Bosansko-bošnjačke vještice i sveta inkvizicija “anacionalizma”

Kazaz je, dakle, taj koji u svemu i o svemu govori neistinu i samo neistinu, i ništa osim neistine, i baš je on taj koji nastupa s partijskih pozicija, tj. s pozicija ideološkog mišljenja, a ne s akademskih pozicija, odnosno pozicija nauke i struke. Zato je, valjda, moj profil ispisivao po svojem modelu, kao ni manje ni više nego svoj autoportret, rješavajući tako i neke svoje probleme koji spadaju u ekspertize nekih drugih nauka

Revizija nastavnih planova i programa za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost u školama Kantona Sarajevo nije trebala biti samo jedna od brojnih (a inače potrebnih) reformi koje prolazi naš obrazovni sistem, već se trebala realizirati kao dosad najpotpunija tzv. “anacionalna” ideološka akcija u našem obrazovanju.

Više nego tekstovi Jesu li bosanski književni klasici nepoželjni u bosanskim školama i Zašto su morali stradati bosanski književni klasici, kojima sam javnost upozorio na ovu skandaloznu reviziju, takvo što potvrđuju reakcije koje su uslijedile – tekstovi realizatora revizije Kodrićev lament nad kanonom Damira Šabotića i Visoki ton i niske strasti Namira Ibrahimovića, potom tekst Revizija revizije Redakcije “magazina za pravednije obrazovanje” Školegijum te izjava potpredsjednice Naše stranke i zastupnice u Skupštini Kantona Sarajevo Sabine Ćudić, kao i, napokon, tekst Lažov i partija Envera Kazaza. Jasno je zašto su se oglasili Šabotić i Ibrahimović, upućenijima je jasno i zašto se oglasio Kazaz, bolje upućenima može biti jasno i zašto se oglasila zastupnica Ćudić, a Redakcija Školegijuma potpuno nehotice sama je otkrila razloge svojeg oglašavanja – “školegijumovci” su, naprosto, ustali u odbranu svojeg projekta, kao da revizija nastavnih planova i programa nije bila zadatak Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo već časopisa Školegijum! To je, uostalom, i sasvim logično jer je reviziju samo formalno vodilo Ministarstvo, a suštinski Redakcija Školegijuma, koja je preko Namira Ibrahimovića preuzela kontrolu nad Aktivom nastavnika bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti Kantona Sarajevo.

No, nijedan od ovih tekstova istinski se ne bavi problemom na koji sam ukazao kao profesor na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, dakle s čisto akademskih pozicija. Nijedan tekst, naime, ne bavi se realnim činjenicama u vezi sa spornim nastavnim planovima i programima, niti ijedan stvarnim argumentima ili kontraargumentima demantira tvrdnje koje sam iznio, već se umjesto činjenicama barata poluistinama i neistinama, a umjesto argumenata i kontraargumenata javlja se ad hominem sataniziranje moje i akademske i privatne ličnosti – sve do toga da sam “lažov” i “ideološki spletkaroš” koji tvrdi da “mnoga savremena djela bošnjačkih pisaca nisu uvrštena u lektiru, a jesu tamo neki mrski Srbi i pokoji Hrvat, prije svega loši pisci, jer su bošnjački od njih bolji samim tim što su bošnjački”, kako to piše Enver Kazaz. Mada ništa od ovog nema veze s onim što sam stvarno napisao, tako izgledaju neke od ključnih “činjenica”, “argumenata” i “kontraargumenata” kojima se želi odbraniti revizija nastavnih planova i programa za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost u školama u Kantonu Sarajevo. Autori ovakvih kvalifikacija jesu i najuspješniji u ovim i ovakvim ad hominem sataniziranjima, jer jedino tako moguće je spinovati i obmanjivati javnost, ali kad se makar približe području činjenica i činjeničnog, sva njihova bujna retorika kojom zamagljuju istinu rasturi se sama od sebe i nestane kao kule od karata.

