeziku ne bih mogla. Ipak, sve se svede na to da odlaze zbog toga što više ne mogu izdržati pritiske nacionalnih podjela. Ljubav prema domovini nije IN. Pa, baš me briga. Pogotovo što je i dalje napadaju i pokušavaju uništiti. E, pa nećete, žao mi je, gospodo, ali nećete. Dok sam radila u Teatru u gostima u Zagrebu, na probi Ujaka Vanje, Relja Bašić upitao je veliku Seku Sablić: “Kako ti osjećaš svoje židovstvo?” Seka je, onako otkačena, ležerno parala pletenu suknju na sebi, vunu savijala u klupko i hladno rekla: “Pa, vala, nikako. Ali, ako me hoće uništiti zato što sam Židovka, tad sam Židovka na desetu.” Dubinski sam je shvatila tek u agresiji 1992. godine.

STAV: Na dodjeli Nagrade Karla Skraupa 1998. godine izjavili ste: “Tek sam u ovoj agresiji na moju zemlju shvatila zašto je za neke stare narode progonstvo bilo jedna od najtežih kazni. Prognani čovjek nema ni domovinu, ni jezik, ni rodbinu, ni prijatelje, zapravo i ne živi više, jer život podrazumijeva barem mrvu radosti.” Ipak, kao čovjek bez domovine, Vi ste i tokom egzila u Beču nastavili promovirati svoj zemlju i njenu kulturu. Kako ste kao izbjeglica bili prihvaćeni u stranoj zemlji i kako su stranci reagirali na Vašu umjetnost?

BORIĆ-STOJIĆ: Bila sam izvrsno prihvaćena. Austrija je primila više od 80.000 bosanskih izbjeglica i, procentualno, u odnosu na broj njenih žitelja, mislim da je to zemlja koja nas je primila najviše. Mada je svako progonstvo teško, moram reći da smo mi bili gospoda izbjeglice u odnosu na ovo što se danas dešava s nesretnicima koji bježe iz ratom zahvaćenih zemalja. I od bijede od koje se umire. Mi se nismo utapali u hladnoj Soči, nismo krvarili od gustih bodljikavih žica. Moj duboki naklon, gospođo Angela Merkel. Bila sam poštovana i voljena.

Jednom, nakon Wittgensteinovog nećaka Thomasa Bernharda, publika mi je u U-Bahnu napravila špalir. To je Beč. Često sam dobijala i pisma od ljudi koji su gledali moje predstave. Svakako, najdraža je ova razglednica: “Sinoć (pa datum) gledao sam Vas u Nepoznatoj sa Sene Ödönq von Horváthq. Bili ste veličanstveni.” Pohvalim se ja mom prijatelju, glumcu Michaelu Rastlu: “Ma vidi šta mi piše neki Ignaz Kirchner, mora da je neko važan, vidi koverte s ugraviranim imenom.” – “Ignaz Kirchner, pa jesi li ti normalna, on je najveći njemački glumac.” Da, meni, mom suprugu, koji je predavao na slavistici u Beču bošnjačku, hrvatsku i srpsku književnost, i našoj djeci, Beč je značio utočište, utjehu, dostojanstven život u najtežim vremenima.

STAV: Prva predstava Vašeg “Putujućeg teatra” bila je Tetovaža, a zatim su uslijedile interpretacija monodrame Majka Nuru počesto izruži, u kojoj ste otjelovili čak 22 lika različitih akcenata i dijalekata iz Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije, čuveno teatarsko ostvarenje Feral Tribune Cabaret u režiji Tanje Miletić-Oručević, te Vaše autorsko djelo Nana Fata Orlović ili Neka se čuju i vaši glasovi. Svaka od ovih predstava označava, zapravo, svojevrsnu reakciju na stvarnost, na njenu surovost i nepravdu. Može li se reći da je Vaš teatar, zapravo, istovremeno društveno angažiran, ali i posvećen očuvanju našeg kulturnog naslijeđa?

BORIĆ-STOJIĆ: Smisao nalazim u angažiranoj umjetnosti. Teatar je ogledalo društva. U Tetovaži sam se bavila seksualnim zlostavljanjem djece u porodici. Na principu forum teatra s mladima smo razgovarali o ovoj tabu temi. Bili smo prvi teatar koji je gostovao u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci i bili briljantno primljeni. Da budem malo neskromna, mislim da sam kabaret, onako hrabar, žestoki, ustanovila kao vrlo ozbiljnu teatarsku formu u Bosni i Hercegovini. Ohrabrili su me feralovci.

STAV: Posebno je zanimljivo da je predstavi Nana Fata Orlović ili Neka se čuju i vaši glasovi prisustvovala i Fata Orlović, u čijem je dvorištu u Srebrenici sagrađena crkva. Vlasti još nisu uspjeli pronaći rješenje za ovaj slučaj, ali je Vaša predstava barem na trenutak pomogla nani Fati da shvati da nije sama u svojoj borbi za pravdu. Je li to istinski cilj i smisao postojanja Vašeg teatra?

