Bosna i Hercegovina u evropskim bazama podataka

Specifične odredbe Berlinskog ugovora i Carigradske konvencije davale su Monarhiji – de iure – ograničen suverenitet i privremeni karakter okupacije, stoga je trebalo što prije ovladati prilikama u Bosni te prikupiti sve relevantne podatke potrebne za integriranje pokrajine u austrougarski državni i ekonomski sistem

Još od 17. stoljeća Habsburška monarhija imala je planove zauzimanja Bosne i Hercegovine i pokušavala ih je ostvariti u nekoliko mahova. Time bi učvrstila svoj položaj na Jadranu, preduzela veliki korak u političkoj i ekonomskoj ekspanziji ka jugoistoku, spriječila stvaranje veće slovenske države na svojim granicama te svom kapitalu, u pogledu prirodnih bogatstava i općih privrednih potencijala, osigurala značajno mjesto. Stoga je posve razumljivo da su iz Monarhije u BiH po zadatku dolazili mnogi špijuni, kartografi, inžinjeri, trgovci, privrednici, naučnici, istraživači, putopisci i avanturisti, dok je prije okupacije djelovao i austrijski, odnosno austrougarski konzulat.

U fokus svjetske politike Bosna i Hercegovina ulazi izbijanjem velike istočne krize od 1875. do 1878. godine. Prvi čin austrougarske okupacije odigrao se kroz diplomatsku pripremu, odnosno osiguravanje podrške i saglasnosti ostalih velikih sila da se zauzme Bosna. Austrougarska diplomatija postigla je nizom uspješnih pregovara te međunarodnim interesima i okolnostima rezultate koji su se očitovali Berlinskim memorandumom, Rajhštatskim dogovorom (1876), Budimpeštanskom konvencijom (1877), anuliranjem određenog broja odredbi Sanstefanskog preliminarnog mirovnog ugovora Berlinskim mirovnim ugovorom u julu 1878. godine, kao i Carigradskom konvencijom iz 1879. godine.

Ciljevi nove uprave

Osiguravši evropski mandat na Berlinskom kongresu, Austro-Ugarska monarhija krenula je u vojne operacije zauzimanja Bosne. Proklamacijom stanovništvu o svrsi okupacije (28. juli 1878. godine) počeo je drugi čin, koji je podrazumijevao vojno zauzimanje zemlje i uspostavljanje nove uprave. U početku je Austro-Ugarska angažirala oko 80.000 vojnika. Zbog pružanja otpora u zemlji, akt mirne okupacije pretvorio se u rat te su se morale mobilizirati dodatne vojne snage, tako da je austrougarska vojska za zaposjedanje Bosne angažirala nekoliko vojnih korpusa i divizija od kojih je obrazovana II armija s oko 270.000 vojnika. Vojska je prodirala u Bosnu sa sjevera, sjevero-zapada i juga. Nakon gotovo tri mjeseca ofanzivnih operacija, austrougarska vojska zauzela je cijelu Bosnu i Hercegovinu. Prema podacima austrougarskog generalštaba, u 76 bitaka njene jedinice imale su 946 poginulih, oko 4.000 ranjenih i više od 200 nestalih vojnika. Nije poznat broj poginulih i ranjenih s bosanske strane, ali je sigurno da ti gubici premašuju one koje je pretrpjela austrougarska vojska.

Još u toku vojnih operacija vrhovna komanda vojnih okupacionih snaga provodila je organizaciju uprave u Bosni. Ona je, uglavnom, bila vojnog karaktera. Ustrojavanje Civilnog odjela i redarstva imalo je za cilj da sve pripremi za djelovanje struktura civilne vlasti te organizaciju Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu (proces okončan do 1881. godine). Time je završen drugi čin okupacije te su stvoreni svi uvjeti za otpočinjanje sveobuhvatnog unošenja statističkih podataka, popisivanja, skiciranja, premjeravanja te proučavanja Bosne i Hercegovine, što je predstavljao treći, završni čin u njenoj potpunoj okupaciji, odnosno punoj integraciji u Austro-Ugarsku monarhiju.