“Prijedlozi lektire” i slamčice spasa revizora Damira Šabotića i Namira Ibrahimovića

Reagirajući na tekst Jesu li bosanski književni klasici nepoželjni u bosanskim školama, Damir Šabotić pokušao me “demantirati” nečim što može biti obrazloženje samo za one koji nemaju ni elementarna znanja o onom što je nastava književnosti i, posebno, o onom što je književni kanon. “Prijedlozi lektire u revidiranim planovima i programima upravo su to – prijedlozi”, pisao je Šabotić u tekstu Kodrićev lament nad kanonom i hvatao se tako za posljednju slamčicu spasa. Na ovakvo što odgovor je dobio u tekstu Zašto su morali stradati bosanski književni klasici, kojim sam akademski, bez uvreda i samo naučno-stručnim argumentima pokazao da ovi “prijedlozi” nisu “samo” prijedlozi već upravo ono što sam otpočetka tvrdio da jesu – pokušaj promjene književnog kanona na ideološkim osnovama jer književni kanon uspostavlja se i mijenja posebno upravo i kroz nastavne planove i programe, odnosno nastavnu praksu uopće. Te ideološke osnove u ovom skandaloznom slučaju definirao je prethodno Nenad Veličković svojim “naukom” o nastavi književnosti koja ima skriveni cilj da “udovolji očekivanjima bošnjačkog nacionalizma”, a posebno svojom naročitom “doktrinom” o djelima koja “svojim umjetničkim kvalitetima i etičkim vrijednostima odgovaraju ciljevima obrazovanja”, tj. ne udovoljavaju “bošnjačkom nacionalizmu”, tobože za razliku od, npr., Kamenog spavača Maka Dizdara, Derviša i smrti Meše Selimovića ili Pobuna Derviša Sušića.

Za istu slamčicu spasa, tj. za pitanje autora uključenih u “prijedloge lektire”, uhvatio se i Namir Ibrahimović, pa u tekstu Visoki ton i niske strasti navodi ono što već stoji u uvodnim napomenama za nastavne planove i programe bez obzira na to što to nije cijela istina, odnosno nije stvarno stanje onda kad je riječ o konkretnim “prijedlozima lektire”: “U sastavu lektire, osim klasičnih, kanonskih književnih djela (određenih važećim Nastavnim planom i programom za Gimnazije), učenici bi trebalo da pročitaju i nekoliko djela savremenih autora koji su jezički, tematski bliži njihovom svijetu, iskustvu, interesovanjima.

Domišljajući se kako da odbrani nastavne planove i programe koje je revidirao po unaprijed zadatom ideološkom receptu, Ibrahimović, dakle, ovaj put insistira na nečemu ipak drugom: ne na tome da je riječ o pukim “prijedlozima lektire” već na tome da su savremeni autori koji su uvršteni u “prijedloge lektire” svojevrstan dodatak u odnosu na ranije nastavne planove i programe, dopuna koja nikoga ni na što ne obavezuje, ali ni on ni Šabotić i dalje ne daju nijedno ključno obrazloženje, pa tako ni onda kad su u pitanju problemi s konkretnim “prijedlozima lektire”. Ne obrazlažu, npr., to kako među ovim “dodacima” i “savremenim” autorima u “prijedlozima lektire” jesu i neki autori iz 19. st., npr. Jovan Jovanović Zmaj, kao i niz klasičnih djela svjetske književnosti, od prastarinskog Epa o Gilgamešu pa nadalje? Ili, kako je moguće da je “savremen” romantičar Zmaj, a nije savremen modernist Mak Dizdar, odnosno kako to da ni Dizdar nije uvršten u “prijedloge lektire”, zajedno sa Zmajem? Ili kako nije savremen barem postmodernist Dževad Karahasan i kako ni on nije dio “prijedloga lektire” kao, npr., Nenad Veličković? I kako uopće “prijedlozi lektire” ipak sadrže i kanonske i nekanonske autore, tj. i klasična djela i savremene “dodatke”, a tvrdi se da nije tako?!

