Bosanskohercegovačka RTV Republike Srpske

Poslije ovakvog guslanja gradonačelnika Vukovića, reporter BHRT‑a Slaven Dimitrić nas je, na nekoj kombinaciji ekavice i ijekavice, izvijestio kako je Nedeljko Čubrilović izjavio da je riječ o “najtragičnijem događaju za srpski narod u istoriji Republike Srpske”, te nas podsjetio gdje će i kada biti održan parastos “poginulim borcima”.

Nakon što su VSTV i CIK preuzeli srpsko-hrvatski kadrovi lojalni osovini Dodik-Čović, čini se da je na red došla još jedna državna institucija – BHRT.

Nije trebalo dugo čekati da se osjete posljedice kadrovskih rješenja zbog kojih se državni javni emiter ubrzano pretvara u neku mutantsku kombinaciju najekstremnijih srpsko-hrvatskih medija. To, doduše, nije ni čudo ako pogledamo da su na ovom javnom servisu gnijezdo svili tipovi poput hrvatskih medijskih jastrebova Tvrtka Milovića i Jurice Gudelja ili Sanje Vlaisavljević, koja bilo kakav antibosanski ili antibošnjački govor mržnje predstavlja kao kulturu dijaloga.

Zato nije iznenađujuće što BHRT potresaju skandali kakav je bio pokušaj urednika Marka Radoje da zabrani voditeljima nošenje “cvijeta Srebrenice” na reverima za 11. juli, kao i čestitanje neustavnog dana Republike Srpske od voditeljice Svjetlane Topalić.

Da se ova spirala propadanja neće zaustaviti niti na tome, pokazuje i najnoviji skandalozni prilog BHRT kojim se obilježio nekakav “egzodus Srba iz Sarajeva”, a kojeg se ne bi postidio ni Dodikov RTRS. Tako smo u prilogu mogli čuti gradonačelnika Istočnog Sarajeva Nenada Vukovića da je “egzodus sarajevskih Srba” ustvari jedan od najvažnijih događaja u stvaranju i potvrđivanju Republike Srpske, kao i da je “bilo vrijeme da se podsjeti da su sarajevski Srbi platili cijenu stvaranja Republike Srpske”.

Zanimljivo je da Vuković prvo spominje kako se datum 16. mart uzima kao posljednji dan organiziranog odlaska sarajevskih Srba, zatim spominje i prenošenje posmrtnih ostataka na prostor manjeg entiteta, da bi potom sa žaljenjem konstatirao da su sarajevski Srbi raseljeni širom svijeta i da u “federalnom Sarajevu” ima jako malo Srba?!

Nakon toga, Vuković ponosno ističe kako su ipak sarajevski Srbi napravili sebi “srpsko Sarajevo” i u njemu institucije i infrastrukturu te da mora naglasiti zadovoljstvo što sarajevski Srbi, “nakon dvadeset pet godina, ponovo” žive na slobodi?!

Poslije ovakvog guslanja gradonačelnika Vukovića, reporter BHRT‑a Slaven Dimitrić nas je, na nekoj kombinaciji ekavice i ijekavice, izvijestio kako je Nedeljko Čubrilović izjavio da je riječ o “najtragičnijem događaju za srpski narod u istoriji Republike Srpske”, te nas podsjetio gdje će i kada biti održan parastos “poginulim borcima”.

Teško je reći šta je nevjerovatnije, to da državni javni servis pravi priloge o potpuno isfabriciranim događajima ili to da se stavlja u službu onih koji su uradili i rade sve da države, a time i tog servisa, nema.

Možda je ipak najnevjerovatnije to što državni emiter, kojeg pretplatom finansiraju skoro isključivo Bošnjaci, sve više liči na velikosrpski i velikohrvatski servis. Vrijeme je da se tome kaže – DOSTA!

PROČITAJTE I...

Meho Hasanović rodio se u selu Šetić, iz kojeg je pobjegao dan prije masakra 760 bošnjačkih civila u Bijelom Potoku. Tada je ubijeno 48 ljudi iz njegovog sela, među kojima i Mehin otac, amidža, amidžići... Tada je imao petnaest godina. U Goduš je došao u septembru 1992. godine. Čim je došao na slobodnu teritoriju, kao petnaestogodišnjak, uzeo je pušku u ruke. Istina, bio je raspoređen u kuhinju

Od tzv. Prvog srpskog ustanka, pa sve do kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu 1995. godine, Srbi počinioci najtežih zločina nad drugim narodima nisu kažnjavani. Dvije stotine godina nekažnjenih zločina počinjenih u ime srpstva zbog osvete za nepostojeće davnašnje zločine nad njima i radi prevencije budućih koje niko i ne planira nisu niti mogle proizvesti drukčiju svijest od one o kontinuitetu srpskog herojstva, a ne o konstanti srpskog zločina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!