Okupaciju BiH provodila je s početka komanda II armije. Ona je sve tokove izvršne vlasti koncentrirala putem Civilnog odjela. Austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini djelovala je na principu samofinansiranja, a finansijski sistem morao se postaviti tako da Monarhiji pruži sve prednosti koje očekuje od priključenja ove pokrajine. Stoga je Civilni odjel odmah razvio obimnu djelatnost na svim upravnim područjima.

 

Popis stanovništva

Specifične odredbe Berlinskog ugovora i Carigradske konvencije davale su Monarhiji – de iure – ograničen suverenitet i privremeni karakter okupacije, stoga je trebalo što prije ovladati prilikama u Bosni te prikupiti sve relevantne podatke potrebne za integriranje pokrajine u austrougarski državni sistem. Otuda trud austrougarskih vlasti da se u evropskim očima pokažu kao oni koji su nakon Berlinskog kongresa uveli red i mir u zemlju omogućivši njen privredni razvitak. Od iznimnog značaja bilo je pokazati kako je Monarhija uspješno uvela ovu bivšu nemirnu i siromašnu osmansku provinciju u nove evropske civilizacijske tokove. A sve s ciljem polaganja prava na Bosnu, odnosno pripremu njene aneksije.

Po zauzimanju Bosne krenulo se odmah u pripreme za popis stanovništva i stoke, katastarsko procjenjivanje i premjeravanje zemlje te izradu gruntovnice. Za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini provedena su četiri popisa stanovništva i to: 1879., 1885., 1895. i 1910. godine. Popis iz 1910. godine obavljen je istovremeno kad i u cijeloj Austro-Ugarskoj, odnosno Evropi. Prvobitno je trebalo popisati i označiti ulice, mostove i trgove u naseljenim mjestima, numerirati kuće i stanove te izraditi tablice za sva naseljena mjesta. Ovaj se posao u cijelosti završava 1880. godine, jer se u Sarajevu, zbog izbijanja požara koji je uništio prve privremeno postavljene tablice, nije moglo na vrijeme provesti 1879. godine. Tablice s imenima i brojevima ulica dopremljene su iz Monarhije i svako domaćinstvo bilo je obavezno platiti ih.

Za popis su pripremljeni posebni štampani obrasci, tzv. kućne liste, koji su se sastojali od 36 rubrika. Ove liste pružaju mogućnost uvida u brojnost, spolnu, starosnu, ekonomsku, obrazovnu strukturu stanovništva, kao i u bračno stanje, vjersku pripadnost, pismenost, poznavanje jezika, zanimanje, državnu pripadnost te fizičke mane stanovnika. U jeku priprema popisa stanovništva 1885. godine uvedeno je redovno registriranje rađanja i umiranja u pokrajini, o čemu su u kotarskim uredima vođeni propisani registri, a Zemaljska vlada obrađivala je na kvartalnoj, polugodišnjoj i godišnjoj bazi te podatke.

Na osnovu ovih popisa stanovništva objavljena su austrougarska izdanja: Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine iz 1880. i 1885. godine, kao i izdanje štampano od strane Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu Popis stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1912. godine u kojima su, osim popisa stanovništva, obrađeni i mnogi drugi podaci. Statističke publikacije austrougarske uprave (vanjski trgovinski promet, veterinarstvo, poljoprivreda, zdravstvo, proizvodnja duhana i dr.) značajni su izvori proučavanju mnogih segmenata bosanskohercegovačke prošlosti u austrougarskom periodu.

Izdavač ovih publikacija bio je Statistički odsjek Zemaljske vlade u Sarajevu, formiran 1894. godine. Ovaj samostalni odsjek vodio je vrhovnu upravu popisa stanovništva te uz pomoć drugih odsjeka uređivao monografije o svim granama uprave prikupljanjem statističkih podataka. Statistike i izvještaji štampani su na zemaljskom (BHS), njemačkom i mađarskom jeziku.

 

Izrada katastra i karata

Istovremeno su pokrenute aktivnosti oko katastarskog procjenjivanja i premjeravanja, a 1880. godine formirane su direkcije za obavljanje ovih zadataka. Svrha premjeravanja i procjenjivanja bila je uvođenje novog sistema plaćanja zemljarine te utvrđivanje prihoda svakog zemljišta koje se moglo upotrijebiti za poljoprivredu.

