Bosanski Zmaj u opernom izdanju

“Kao i svako scensko djelo s historijskom tematikom, bilo da je u pitanju opera ili drama, takva tematika u samom teatarskom činu doživljava svoje transfiguracije i uvijek više govori o vremenu u kojem nastaje, nego o vremenu u kojem se radnja dešava. Kada me prije dvije i po godine Asim Horozić s nekim ljudima iz Narodnog pozorišta u Sarajevu nazvao, kazali su mi da rade operu Zmaj od Bosne i da im treba režiser. Ja sam, naravno, odmah pristao“

 

Kada je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća poznati i uvaženi bosanskohercegovački kompozitor Asim Horozić gledao dramsku predstavu Zmaj od Bosne, nastalu na osnovu drame Nijaza Alispahića, koja se izvodila u Narodnom pozorištu u Tuzli, u njemu se rodila ideja za stvaranjem istoimene opere. Međutim, ono što Horozić nikako nije mogao znati jeste da će od početne ideje do same realizacije opere proći skoro pa trideset godina. Ovih dana opera Zmaj od Bosne čeka svoju praizvedbu u Narodnom pozorištu u Sarajevu. To će biti 15. decembra 2016. godine. Sam kompozitor kaže kako je ovu operu, uz pomoć postojeće drame, sam izmislio, te kako se ne sjeća da je o ovoj temi uopće bilo ikakvog govora u školi, pa mu je sama tematika prije odgledane dramske predstave bila sasvim nepoznata.

“Neki sam dan to komentirao rekavši da možda baš tada nisam bio na času kada se to radilo, ali čini mi se da to nikad niko u vrijeme dok sam išao u školu nije spominjao. Još 2003. godine bio sam napisao pola prvog čina ove opere i tada sam, baš kao i sada, bio oduševljen. Međutim, odmah nakon toga sam prestao s radom na ovoj operi zato što sam naišao na zid šutnje i neodobravanja. Niko mi nije htio prihvatiti ovu operu, niti jedan dosadašnji direktor pozorišta, svi moji poznanici i prijatelji koji su me tapšali po ramenu tada ponovo me sada tapšu nakon što sam završio operu Zmaj od Bosne, a istu su operu odbili prije dvije, četiri, šest, deset, dvanaest godina. Doslovno svi odreda. Tako da je ova opera dosta dugo čekala da ugleda svjetlo dana”, navodi Horozić, kazavši kako je Denis Isaković prvi prihvatio da tumači glavnu ulogu, odnosno Husein‑kapetana Gradaščevića, za kojeg je tih godina i pisao ovu operu.

Nacionalna, ali ne i nacionalistička opera

“Sada tu imamo i Ivana Šarića, međutim, pošto sam Denisu nanijetio ovu operu, on će je otvoriti, a ne bih bio u koži dirigentu, režiseru, jer za svaki lik koji ima alternaciju velika je muka odlučiti se ko će pjevati. Imamo jedan rasadnik glasova koji su mladi, dobri, disciplinirani. Ma dobri ljudi. Od kada smo počeli s tim probama, oduševljen sam, iz dana u dan sve sam sretniji s ovom postavkom i pored svih nedaća. U ovom poslu može se i uživati, mogu se i živci pogubiti, to je jedan švedski sto vrlo bogat i sve zavisi kakva su čovjekova očekivanja, želje, nakane”, ističe Horozić.

Režiser opere Zmaj od Bosne gost je iz Hrvatske, Ozren Prohić, dok libreto potpisuje Nijaz Alispahić. U praizvedbi opere učestvuju prvaci Marko Kalajanović, Ivan Šarić, solisti Denis Isaković, Adema Pljevljak‑Krehić, njena alternacija Melisa Hajrulahović, Leonardo Šarić, hor Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu, koji broji 54 člana, baletni ansambl Narodnog pozorišta Sarajevo uz pratnju Sarajevske filharmonije od ukupno 60 muzičara s dirigenticom Nadom Matošević-Orešković, gošćom iz Hrvatske.

