Bosna na udaru pljačkaša grobova

Najgore su u zadrugama prolazili zemljoposjednici čije bi se ogromne plodne površine spajale s minijaturnim oranicama?! Oni čiji je ulog bio “ništa” bili su čak i u ideološkoj prednosti, revnosno provodeći svetu obavezu “eksproprijacije eksproprijatora”. Slično je i sa stećcima. Bosna je u zadrugu pod nadzorom UNESCO-a unijela praktički sve, pa će susjedi zbog njihovog velikodušnog unosa malo više od ništa uživati kao da su u najmanju ruku unijeli koliko i Bosna

Stavljanje stećaka na Listu svjetske baštine kao regionalne zajedničke baštine, odnosno njihova deligitimizacija kao bosanskog nadgrobnog spomenika, izazvalo je i još uvijek izaziva različite komentare u javnosti, ali i polemike u krugovima znanstvenika. Cijela priča glavnih protagonista koji su se potrudili da “bosanski mramorovi”, kako Krleža nazva bosanske nadgrobne spomenike, postanu i dio povijesne baštine susjednih zemalja, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, svodi se na uzgredno ušutkivanje svih koji se usuđuju braniti do sada važeću tezu o njihovom bosanskom ekskluzivitetu, uz obrazloženja da je historiografija u novije doba spektakularno uznapredovala. Na taj način jedna eminentno politička odluka, vođena selektivnim razumijevanjem bosanske povijesti, lagano postaje obavezujuća i za znanost samu, što na polju historije pogotovo bosanske i nije neka posebna novina. Uostalom, šta je svojatanje nadgrobnih spomenika spram teza o srpskim i hrvatskim zemljama u Bosni. Svojatanje stećaka tu dođe samo kao nastavak jedne uobičajene političke priče koja uoči lansiranja, da bi sve izgledalo elegantnije, podrazumijeva i akademsku podršku.

Politike o kojima je riječ oduvijek su za strateško polazište imale uklanjanje svake autentičnosti kako bi se lakše dokazalo ono što se kani dokazati, da BiH ne posjeduje ništa što bi dokazivalo njenu samostalnost, njeno trajanje, dokaz da nije riječ o srpskoj, odnosno hrvatskoj zemlji. Uzurpacija stećaka samo je jedna u nizu epizoda koja je pored dobre pripreme uvijek računala i na pomoć – bosansku otvorenost nerijetko pothranjenu naivnošću. Otvorenost se, naravno, najčešće iznuđivala strahom, demonstracijom sile i nasrtajima iz komšiluka koji su lagano u svijest žitelja Bosne podsticali uvjerenja o uzaludnosti svakog otpora.

Osjećaj uzaludnosti otpora podstaknut stalnim izazovima priključivanja velikoj evropskoj porodici zahvatio je snažno one koji odlučuju. U njihovim redovima jako je malo onih koji bi u tom smislu pružili nekakav otpor. Zaokupljeni finansijskim mukama, uzgredno i ispunjavanjem želja iz reformskih agendi, teško i da ga mogu pružiti. Malo je njih u stanju i razabrati šta je njihovo, a šta svačije, zbog čega ovakva vrsta nasilnih nametanja najviše podsjeća na već zaboravljene ruske solhozacije i kolhozacije, kao način discipliniranja građana. Istina, u svjetlu novih globalizacijskih vrijednosti i tekovina.

Zašto je narod toliko prezirao zadruge i zbog čega je čak i partijska vlast, odlučna provesti svaki naum, na koncu odustala od tog projekta? Iz prostog razloga što tihi i nevidljivi bojkot niko nije mogao iskontrolirati, a kamoli zavesti red koji bi donosio rezultate. Logično, jer ovakva vrsta udruživanja počivala je na više nego apsurdnoj logici poslovanja. Vlasnik kakvog stada od 100 brava ili goveda ulaskom u zadrugu ostvarivao bi ravnopravnost s onima koji nisu unijeli ništa ili najčešće puno manje. I što je najgore, u zadrugama su se pitali uglavnom oni što nisu unijeli ništa.

Identično je bilo i s obradivom zemljom. Najgore u zadrugama prolazili su zemljoposjednici čije bi se ogromne plodne površine spajale s minijaturnim oranicama?! Oni čiji je ulog bio “ništa” bili su čak i u ideološkoj prednosti, revnosno provodeći svetu obavezu “eksproprijacije eksproprijatora”. Slično je i sa stećcima? Bosna je u zadrugu pod nadzorom UNESCO-a unijela praktički sve, pa će susjedi zbog njihovog velikodušnog unosa malo više od ništa uživati kao da su u najmanju ruku unijeli koliko i Bosna.

Između nekadašnjeg ruskog modela udruživanja i novog pod patronatom aktualnih svjetskih institucija utemeljenih na demokratskim načelima ipak postoji jedna “mala razlika”. Na bosansku štetu, naravno. Naime, susjedi suštinski u novu zadrugu nisu unijeli baš ništa, budući da su stećci u tim zemljama razasuti uglavnom na dijelovima teritorija nekadašnje bosanske srednjovjekovne države čije se granice ne poklapaju s današnjim. Bilo kako bilo, pljačkanje grobova oduvijek je bilo unosno zanimanje. Što se pak aplikacija prema UNESCO-u tiče, zbog ostvarenog napretka u historiografskim istraživanjima, realno je očekivati da bi Egipat uskoro mogao inovirati zahtjev i zatražiti da piramide postanu dio zajedničke baštine Egipta i BiH, kojima bi se, naravno, po automatizmu, zbog njihovog tretmana Bosne kao “privremeno okupiranog teritorija”, priključili Srbija, Crna Gora i Hrvatska.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!