Bosanski ljiljan – simbol tvrdoglave bosanske opstojnosti

Bosanski ljiljan jedini je cvijet koji ne zanima botaničare. Ne možete ga naći u enciklopedijama i botaničkim atlasima i leksikonima. Lilium bosniensis ne pripada carstvu flore, on pripada carstvu mrtvih i cvjeta u tišini memorijalnih parkova, po razbacanim haremima i grobljima na periferijama megalopolisa ili sasvim nepoznatih i beznačajnih mjesta Evrope, Amerike, Australije…

Piše: Arif KLJUČANIN

Čudnovata i zagonetna čovjekova potreba da simbolički obilježava prostore svoga staništa sve vrijeme njegova povijesnog razvoja, pokazuje kako bio/geografski uvjeti života na neki način postaju i ostaju duhovnim okvirom njegova opstanka, često presudnijim od hrane. Vrijeme odrastanja u određenom socio/geografskom miljeu ostavlja duboke i, uglavnom, neizbrisive tragove u duši. Tako; boje zavičajnih jutara i sutona, svjetla podneva i tame olujnih dana; mirisi godišnjih doba i zemlje, teški rebusi zvijezda noćnog neba, prsten horizonta s praga rodne kuće ili brijega gdje smo se povlačili u osamu da tugujemo, sanjarimo ili ljubimo, svadbe i ukopi, igre, pjesme i leleci, zvuci noći i dana, i sve ostalo, ma kako nam se činilo sitno i banalno, postaju stjenke naše osobnosti, savitljiva opna zidova tajanstvene i zanimljive kutije gdje boravi ono što zovemo ličnost.

Bosanski ljiljan (Lilium bosniensis) najčešće raste na tamnim, crnim kamenim podlogama: mramoru, bazaltu ili nekom od vrsta umjetnog kamena. Bijelog ili žutog varijeteta, ponekad ga možemo naći zagasito oker boje, boje mesinga, posve presvučenog pepeljastom koprenom, ili samo prošaranog modrim pjegama bakrenog oksida. Iznimno ga možemo vidjeti srebrenasto sjajnog, teškog sjaja kroma ili jasno zlatne boje kako svjetluca iz daleka. Možemo ga naći i na malim betonskim podlogama kojom se pokrivaju sasvim mali prostori za urne, a raste i u uglovima in memoriam pločica od nehrđajućih materijala.

Bosanski ljiljan jedini je cvijet koji ne zanima botaničare. Ne možete ga naći u enciklopedijama i botaničkim atlasima i leksikonima. Lilium bosniensis ne pripada carstvu flore, on pripada carstvu mrtvih i cvjeta u tišini memorijalnih parkova, po razbacanim haremima i grobljima na periferijama megalopolisa ili sasvim nepoznatih i beznačajnih mjesta Evrope, Amerike, Australije…

Iako mu u pojavnoj formi ne možemo vidjeti korijenje, ono je neobično staro i razgranato i proteže se sve do posljednjih stoljeća prvog milenija, po Isi. Sve do franačkih prostora, odakle mu jedan krak s Kotromanićima počinje rasti na prostoru stare bosanske banovine, pa zatim kraljevine. Stiješnjen između lavina vojni sa Zapada i s Istoka, biva skoro zatomljen u velikom Osmanskom Carstvu, a povijesnom smjenom tuđih suverena počinje stidljivo da klija iz starih gotovo zaboravljenih rukopisa na bosančici, da bi konačno u posljednjem krvavom nevremenu, kad se na očigled takozvane svjetske javnosti, pa čak i uz neposredno prisustvo vojnih snaga Ujedinjenih nacija, vršila bešćutna, gola i sirova fizička likvidacija jednog etnosa, bosanski ljiljan postao tužnim simbolom pripadnosti jednom nesretnom prostoru. Postao simbolom tvrdoglave bosanske opstojnosti.

(Ulomak iz knjige pripovijedaka “Na jugu ljiljani”, 2009.)

“Arif Ključanin rođen je 1956. u Bosanskom Kobašu. Odrastao je u Požegi i Rijeci, gdje završava dodiplomske i poslijediplomske studije. Od 1996. godine živi na Novom Zelandu. Autor je više zapaženih proznih knjiga, a objavio je i dvadesetak znanstvenih eseja i radova iz više oblasti društvenih znanosti i kulture.”

PROČITAJTE I...

Usred agresije na Bosnu i Hercegovinu i dotad nezapamćenih zločina nad Bošnjacima, njihova kulturna i politička elita sazvala je Prvi bošnjački kongres u Sarajevu 1993. godine, na kojem je donesena historijska odluka o službenom povratu nacionalnog naziva Bošnjak. Od tada, ni kod kuće ni u svijetu nema dileme, ili je ne bi trebalo biti, o nazivu, identitetu, kulturnom i civilizacijskom subjektivitetu Bošnjaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!