Bosansko-bošnjačke vještice i sveta inkvizicija “anacionalizma”

Kazaz je, dakle, taj koji u svemu i o svemu govori neistinu i samo neistinu, i ništa osim neistine, i baš je on taj koji nastupa s partijskih pozicija, tj. s pozicija ideološkog mišljenja, a ne s akademskih pozicija, odnosno pozicija nauke i struke. Zato je, valjda, moj profil ispisivao po svojem modelu, kao ni manje ni više nego svoj autoportret, rješavajući tako i neke svoje probleme koji spadaju u ekspertize nekih drugih nauka

Revizija nastavnih planova i programa za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost u školama Kantona Sarajevo nije trebala biti samo jedna od brojnih (a inače potrebnih) reformi koje prolazi naš obrazovni sistem, već se trebala realizirati kao dosad najpotpunija tzv. “anacionalna” ideološka akcija u našem obrazovanju.

Više nego tekstovi Jesu li bosanski književni klasici nepoželjni u bosanskim školama i Zašto su morali stradati bosanski književni klasici, kojima sam javnost upozorio na ovu skandaloznu reviziju, takvo što potvrđuju reakcije koje su uslijedile – tekstovi realizatora revizije Kodrićev lament nad kanonom Damira Šabotića i Visoki ton i niske strasti Namira Ibrahimovića, potom tekst Revizija revizije Redakcije “magazina za pravednije obrazovanje” Školegijum te izjava potpredsjednice Naše stranke i zastupnice u Skupštini Kantona Sarajevo Sabine Ćudić, kao i, napokon, tekst Lažov i partija Envera Kazaza. Jasno je zašto su se oglasili Šabotić i Ibrahimović, upućenijima je jasno i zašto se oglasio Kazaz, bolje upućenima može biti jasno i zašto se oglasila zastupnica Ćudić, a Redakcija Školegijuma potpuno nehotice sama je otkrila razloge svojeg oglašavanja – “školegijumovci” su, naprosto, ustali u odbranu svojeg projekta, kao da revizija nastavnih planova i programa nije bila zadatak Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo već časopisa Školegijum! To je, uostalom, i sasvim logično jer je reviziju samo formalno vodilo Ministarstvo, a suštinski Redakcija Školegijuma, koja je preko Namira Ibrahimovića preuzela kontrolu nad Aktivom nastavnika bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti Kantona Sarajevo.

No, nijedan od ovih tekstova istinski se ne bavi problemom na koji sam ukazao kao profesor na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, dakle s čisto akademskih pozicija. Nijedan tekst, naime, ne bavi se realnim činjenicama u vezi sa spornim nastavnim planovima i programima, niti ijedan stvarnim argumentima ili kontraargumentima demantira tvrdnje koje sam iznio, već se umjesto činjenicama barata poluistinama i neistinama, a umjesto argumenata i kontraargumenata javlja se ad hominem sataniziranje moje i akademske i privatne ličnosti – sve do toga da sam “lažov” i “ideološki spletkaroš” koji tvrdi da “mnoga savremena djela bošnjačkih pisaca nisu uvrštena u lektiru, a jesu tamo neki mrski Srbi i pokoji Hrvat, prije svega loši pisci, jer su bošnjački od njih bolji samim tim što su bošnjački”, kako to piše Enver Kazaz. Mada ništa od ovog nema veze s onim što sam stvarno napisao, tako izgledaju neke od ključnih “činjenica”, “argumenata” i “kontraargumenata” kojima se želi odbraniti revizija nastavnih planova i programa za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost u školama u Kantonu Sarajevo. Autori ovakvih kvalifikacija jesu i najuspješniji u ovim i ovakvim ad hominem sataniziranjima, jer jedino tako moguće je spinovati i obmanjivati javnost, ali kad se makar približe području činjenica i činjeničnog, sva njihova bujna retorika kojom zamagljuju istinu rasturi se sama od sebe i nestane kao kule od karata.

