Bosna i Hercegovina sada ima najbolju generaciju autora stripa

“Moja generacija uglavnom se sastojala od znatiželjnih amatera, ovo su sada vrhunski profesionalci. Zahvaljujući internetu, današnji autori bosanskohercegovačkog stripa imaju informacije iz cijelog svijeta koje su nama bile nedostupne, imaju likovno obrazovanje koje je nama nedostajalo i razvijenu kulturu stripa koju smo mi tek pokušavali stvoriti”, istakao je Midhat Ajanović

Strip je na početku predstavljao dodatnu zabavu za čitaoce novina, dok u 21. stoljeću egzistira kao nezavisan medij ili kao “deveta umjetnost”. Sačinjen od likovno‑grafičkih prizora povezanih naracijom, strip je dobio ime od američkog naziva “Comic Strip” (komična traka), a njegovom pretečom smatraju se čak i reljefni frizovi na hramovima u Grčkoj. Strip je prošao kroz više formi, sve dok 16. februara 1896. godine nije stigao do svog konačnog oblika. Tada je objavljen prvi strip u historiji ­­Žuti dječak (engl. The Yellow Kid), i to epizoda Veliki pseći cirkus u McGooganovoj aveniji (engl. The Great Dog Show in McGoogan Avenue) crtača Richarda Feltona Outcaulta. Danas se strip susreće s novim izazovima koje sa sobom donosi razvitak savremene tehnologije te, uprkos konstantnom zanemarivanju i marginaliziranju, neumorno pokušava održati položaj koji mu pripada.

Hoće li strip izdržati sve brži razvitak tehnologije, pitali smo filmskog autora, filmologa i jednog od začetnika sarajevske i bosanskohercegovačke scene stripa Midhata Ajanovića: “Naravno da hoće! Ljudi će nastaviti izražavati svoje filozofske ideje, emocije ili iskustva putem stripa baš kao što to čine u drugim umjetničkim oblastima koje nisu vezane za digitalnu tehnologiju. Kao i svaka druga umjetnička forma, poput pisane poezije ili opere, i strip je imao svoj veliki period – prve četiri petine dvadesetog vijeka. Marginalizacija stripa, koja je i na Zapadu i na Istoku imala ideološki motiv, jer drugi nije ni mogla imati (naprimjer The Comics Code Authority iz 1954. godine, s kojim su konzervativne snage u USA pokušavale uništiti strip), uzrokovala je osiromašenje opće ljudske kulture. Posljedica toga, između ostalog, jeste i to da još kasnimo u proučavanju stripa. Nekoliko bogatih poglavlja u historiji razvoja ljudskog duha odvijala su se unutar grafičko-vizualnih medija karikature, stripa i crtanog filma, ali ništa se od toga ne može naći u ‘službenim’ udžbenicima historije umjetnosti, baš kao da su se slijepi ljudi bavili slikom većim dijelom dvadesetog vijeka.”

“Saradnja” s filmom

Svjedoci smo sve češćeg “čitanja” stripova s filmskog platna, a trenutno najpopularniji izdavač stripa u svijetu jeste američka serija stripova “Marvel Comics” (Fantastična četvorka, SpiderMan, Nevjerojatni Hulk, IronMan, Daredevil, Thor, Kapetan America i X-Men), koji Hollywoodu prodaje gotovo svaku stranicu koju njihovi crtači osmisle. Da li je to konačna sudbina stripa – prelazak na filmsko platno?

“Ne mislim da strip umire. Nikada ni jedna umjetnost nije umrla. To je kao da kažem: ‘Nana Zulejha više ne kupuje novine’, znači li to da će se svi novinari sada spontano samozapaliti!? To što ne kupujemo kasete, ne znači da se muzika prestala producirati. Samo je promijenjen medij. Hoće li ljudi prestati pisati i čitati jer se novinsko izdanje preselilo na internet? Neće, samo će koristiti drugi medij. Ista je stvar i sa stripom. Ljudi će ih stvarati jer je to medij pogodan za pričanje priče nimalo nalik ijednom drugom. Hoćemo li ih čitati s tableta ili s papira, potpuno je svejedno. I ne mislim da je film budućnost stripa. Strip i film dva su medija koji trenutno vuku inspiraciju jedan iz drugog. Jedan ne smeta postojanju drugog”, kaže u izjavi za Stav jedan od vodećih predstavnika nove generacije bosanskohercegovačkih autora stripa Filip Andronik. On smatra da američke izdavačke kuće “Marvel” ili “DC” trenutno nemaju nikakav kvalitativni značaj u svijetu stripa.

“Američki komercijalni stripovi dosadni su u svom beskonačnom ponavljanju status quo odnosa likova. Pet knjiga Supermana i, osim beskonačne ‘marisane’ s vanzemaljcima, ništa se ne desi. Marvel je još gori. Ako treba preporučiti strip ‘onako’, onda preporučujem Bouletcorpa. Em je sjajan strip, em je besplatan na internetu”, preporučuje Andronik.