Bez obzira na to što je riječ o ključnim problemima, nema potrebe dalje navoditi ova i ovakva pitanja, ma koliko ona bila samorazumljiva i laicima, jer ni na jedno od ovih pitanja Šabotić i Ibrahimović nikad neće dati odgovor, i to ne zato što to ne žele već, jednostavno, zato što – ne mogu. U suprotnom, morali bi priznati da je revizija nastavnih planova i programa koju su napravili zaista skandalozna i da su sve kritike na račun revizije i njih kao revizora zapravo tačne. (To su, uostalom, implicitno i priznali djelimično korigiranom verzijom revidiranih nastavnih planova i programa koju su Ministarstvu ponudili u međuvremenu, nakon prvih kritika na račun revizije, ne bi li kako-tako spasili cijeli svoj revizorski pokušaj, iako prekasno.)

Zato, jedino što oni koji brane reviziju nastavnih planova i programa mogu uraditi s ciljem odbrane neodbranjivog jeste da se stvari što više zamagle, da se javnosti ograniče stvarni vidici i raspali mašta i da se javnost zbuni barem toliko da ne vjeruje ni svojim očima, a kamoli kome drugom, pri čemu je potrebno obrnuti teze i stvar okrenuti u potpuno drugom smjeru – na područje politike i ličnog obračuna s onim ko se drznuo kritizirati nastavnu reviziju koju su htjeli diskretno uvesti u obrazovni sistem, a u stranu gurnuti pitanja i probleme kvalitete obrazovanja i interese učenika. Stoga se, kratko i neuspješno, u polemiku povodom sporne nastavne revizije uključuje najprije Sabina Ćudić, potpredsjednica Naše stranke i zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo, koja je odbranu skandalozne revizije pokušala staviti u funkciju svojih političkih ambicija i stranačkih ciljeva, a odmah zatim, napokon, i Enver Kazaz. To znači da je “revizijobraniteljima” očito “dogorjelo do nokata”, pa je bilo potrebno da se u raspravu, kao u kakvu gladijatorsku arenu, uvede i “politički analitičar” specijaliziran posebno za “bošnjački nacionalizam”, a naročito za sataniziranje mene lično. Trebao je to, najzad, biti završni udarac, trijumfalni bokserski knock-down, a zapravo postao je to završni čin opskurne tragikomedije u koju su zapali in flagranti crimine uhvaćeni “revizijobranitelji”. Jer, niko nije bolje demonstrirao sve moguće petljancije nastavnih revizora od samog Kazaza, i to već u prvim rečenicama svojeg teksta, nakon čega sav ostatak teksta, pisan, inače, tipičnim Kazazovim “diskursom pljuvanja”, ostaje samo groteskni “pucanj u prazno”.

Vrhunac “kreativne mašte” i neistina, samo neistina i ništa osim neistine Envera Kazaza

U tekstu Lažov i partija Envera Kazaza između svega ostalog javlja se i treća, najmaštovitija varijanta tumačenja onog što su “prijedlozi lektire” u revidiranim nastavnim planovima i programima za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost u školama Kantona Sarajevo: “U magazinu Stav od 26. 9. 2016. godine ustvrdio je Sanjin Kodrić u tekstu Jesu li bošnjački klasici nepoželjni u bosanskim školama da je komisija za reviziju nastavnog plana i programa za predmet bosanski, hrvatski i srpski jezik koji se izučava u osnovnim i srednjim školama u sarajevskom kantonu izbacila sve bošnjačke klasike iz lektire. A radi se samo o tome da je ovom revizijom lektira podijeljena na obavezni i izborni dio, pri čemu na obavezni otpada oko sedamdeset procenata gradiva, a na izborni ostatak. U obaveznom su zastupljeni svi važniji kanonski pisci bošnjačke književnosti, a u izbornom nalaze se neka važnija djela savremene bošnjačke književne prakse.”