Treba spomenuti da su Asim Horozić i Nijaz Alispshić sarađivali i na kreiranju prve bošnjačke opere Hasanaginice, koja je imala svoju premijeru 18. marta 2000. godine u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Režiser Ozren Prohić kaže kako je tema Zmaja od Bosne, odnosno Husein-kapetana Gradaščevića, sve aktuelnija i kako oko ove teme u bosanskohercegovačkoj historiografiji još ima podijeljenih mišljenja kako se sve zapravo izdogađalo.

“Međutim, kao i svako scensko djelo s historijskom tematikom, bilo da je u pitanju opera ili drama, takva tematika u samom teatarskom činu doživljava svoje transfiguracije i uvijek više govori o vremenu u kojem nastaje, nego o vremenu u kojem se radnja dešava. Kada me prije dvije i po godine Asim Horozić s nekim ljudima iz Narodnog pozorišta u Sarajevu nazvao, kazali su mi da rade operu Zmaj od Bosne i da im treba režiser. Ja sam, naravno, odmah pristao. Pošto se od tada uprava mijenjala, pa je došlo i do nekih dodatnih kompliciranja, napokon sam nakon dugo vremena došao u Sarajevo poslom, sjeo s Asimom Horozićem, koji je bio napisao većinu materijala kojeg smo onda muzičko-dramaturški počeli sređivati. Pričali smo o konceptu početka i kraja, pričali smo o nizu stvari i u toj interakciji bilo je nešto lijepo”, objašnjava Prohić i dodaje kako je lično bio inspiriran iz muzike koja je bila urađena i onog što se tim tekstom zapravo hoće reći. Prohić kaže kako je priča, zapravo, sastavljena od izbora određenih scena koje možda nisu sve vjerodostojno prenesene, međutim, zasigurno su autentične i posve moguće.

Kada se govori o samoj radnji opere, saznajemo da se ona uglavnom oslanja na historiju, s nekim malim izmjenama, gdje se zapravo i nije sigurno da li se određene stvari događaju u gradu Gradačcu ili u samoj kuli, u Travniku ili u nekom drugom mjestu. Izuzevši te detalje, historijske činjenice u predstavi potpuno su vjerodostojno prikazane. Režiser Prohić ističe scenu s majkom koja je, prema njegovom sudu, sjajna i genijalna.

“Uprkos činjenici da historija nije mnogo informacija zabilježila o njegovoj majci, ona je u operi predstavljena kao sukus prave bosanske majke, sukus nečega što daje toplinu i istovremeno traži odgovornost. Rekao sam Asimu da je ovo jedna prekrasna scena u toj motivaciji i toplini istovremeno i kako majka, zapravo, u operi mijenja svoj odnos prema sinu. Ovo je sve zajedno, sa svim ostalim likovima koji su historijske ličnosti, sažeto na jedan vrlo spretan dramaturški način. Ono što je također prekrasno jeste ta elipsa kada dolazi do bitke kod Stupa, kada njega pobjeđuju i kada se rasipa bosanska vojska. Zanimljivo je izdvojiti da se to rješava jednim horskim djelom, a ne slikom bitke, gdje je taj hor jedan gotovo antički, sudbinski hor, koji neprestano i komentira i sudjeluje u operi na jedan vrlo interesantan i neklasičan način”, pojašnjava Prohić.