“Prijedlozi lektire” i slamčice spasa revizora Damira Šabotića i Namira Ibrahimovića

Reagirajući na tekst Jesu li bosanski književni klasici nepoželjni u bosanskim školama, Damir Šabotić pokušao me “demantirati” nečim što može biti obrazloženje samo za one koji nemaju ni elementarna znanja o onom što je nastava književnosti i, posebno, o onom što je književni kanon. “Prijedlozi lektire u revidiranim planovima i programima upravo su to – prijedlozi”, pisao je Šabotić u tekstu Kodrićev lament nad kanonom i hvatao se tako za posljednju slamčicu spasa. Na ovakvo što odgovor je dobio u tekstu Zašto su morali stradati bosanski književni klasici, kojim sam akademski, bez uvreda i samo naučno-stručnim argumentima pokazao da ovi “prijedlozi” nisu “samo” prijedlozi već upravo ono što sam otpočetka tvrdio da jesu – pokušaj promjene književnog kanona na ideološkim osnovama jer književni kanon uspostavlja se i mijenja posebno upravo i kroz nastavne planove i programe, odnosno nastavnu praksu uopće. Te ideološke osnove u ovom skandaloznom slučaju definirao je prethodno Nenad Veličković svojim “naukom” o nastavi književnosti koja ima skriveni cilj da “udovolji očekivanjima bošnjačkog nacionalizma”, a posebno svojom naročitom “doktrinom” o djelima koja “svojim umjetničkim kvalitetima i etičkim vrijednostima odgovaraju ciljevima obrazovanja”, tj. ne udovoljavaju “bošnjačkom nacionalizmu”, tobože za razliku od, npr., Kamenog spavača Maka Dizdara, Derviša i smrti Meše Selimovića ili Pobuna Derviša Sušića.

Za istu slamčicu spasa, tj. za pitanje autora uključenih u “prijedloge lektire”, uhvatio se i Namir Ibrahimović, pa u tekstu Visoki ton i niske strasti navodi ono što već stoji u uvodnim napomenama za nastavne planove i programe bez obzira na to što to nije cijela istina, odnosno nije stvarno stanje onda kad je riječ o konkretnim “prijedlozima lektire”: “U sastavu lektire, osim klasičnih, kanonskih književnih djela (određenih važećim Nastavnim planom i programom za Gimnazije), učenici bi trebalo da pročitaju i nekoliko djela savremenih autora koji su jezički, tematski bliži njihovom svijetu, iskustvu, interesovanjima.

Domišljajući se kako da odbrani nastavne planove i programe koje je revidirao po unaprijed zadatom ideološkom receptu, Ibrahimović, dakle, ovaj put insistira na nečemu ipak drugom: ne na tome da je riječ o pukim “prijedlozima lektire” već na tome da su savremeni autori koji su uvršteni u “prijedloge lektire” svojevrstan dodatak u odnosu na ranije nastavne planove i programe, dopuna koja nikoga ni na što ne obavezuje, ali ni on ni Šabotić i dalje ne daju nijedno ključno obrazloženje, pa tako ni onda kad su u pitanju problemi s konkretnim “prijedlozima lektire”. Ne obrazlažu, npr., to kako među ovim “dodacima” i “savremenim” autorima u “prijedlozima lektire” jesu i neki autori iz 19. st., npr. Jovan Jovanović Zmaj, kao i niz klasičnih djela svjetske književnosti, od prastarinskog Epa o Gilgamešu pa nadalje? Ili, kako je moguće da je “savremen” romantičar Zmaj, a nije savremen modernist Mak Dizdar, odnosno kako to da ni Dizdar nije uvršten u “prijedloge lektire”, zajedno sa Zmajem? Ili kako nije savremen barem postmodernist Dževad Karahasan i kako ni on nije dio “prijedloga lektire” kao, npr., Nenad Veličković? I kako uopće “prijedlozi lektire” ipak sadrže i kanonske i nekanonske autore, tj. i klasična djela i savremene “dodatke”, a tvrdi se da nije tako?!

Bez obzira na to što je riječ o ključnim problemima, nema potrebe dalje navoditi ova i ovakva pitanja, ma koliko ona bila samorazumljiva i laicima, jer ni na jedno od ovih pitanja Šabotić i Ibrahimović nikad neće dati odgovor, i to ne zato što to ne žele već, jednostavno, zato što – ne mogu. U suprotnom, morali bi priznati da je revizija nastavnih planova i programa koju su napravili zaista skandalozna i da su sve kritike na račun revizije i njih kao revizora zapravo tačne. (To su, uostalom, implicitno i priznali djelimično korigiranom verzijom revidiranih nastavnih planova i programa koju su Ministarstvu ponudili u međuvremenu, nakon prvih kritika na račun revizije, ne bi li kako-tako spasili cijeli svoj revizorski pokušaj, iako prekasno.)