BORIĆ-STOJIĆ: Slučaj Fate Orlović nije samo pitanje kršenja prava privatne svojine. Na Fatinoj zemlji, zemlji Orlovića, nije izgrađena benzinska pumpa ni samoposluga, već simbol onoga zbog čega je pobijeno 8.372 nedužnih ljudskih bića, ako uzmemo u obzir ulogu pravoslavne crkve u agresiji i genocidu. Danima sam odlazila kod ove hrabre starice koja nam svima može biti uzor kako se može i treba boriti. Fascinirala me njena argumentacija zašto želi da se crkva izmjesti (ne sruši) iz njenog posjeda: “Prvo, to nije bogomolja. Za bogomolje se traži halal, a ova je napravljena na haramu. Ne može se ubit gazda, (Šaćir, muž Fatin) a na njegovom napravit bogomolja.

To za bogomolju ne priznaje ni Bog, niti i jedan dobri Srbin, niti dolazi da se tamo moli. Ja, kad bih znala da ima džamija, da je samo jedan Srbin zbog nje ubijen, nikad se u njoj ne bih pomolila, išla bih se u šumu moliti, ondje bi mi Allah bolje primio, nego u takvoj džamiji. Drugo: ne treba im. Nema ovdje Srba sve do Kravice i Milića.” Čitala je meni moja hurija šta mnogo dobrih ljudi u Srbiji o tome piše. I treće: “Da im i treba, što me nisu pitali? Ja sam gazda. Ima da me poštuješ za moje.” Tek kad su neki mediji odbili prenijeti vijest da ovim projektom slavim četrdeset godina umjetničkog rada, shvatila sam da se nešto vrlo ozbiljno dešava u vezi s angažmanom umjetnika koji se bave temom genocida u Srebrenici.

Zašto je nepoželjno da se mi u Bosni time bavimo? Ja znam za najmanje tri predstave u Evropi, jednu u BKC Tuzla, koje se bave temom srebreničkog genocida. Gdje je predstava u Sarajevu? Izvinite, je li to opet neko prosipa opasnu priču o zaboravu, a sve u ime sretne, nove budućnosti, pomirenja. Pomirenje, da, naravno. Zajednički život, da, naravno. Opet iznova, zajedno. Nema nam druge… Ali, hajdemo progovoriti i iz temelja pravoslavne vjere, barem onako kako sam čitala kod Dostojevskog. Sonja Marmeladova kaže Raskoljnikovu u Zločinu i kazni: “Priznaj grijeh, pokaj se, klekni, zamoli za oprost.”

STAV: Predstava Feral Tribune Cabaret svojevremeno je izvedena i u Haškom tribunalu pred zvaničnicima i sudijama te institucije. Kakva je bila njihova reakcija i da li su uspjeli prepoznati svoju odgovornost koju imaju prema žrtvama agresije na Bosnu i Hercegovinu?

BORIĆ-STOJIĆ: Moja ideja bila je da igram u zatvoru ljudima kojima su optuženi za ratni zločin. Da im u ogledalu Feral Tribunea, a i ogledalu mog teatra, pokažem njihovo nakazno lice. Devet mjeseci pregovarala sam s upravnikom zatvora. Sve je trebalo biti tajna, ali neko je doznao. Onda su krenule opstrukcije s više strana. Neko je poručivao da idem zabavljati ratne zločince. Ipak, iz Udruženja silovanih žrtava dobila sam pismo podrške. Prošla sam kroz tih debelih sedam vrata, ušla u zatvor, ali ondje predstava nije odigrana. Izvedena je u dva navrata u Tribunalu jer je interes bio veliki. Snimila sam i film o tome, a jedini ko je od osoblja Tribunala pristao za film javno govoriti danas je moja sjajna prijateljica, a prije svega prijateljica naše zemlje Florence Hartmann.

STAV: U toj ste predstavi igrali i Slobodana Miloševića, ali i njegovu suprugu Miru. Zanimljivo je da Miloševiću nije smetalo što igrate njega, već njegovu suprugu.

BORIĆ-STOJIĆ: Da, dok sam, nakon izvođenja u Tribunalu, čekala odluku hoće li se predstava ipak igrati i u zatvoru u Scheveningenu, rečeno mi je: “Ma znate, ne bi Miloševiću smetalo to što igrate i ismijavate njega, već njegovu suprugu, na nju je jako osjetljiv.” E pa, znate šta, stvarno bolje da ondje ne igram, ne bih željela povrijediti tako osjetljivog čovjeka.

STAV: U kojoj ulozi ste se bolje snašli?

BORIĆ-STOJIĆ: (Smijeh) Oboje sam ih dobro igrala. Ipak, više sam se potrudila oko Slobodana. Ona mi je u biti nezanimljiva. Ne vjerujem u mitove da su ratovi počinjali zbog lijepe Helene ili Mire. Ne znam kome trebaju projekcije žene kao uzroka rata. Ratove smišljaju i počinju muškarci, mada, naravno, imate nekoga poput Biljane Plavšić, ali je na njene rasne teorije u koje je ugradila svu svoju naučnu pamet, poput one o Bošnjacima kao narodu s pokvarenim genom, Haag već dao svoj odgovor.