Skoro svi solisti Narodnog pozorišta u Sarajevu učestvuju u ovom projektu i izvođači kažu kako im je izuzetno drago da nakon dosta vremena imaju priliku svi učestvovati u jednom velikom projektu, da se druže i sarađuju na ovom djelu koje je od izuzetnog značaja za Narodno pozorište, uostalom,  kao i svaka praizvedba, pogotovo kada za temu ima nacionalnu historiju. Većina se njih slaže da je ova opera od izuzetnog značaja i za sve njih individualno jer, kada se izvodi svjetska premijera bilo koje opere, pogotovo nacionalne, to je ono što se zapravo upisuje u historiju. Marko Kalajanović, bariton i prvak opere Narodnog pozorišta u Sarajevu, kaže kako je o svojoj ulozi Smail-age Čengića, izuzetno značajne ličnosti za kompletnu bosanskohercegovačku historiju, dugo vremena razgovarao s režiserom Prohićem iz prostog razloga što je upravo Smail-aga Čengić bio jedan od onih koji su pomutili planove kapetana Gradaščevića.

“U operi Gradaščević mene naziva izdajnikom jer je u njoj Smail-aga Čengić predstavljen upravo kao neko ko se na specifičan način suprotstavio Gradaščeviću i faktički predstavlja njegovog izdajnika. Ovo je veoma jasno predstavljeno kroz jedan ne tako dugačak dijalog i situaciju u kojoj je Gradaščević prozreo planove Čengića, kome je bila obećana izuzetno visoka pozicija ako okrene Gradaščeviću leđa i stane na stranu sultana, što je on na kraju i uradio. Postoji specifično uzbuđenje i ushićenje kada govorim o ovoj operi iz prostog razloga što je ovo upravo bosanska opera, ona koja objedinjuje sve nas u Bosni i Hercegovini. Ovo je opera koja govori o idealu jedinstva u Bosni i Hercegovini”, potcrtava Kalajanović uz objašnjenje da smo, nažalost, svjedoci događaja u kojima smo, ne samo decenijama nego i stotinama godina, jedni drugima okretali leđa. “Ova opera upravo pokušava da nas trgne iz tog stanja i da nam kaže kako to ne mora baš da bude tako, jer svi mi, koji smo pod ovim našim zajedničkim bosanskim krovom, svi smo jedno. Upravo je zato ova opera od izuzetnog značaja i zato je ona nacionalna, a nikako nacionalistička”, konstatirao je Kalajanović.

Samo tri ženske uloge

Činjenica je da u drami Nijaza Alispahića Zmaj od Bosne postoji samo jedan ženski lik, majka Husein-kapetana Gradaščevića, koja se pojavljuje dvadesetak sekundi na sceni. U kritikama koje su se pojavile nakon predstave niko o tome nije ništa pisao niti je iko uopće primijetio nedostatak ženskih uloga. Priča se kako je Nijaz Alispahić jedne prilike nakon izvedene drame svratio u obližnji kafić. Odmah s vrata dočekala ga je vlasnica kafića s riječima: “Gledala sam predstavu, nije loša. Ali, Nijaze dragi, nigdje ti ženska u cijeloj predstavi.”

U operi Zmaj od Bosne postoje tri ženska lika, dvije snahe i majka. Solistica Adema Pljevljak-Krehić, koja tumači ulogu supruge kapetana Gradaščevića, kaže kako u ovoj cijeloj priči supruga pokušava biti glas razuma, moleći supruga da se vrati kući, da se dozove pameti i da se pokori volji sultana. “Naravno, ona je ipak žena i mogla je reći određene stvari suprugu, međutim, znamo da uloga žene nije bila uvijek toliko utjecajna, pa nažalost, ni ona svojevremeno nije imala utjecaja bez obzira na njene molbe. Kroz mnogobrojne razgovore i probe u čovjeku se polahko razvije taj lik jer se već dugo vremena priča o ovoj operi, pa smo imali vremena da se lijepo pripremimo. Uvijek kada dobijem ulogu, bez obzira koliko je ona daleko, znatiželja me vuče da tu ulogu sa svih aspekata istražim. Mada, ovo je više muška opera, gdje muškarci igraju centralne i ključne uloge. Postoje dva dosta bitna i važna ženska lika u životu kapetana Gradaščevića, njegova majka i supruga, ali ta dva lika u muzičkom smislu nisu mogla dobiti tako veliki prostor jer se radi o priči koja se vodila između veoma bitnih i u to vrijeme ključnih muških figura”, naglašava Adema Pljevljak-Krehić.