Nakon Šabotića i Ibrahimovića i nesretne epizode Sabine Ćudić, kod Kazaza, napokon, odbrana revizije nastavnih planova i programa prelazi u čistu fikciju ili somnambulnu fantastiku, a upućeni čitalac ulazi u neki novi oblik science fiction književnosti jer i Kazaz svoj tekst hoće pisati i s pozicija književnog znalca i univerzitetskog autoriteta u oblasti književnosti, a ne samo s pozicija “političkog analitičara” specijaliziranog za “bošnjački nacionalizam” i “bošnjačke nacionaliste”! Uz netačno naveden naslov mojeg teksta (sa znakovitom zamjenom bosanskog i bošnjačkog!), najednom se, tako, kod Kazaza, “među javom i med snom”, pojavljuju i neki “obavezni” i “izborni” dijelovi na koje je, navodno, podijeljena lektira, mada o tome nema doslovno ni jedne jedine riječi u “prijedlozima lektire” u revidiranim nastavnim planovima i programima. I taman kad čitalac pomisli da se Kazazu ipak omaklo, da je u stanju neke omamljenosti slučajno zabasao u područje fikcije i fantastike (jer ne može, valjda, toliko pogriješiti), Kazaz ponovo stvar čini još gorom po “revizijobranitelje” jer po njemu u lektiri na “obavezni” dio “otpada oko sedamdeset procenata gradiva, a na izborni ostatak”. Vrhunac je to Kazazove “stvaralačke mašte”, ili vrhunac spinovanja i dezavuiranja javnosti, vrhunac neistine, budući da ni o čemu od ovog nema, naravno, također ni jedne jedine riječi u revidiranim nastavnim planovima i programima! Ne postoje uopće “obavezni” i “izborni” dijelovi lektire, a procenti koje navodi Kazaz u revidiranim nastavnim planovima i programima spominju se u sasvim drugom kontekstu, tj. onda kad se govori ne o lektiri već o tome kako se prepušta “svakom nastavniku pojedinačno da iz važećeg dokumenta sami biraju 70-75% sadržaja koji će planirati u svojim godišnjim planovima”, čime su, inače, autori revizije bezuspješno pokušali razriješiti očiti logički (ali i formalno-pravni) paradoks da revidirani nastavni planovi i programi “nisu” promijenjeni u odnosu na ranije važeće (iz 2003. godine), iako su revidirani, tj. upravo izmijenjeni i dopunjeni. Pa ipak, Kazaz je u jednom sasvim “upravu”, i to onda kad konstatira da su u “obaveznom” dijelu lektire “zastupljeni svi važniji kanonski pisci bošnjačke književnosti”. A “upravu” je upravo zato što “obaveznog” dijela lektire zapravo – nema, baš kao što u revidiranim nastavnim planovima i programima za sarajevske gimnazijalce nema niza ključnih, tj. kanonskih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih pisaca, odnosno uopće bosanskih klasika.

Kazaz je, dakle, taj koji u svemu i o svemu govori neistinu i samo neistinu, i ništa osim neistine, i baš je on taj koji nastupa s partijskih pozicija, tj. s pozicija ideološkog mišljenja, a ne s akademskih pozicija, odnosno pozicija nauke i struke. Zato je, valjda, moj profil ispisivao po svojem modelu, kao ni manje ni više nego svoj autoportret, rješavajući tako i neke svoje probleme koji spadaju u ekspertize nekih drugih nauka. Pritom, pokušavajući po svaku cijenu odbraniti skandaloznu reviziju nastavnih planova i programa, Kazaz je toliko daleko otišao u neistinama da je, mimo svoje volje, dokraja razgolitio strategiju kojom su svi prethodni “revizijobranitelji” nastojali kako-tako opravdati skandal koji je napravljen revizijom koju uzaludno pokušavaju odbraniti – strategiju neistine. Uostalom, pored svega drugog, na istim ovim neistinitim procentima “okliznula” se i zastupnica Ćudić, onda kad je doslovno tvrdila sljedeće, opet, naravno, bez ikakvog stvarnog uporišta u onom što jasno piše u revidiranim nastavnim planovima i programima: “Komisija nije poništila važeći NPP, niti je izbacila bilo šta konkretno iz njega, već je nastavnicima ostavila da sami izaberu 25% sadržaja lektire u skladu s ciljevima nastave.” Šta je, dakle, istina?!