Zato, jedino što oni koji brane reviziju nastavnih planova i programa mogu uraditi s ciljem odbrane neodbranjivog jeste da se stvari što više zamagle, da se javnosti ograniče stvarni vidici i raspali mašta i da se javnost zbuni barem toliko da ne vjeruje ni svojim očima, a kamoli kome drugom, pri čemu je potrebno obrnuti teze i stvar okrenuti u potpuno drugom smjeru – na područje politike i ličnog obračuna s onim ko se drznuo kritizirati nastavnu reviziju koju su htjeli diskretno uvesti u obrazovni sistem, a u stranu gurnuti pitanja i probleme kvalitete obrazovanja i interese učenika. Stoga se, kratko i neuspješno, u polemiku povodom sporne nastavne revizije uključuje najprije Sabina Ćudić, potpredsjednica Naše stranke i zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo, koja je odbranu skandalozne revizije pokušala staviti u funkciju svojih političkih ambicija i stranačkih ciljeva, a odmah zatim, napokon, i Enver Kazaz. To znači da je “revizijobraniteljima” očito “dogorjelo do nokata”, pa je bilo potrebno da se u raspravu, kao u kakvu gladijatorsku arenu, uvede i “politički analitičar” specijaliziran posebno za “bošnjački nacionalizam”, a naročito za sataniziranje mene lično. Trebao je to, najzad, biti završni udarac, trijumfalni bokserski knock-down, a zapravo postao je to završni čin opskurne tragikomedije u koju su zapali in flagranti crimine uhvaćeni “revizijobranitelji”. Jer, niko nije bolje demonstrirao sve moguće petljancije nastavnih revizora od samog Kazaza, i to već u prvim rečenicama svojeg teksta, nakon čega sav ostatak teksta, pisan, inače, tipičnim Kazazovim “diskursom pljuvanja”, ostaje samo groteskni “pucanj u prazno”.

Vrhunac “kreativne mašte” i neistina, samo neistina i ništa osim neistine Envera Kazaza

U tekstu Lažov i partija Envera Kazaza između svega ostalog javlja se i treća, najmaštovitija varijanta tumačenja onog što su “prijedlozi lektire” u revidiranim nastavnim planovima i programima za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost u školama Kantona Sarajevo: “U magazinu Stav od 26. 9. 2016. godine ustvrdio je Sanjin Kodrić u tekstu Jesu li bošnjački klasici nepoželjni u bosanskim školama da je komisija za reviziju nastavnog plana i programa za predmet bosanski, hrvatski i srpski jezik koji se izučava u osnovnim i srednjim školama u sarajevskom kantonu izbacila sve bošnjačke klasike iz lektire. A radi se samo o tome da je ovom revizijom lektira podijeljena na obavezni i izborni dio, pri čemu na obavezni otpada oko sedamdeset procenata gradiva, a na izborni ostatak. U obaveznom su zastupljeni svi važniji kanonski pisci bošnjačke književnosti, a u izbornom nalaze se neka važnija djela savremene bošnjačke književne prakse.”