Kada je muzika u pitanju, kompozitor Asim Horozić s ponosom govori da je skoro svu svoju muziku crpio iz Bosne. “Kada radim muziku, uvijek se vratim u neku sevdalinku, pa je onda ili izvariram, ili iscitiram, ili samo negdje u podsvijesti mislim da je ona tu uz mene sve vrijeme i pomaže mi da ostanem na tom bosanskom fonu. Lako mi je bilo ocrtati Austrijanca, okitim ga valcerom i miran sam, bez obzira na to što je valcer bio izmišljen tek 40 godina nakon ovih događaja. Dobre Hercegovce sam iscitirao s par njihovih napjeva, tako da se iz aviona čulo da se tu radi o Hercegovini. Bosnu imam pod kožom, tako da sam tu najlakše postavio muzičku pozadinu. Međutim, ogroman mi je problem stvarao sultan i dugo vremena nisam znao kakvu muzičku pozadinu da napravim za sultana. Naš melos bio je pod direktnim njihovim utjecajem i tu je bilo teško napraviti razliku. Sada, kad bismo upoređivali baklavu, kod njih su pistacije, kod nas orasi, a opet sve isto, a malo drugačije, ili puno drugačije, haj ga znaj”, kroz smijeh će Horozić ukazujući na to da je uvijek imao izuzetnu dozu kritike prema postavljanju melodije koja nema nikakve veze s onim što se događa na sceni. “To vam je kao kada se dva Mađara nalaze u nekoj sceni i pričaju, a u pozadini svira neka, maltene, italijanska muzika. Ja sam ovdje htio tačno da se zna ko je ko i koja muzika kome pripada”, ističe Horozić.

Kompozitor kaže kako se kroz čitavu operu proteže lajtmotiv nervoze, svađe, pa čak i tuče s trombonima, gdje postoji ogromna muzička energija, a tu se u stvari radi o početna dva takta foršpila pjesme Kiša bi pala, pasti ne može. “Od tako nježne pjesme napravio sam tu, skoro pa agresivnu melodiju. Ni sam ne znam odakle mi je to došlo. Praveći muziku za ovo djelo, oslobodio sam se, da ne kažem školskih stega, sve sam zaboravio šta sam do tada bio naučio, pa sam slušao sasvim desetu muziku, od ciganske muzike do heavy metala. U operi imamo čiste rifove, isto kao i u Hasanaginici. Taj je rif obojen folklorom, odsviran akademski, tako da dobijemo neki sasvim novi zvuk, pa onda svi vide da je to nešto sasvim novo, a moderno, ne shvatajući zapravo na koji način dolazim do tih tonova. Ja ljudima kasnije objasnim kako dolazim do takvog zvuka, ali ljudi jednostavno ne mogu to shvatiti”, objašnjava Horozić.

Na kraju nam je Horozić potcrtao da se u operi Zmaj od Bosne pjeva zapravo o Bosni, gdje se opjevava današnja, jučerašnja i sutrašnja situacija. “To mi je, zapravo, bio motiv, ta cikličnost i to stalno ponavljanje sudbine. Mislim da opera u sebi nosi snažnu poruku i mnogobrojne savjete. Kada bi makar dio tih savjeta našao svoje mjesto među političarima, nikada se više ne bi svađali”, kazao je Horozić.

 

PROČITAJTE I...

“Posljednji je rat iznjedrio pjesama koji se odnose na period od 1992. do 1995. godine. U njima su opjevani i Radovan Karadžić i Ratko Mladić i mnogi drugi kojima je vrijeme dalo prostora, a autori dali za pravo da ih definišu svojim pjesmama. Kako Njegoš kaže, vrijeme je rešeto. Vrijeme je to koje daje odgovor kakvog su kvaliteta te pjesme”, zaključio je Govedarica.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!