STAV: Osnovali ste i privatnu Akademiju za glumu posvećenu mladima s poteškoćama u razvoju, kao i mladima koji pripadaju nacionalnim manjinama, kojima je ponuđena prilika da sa svojim vršnjacima razvijaju ljubav prema glumi. Kakva je bila reakcija mladih i da li ćemo na našim teatarskim scenama uskoro moći svjedočiti novim vrhunskim izvedbama mladih domaćih glumaca?

BORIĆ-STOJIĆ: O mojoj Maloj akademiji – projektu inkluzije mnogo je pisano. Višeminutne stojeće ovacije još prije pet godina svjedoče da sam uspjela u svojoj nakani. Trudim se da ovu ideju proširim na cijelu zemlju. Ono što je bio jedan od mojih glavnih ciljeva, a to je osnivanje pozorišta za osobe s invaliditetom, dobilo je nedavno sarajevsko Pozorište mladih. Hvala Bogu, mojih pet godina nije proteklo uzalud. Mi smo, zahvaljujući dobroti i razumijevanju fra Nikice Vujice i uprave Bosne Srebrene, nakon godina i godina lutanja po različitim prostorima, konačno ugledali svjetlo dana u prekrasnoj pozorišnoj sali u okviru Franjevačkog centra na Grbavici.

Kroz Akademiju su prošli mnogi blistavi talenti kojima se ponosim. Alma Mujanović, djevojka koja ima poteškoće sluha i govora, danas je najistaknutiji borac za prava osoba s invaliditetom. Deni Bezdrob, Naida Bajramović, Lara Mateescu, Noa Jugo, Vedad Suljagić – svi oni imaju sjajnu perspektivu. Moje je da im dam zanat i pobudim ljubav za umjetnost. Bilo je tu i ljubavi i simboličnih dječijih zaruka.

STAV: Poznato je da volite teatar, ali i film te poeziju. Koja je umjetnost najbliža Hasiji Borić-Stojić?

BORIĆ-STOJIĆ: Film i televizija nisu me mnogo birali. Tu se često traže lica, a ne ličnosti, barem kada su žene u pitanju. Gdje su danas na filmu sjajne Ejla Bavčić, Gordana Boban, Selma Alispahić? Teatar mi je strast, način života, opsesija. Na mom tavanu imate barem desetak scenografija, uredno poslagane kostime i rekvizite u crnim koferima, reflektore, stalke, dimere, mikrofone. U mojoj kući ima mnogo muzičkih instrumenata – klavir, violine, gitare i harmonike, defovi i usne harmonike, tam-tam i još svašta… Zamislite kad moji mali akademci tu nahrupe. Pa paravani, perike, šalovi i kape… Teško mi je opisati dječiju radost kad puste mašti na volju.

STAV: Kakva je budućnost bosanskohercegovačke umjetnosti, teatra, filma, ali i same države?

BORIĆ-STOJIĆ: Dok je genija kao što je Zlatka Ugljena, koji blista i u devetoj deceniji života, dok je svih onih koji čuvaju i pamte kulturnu historiju ove zemlje, dok je onih koji je obnavljaju, dok je naših velikih stvaralaca u svim oblastima umjetnosti, mi imamo blistavu budućnost. Ima države Bosne i Hercegovine, naravno da je ima, malo se razboljela, ali je njegujemo. Generalno, što manje budemo obraćali pažnju na to što govore naši neprijatelji, a zasučemo rukave i krenemo u njenu obnovu, a imamo snage za to, države će biti, jer je opstala hiljadu godina.

Garant njenog opstanka jesu mladi koji ne odlaze iz zemlje, naša dijaspora koja sve jače diže svoj glas, naravno, i mnogo sjajnih političara iz mnogih partija koji je vole i pošteno rade svoj posao. Mi, starci samo smo prividno u letargiji, dat ćemo sve od sebe da ona opstane. Bit će je, dok god djeca pjevaju Kulina bana, vojska je, vojska je. U mom rodnom Jajcu djeca se još i danas igraju te igrice, koja je opstala hiljadu godina: “Kulina bana, vojska je, vojska je… Kulina bana, vojska je… A koja nije, nek ide, nek ide, a koja nije, nek ide…”

 

PROČITAJTE I...

Zbog obrazovnog sistema koji je krajnje zastario, a koji je proizveo takvo društvo o kojem govorimo, mi imamo situaciju da na sajmovima knjiga budu prodavanija djela ratnih zločinaca, nemoralnih pojedinaca i predstavnika šunda nego djela iz nauke i ozbiljne književnosti. Upravo se Al-Bīrūnījev uvod u hinduizam javlja kao odgovor na nepoštivanje logike i ponižavanje razuma u društvu kroz primjer kako se rano muslimansko društvo suočavalo s pošastima svog vremena

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!