Da je “saradnja” s filmom “samo dobra za strip”, smatra i Midhat Ajanović. “Aktivnost poslovnih ljudi u ovoj branši, sve od početka devedesetih, uglavnom je koncentrirana na prodaju filmskih prava jer je to postala manje-više jedina mogućnost da se na stripu obrnu ozbiljniji novci. Kako, dakle, stripovi više nemaju veliku nakladu, put do uspjeha i zarade za producente stripa ide preko ‘pitcha’ za filmove i videoigre. ‘Marvel’ je došao u prvi plan jer se stripovi tzv. super herojskog žanra, poput Batmana, Spidermana, Supermana, Preachera, Daredevila i drugih, najlakše ekraniziraju. No, nemojmo zaboraviti da su filmatizirani i ozbiljni, autorski grafički romani kao što su oni nastali po scenarijima kultnog scenariste stripa Alana Moorea (From Hell, Watchmen, V for Vdndetta…) francusko-belgijskih i italijanskih artističkih albuma (La vie d’Adele, Persepolis, Rabinova mačka…). To je, po mom mišljenju, samo dobro za strip”, kaže Ajanović.

Čovjek i čarobna linija

Prvi bosanskohercegovački strip jeste Seoba Slavena, koji je neposredno pred Drugi svjetski rat nacrtao slikar Ismet Mujezinović, a napisao književnik Zija Dizdarević. U posljednje vrijeme u Bosni i Hercegovini sve više likovnih umjetnika bavi se profesionalno stripom kao umjetnošću i stječe se dojam da se konačno može govoriti o cjelovitoj bosanskohercegovačkoj sceni stripa. “S kolegom sam Borisom Stapićem prošle godine napisao tekst o bosanskohercegovačkom stripu za časopis Kvadrat. Mogu samo ponoviti ono što sam konstatirao u tom eseju – danas imamo najbolju generaciju autora stripa u historiji. Moja se generacija uglavnom sastojala od znatiželjnih amatera, ovo su sada vrhunski profesionalci. Zahvaljujući internetu, današnji autori bosanskohercegovačkog stripa imaju informacije iz cijelog svijeta koje su nama bile nedostupne, imaju likovno obrazovanje koje je nama nedostajalo i razvijenu kulturu stripa koju smo mi tek pokušavali stvoriti”, objašnjava Midhat Ajanović.

Filip Andronik kaže da u Bosni i Hercegovini ne postoji osoba koja se nikada nije srela sa stripom: “Scena stripa u BiH podijeljena je na one koji crtaju stripove, i vjerujem da tu imamo najveći prosjek aktivnih autora stripa ikada, te na one koji ih skupljaju / čitaju, i tu smo veoma dobri, što potvrđuje posjećenost manifestacija stripa u domovini i susjednim zemljama. Ono u čemu ‘ne briljiramo’ jeste pristupačnost stripa slučajnim čitaocima. Teško da su izlizani Zagor, Dylan Dog ili Alan Ford ikome zanimljiv, a ozbiljniji i kvalitetniji savremeni stripovi, štampani u Srbiji i Hrvatskoj, koštaju više nego što sebi prosječan klinac može priuštiti. Također, po izlasku iz tinejdžerskih godina, mladi u Bosni i Hercegovini obično nađu druga zanimanja. Zato mislim da je važno pokazati im da ne moraju odustati od crteža i ideja stripa koje imaju samo zato što su sada ‘odrasli’. Zato se trudimo promovirati strip kroz radionice i pokazati mladima, kojih je začuđujuće mnogo na radionicama, kako se može postati profesionalni crtač stripa isto kao što se može biti profesionalni fizičar, pravnik, vozač ili muzičar.”

Nakon pećinskih zidova, reljefnih frizova na hramovima, srednjovjekovnih iluminiranih tapiserija, knjiga, novina, časopisa, strip je svoje novo, ali ne i konačno utočište pronašao u internetu i filmu, dokazujući još jednom svoju fleksibilnost i moć prilagodbe svakom vremenu.

“Strip je, naime, u tolikoj mjeri izmijenio vizualni jezik našeg svijeta da mu se, bez imalo pretjerivanja, može priznati uloga onog medija koji predstavlja sponu između dviju civilizacijskih epoha – doba u kojem je dominirala štampa i onog koji se obično naziva civilizacija slike, dakle film, televizija, kompjuter… Uz to, ljudi najčešće uopće nisu svjesni koliko se zahvaljujući stripu izmijenilo naše shvatanje likovnosti i unaprijedila naša sposobnost čitanja vizualnih simbola… Neka od uopće najzanimljivijih pripovjedačkih djela našeg doba jesu stripovi”, napisao je Midhat Ajanović u knjizi Čovjek i linija, objavljenoj u Zagrebu 2013. godine.

 

PROČITAJTE I...

“Danas je mnogo važnije sačuvati te stare običaje nego što je to bilo nekad u moje vrijeme. Uprkos slabom interesiranju, posebno kod mladih, ipak se nađe određen broj entuzijasta koji su voljni njegovati i promovirati te naše stare običaje. Vrlo je važno sačuvati svoju kulturu jer se po tome prepoznaje svaki narod”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!