Nakon Šabotića i Ibrahimovića i nesretne epizode Sabine Ćudić, kod Kazaza, napokon, odbrana revizije nastavnih planova i programa prelazi u čistu fikciju ili somnambulnu fantastiku, a upućeni čitalac ulazi u neki novi oblik science fiction književnosti jer i Kazaz svoj tekst hoće pisati i s pozicija književnog znalca i univerzitetskog autoriteta u oblasti književnosti, a ne samo s pozicija “političkog analitičara” specijaliziranog za “bošnjački nacionalizam” i “bošnjačke nacionaliste”! Uz netačno naveden naslov mojeg teksta (sa znakovitom zamjenom bosanskog i bošnjačkog!), najednom se, tako, kod Kazaza, “među javom i med snom”, pojavljuju i neki “obavezni” i “izborni” dijelovi na koje je, navodno, podijeljena lektira, mada o tome nema doslovno ni jedne jedine riječi u “prijedlozima lektire” u revidiranim nastavnim planovima i programima. I taman kad čitalac pomisli da se Kazazu ipak omaklo, da je u stanju neke omamljenosti slučajno zabasao u područje fikcije i fantastike (jer ne može, valjda, toliko pogriješiti), Kazaz ponovo stvar čini još gorom po “revizijobranitelje” jer po njemu u lektiri na “obavezni” dio “otpada oko sedamdeset procenata gradiva, a na izborni ostatak”. Vrhunac je to Kazazove “stvaralačke mašte”, ili vrhunac spinovanja i dezavuiranja javnosti, vrhunac neistine, budući da ni o čemu od ovog nema, naravno, također ni jedne jedine riječi u revidiranim nastavnim planovima i programima! Ne postoje uopće “obavezni” i “izborni” dijelovi lektire, a procenti koje navodi Kazaz u revidiranim nastavnim planovima i programima spominju se u sasvim drugom kontekstu, tj. onda kad se govori ne o lektiri već o tome kako se prepušta “svakom nastavniku pojedinačno da iz važećeg dokumenta sami biraju 70-75% sadržaja koji će planirati u svojim godišnjim planovima”, čime su, inače, autori revizije bezuspješno pokušali razriješiti očiti logički (ali i formalno-pravni) paradoks da revidirani nastavni planovi i programi “nisu” promijenjeni u odnosu na ranije važeće (iz 2003. godine), iako su revidirani, tj. upravo izmijenjeni i dopunjeni. Pa ipak, Kazaz je u jednom sasvim “upravu”, i to onda kad konstatira da su u “obaveznom” dijelu lektire “zastupljeni svi važniji kanonski pisci bošnjačke književnosti”. A “upravu” je upravo zato što “obaveznog” dijela lektire zapravo – nema, baš kao što u revidiranim nastavnim planovima i programima za sarajevske gimnazijalce nema niza ključnih, tj. kanonskih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih pisaca, odnosno uopće bosanskih klasika.

Kazaz je, dakle, taj koji u svemu i o svemu govori neistinu i samo neistinu, i ništa osim neistine, i baš je on taj koji nastupa s partijskih pozicija, tj. s pozicija ideološkog mišljenja, a ne s akademskih pozicija, odnosno pozicija nauke i struke. Zato je, valjda, moj profil ispisivao po svojem modelu, kao ni manje ni više nego svoj autoportret, rješavajući tako i neke svoje probleme koji spadaju u ekspertize nekih drugih nauka. Pritom, pokušavajući po svaku cijenu odbraniti skandaloznu reviziju nastavnih planova i programa, Kazaz je toliko daleko otišao u neistinama da je, mimo svoje volje, dokraja razgolitio strategiju kojom su svi prethodni “revizijobranitelji” nastojali kako-tako opravdati skandal koji je napravljen revizijom koju uzaludno pokušavaju odbraniti – strategiju neistine. Uostalom, pored svega drugog, na istim ovim neistinitim procentima “okliznula” se i zastupnica Ćudić, onda kad je doslovno tvrdila sljedeće, opet, naravno, bez ikakvog stvarnog uporišta u onom što jasno piše u revidiranim nastavnim planovima i programima: “Komisija nije poništila važeći NPP, niti je izbacila bilo šta konkretno iz njega, već je nastavnicima ostavila da sami izaberu 25% sadržaja lektire u skladu s ciljevima nastave.” Šta je, dakle, istina?!

Lomača svete “anacionalne” inkvizicije za bosansko-bošnjačke vještice

Stvari su, napokon, potpuno jasne. Skandalozna revizija nastavnih planova i programa za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost u školama u Kantonu Sarajevo trebala je biti lomača svete “anacionalne” inkvizicije za ono što je netačno, tj. bez adekvatne naučne i stručne argumentacije predstavljeno kao nacionalni, odnosno nacionalistički književni kanon u sarajevskim školama, a koji, navodno, udovoljava “bošnjačkom nacionalizmu”. Sukob “anacionalnog” i nacionalnog, odnosno “nacionalističkog”, predstavljen je kao arhetipski sukob dobra i zla, pri čemu odreda svi “revizijobranitelji” svjesno neistinito predstavljaju stvari i onda kad tvrde da lamentiram samo nad izostavljanjem bošnjačkih pisaca iz “prijedloga lektire” u nastavnoj reviziji jer sve vrijeme insistirao sam na tome da su u pitanju bosanski književni klasici. Tako sam i u tekstu Jesu li bosanski književni klasici nepoželjni u bosanskim školama eksplicitno upozorio i na izostanak niza pisaca izvan okvira bošnjačke književnosti, pa sam napisao: “U predloženoj lektiri nema, tako, ni Antuna Branka Šimića, Nikole Šopa, Vitomira Lukića ili Anđelka Vuletića i dr., odnosno Alekse Šantića, Petra Kočića, Svetozara Ćorovića, Jovana Dučića i sl., kao ni drugih ‘zastarjelih’ klasika poput, npr., Kranjčevića, Matoša ili Ujevića…, odnosno Vladislava Petkovića Disa ili Vaska Pope…”