Lomača svete “anacionalne” inkvizicije za bosansko-bošnjačke vještice

Stvari su, napokon, potpuno jasne. Skandalozna revizija nastavnih planova i programa za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost u školama u Kantonu Sarajevo trebala je biti lomača svete “anacionalne” inkvizicije za ono što je netačno, tj. bez adekvatne naučne i stručne argumentacije predstavljeno kao nacionalni, odnosno nacionalistički književni kanon u sarajevskim školama, a koji, navodno, udovoljava “bošnjačkom nacionalizmu”. Sukob “anacionalnog” i nacionalnog, odnosno “nacionalističkog”, predstavljen je kao arhetipski sukob dobra i zla, pri čemu odreda svi “revizijobranitelji” svjesno neistinito predstavljaju stvari i onda kad tvrde da lamentiram samo nad izostavljanjem bošnjačkih pisaca iz “prijedloga lektire” u nastavnoj reviziji jer sve vrijeme insistirao sam na tome da su u pitanju bosanski književni klasici. Tako sam i u tekstu Jesu li bosanski književni klasici nepoželjni u bosanskim školama eksplicitno upozorio i na izostanak niza pisaca izvan okvira bošnjačke književnosti, pa sam napisao: “U predloženoj lektiri nema, tako, ni Antuna Branka Šimića, Nikole Šopa, Vitomira Lukića ili Anđelka Vuletića i dr., odnosno Alekse Šantića, Petra Kočića, Svetozara Ćorovića, Jovana Dučića i sl., kao ni drugih ‘zastarjelih’ klasika poput, npr., Kranjčevića, Matoša ili Ujevića…, odnosno Vladislava Petkovića Disa ili Vaska Pope…”

Izostanak bošnjačkih pisaca jeste, međutim, vrlo simptomatičan, posebno s obzirom na ono što je naročita “doktrina” Nenada Veličkovića o djelima koja (ne) udovoljavaju “bošnjačkom nacionalizmu”. Nacionalizam u Bosni sigurno postoji, postoje sigurno nacionalisti i među Bošnjacima, ali isto tako sigurno je i to da pripadati bošnjačkoj književnosti nije znak ničijeg nacionalizma – sama ideja bošnjačke književnosti nije niti može biti nacionalistička, kao što nije nacionalistička ni ideja hrvatske ili srpske književnosti jer to su književnohistorijske i kulturnohistorijske realnosti. Bez obzira na tvrdnje Nenada Veličkovića, ni patriotizam sigurno nije bolest, pa tako ni bosanski patriotizam, a ideja bosanskohercegovačke književnosti također sigurno nije bolesna jer i ona je književnohistorijska i kulturnohistorijska činjenica. A “anacionalizam” sigurno jeste ideologija jednako kao i nacionalizam, ideologija koja ne mari za činjenice, argumente i kontraargumente, i koja jednako kao i nacionalizam pali svoje lomače, svoje žive buktinje u kojima, poput zlih vještica, treba izgorjeti sve što se ne uklapa u skučeni, netolerantni i totalitarni ideologov pogled na svijet: najprije činjenice i istina, a onda i sve drugo, pa makar to bila i cijela jedna književnost ili, pak, nečije pravo na kvalitetno i ideologijom nezloupotrijebljeno obrazovanje. Nacionalizam i “anacionalizam” suštinski se razlikuju samo u imenu, u drugačijem formalnom prefiksu, te u tome što nacionalizmi žele rasparati Bosnu po njezinim etno-nacionalnim šavovima, a “anacionalizam” kao vješta laž i obmana Bosnu demontira i obesmišljava iznutra, sve dok istina ne postanu vicevi o glupom Muji, još glupljem Sulji i budalastoj Fati. A onda s Bosnom svako može činiti šta god hoće.

PROČITAJTE I...

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Ramiz Grba 10.11.2016.

    Postovani Kodricu!
    Vas tekst odise postenjem i patriotizmom (kako bi rekao Georges Clemenceau) a KVD-ovcu Kazaza “pustite”, on se uvijek okretao Kako Vetar Duva.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!