“BOSNA I HERCEGOVINA PREDUGO TRAJE DA BI JE FAKINI MOGLI RAZVUĆI”

Na koncu, bošnjačko-srpski dijalog, ma o čemu se dijalogiziralo, jeste moguć, baš kao što je i u ovoj zemlji mnogo toga moguće, no, kako rekoh, ishod takvog dijaloga krajnje je predvidiv. Jer, osim o podrazumijevajućim efemerijama i (oktroiranoj) infrastrukturnoj saradnji, dubljeg i konstruktivnijeg dijaloga o suštinski važnim pitanjima neće biti.

Čitam ovih dana obilje tekstova o neminovnosti bošnjačko-srpskog dijaloga, o donjem pragu ili linijama ispod kojih Bošnjaci i Srbi neće ići, o jedinstvu pozicije i opozicije u Srbiji u negiranju genocida u Srebrenici, potom da je dijalog nužan, ali pitanje je da li za njega ima spremnosti, pa o tome kako nema napretka sve dok se građani Srbije beskompromisno ne suoče sa zločinačkom prošlošću, nadalje, tu je i prijedlog stavljanja u stanje mirovanja tematiziranja o proteklom ratu i tako dalje, i tako dalje.

U svemu navedenom, u nimalo obećavajućim polazišnim stajalištima, a ima toga još mnogo, bjelodano je sadržan i odgovor glede smislenosti i ishoda takvog dijaloga, pa nema ni potrebe šire ga elaborirati, a stoga što je i nemoguća misija i utopija. Prošlost nas uči i podsjeća da je tako.

Primjerice, evo šta o takvom dijalogu misle izvjesni reperi iz Niša “suočeni sa zločinačkom prošlošću”:

“Tamo, braćo, više nema muslimana / Bajonetom svojim klao ih je glatko / Jer samo je jedan đeneral Mladić Ratko / Zato braća Srbi njima ime slave / Neverničke turske odsekli im glave / Sedam ‘iljada ili malo više / ‘Odža tamo braćo više i ne riče/ Srušili smo njihove džamije i kule / Zavili u crno sve njihove bule / Nosi, nosi, Drino, kosti muslimana / Ponosni su naši preci s Gazimestana…”

Također, a nije zgoreg podsjetiti na to, Biljana Plavšić, haška osuđenica, poznata, između ostalog, i po rasno-biološkoj “teoriji” o genetskoj superiornosti Srba nad Bošnjacima, svojedobno je, u intervjuu za izvjesni novosadski sedmičnik, dala “snažan poticaj” budućem bošnjačko-srpskom dijalogu izjavivši ovo:

“Srbi u Bosni su etnički-rasno superiorniji ne samo od muslimana nego i od Srba u Srbiji. Srbi u Bosni su, naročito u graničnim područjima, razvili i izoštrili sposobnost da osete opasnost za naciju i da razviju mehanizam zaštite. Taj mehanizam se ne stvara brzo, za to su potrebne decenije, vekovi. Ja sam biolog, pa znam: najbolju moć adaptacije i opstanka imaju one vrste koje žive kraj drugih vrsta i njima su ugrožene.”

Na novinarsko pitanje da li muslimani vode porijeklo od Srba, Biljana Plavšić odgovara:

“Pa, da vam kažem, to je tačno. Ali to je genetski kvarni materijal prešao na islam. I sad, naravno, iz generacije u generaciju se jednostavno taj gen kondenzuje. Postaje sve gori i gori, izražava se jednostavno, diktira takav način mišljenja i ponašanja. To je već u genima usađeno.”

Rekla je tom prilikom Plavšićka i ovo: “Najviše bih volela da Istočnu Bosnu očistimo od muslimana. Kad kažem očistimo, nemojte da me neko uhvati za reč, pa da misli da govorim o etničkom čišćenju, Ali, da ja budem mirna, moram im nešto dati, da imaju gde da organizuju život, da ne bi me celo vreme uznemiravali.”

Uzgred, u ovoj Plavšićkinoj rasističko-oksimoronskoj izjavi, koju bismo, da nije monstruozna, mogli nazvati tek običnom retoričkom stupidarijom, samo po sebi nameće se pitanje: Pa, kako je, zaboga, moguće Istočnu Bosnu očistiti od muslimana a da to ne bude etničko čišćenje? Ili je, možda, “rasno superiorna” Biljana Plavšić mislila na neko drugo čišćenje: hemijsko, ginekološko? Naravno da nije, ali, eto, “nije htela biti uhvaćena za reč”.

Na koncu, bošnjačko-srpski dijalog, ma o čemu se dijalogiziralo, jeste moguć, baš kao što je i u ovoj zemlji mnogo toga moguće, no, kako rekoh, ishod takvog dijaloga krajnje je predvidiv. Jer, osim o podrazumijevajućim efemerijama i (oktroiranoj) infrastrukturnoj saradnji, dubljeg i konstruktivnijeg dijaloga o suštinski važnim pitanjima neće biti.

Ipak, da sve skupa ne bude obojeno defetističkim nijansama, bilo bi dobro katkad se prisjetiti izjave starog, dobrog i Bosni i Hercegovini izrazito sklonog Stjepana Mesića: “Bosna i Hercegovina predugo traje da bi je fakini mogli razvući.”

Tako je, Stjepane!

PROČITAJTE I...

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • vlahomlat 17.05.2019.

    Da li ce Bosnu ‘fakini’ razvuci zavisi samo od nas samih. Duzina istorijskog kontinuiteta nije sama po sebi garant buducega opstanka. Uzmite primjer Evropskih muslimana Pirinejskog poluostrva i Andalusie gdje su muslimani zivjeli 800 godina a sada ih tamo nema. To lako moze da se dogodi i u Bosni ako se Bosnjaci opuste i zaborave gdje i sa kakvim ‘komsijama’ zive.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!