Izostanak bošnjačkih pisaca jeste, međutim, vrlo simptomatičan, posebno s obzirom na ono što je naročita “doktrina” Nenada Veličkovića o djelima koja (ne) udovoljavaju “bošnjačkom nacionalizmu”. Nacionalizam u Bosni sigurno postoji, postoje sigurno nacionalisti i među Bošnjacima, ali isto tako sigurno je i to da pripadati bošnjačkoj književnosti nije znak ničijeg nacionalizma – sama ideja bošnjačke književnosti nije niti može biti nacionalistička, kao što nije nacionalistička ni ideja hrvatske ili srpske književnosti jer to su književnohistorijske i kulturnohistorijske realnosti. Bez obzira na tvrdnje Nenada Veličkovića, ni patriotizam sigurno nije bolest, pa tako ni bosanski patriotizam, a ideja bosanskohercegovačke književnosti također sigurno nije bolesna jer i ona je književnohistorijska i kulturnohistorijska činjenica. A “anacionalizam” sigurno jeste ideologija jednako kao i nacionalizam, ideologija koja ne mari za činjenice, argumente i kontraargumente, i koja jednako kao i nacionalizam pali svoje lomače, svoje žive buktinje u kojima, poput zlih vještica, treba izgorjeti sve što se ne uklapa u skučeni, netolerantni i totalitarni ideologov pogled na svijet: najprije činjenice i istina, a onda i sve drugo, pa makar to bila i cijela jedna književnost ili, pak, nečije pravo na kvalitetno i ideologijom nezloupotrijebljeno obrazovanje. Nacionalizam i “anacionalizam” suštinski se razlikuju samo u imenu, u drugačijem formalnom prefiksu, te u tome što nacionalizmi žele rasparati Bosnu po njezinim etno-nacionalnim šavovima, a “anacionalizam” kao vješta laž i obmana Bosnu demontira i obesmišljava iznutra, sve dok istina ne postanu vicevi o glupom Muji, još glupljem Sulji i budalastoj Fati. A onda s Bosnom svako može činiti šta god hoće.

PROČITAJTE I...

U Sarajevu će u junu ove godine biti upriličeno obilježavanje 101. godišnjice bitke na Monte Meletti, jedne od najvećih bitaka Prvog svjetskog rata, u kojoj je Druga bošnjačka regimenta, elitna jedinica u vojsci Austro-Ugarske, 1916. godine potukla Italijane. Ova se bitka u Austriji obilježava od 1917. godine, a nije obilježavana samo tokom nacističkog režima. Bitka se obilježava na šehidskom mezarju u općini Lebring, pored Graza, gdje su ukopani Bošnjaci iz Druge bošnjačke regimente. Ove će godine znamenita bitka biti obilježena i u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Kakvu su hrabrost pokazali Bošnjaci u ovoj bici, govori i podatak da su nakon bitke na Monte Meletti austrougarski oficiri u borbama protiv Italijana naređivali Austrijancima da nose fesove kako bi Italijani mislili da se bore protiv Bošnjaka. Kako piše Werner Schachinger, taj je psihološki trik davao rezultate jer je Italijanima fes bio simbol nepobjedive vojske

Osnivanje Tkaonice ćilima 1888. godine u Sarajevu predstavlja veliku prekretnicu u proizvodnji i ekspanziji bosanskohercegovačkog ćilimarstva upravo zbog industrijalizacije i tehnološkog napretka koji sa Austro-Ugarskom dolaze u Bosnu. Ovu Tkaonicu ćilima osnovali su Filip Hass i sinovi iz Beča

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Ramiz Grba 10.11.2016.

    Postovani Kodricu!
    Vas tekst odise postenjem i patriotizmom (kako bi rekao Georges Clemenceau) a KVD-ovcu Kazaza “pustite”, on se uvijek okretao Kako Vetar Duva.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!