Katastarsko premjeravanje obavljalo se pod vrhovnom upravom Zajedničkog ministarstva finansija, dok je Zajedničko ratno ministarstvo pomagalo njegovu provedbu angažirajući iskusne oficire i vojne eksperte. Tehničku centralnu upravu vodila je direkcija Vojnog geografskog zavoda u Beču (jedan od vodećih u Evropi u to vrijeme), dok je poslove katastarskog procjenjivanja vodio direktor ureda formiranog u Sarajevu. U četiri i po godine izmjereno je (snimljeno) 3.128 katastarskih općina sa 3.378.987 parcela i 622 velika državna šumska kompleksa.

Uspostavljanjem triangulacione mreže (I-IV reda) i katastarskim premjeravanjem stvorena je po prvi put geodetsko-topografska osnova, koja je omogućila nastanak preciznih karata. Godine 1884. publicirana je pregledna politička karta administrativne podjele Bosne i Hercegovine u razmjerama 1:150.000 i 1:500.000. Sarajevo je snimljeno u razmjeri 1:1.562,5, a ostala mjesta u razmjeri 1:3.125. Urađena je i pregledna karta šuma. Krajem 19. stoljeća prikaz Bosne i Hercegovine na historijskim kartama dobio je potpun i tačan oblik, koji ova zemlja nije imala u svojoj prošlosti, kada je riječ o geodetskoj epohi izrade karata. Sve što je kasnije napravljeno bila su samo tehnička poboljšanja.

Nakon katastarskog premjeravanja i uređenog posjeda šuma, uprava je morala riješiti i sistem javnih knjiga. Odlučeno je da se uvede identičan sistem gruntovničkih knjiga koji postoji u Austriji i Ugarskoj. Zemaljska vlada nadzirala je preko svojih povjerenstava osnivanje gruntovnica, koje je počelo 1886. godine i do 1906. godine provedeno je u 45 kotara. Radile su se i željezničke knjige (uvedene 1896. godine) te rudarske knjige (uvedene 1881. godine), koje su također odgovarale propisima Austro-Ugarske monarhije.

Jednak značaj i efekt u proučavanju Bosne i Hercegovine s ciljem polaganja prava habsburške krune na nju, ali i na širi prostor Balkana, imale su dvije naučne i kulturne institucije u Sarajevu: Zemaljski muzej, osnovan 1888. godine, te Balkanološki institut pri Zemaljskom muzeju, formiran 1904. godine.

 

PROČITAJTE I...

U Sarajevu će u junu ove godine biti upriličeno obilježavanje 101. godišnjice bitke na Monte Meletti, jedne od najvećih bitaka Prvog svjetskog rata, u kojoj je Druga bošnjačka regimenta, elitna jedinica u vojsci Austro-Ugarske, 1916. godine potukla Italijane. Ova se bitka u Austriji obilježava od 1917. godine, a nije obilježavana samo tokom nacističkog režima. Bitka se obilježava na šehidskom mezarju u općini Lebring, pored Graza, gdje su ukopani Bošnjaci iz Druge bošnjačke regimente. Ove će godine znamenita bitka biti obilježena i u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Kakvu su hrabrost pokazali Bošnjaci u ovoj bici, govori i podatak da su nakon bitke na Monte Meletti austrougarski oficiri u borbama protiv Italijana naređivali Austrijancima da nose fesove kako bi Italijani mislili da se bore protiv Bošnjaka. Kako piše Werner Schachinger, taj je psihološki trik davao rezultate jer je Italijanima fes bio simbol nepobjedive vojske

Osnivanje Tkaonice ćilima 1888. godine u Sarajevu predstavlja veliku prekretnicu u proizvodnji i ekspanziji bosanskohercegovačkog ćilimarstva upravo zbog industrijalizacije i tehnološkog napretka koji sa Austro-Ugarskom dolaze u Bosnu. Ovu Tkaonicu ćilima osnovali su Filip Hass i sinovi iz Beča

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!